Madame X prikazuje zajednicu koja je sve samo ne utopijska (iako sve prisutne u njoj itekako uživaju) i tu naziremo prvi problem nekih feministkinja s Ottingerinim stvaralaštvom.
Nebinarno shvaćanje rodnog identiteta u plesu oblikovat će tako konstrukciju inkluzivnog maskuliniteta kod Boyja, Rickyja i Jojoa, omogućavajući im da iz dječaka koji plešu odrastu u muškarce koji plešu.
Ironično je da su ono što sama sebi trenutno (iako s grizodušjem) opraštam manjak istih onih kvaliteta koje očekujem od svog djeteta dok se bakće sa zadatcima u virtualnoj učionici.
Moralna panika koja je oko filma nastala toliko je glupa da je lupanje glavom o zid jedina adekvatna reakcija.
"Je li normalno da sam ljubomorna na jednog mekušca? Može li mi hobotnica razoriti topli dom?"
Biti tako temeljitim luzerom na umjetničkoj pozornici, a (ne samo) preživjeti, to još uvijek može samo muškarac.
Jesenske mjesece 1887. godine prijateljice Leontine i Olga provode obilazeći Opatiju i okolicu i prenoseći svoje impresije na slikarsko platno.
Sve u svemu, krajnje banalne stvari.
Jedne večeri u naletu bezidejnog roditeljstva, kad sam samo poželjela bez napora završiti dan, medvjedići su se pojavili kao spasonosno rješenje.
Kako prestati pisati o silovanju kad se silovanje neprestano događa? Kako način na koji prezentiramo silovanje utječe na stvarne žrtve — ne samo na prizivanje neugodnih sjećanja, nego i na konstruiranje emocionalne reakcije?
