Prosvjed

Idemo na prosvjed, dosta mi je, rekla sam. Dobro, odgovorila je i spakirala psa, iako je dvije noći probdjela prevodeći idiotsko propagandno smeće za novac. Ovo je važno, ovo je potrebno, i mi možemo prosvjedovati kao i Španjolci, i u nama ima žara, još Hrvatska ni’ propala, makar je već pri ruci plan B i Švedska. Na prosvjedu netko čita pismo preko slabašnog razglasa. Sve sam to već stoput čula i izgovorila: nisi ti kriva, nisi odgovorna, nisi to zaslužila, izazvala, tražila. Deprimira me snaga te retorike koju možemo samo ponavljati, uz negaciju. I meni je došlo da joj napišem pismo, pošaljem poruku, zakrilim je od svijeta. Jedna po jedna, žene prinose lampaše i polažu ih podno transparenta; mlade žene, majke s djecom, starije žene koje sve to gledaju cijeli život. Lampaši su zamišljeni kao performans art, ciničan komentar na smrt pravde i pravosuđa, no nema tu cinizma, samo sjećanja, pijeteta, boli. Kao da smo sjedinjene u kolektivnom osjećaju nemoći, kao da je jedino što možemo pružiti jedna drugoj suosjećanje, supatništvo, svečani fatalizam bdijenja. Kiša mi pada po glavi. Skrivamo se pod strehu obližnjeg fast food restorana.

Neka žena puši uz ogradu dok kiša pljucka u rijeku, mutnu, zelenkasto-sivu. Pod strehom je i mladi par, on ljutit, pogleda tvrdoglavo uprtog u daljinu, s rukama u džepovima, šturo odgovara i tobože nehajno sliježe ramenima, kao da mu nije stalo. Ona, sa sunčanim naočalama zadjenutim u kosu, potpuno usredotočena na njega, sve snage upire ne bi li ga odobrovoljila, nasmijala, smekšala. Vrati se, voli me, pogledaj me, ne ljuti se. Iza nas na zidu poster za duhovno uzdizanje drevnom indijskom mudrošću poziva na dva predavanja po principu zwei in einem, jedno općeduhovno, a drugo naslovljeno “Kako razumjeti um žene”. Predavač, naravno, muškarac. Imaš penkalo, pita me. Nemam, kvragu, iako odavno tvrdim kako svaka žena u torbici treba nositi penkalo, no sad imam samo mobitel u džepu i osobnu za nabrušene policajce, ni penkalo, ni kišobran, ni lampaš.

Pod strehom se ne osjećam kao dio prosvjeda, tek smo prolaznice sklonjene od kiše. Vraćamo se komemoraciji, lampašima, tuzi, podvijenom psećem repiću – pas i ja upijamo emocije poput spužve. Bubnjanje je zgasnulo, govor utihnuo. Ostale su samo svijeće. Uslikala sam ih poslagane oko natpisa “Hrabrost je odabrati nenasilje”, iako mi je to zazvučalo tričavo i besmisleno. Oni koji odabiru nasilje nastavit će odabirati nasilje dok ih se ne preodgoji, a nama ostalima ostaje, valjda, nenasilje kao moralno nadmoćna, rezignirana opcija. Na odlasku nas je ispratio mladi skinhead koji se, magnetski privučen grupicom pankera, pojavio pred sam kraj prosvjeda. Zelena spitka, marte, spušteni tregeri; to znači da je spreman za fajt, govorili su u srednjoj. Na povratku nisam plakala, samo mi je teška bol sjela na utrobu, kao da me netko šutnuo u želudac.

Otišla sam kući i sanjala tetu Ljubicu, bakinu sestru koju je muž pokušao zadaviti. Otišla je od kuće bez ičega, živi s kćeri kao podstanarka. Njezin otac, pradjed, znao se napiti pa po povratku iz gostione izbaciti ženu i dvije malene kćeri van na snijeg. Moju baku djed nije tukao, ali bi pijan znao pucati iz pištolja dok su se baka i mama skrivale u smrtnom strahu. Kad mi je bilo 16, prijateljica mi je rekla da je tuče dečko. Zamolila me za pomoć, pretvorila sestru, i majku i mene u svoju tampon zonu. On me i danas gleda s mržnjom kad me sretne na ulici – nije on kriv što ga je ostavila, ja sam. Danas ima ženu i malenu kćerkicu. Pitam se koliko je vjerojatno da se promijenio kad ništa nije sam skrivio. O svemu tome razmišljam usred noći, u mraku. Uopće se toga nisam sjetila na prosvjedu, sraslo je sa mnom, blisko, normalno.

Pa si mislim, mora postojati rješenje koje nije komemoracija, prepuštanje, pasivnost. Rješenje koje nije Švedska, emigracija, okretanje leđa i zatvaranje vrata.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
Silovanje, sram i književno naslijeđe
Roditeljstvo na ekranu
Bila sam teen anarhistkinja
Bundevine sjemenke
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast