Bila sam teen anarhistkinja

Jedna od životnih istina (poprilično neutemeljena i s uglavnom anegdotalnim dokazima kao većina životnih istina do kojih držim) u koju čvrsto vjerujem jest da ne treba vjerovati ljudima koji nisu imali supkulturnu fazu. Tri godine, tijekom kojih mi nitko nije natuknuo da možda trebam odustati od najsvjetlije nijanse pudera, branila sam čast raznih bendova po splitskim klubovima, parkovima i nasadima. U međuvremenu sam stoicizam, koji sam prethodno koristila za nošenje čizama na plus četrdeset stupnjeva, preusmjerila, ali otkrila sam nove (feminističke) tipove muzičkoga bunta, više zahvaljujući internetu nego lokalnim alternativ⁞kama. Ovo je esej o dvama memoarima, zbirci eseja Michelle Tea Against Memoir: Complaints, Confessions & Criticisms (2018.) i dnevničkim zapisima Laure Jane Grace Tranny: Confessions of Punk Rock’s Most Infamous Anarchist Sellout (2016.) koji posve osobno opisuju oblikovanje ženskih queer identiteta na glazbenoj sceni.

U knjizi The Promise of Happiness Sara Ahmed piše da se „sloboda da budu sretni za queer ljude često preklapa s uobičajenim klasnim željama za usponom u kojima dobar život znači ustati i otići’“.1 U odlascima Michelle i Laure nije bilo ničeg uobičajenoga: prva je seksualnim radom zaradila dovoljno za selidbu u San Francisco gdje se odmah uključila u queer punk scenu kao „da je ušetala u najbolji scenarij svoga života“2, a druga je, odustavši od srednje škole, kao tinejdžerka otišla na turneju sa svojim bendom Against Me! uz obećanje da nikada neće natrag. Ove dvije knjige i izvan konteksta supkultura propituju čija je autobiografija relevantna, čija se (queer) povijest računa. Također, one imaju neke od ustaljenih odlika queer književnosti: prizore čitanja, kodiranje i odrastanje/autanje.

Tea, iz klasnih razloga površno obrazovana, pisati je učila od Eileen Myles čiju je knjigu Chelsea Girls, „jednako važnu za lezbijke i za pripadnike/ce radničke klase“, nosila po klubovima i kafićima u kojima je provodila dane (toliko o vlastitoj sobi). Kasnije je kao članica trupe Sister Spit Feminism čitala vlastite pjesme i priče pred različitim publikama, a oslanjajući se na „božanstvo koje štiti pijane i budalaste“ i „snagu volje, domišljatost i potporu zajednice“ postala je autorica niza knjiga i eseja. Posljednji esej zbirke, „Against Memoir“, završava citatom Myles: „Željela bih sve ispričati jednom, samo svoj dio, zbog toga što je ovo moj život, a ne tvoj“. Osim što je lijep hommage omiljenome tekstu (ja, koja sam Virginiju Woolf sposobna i voljna povezati sa svime što pišem, znam sve o tome), žanrovski je vrlo zanimljivo završiti vlastitu priču tuđim citatom.

Premda je godinama vodila dnevnik ulomci kojeg, uz naknadne komentare, sačinjavaju Tranny, Grace je prošla sličan put od čitateljice do autorice: dok su se dečki na turneji bavili super macho hobijima, ona je u krevetu prekoputa čitala Whipping Girl:

manifest trans prava i knjigu osvrta na društvene stavove o trans ženama koju je napisala transrodna autorica Julia Serano. Nikada nisam razmišljala o tome pristupu: da zahtijevam da me poštuju kao trans osobu, ponosim se sobom, ustanem i budem vidljiva. Osnažim se kroz rodni identitet. Ta mi je knjiga značila nadu.3

I ranije sklona aluzijama i naznakama, Grace je u pjesmu “The Ocean” s albuma New Wave iz 2007. ubacila prilično izravne stihove o tome kako bi se, da je mogla izabrati, rodila kao žena, u čemu ostali članovi benda nisu vidjeli apsolutno ništa neobično. Sedam godina kasnije Transgender Dysphoria Blues započet je kao konceptualni album o transrodnoj prostitutki koju je Grace osmislila kao metaforu za izrabljivački odnos glazbene industrije prema bendu, ali je ubrzo članovima benda rekla da je album o njoj, njezinoj tranziciji i rodnoj disforiji.4 Queer književnost dugo nije smjela biti izravna, cenzuru je morala izbjegavati dovitljivim metaforama i signalima. Ipak, u njoj su, kao i u glavnoj struji LGBT pokreta, uglavnom sudjelovali gej muškarci i lezbijke (što je ironično jer su za stonewallskih nemira koji su njegov početak najhrabrije bile upravo trans žene) – pokret za trans prava je, kako piše Julia Serano, na svoje došao tek 1990-ih, kada su Tea i Grace odrastale.

Kao što je klasni uspon česta queer priča u fikciji sa sretnim krajem, tako je i sreća nalog dan manjinama koje se moraju smiješiti i vrlo strpljivo i ponizno moljakati svoja prava. Ako to ne čine, može ih se proglasiti zlobnima, ogorčenima, ljutima ili opasnima zbog čega Ahmed queer nesreću (općenito: negativni emocionalni spektar) tumači kao društvenu kritiku, zahtjev onih koj⁞e odstupaju od norme za pravdom. Against Memoir i Tranny ne opisuju poslušne manjine. Tea se divi punk kliki/djevojačkoj bandi HAGS, obožavateljicama ženskih bendova poput Lunachicks, 7 Year Bitch, Tribe 8 i Malibu Barbi, koje „na neprijateljstvo nisu odgovorile respektabilnošću, trudom da one s predrasudama uvjere da su ‘baš poput njih’, (…) nego su uživale u čudovišnoj moći, rekle odjebi i zbogom mogućnosti ‘normalnoga’ života u ovoj kulturi“. Nakon mukotrpnih pokušaja da uvjeri liječnika da joj odobri hormonsku terapiju i bez podrške klike Grace se dere na ljekarnika koji joj svisoka i patronizirajuće objašnjava da su to, inače, lijekovi za žene. Iako cijenim queer melankoliju o kojoj uz ostale teoretičar⁞ke piše Ahmed (štoviše, ona mi je omiljena ljetna razonoda), nekako ipak volim kada za nepopularne klince, pripadn⁞ice manjina i razredne čudak⁞inje sve završi sretno.

Ove dvije knjige zanimljive su mi jer opisuju vrlo neobičan tip radosti. Lynnee Breedlove, pjevačica queercore benda Tribe 8 koji je bio dio glazbenoga kanona HAGSICA i počasna članica/idol klike, u eseju posvećenome bandi prepričava kako je pripadati sceni značilo biti sretna, makar trenutno i kemijski izazvano, i istovremeno odbaciti konformizam povezan sa selidbom u bolji dio grada i nalaženjem uredskoga posla. Grace, u jednom od osjećajnijih poglavlja, opisuje svoje prijateljstvo s Popeom, tehničarem za rasvjetu kojega je upoznala tijekom jedne od turneja. Pope bi iživcirano digao ruke u zrak i izjavio „jebeš moj život“, na što bi Grace, zadužena za održavanje dobroga raspoloženja, odgovorila: „obvezna sreća“. „Obvezna sreća s Laurom Jane Grace“ poglavlje je kojim autobiografija završava. Premda je medijima sklonima senzacionalizmu (što im Grace, s pravom, zamjera),5 ispovjedno postalo zanimljivo tek nakon tranzicije, Lauri ni ranije nije bilo strano. U jednoj od prvih mainstream pjesama benda Against Me!, “I Was A Teenage Anarchist”, opisuje kako se razočarala scenom (o supkulturalnim razočaranjima pisat ću nešto kasnije), a spot prikazuje skupinu policajaca koja je tuče bez ikakva povoda, kako to često biva i kako joj se zaista dogodilo kada je imala petnaest godina. Na kraju spota uguraju je u policijski auto, a ona se smiješi.

“FUCKMYLIFE666”, pjesma naslovljena po Popeovoj uzrečici, opisuje bolan prekid s Heather, Laurinom bivšom suprugom. Laura u njoj pesimistično upozorava da su sve stvari stvorene kako bi bile uništene, a svi trenuci kako bi prošli. Na sličan način razmišljam o autobiografskome nasljeđu Tea i Grace: ono nije samo u knjigama kojima se sada bavim, nego i u nizu drugih tekstova —  pjesama, priča, intervjua, neobjavljenih, uništenih ili nikada nastalih zapisa. Leigh Gilmore u studiji The Limits of Autobiography napisala je da u trenutku u kojemu bismo trebali djelovati najcjelovitije, prilikom pričanja vlastite priče, djelujemo najrascjepkanije. Ulomci koji slijede biti će posvećeni fragmentima Graceine autobiografije u kojima opisuje trans iskustva, a povezat ću ih zapažanjima Julije Serano. Serano je kao i Tea (njoj zahvaljuje na kraju knjige!) između ostaloga slam pjesnikinja; u knjizi koju ću tretirati kao teorijsku često koristi vlastito iskustvo i preklapa različite tipove pisanja.

I wanna know how you see you
The world is not enough, I want your brutal truth
I wanna know how you see you
The world is not enough, I want your brutal truth.

Against Me!, “Delicate, Petite & Other Things I’ll Never Be”

Julia Serano osmislila je termin „transmizoginija“ za ismijavanje ili odbacivanje trans žena zbog izražavanja ženskosti ili ženstvenosti čime „na neki način preispituju pretpostavljenu nadmoć muškosti i maskuliniteta“ u našemu društvu.6 Trans aktivizam, nastavlja Serano, ne smije kritizirati samo binarne rodne norme nego i stav da su ženskost i ženstvenost manje vrijedne od muškosti i maskuliniteta. Odnosno, on uvijek jest i treba biti feministička borba. Hijerarhija o kojoj Serano piše općenito, a Norma Coates u kontekstu rock glazbe koja mora „prebrisati, prisvojiti ili iskoristiti“ feminitet kako bi se uspostavila kao maskulina, tema je o kojoj Laura Jane Grace raspravlja u više navrata.7 Coates svoje teze oprimjeruje analizom naslovnica časopisa Rolling Stone iz 1990-ih na kojima su glazbenice bile oskudno odjevene i senzualno osvijetljene, čime se potvrđivao marginalan položaj žena u rock glazbi. Odnosno, sudjelovanje im je bilo dopušteno samo pod određenim, patrijarhalnih uvjetima. Umjetnice koje su odbile poslušnost, poput sudionica riot grrrl pokreta koji se umjesto na glavnostrujaške medije oslanjao na feminističku praksu razmjene i mrežu fan⁞ica i fanzina, „izgubile su vlast nad svojom reprezentacijom“.

Grace je prvi veliki intervju o svome identitetu i tranziciji dala upravo spornome Rolling Stoneu, a detaljno opisano iskustvo fotografiranja pokazuje politiku prikazivanja i podčinjavanja ženskoga (trans) tijela. Grace nekoliko puta svoj novi medijski tretman uspoređuje s načinima na koje su je doživljavali prije autanja i tranzicije: njoj je, kao i ostalim članovima benda, izdavačka kuća nekoliko puta sugerirala da smršavi za ultimativni punk rock imidž (slijedi: urnebesni opis odlaska u teretanu nakon dekadencije noć prije). Osim toga, kada je Against Me! trebao snimiti spot za jednu od popularnijih pjesama, “Trash Unreal” (2007.), Graceina ideja da tijekom snimanja bude u ženskoj odjeći jednoglasno je odbačena nakon čega ona nevoljko, razočarana i ljuta zbog kontrole izdavačke kuće, pristane skinuti majicu dok je polijevaju crnim vinom (izgleda bolje nego što zvuči).

U situaciji fotografiranja za Rolling Stone nisu prvenstveno u pitanju strah od gubitka anarhističkoga kredibiliteta ili ironija prema glupavim prodajnim taktikama izdavačkih kuća: Cass Bird, fotografkinja „koja je činila da zvijezde poput Salme Hayek i Claire Danes izgledaju seksi na naslovnicama“, bila je, prisjeća se Laura, okej, ali njoj je bilo jako neugodno. Fotkana kako zamotana u ručnik gleda kroz prozor, „osjetila sam njezin objektiv usmjeren na moje mokro tijelo, razmišljala sam o svim snimanjima koje sam odradila u životu i kako sam arogantna tijekom njih bila. Prekrižila sam svoje svježe obrijane noge i osjetila sram. Pretpostavljam da mi je ovo naplata za prošla vremena“.

Serano piše da se trans žene uglavnom prikazuju kao seksualni objekti i da su u pokušajima da im se oduzme humanost i moć česte mete uličnog uznemiravanja. Ni prikazivanje ni uznemiravanje nisu, napominje autorica, ograničeni na trans žene, ali je njihov položaj ipak poseban (i posebno nepovoljan). Serano napominje i da seksualnost, podijeljena s pravom osobom na prikladnome mjestu i vremenu, može biti osnažujuća, ali seksualizacija i objektivizacija nipošto ne mogu. Grace slično komentira da je željela napisati album o (prestanku) ljubavi Shape Shift With Me (2016.) jer su sve glazbene romanse koje je slušala pisali cis ljudi za cis ljude8, a „mainstream kultura trans ljude osvijestila je kao fetiš ili seksualne objekte – i to seksualne objekte kojih se treba sramiti“. Serano, koju je Grace čitala prije nego što se počela baviti aktivizmom, tvrdi da biti otvorena, iskreno prenijeti svoje misli i osjećaje ili se afektivno izraziti znači hrabrost – Grace se izrazila na mnoge načine i našla publiku koja to zna cijeniti. Njezina autobiografija završava izlaskom na pozornicu do koje je prati kći Evelyn, „prolazimo hodnikom zajedno držeći se za ruke – ja i ona“.

GLAZBENO-POVIJESNI PREDAH

Grace, koja je novo ime izabrala u čast članicama svoje obitelji, ima i umjetničke pretkinje. Generacijski trenutak koji nije toliko osoban odnos je s Joan Jett, rock ikonom i saveznicom pobunjenih glazbenica 1990-ih. Riot grrrl naziv je za žanr punka i niz, mahom ženskih, bendova poput Bikini Killa i Bratmobilea koji su se oslanjali na DIY etiku/estetiku i feminističku politiku. Mary Celeste Kearney ističe da se nije radilo o isključivo glazbenoj supkulturi s političkim ambicijama, nego o kulturalnoj pojavi nastaloj na križanju više utjecaja: punka čiju su mizoginiju prozivale, starijih izvođačica rocka na koje su se ugledale i queercorea koji je nastajao istovremeno. Kearney također primjećuje da je punk postao soundtrack feminizma tek 1990-ih – žanr koji je bio popularniji izbor za ranije generacije je folk.9

Jedna od HAGSICA, Kelly, priča kako se klika sastojala od „jebeno ludih lezbi koje nisu bile zainteresirane za kumbaya muziku“, a spominje i da su na punk sceni svirali sami frajeri. Grace se u scenu uključila krajem desetljeća i kritizira ono što su kritizirale i punkerice prije nje: navodno je sve prolazilo, političke i queer teme bile su aktualan način stjecanja supkulturalnoga kapitala (probojem nekih bendova u mainstream i doslovnoga), ali je „rodni identitet još uvijek bio tabu. Politika prihvaćanja i otvorenog uma ono je što me privuklo [sceni]. Prostori koncerata trebali su biti otvoreni svima bez obzira na dob, rasu, klasu, spol ili seksualnu orijentaciju, ali se uglavnom radilo samo o bijelim klincima koji nisu bili svjesni svojih privilegija. Isto tako, postalo mi je jasno da politike kojima se scena ponosila često nisu bile dio njezine prakse.“

Grace je Jettina predana obožavateljica, oduševljena kad je pjevačica zagrli, a mlada Tea također fangirla kad su u njezinoj blizini starije i daleko više kul HAGSICE kojima se silno željela pridružiti. Glazbene supkulture, kao što su već teoretičarke kulturalnih studija pisale, ženama su dodijelile mjesto u spavaćim sobama: onima muških zvijezda ili vlastitima u kojima su mogle čeznuti za idolima okružene njihovim slikama. Osim toga, bilo im je dopušteno biti na plesnom podiju i u publici – Coates smatra da se, unatoč riot grrrl pokretu koji je takvu podjelu moći žestoko kritizirao, malo toga promijenilo.

Žene su, dakle, navikle da budu obožavateljice, ali ono što je kod Grace i Tea zanimljivo divljenje je pretvoreno u djelovanje: prva se sa svojom idolkom sprijateljila (surađivale su na pjesmi “Soulmates to Strangers”), a druga istraživala zaboravljenu povijest HAGSICA, čija strategija postajanja čudovištem u borbi s nasilnom homofobijom, za razliku od umjetničkoga nasljeđa glazbenica poput Jett, nije mogla dugo potrajati. Unatoč tome, Tea piše da su je HAGSICE oblikovale iako nikada nije bila jedna od njih. Vratila im je esejem koji završava riječima: „HAGSICE su mrtve. Živjele HAGSICE“. Posljednja pjesma albuma Shape Shift With Me, All This (And More) nostalgična je pjesma o povratku. Tranny i Against Memoir djelomično su knjige o povratku autorica: povratku ženama koje su ih oblikovale, ali i povratku mlađim verzijama sebe. Osim toga, one su i knjige za sve one (sve nas) koj⁞e tek ili još uvijek postaju.

U trenutnom „uoči diplome, prije pravoga života, opet selim“ periodu često razmišljam o tome kakva sam bila i koliko sam se promijenila (ili barem našla bolju nijansu pudera, što je skoro isto). Tea i Grace odrastale su na različite načine (od ostalih, međusobno, od mene). U posljednjem se eseju Tea prisjeća sebe kao pripite šesnaestogodišnjakinje koja je gubila poslove i lutala ulicama, a Grace razmišlja o mladoj punkerici koja je odlučila da se nikada neće vratiti kući i pomalo arogantno priznaje da je, nakon svih bendova koje je slušala, došlo vrijeme da ona pokuša na svoj način. Kada je kupila prvu gitaru „već je znala tko želi biti, i jedva je čekala da počne“. Iako ne mogu reći da dijelim saznanja, dijelim nestrpljenje. Ipak, često pomislim kako bih, da sam ovakve stvari čitala prije deset godina, totalno trijumfirala u svim raspravama tijekom kojih su mi u dvorištu splitskoga kluba Kocka metalci u dvadesetima objašnjavali što je to prava muzika.

And if she had to live it all over again
You know she wouldn’t change
Anything for the world.

Against Me!, Trash Unreal

 

  1. Ahmed, Sara. 2010. The Promise of Happiness. Durham & London: Duke University Press.
  2. Tea, Michelle. 2018. Against memoir: complaints confessions & criticism. New York: Feminist Press.
  3. Grace, Laura Jane. 2016. Tranny: Confessions of Punk Rock’s Most Infamous Anarchist Sellout. New York & Boston: Hachette Books.
  4. U jednom od intervjua Grace je rodnu disforiju opisala kao „odstupanje onoga u glavi od fizičkoga tijela“.
  5. U već linkanome intervjuu duhovito kaže da „zna da nema glupih pitanja, ali su joj ipak postavljali neka jebeno glupa pitanja“.
  6. Serano, Julia. 2007. A Transsexual Woman on Sexism and the Scapegoating of Femininity. Emeryville: Seal Press.
  7. Coates, Norma. 1997. „(R)evolution now? Rock and political potential of gender“. U: Sexing the Groove. Popular Music and Gender. Ur. Sheila Whiteley. London & New York: Routledge.
  8. Prema Serano, ljudi čiji se podsvjesni i fizički spol poklapaju odnosno, ljudi koji se poistovjećuju sa spolom ili rodom koji im je pripisan pri rođenju. Uvod u hrvatsku terminologiju dostupan je na stranici udruge Trans Aid
  9. Mary Celeste Kearney. 1997. „The Missing Links. Riot grrrl – feminism – lesbian culture“. U: Sexing the Groove. Popular Music and Gender. Ur. Sheila Whiteley. London & New York: Routledge.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

popsikon
Samo meko
Epilog
Što smo voljele u 2018.
Roditeljstvo na ekranu
Bila sam teen anarhistkinja
Bundevine sjemenke
#PhDlife
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast