NEPCA: Avignon

Grad Avignon

Ispričat ću vam o najboljem koktelu koji sam ikad popila.

Bilo je to u proljeće 2015. u Londonu, kad smo Maša i ja išle na jednu konferenciju i našle se s Anđelom, mojom prijateljicom i najboljom šansom koju imam za osvajanje Nobelove nagrade. Anđela se bavi fizikalnom biokemijom i svi mi (moj tata i ja) polažemo u nju velike nade. Odvela nas je u mračni mali bar bez imena, na adresi na broju 69, gdje sam naručila a onda i popila najbolji koktel svog života.

Koktel se zvao Avignon i imao je samo tri sastojka: konjak, sirup od kamilice i tamjan. Stigao je u čaši koja je bila utjelovljenje asketizma. Bila je niska ali široka, svuda jednako tanka i maksimalno jednostavna – dvije čiste plohe i krug iz tlocrta. Tekućina je imala zlaćanu boju ispranog konjaka. U čaši je bilo vlažnog dima: tamjana.

Dok ovo tipkam i prisjećam se osjećam jednu ekstazu, nešto me zlatno probija u prsima kao sv. Terez(ij)u, što je igrom slučaja i ime prve Anđeline sestre.

Otpila sam gutljaj i bio je to jedan od najboljih okusa u mom životu jer nije imao veze ni sa čim prije. Bio je istovremeno prazan i uzvišen, kao stajati na Mjesecu ili lizati mramor, vrat mi se naježio, sve mi se, postala sam zlatni dim. Avignon i ja bili smo jedno. Ono što se dogodilo sv. Tereziji, transverberacija – kad joj je prekrasni anđeo probio srce više puta malom vatrom a ona se prepustila – to se i meni dogodilo, u Londonu.

Pišu da je tako sklopila duhovni brak s Bogom. Za mene je okus mali brak bez rizika, sa svime, i stoga superioran. Možda je to stvar vjere. Potpuno vjerujem samo ovome: 1) svojoj spremnosti na okuse 2) svemu kad mi se lijepo kaže.

Umjetnost koktela svodi se na to što staviš i ne staviš, i na mjeru. Drugim riječima, i ja sam mogla biti svetica, da se par stvari doda ili oduzme.

Zadnji sam put tamjan osjetila na Novu godinu 2017. na Cresu. Bili smo na kasnom ručku u jedinoj konobi koja je radila i bilo je baš loše. Kad smo izašli van u mrak preplavio me osjećaj apsolutne groze.

Nisam je mogla suzbiti. Nisam znala odakle je došla, iz mene ili izvana, ali bila je svugdje istovremeno i putovala između nas – pukotine u kamenu i mene i plinskog svjetla – kao poruka u zlokobnim valovima, kakvi će postati i oni morski: vidjela sam jasno da će more izgubiti blistavost i postati nešto sasvim mat, svaki mrtvački val jedan strah iz nutrine, bez trunke svjetlosti, i sve će nam se u ustima pretvarati u prah.

Što može učiniti loš obrok!

Iz crkve pored čula se misa i stišćući jaknu na prsima očajno sam rekla „Idemo u crkvu!“. Ušli smo i sjeli u klupu u zadnjem redu; ja sam u svom oslabljenom stanju na nju klonula. Misa je pomogla. Svećenik je govorio i ljudi su znali riječi, kad što reći i kad ustati i sjesti, i ljepota toga i čudnovatost otupili su očnjake moje panike i mogla sam spojiti preko njih usne i progutati je.

Otišli smo prije jedenja hostije, koja je zapravo Isusovo tijelo. To se zove transupstancijacija, kad se jedna stvar pretvara u drugu, ali samo u svojoj biti, što sam i osobno doživjela dok sam pila Avignon. Doživjela sam to zapravo puno puta. Promjena u supstanci, ali ne izvana. Je li to najstrašnije? Je, to je najstrašnije. Je li itko vidio da sam zlatni dim? Ne, ali to je lijepo. Što je najstrašnije? Ne znati drugoga. Ili sebe? Ne otvoriti usta. Kad je papa morao preseliti iz Rima u Avignon, je li se bojao? Nije me briga.

Uglavnom,

priznajem da me tijelo Kristovo uopće ne zanima i sve što o spasu znam naučila sam od djevojaka.

Najmlađa se Anđelina sestra zove Magdalena, isto kao moja sestrična u jednom od koljena, ali ne onom kad sjedite dovoljno blizu da vam se koljena dodiruju.

Sjedile smo u njenoj sobi na pristojnoj distanci, baš smo završile s igranjem konjima. Ja sam imala kričave my little ponyje, a ona elegantne realistične konje, i to je zrcalilo kakvoću naših patosa. Magdalenina je kosa bila duga do kraja leđa i plava, ne žuta nego srebrna –  kao da joj glavu uvijek obasjava puni Mjesec. U autoritativnom turskom sjedu, dok joj je kosa tekla i stapala se s kosama svih njenih ponija, objasnila mi je kako izvesti traheotomiju.

U slučaju da netko ne može disati, nožić trebam odlučno zabiti osobi u vrat probijajući stijenku dušnika, bušeći malenu rupu. Krv će izlaziti van u mjehurićima. U rupu zatim trebam gurnuti slamku, stvarajući na tom mjestu novi dotok zraka pomoću kojega će spašena osoba disati.

Kažu da je Tereziji stvarno ostala rupa u srcu kad su se voljeli.

Za razliku od mene, Magdalena nije jela meso. Ona je već tad spašavala živote, a tog sam dana i ja to počela priželjkivati; jedan se srebrni nožić rasklopio u mojim mislima.

Da mi je vrat, samo jedan, i samo pet minuta.

Četvrta se sestra srećom zove Iva.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
Silovanje, sram i književno naslijeđe
Roditeljstvo na ekranu
Bila sam teen anarhistkinja
Bundevine sjemenke
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Male žene hejt chat
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast