Kako prestati pisati o silovanju kad se silovanje neprestano događa? Kako način na koji prezentiramo silovanje utječe na stvarne žrtve — ne samo na prizivanje neugodnih sjećanja, nego i na konstruiranje emocionalne reakcije?
Gledam izmoždene roditelje na igralištima kako se nakratko opuštaju uz smartphone, vidim i sebe u istom stanju, u polusigurnosti kupaonice (kvaka je još trunčicu previsoko) ili zapravo posvuda ako je dan bio dug, iscrpljujuć i demoralizirajuć.
Često pomislim kako bih, da sam ovakve stvari čitala prije deset godina, totalno trijumfirala u svim raspravama tijekom kojih su mi u dvorištu splitskoga kluba Kocka metalci u dvadesetima objašnjavali što je to prava muzika.
Unatoč tome što sam toliko puno puta biciklirala tim istim ulicama, hvatala iste vlakove i posjećivala već dobro poznata mjesta, bilo je dana i večeri u kojima mi je Berlin djelovao kao slinavo, prljavo i proždrljivo čudovište koje će me pojesti čim izađem iz stana.
Činilo mi se samorazumljivo da stvaram i objavljujem ovakve sadržaje koji me definiraju i potvrđuju kao intelektualni tip, osobu koja se ugleda na Hermionu, Ravenclawe i Paris Geller. Nakon početne nekritičke oduševljenosti virtualnim poslijediplomskim životima počelo me intrigirati zašto djevojke i žene dominiraju žanrom.
Da se gledatelj⁞ica neće dobro provesti postaje jasno čim čujemo Lady Gagu kako zlokobno pjevuši uvodne stihove “Somewhere Over the Rainbow”, pjesme koja je proslavila Judy Garland, a koja u ovom kontekstu poprima odlike klasične horor teme.
Posebno zabavno: ljubav prema knjizi možemo projicirati na nekoga, u želji da on⁞a bude knjiga, ili iz knjige ili produžetak knjige. Nešto poput obrnutog „I Love Dick“. Umjesto da nas žudnja inspirira da napišemo knjigu, zaljubljen⁞e u knjigu, napišemo osobu.
Jedan pogled na to lišce i postat ću hrabra i strpljiva i smirena, sposobna suočiti se kako s praćenjem tablice dohrane, tako i s invazijom izgladnjelih zombija.
Recepcija manjinskoga bijesa drugačija je na pozornici: pjesnik⁞inji publika čestita na ljutnji premda je upitno u kojoj bi se mjeri priključila borbi za prava kojima toliko strastveno plješće.
Dok vozim, gledam kroz prozore lijevo i desno i ponavljam „jebemti mater“. To je moj najtočniji opis Islanda.
