Iva Radat

"Je li normalno da sam ljubomorna na jednog mekušca? Može li mi hobotnica razoriti topli dom?"

Sve sam to već stoput čula i izgovorila: nisi ti kriva, nisi odgovorna, nisi to zaslužila, izazvala, tražila. Kao da smo sjedinjene u kolektivnom osjećaju nemoći, kao da je jedino što možemo pružiti jedna drugoj suosjećanje, supatništvo, svečani fatalizam bdijenja.

Da se gledatelj⁞ica neće dobro provesti postaje jasno čim čujemo Lady Gagu kako zlokobno pjevuši uvodne stihove “Somewhere Over the Rainbow”, pjesme koja je proslavila Judy Garland, a koja u ovom kontekstu poprima odlike klasične horor teme.

Kada bi ove žene bile nekako nadarene, mogl⁞e bismo se pretvarati kako ih cijenimo prvenstveno zbog onoga što umiju i znaju. Njihova vanjština tretirala bi se tada kao preslika unutarnje ljepote i vrlina, a mi bismo se mogl⁞e potapšati po plećima zbog svog dobrog ukusa.

Užitak je ipak stariji od cenzure.