Sve sam to već stoput čula i izgovorila: nisi ti kriva, nisi odgovorna, nisi to zaslužila, izazvala, tražila. Kao da smo sjedinjene u kolektivnom osjećaju nemoći, kao da je jedino što možemo pružiti jedna drugoj suosjećanje, supatništvo, svečani fatalizam bdijenja.
Gledam izmoždene roditelje na igralištima kako se nakratko opuštaju uz smartphone, vidim i sebe u istom stanju, u polusigurnosti kupaonice (kvaka je još trunčicu previsoko) ili zapravo posvuda ako je dan bio dug, iscrpljujuć i demoralizirajuć.
Go soft or go home.
Često pomislim kako bih, da sam ovakve stvari čitala prije deset godina, totalno trijumfirala u svim raspravama tijekom kojih su mi u dvorištu splitskoga kluba Kocka metalci u dvadesetima objašnjavali što je to prava muzika.
Unatoč tome što sam toliko puno puta biciklirala tim istim ulicama, hvatala iste vlakove i posjećivala već dobro poznata mjesta, bilo je dana i večeri u kojima mi je Berlin djelovao kao slinavo, prljavo i proždrljivo čudovište koje će me pojesti čim izađem iz stana.
Činilo mi se samorazumljivo da stvaram i objavljujem ovakve sadržaje koji me definiraju i potvrđuju kao intelektualni tip, osobu koja se ugleda na Hermionu, Ravenclawe i Paris Geller. Nakon početne nekritičke oduševljenosti virtualnim poslijediplomskim životima počelo me intrigirati zašto djevojke i žene dominiraju žanrom.
