#PhDlife

Na vrhuncu prošloljetnog vala vrućine napokon sam nabavila smartphone. Zasićena Facebookovim ružnim sučeljem i sve zamornijim sadržajima, prigrlila sam Instagram. Uživala sam u postupnom otkrivanju nepisanih konvencija ponašanja, ali i, kao osoba koja u kinu s neironičnim zanimanjem prati promidžbene poruke prije početka filma, u (meni) novim oblicima reklame. Kakav instaidentitet želim njegovati? Nisam dovoljno cool za intelektualističko-artistički set, hranu ne volim dovoljno isključivo i posvećeno. „New mom“ imidž koji se nameće bio bi otužan promašaj. Umjesto raja rafiniranih pastelnih tonova dječja je soba nenastanjena ostava i obitavalište poražavajućeg kaosa, a još mi uvijek nije jasno kako fotografirati dijete bez mrlje pokreta. Odlučila sam se za mješavinu hrane, društvenog angažmana, prijateljstva, putovanja i posla. S vremenom mi je postalo jasno da je moja tema ravnoteža — između rada i zabave, altruizma i sebičnosti, doma i vanjskog svijeta, kulture i prirode. Dinamična, asimetrična ravnoteža idealno je ispunjenje čežnje za iskustvom života kao neproblematične svestranosti. 

Ubrzo sam u krugu Instagram prijateljica prvi put vidjela hashtagove #PhDlife i #studygram, akademski ekvivalent food porna. Svijetle fotografije rukopisnih bilježaka, sofisticiranih penkala, flomastera i post-it papirića, otvorene knjige, stupac zatvorenih knjiga, program za obradu teksta (ponekad s brojem riječi) na Macbooku, popise zadataka. Šalice kave i čaja, jedna pažljivo aranžirana ili — znamen deadlinea — grupa nagomilanih kafeinskih ostataka koji govore: radim! ozbiljno! dugo! danas hiperproduktivno! Žanru pripadaju i: konferencije (završne radnje oko powerpointa, fotografija akreditacije, isječak iz programa, pametna fotografija izlagač⁞ice), putovanja u arhive i knjižnice (fotografije arhivskih kutija, interijera, usput otkriveni kurioziteti), priprema za nastavu i isječci (uvijek pozitivnog) studentskog feedbacka. 

Odmah sam se udomaćila u svijetu koji mi se učinio dobro poznatim. Na faksu sam svojim prvim digitalnim fotoaparatom povremeno bilježila minuciozne rukopisne bilješke u pripremi za kolokvij i pretrpani radni stol (prije fotografiranja ipak ponešto pospremljen) uz anksiozno-očajavajuće komentare („Krvariti za kolokvij — so bečki akcionizam“) koje nastojim čitati uz dozu razumijevanja za prošlu sebe.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Despite my ambivalence about academia, college was a wonderful gig, thousands of hours to tend to yourself like a garden.

Lena Dunham: Not That Kind of Girl

Raditi ono čime bih se vjerojatno bavila u slobodno vrijeme — čitati, pisati, čitati, razmišljati — većinom jest stimulativno, zabavno, samoostvarujuće i pustolovno; zato se narativ o bajkovitom #PhDlifeu i čini toliko privlačnim. Ne umanjujući svu čaroliju, povlastice i užitke u radu, danas želim razmišljati o problemima. 

Činilo mi se samorazumljivo i prirodno da stvaram i objavljujem ovakve sadržaje koji me definiraju i potvrđuju kao intelektualni tip, osobu koja se ugleda na Hermionu, Ravenclawe i Paris Geller. Nakon početne nekritičke oduševljenosti virtualnim poslijediplomskim životima počelo me intrigirati zašto djevojke i žene dominiraju žanrom. Dio sam odgovora pronašla gledajući u svoju obrazovnu prošlost. Brižljivo obojene bilješke (prepisane nakon predavanja) sastavni su dio rodno kodiranog ideala poslušne i uredne školarke — marljivog mrava suprotstavljenog (muški kodiranom) mitu plamtećeg i neprilagođenog genija. 

Everything is possible now because of the scholarship. His rent is paid, his tuition is covered, he has a free meal every day in college. This is why he’s been able to spend half the summer travelling around Europe, disseminating currency with the carefree attitude of a rich person. He’s explained it, or tried to explain it, in his emails to Marianne. For her the scholarship was a self-esteem boost, a happy confirmation of what she has always believed about herself anyway: that she’s special. Connell has never really known whether to believe that about himself, and he still doesn’t know. For him the scholarship is a gigantic material fact, like a vast cruise ship that has sailed into view out of nowhere, and suddenly he can do a postgraduate programme for free if he wants to, and live in Dublin for free, and never think about rent again until he finishes college. Suddenly he can spend an afternoon in Vienna looking at Vermeer’s The Art of Painting, and it’s hot outside, and if he wants he can buy himself a cheap cold glass of beer afterwards. It’s like something he assumed was just a painted backdrop all his life has revealed itself to be real: foreign cities are real, and famous artworks, and underground railway systems, and remnants of the Berlin Wall. That’s money, the substance that makes the world real. 

Sally Rooney: Normal People

Kad sam počela studirati, nisam ni pomišljala na doktorat i nisam znala ništa o akademskim hijerarhijama; tek pred kraj studija dobila sam grubu predodžbu o tome što je docent⁞ica, a što izvanredn⁞a profesor⁞ica. Osim priča srednjoškolskih prijatelj⁞ica iz akademskih obitelji koje su dolazile iz nekog dalekog i meni nedokučivog mjesta nisam imala prilike izbliza promatrati akademski milje. Ukratko, tipičan sam primjer djeteta iz radničke klase kojem se osmjehnula vertikalna mobilnost. Pritom više nisam apsolutna iznimka — poslijediplomski studij bitno se promijenio u proteklim desetljećima i više nije samorazumljivo rezerviran za uzak elitni krug koji se generira iz vlastitih redova. 

Inflacija broja student⁞ica s jedne je strane hvalevrijedna posljedica demokratizacije i fakultetski kadar (ponegdje više, ponegdje manje) nije više tucet istih prezimena s novim imenima. S druge strane, poslijediplomski je boom simptom neoliberalizacije i prekarizacije suvremenog tržišta rada. Za sve više radnih mjesta koja su donedavno tražila završeni diplomski studij doktorat postaje preduvjet ili značajna prednost. Rigidna struktura akademskih titula — poput plemićkih naslova — organizirana je piramidalno i protočnost prema „vrhu“ još je uvijek mala, a prilike za znanstveno-istraživački rad na granici fakulteta relativno rijetke. Poslovi koji bi obećali intelektualnu radoznalost i socijalnu sigurnost, ali u manje kompetitivnom okruženju (rad na institutu bez profesure, razni položaji znanstven⁞e suradn⁞ice na neograničeno) gotovo su nepostojeći. Čežnja za upravo ovakvim pozicijama u ugodnoj sredini neizbježno je rodno i klasno obilježena: svjesn⁞e svog nezavidnog položaja u društvu, upravo žene i osobe iz radničkih obitelji najčešće traže kompromis između ambicije i sigurnosti.

Prošli tjedan dogovorila sam se s M. za pauzu za ručak u biblioteci. Pokušavajući pravedno raspoloviti power balls od datulja, M. je pričala o zamoru, strahu i stravičnoj financijskoj nesigurnosti koji su je nagnali da se odluči protiv daljnje riskantne, prekarne i slabo plaćene akademske karijere i, kad ove godine završi doktorat, potraži „pravi“ posao, s definiranim radnim vremenom, neproblematičnim zdravstvenim i mirovinskim osiguranjem te s barem mrvicu manje neizvjesnosti i mogućnošću da otplati dugove nagomilane proteklih godina. 

M.-ina i moja biografija bitno su određene našom (bivšom) pripadnošću radničkoj klasi. Složenost vertikalne mobilnosti posljednjih su godina u svojim memoarima precizno i bolno opisali J.D. Vance (Hillbilly Elegy: A Memoir of a Family and Culture in Crisis) i Didier Eribon (Povratak u Reims). Unatoč različitim krajevima političkoga spektra autora, iskustva su vrlo slična. Student⁞ice iz radničke klase pokazuju (ponekad paralizirajući) strah pred autoritetima, sram i osjećaj kao da su strano tijelo zalutalo u akademski svijet koje bi svakog časa moglo biti otkriveno i izbačeno (tzv. impostor syndrome). Često ne znamo koje su nam sve opcije na raspolaganju. Nedavno sam ostala zapanjena kad mi je kolegica s apsolutnom samorazumljivošću ispričala kako se javila autorici jedne studije utjecajne u njezinu području i pitala bi li mogla doći na istraživački boravak — postupak koji je u mom svijetu dotad bio nezamisliv. Mnog⁞e od njih, kao M., (zamalo) prekidaju karijeru zbog nerazumijevanja okoline (obiteljsko okruženje ih često usmjerava prema pragmatičnim izborima i „sigurnim“ zanimanjima) i egzistencijalnoj financijskoj nesigurnosti u međurazdobljima.

Naposljetku, ulazak u krug povlaštenih nije nam otežan samo materijalno, već i na razini habitusa — poznavanja nepisanih akademskog bontona prilikom konferencijskih nastupa, ali, možda još više, u poluformalnim situacijama. Večera s akademskim koleg⁞icama već je gotovo izlizan primjer suptilnog testa habitusa i dobrog ukusa — od izazova pravilnog korištenja gomile pribora za jelo, preko pokazivanja profinjenosti u izboru jela (i vina), do razvijanja konverzacije u pravom tonu akademskog small talka. U takvim ću situacijama pokušati sjesti što dalje od visoko pozicioniranih osoba — zavući se u sigurnost koleg⁞ica na istoj razini studija i provesti što opušteniju večer svodeći kontakt s autoritetima na minimum. 

Zadnjih godina uživam u financijskim i društvenim povlasticama pristojne stipendije (pristup internim komunikacijskim kanalima, bezbrojne prilike za networking unutar te povlaštene grupe) i više sam nego ikad svjesna ekonomskih barijera u akademskom svijetu. Dok ja ne moram brinuti o financiranju odlaska na konferenciju u inozemstvu, koleg⁞icama s kojima bih željela surađivati to je često nemoguće. Sve mi je vidljivija složenost isključenja — količina dodatnog rada koju je potrebno uložiti da bi se možda dobila putna stipendija, borba s administracijom i viznim režimima te iscrpljujuća samopožrtvovnost i samofinanciranje vlastitih istraživačkih projekata. Istovremeno u maniri novopečen⁞e bogataš⁞ice (ili savršenog neoliberalnog subjekta) pokušavam iskoristiti nevjerojatnost trenutka i sakupljati sve vještine, iskustva i prilike koje me privlače — od učenja ruskog preko otkrivanja američkog svijeta divovskih konferencija. Novac je stvaran, kao što uviđa Connell iz Normal People, te proizvodi stvarne nejednakosti.

Rozo-crveni mjesec i vještice ili ptice

Hi Lea,

Someone just searched for you on Google and found your page on Academia.edu.

Novonastala gužva i nesigurnost u poslijediplomskom svijetu proizvodi potrebu za distinkcijom unutar grupe, pogotovo u područjima s nestalnom ponudom neakademskih radnih mjesta — poput humanističkih znanosti. Značajan udio žena u humanistici, njihovo ohrabrujuće samopouzdanje u porastu, ali i sve vidljiviji ulog samopromocije u neizvjesnim, nesigurnim profesijama nude još objašnjenja za rodnu asimetriju #PhDlife svemira.

Rastuća svijest o važnosti komunikacije rezultata akademskog rada ima i lijepe strane — dopiranje do šire javnosti, veću transparentnost akademske zajednice, ohrabrivanje suradnje s građansko-aktivističkim inicijativama. Čemu uopće naš rad ako nikome ništa ne govori i ako rezultate ne želimo dijeliti s drugima, i to u oblicima dostupnim svim društvenim slojevima? Na minus polu, često se pretvaramo u preglatke osobe za odnose s javnošću prinuđene da stvaraju reklamu samima sebi. Ta se priča ne ograničava na jasno promoviranje rezultata (vlastitih tekstova), već i na proizvodnju imidža radoholičar⁞ke, osobe bez ostatka prožete radom.

Academia.edu svojevrsni je Facebook za znanstveni⁞ce s informacijama o institucionalnoj poveznici, akademskim interesima i dokumentima koje autor⁞ica odlučuje podijeliti (autorski članci, poglavlja iz knjiga, završni radovi, životopis, silabusi i sl.). Što se u početku činilo korisnim alatom za umrežavanje znanstveni⁞ca i zaobilaženje paywalla, ubrzo se ispostavilo kao komercijalno čudovište koje se hrani nesigurnošću korisni⁞ca. Sekcije „Grants“ (aktualni natječaji), „Readers“ (član⁞ice koje su otvorile vaše dokumente) i „Mentions“ (tekstovi u kojima ste navodno citiran⁞e) dostupne su samo premium član⁞icama (53,88 € godišnje za student⁞ice poslijediplomskih studija). 

Pokleknem li povremeno i upecam se na clickbait mail kojim me Academia.edu mami, vidim iz koje je zemlje moj⁞a akademsk⁞a stalker⁞ica. U segmentu „Analytics“ (koji je — zasad — besplatan) izlistani su pogledi i dobivam zaista neočekivan uvid — najčešće me guglaju ljudi koji borave u Hrvatskoj ili u Njemačkoj, zemljama u kojima sam najdulje živjela. Wow! Mnogo pregleda otpada na profil, bez otvaranja drugih sadržaja, čime je profil ponajviše nalik osobnoj iskaznici koja „dokazuje“ (akademsko) postojanje. 

Rozo-crveni mjesec i vještice ili ptice

Stay focused, be present

Prije nastavka rada na ovom tekstu peteroumim se između ginka, bora, javora, kaktusa i japanske trešnje. Danas mi je blago jesenski dan pa namjestim crvenožuti javor na „30 minuta“ i kliknem na „start“. Tijekom sljedećih pola sata niknut će stablo, a u slučaju da odlučim odlutati na zaslon mobitela, dobit ću ohrabrujuće poruke („Stop phubbing!“). Ako ih ignoriram i napustim šumu, mladica će se osušiti i postati mrlja u mojoj šumi, za ovaj dan, tjedan, mjesec i godinu — naravno da to neću dopustiti pa ću potrošiti nekoliko desetaka bodova da je izbrišem. 

Forest je jedna od tzv. productivity apps za samodiscipliniranje i strukturiranje rada. Za razliku od poznatije Pomodoro tehnike (rad u intervalima od 25 minuta) u Forestu korisn⁞ica može izabrati duljinu intervala (10-120 minuta) i oblik grma (za periode kraće od 25 minuta) ili stabla (od 25 minuta nadalje). Na početku su dostupna samo dva standardna oblika (grm vulgaris i bor), a skupljanjem bodova — vrlo doslovno izvedenim ubiranjem plodova vlastita rada — moguće je otključati druge oblike pa sam u svoju zbirku grmova ne bez nedoumica dodala suncokrete, gljivu, klinčić i busen trave. (Moj se ushit rasplinuo kad sam vidjela da je bodove moguće i donirati za sađenje pravog stabla — ne mogu više neokaljano entuzijastično pristupiti svojim planovima za raznolikost u pošumljavanju.) Forest je klasičan primjer za gameification, prenošenje logike videoigara (konstantni stimulansi malih nagrada, mogućnosti beskonačne igre, sakupljanje bodova) u svakodnevicu. Naravno, postoji i suluda rang-lista korisn⁞ica koj⁞e su ovog tjedna skupil⁞e najviše bodova. Ovakav odlučan time management potpuno neoliberalno traži produktivnu iskorištenost svake minute, a ni aplikacija nije besplatna. 

Ipak, kad skinem svoj kritičarski šešir osobe koja uviđa svu problematičnost nametnutog samodiscipliranja, vjerojatno ću se i dalje držati pošumljavanja. U prijašnjem režimu, temeljenom na učinku za svaki dan, navečer sam premorena i nezadovoljna gledala na popis neprekriženih zadataka (kad mogu „napisati tekst za Krilo“ smatrati uistinu završenim?). Vremenski strukturiran rad umjesto onog organiziranog oko izvršenih zadataka pomaže mi nositi se s anksioznošću i tješi me jasnim dokazom radinosti. Avatar se pretvara u bolju sliku mene prema kojoj se orijentiram. Istovremeno, osjećam se nevoljko uvučenom u neoliberalnu utrku u individualističkom radu na sebi i neugodno se podsjećam na osobe koje brižljivo bilježe svoje trkačke performanse. 

I nerad je rad. U najgorem slučaju riječ je o spletu blokade, anksioznosti, prokrastinacije i krivnje koncentriran u osnovnoj #PhDlife uzrečici „you should be writing“ koja nelagodno poziva na neprestani rad, pritom privilegirajući ekstrovertiranu komponentu koja će najbrže dati vidljive rezultate i koja odgovara ekspresnoj projektnoj logici ispunjenja kruto formuliranih ciljeva. Kako Nele Pollatschek u svom obračunu s toksičnošću imperativa o stalnom pisanju ističe, ono ignorira činjenicu da većina rada otpada na čitanje, istraživanje i razmišljanje te uništava ogroman dio potencijalne zabavnosti pisanja. 

Drugi oblik prividnog nerada je istančani nerad. U najstereotipnijem obliku uključuje ispijanje third wave kave, brunch, obilaženje knjižara, muzeja i galerija, kolekcije gramofonskih ploča i pribore za pisanje. Ovaj splet pomaže stvaranju i održavanju habitusa doktorand⁞ice – doktorskog studija kao životnog stila – istovremeno potvrđujući dobar ukus i vještinu maksimalnog iskorištavanja slobodnog vremena. Preveden i profiltriran u instagramsko iskustvo, predstavlja ono što Anne Helen Petersen u viralnom eseju o burnoutu milenijal⁞ki (koji bih u ovom tekstu najradije 123 puta citirala) naziva holističkim iskustvom zaokruženog života: ne primarno materijalnost prikazanog, već dojam bezbrižnosti, mogućnosti uživanja u trenutku proizvodi I want your life osjećaj čeznutljive zavisti. Ovaj prostor nudi najviše mogućnosti za kapitalističko kooptiranje. Kad sam tek počela razmišljati o ovom tekstu, zamišljala sam kraj kao dramatično proročanstvo o komercijalizaciji #PhDlife zajednice i njezina sekundarnog samopromoviranja — apokaliptični scenarij u kojem ćemo reklamirati probrane flomastere. Nedavno je u mom feedu osvanuo prvi kod za popust — svijet još nije spreman za paradu flomastera, ali već odavno jest za kavu koja nam obećava efikasan i ukusan dan.  

Uz sve opasnosti istančanog nerada, sitni svakodnevni užitci imaju kompleksniju, ambivalentniju kvalitetu. Dio doktorand⁞ica (kome i sama pripadam) nalazi se u ambivalentnom položaju relativne privilegiranosti — u ovom si trenutku možemo priuštiti nešto skuplju kavu, ali nismo sigurn⁞e koliko će takva situacija trajati. Kronično nam nedostaje dugoročna perspektiva te preuzimamo prekarnu logiku svijeta koji nas okružuje. U takvoj situaciji pokušaj uživanja u trenutku — u kriminalno elaboriranoj krafni ili u ozloglašenom avokado tostu — ponekad je spasonosni predah od radoholičarstva i straha od neizvjesne budućnosti.

Treća forma odnosi se na aktivističko promišljanje nerada i lijenosti, na raznolike vidove osvještavanja problema kapitalističkog pritiska maksimalnog učinka. U briljantnom eseju „Refusal after Refusal“ kolektiv Adjustments Agency piše o razornim posljedicama radoholičarskog kulta u arhitektonskoj profesiji i o mogućnostima otpora — napose u kolektivnoj gesti odbijanja. Laurie Penny poziva na otpor onome što naziva work-work balance i istražuje feministički potencijal lijenosti. Uz izniman inspirativni potencijal, ove intervencije nisu bez ograničenja — malo će doktorand⁞ica smoći energije, hrabrosti i vremena za radikalno istraživanje odbijanja i lijenosti. 

I steered clear of anything that might pique my intellect or make me envious or anxious. I kept my head down.

Ottessa Moshfegh: My Year of Rest and Relaxation

Naličje mašinerije samokontrole i samopromocije su nesigurnost i zavist. Najnoviji roman Ottesse Moshfegh izvanredno razvija oblik eskapističke fantazije po mjeri milenijal⁞ki — žudnju za njihovom odsutnošću, za mogućnošću isključenja iz stalne utrke (i vrlo udobno: pritom ne moramo otići u kombi na Aljasku ili u waldenovsku šumu, već smijemo ostati u velegradu). Zavist i osjećaj manje vrijednosti vjerojatno tiho ključaju iza većine samopromocijskih objava. Jedne iscrpljujuće zimske večeri nakon maratonskog uspavljivanja bebe sjedim u kuhinji sa S., prijateljicom koja već par mjeseci traži posao nakon završenog diplomskog studija i usprkos impresivnom međunarodnom radnom iskustvu nalazi samo kratkotrajne i krajnje nezadovoljavajuće angažmane. S. otvoreno priča o očaju i gušećem valu bezvoljnosti iz koje se ne može iskobeljati te spominje da je moji Instagram postovi deprimiraju i daju joj osjećaj da je izgubljen slučaj. Taj mi je mračan osjećaj kojim reagiram na neke samodopadne samopromocije poznat, ali dotad nisam previše razmišljala o toksičnosti vlastitog ponašanja i o svojoj ulozi u perpetuiranju idealizirane, nerealistične stvarnosti. S. se u međuvremenu „oporavila“ i sama stvara slične sadržaje, ali stvorila je prostor praznine od nekoliko sekundi prije objavljivanja novog Instagram posta u kojem razmišljam koliko je on (be)smislen, samodopadan ili sadržajan onkraj samopromocije. 

Bilo da je riječ o crnohumorno-terapijskom nošenju s traumatičnim iskustvom, uspostavljanjem kontrole činom pripovijedanja ili o radionicama koje obećavaju učenje iz neuspjeha i „bolje“ failanje u budućnosti, tema neuspjeha naizgled je destigmatizirana. Ipak, način na koji govorimo o neuspjehu i dalje je duboko problematičan. Javlja se imperativ fail better, neuspjeha s poukom, koji nas je nečemu naučio i učinio boljima, snažnijima, otpornijima. Na par se dana zavući pod pokrivač, plakati glasno pa tiho, mrviti čips u krevet, mrziti se zbog toga kad bedrom zagrebemo jedan takav komadić, gledati omiljene serije i filmove dok se samosažalijevamo te na koncu ispuzati iz kreveta trajno narušena samopouzdanja ne djeluje kao priča koju bismo ispričal⁞e na pozornici. Dobiti novu ideju, započeti dugo željeni projekt, uvidjeti vlastite greške, upoznati zanimljivu osobu tijekom grupne terapije nakon neuspjeha? Zvuči obećavajuće. 

Drugo je nepisano ograničenje neuspjeha trenutna pozicija govorn⁞ice. Glasoviti životopis neuspjeha koji je objavio Johannes Haushofer, profesor na Princetonu, funkcionira jer je subjekt trenutno gotovo nedodirljiv, s poslom na neodređeno na prestižnom sveučilištu, da ne ostaje puno sumnje u njegovu „izvrsnost“ i gotovo ništa ne može izgubiti. Položaj doktorand⁞ica, iako naravno nije bez privilegija, mnogo je prekarniji i ranjiviji — nitko u ovako osjetljivom stadiju karijere ne raspreda o vlastitim promašajima više od usputne primjedbe koju tiho i koncentrirano uklanjamo poput vlasi s kaputa. 

Rozo-crveni mjesec i vještice ili ptice

Kao i uvijek, važno mi je da na kraju umjesto mlakog apstrahirajućeg zaključka (forme za koju sam priznata stručnjakinja) stoje ideje, mogućnosti otpora i promjene, ma kako sićušne i klišejaste bile. Kritičnije i svestranije koristiti hashtag #PhDlife. Otvorenije i češće govoriti o problemima, očaju, anksioznosti. I, najvažnije, što se više okušati u solidarnoj suradnji, u dijeljenju pritiska, (ne)uspjeha i podrške.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

popsikon
Što smo voljele u 2018.
Uglavnom smrt
Za umorne
Bundevine sjemenke
#PhDlife
Zvijezda je rođena: regresivna fantazija Bradleyja Coopera
Nastaviti dalje
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast