Ironično je da su ono što sama sebi trenutno (iako s grizodušjem) opraštam manjak istih onih kvaliteta koje očekujem od svog djeteta dok se bakće sa zadatcima u virtualnoj učionici.
Moralna panika koja je oko filma nastala toliko je glupa da je lupanje glavom o zid jedina adekvatna reakcija.
"Je li normalno da sam ljubomorna na jednog mekušca? Može li mi hobotnica razoriti topli dom?"
Biti tako temeljitim luzerom na umjetničkoj pozornici, a (ne samo) preživjeti, to još uvijek može samo muškarac.
Jesenske mjesece 1887. godine prijateljice Leontine i Olga provode obilazeći Opatiju i okolicu i prenoseći svoje impresije na slikarsko platno.
Sve u svemu, krajnje banalne stvari.
Jedne večeri u naletu bezidejnog roditeljstva, kad sam samo poželjela bez napora završiti dan, medvjedići su se pojavili kao spasonosno rješenje.
Kako prestati pisati o silovanju kad se silovanje neprestano događa? Kako način na koji prezentiramo silovanje utječe na stvarne žrtve — ne samo na prizivanje neugodnih sjećanja, nego i na konstruiranje emocionalne reakcije?
Gledam izmoždene roditelje na igralištima kako se nakratko opuštaju uz smartphone, vidim i sebe u istom stanju, u polusigurnosti kupaonice (kvaka je još trunčicu previsoko) ili zapravo posvuda ako je dan bio dug, iscrpljujuć i demoralizirajuć.
Često pomislim kako bih, da sam ovakve stvari čitala prije deset godina, totalno trijumfirala u svim raspravama tijekom kojih su mi u dvorištu splitskoga kluba Kocka metalci u dvadesetima objašnjavali što je to prava muzika.