Roditeljstvo na ekranu

 

Some days I imagine driving to the airport and getting on a plane and flying to a tropical island where I can sit and look at photos of my kids.1

Kad nisam u blizini svoje kćeri, manijakalno se veselim slobodnom vremenu i što odraslijoj mogućoj aktivnosti ili pregledavam njezine fotografije stalkerski zumirajući na izraz lica. Odsutno dijete zamjenjuje neopasno slatka slika koja ne treba novu pelenu, ne podmazuje stol zobenom kašom i bespogovorno se prebacuje u sleep mode.

Ekran je danas sastavni dio roditeljstva, i to ne samo kao display za nerazumnu masu dječjih fotografija. Nedavna kampanja njemačkog ministarstva obrazovanja adresirala je roditeljsku patološku ovisnost o smartphoneu. Na jednom plakatu slatko očajno dijete na igralištu bezuspješno pokušava privući pažnju roditelja. Na drugom je bezizražajno dijete u visokom stolcu, s praznom zdjelicom pred sobom (jer su toliko ovisni da su ga zaboravili nahraniti? ili se dječja hrana posvuda ne uklapa u sterilnu estetiku?), a popratni tekst poziva na red: „Jeste li danas već razgovarali sa svojim djetetom?“. U oba slučaja žena je u prvom planu sugerirajući da je njezina ameboidna smartphoneovska apatija posebno štetna (mutan otac u pozadini — koga briga!). Premisa „nekad je sve bilo bolje“ pritom ignorira da je internet mnogo prostranije mjesto od utočišta za bjegun⁞ke od odgovornosti i da je moguće istovremeno s djetetom razgovarati o tome. Guglam dječju problematiku opće prakse („igraonica zagreb knjižnica“, „raw mushrooms toddler safe to eat“, „my child hates water what to do“). Kupujem second hand dječju opremu preko malih oglasa na eBayu. Dogovaram dječja druženja. Šaljem partneru last-minute popis za kupovinu. 

Gledam izmoždene roditelje na igralištima kako se nakratko opuštaju uz smartphone, vidim i sebe u istom stanju, u polusigurnosti kupaonice (kvaka je još trunčicu previsoko) ili zapravo posvuda ako je dan bio dug, iscrpljujuć i demoralizirajuć. I prije interneta roditelji su imali sijaset opcija za bijeg od odgovornosti. Sakriveni iza novina, pogleda prikovana za televizor, udubljeni u razgovor s prijatelj⁞icama, nekoliko ekstra krugova oko kvarta prije povratka kući. Ili, ako ste otac, vaša se fizička, nepodijeljena i brižna prisutnost nije ni očekivala. 

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Ekran je uključen i nakon što dijete zaspi: konzumiram kulturne proizvode za roditelje i(li) o roditeljima. Kao naivna čitateljica u fikciji tražim pomoć, ohrabrenje, empatiju. Kad sam u Švedskoj, volim čitati švedske autor⁞ice ili romane s radnjom u Švedskoj. Kad sam nesretno zaljubljena, prolazim knjige na tu tematiku i na margini iscrtam previše uskličnika koji viču: TO SAM JA! U ISTOM SMO ODVRATNOM MULJU! 

Otkako imam dijete, žudim za novim predlošcima, narativima — za zaogrtanjem vlastitog roditeljstva u smislene, složene i istančane priče. Roditeljstvo je kao novi jezik — nezgrapno na početku učenja, brzo efikasno za svakodnevne probleme, nezanimljivo i(li) nepronično za mnoge stare prijatelj⁞ice. Istovremeno, roditeljstvo je jezik oteščao od patrijarhalnih tragova, od utega rasizma i klasizma i ableizma. Jezik koji moramo analitički pročešljati i prije nego ga naučimo. Opet sam pročitala Barbarine tekstove o roditeljstvu, partner i ja u neugodnim si količinama šaljemo članke („Drugi roditelji imaju hobi — ja imam vrtić svoga djeteta“, „45+ Learning Activities For 18-24 month olds. Toddler activities.“). Neumjereni in-flight entertainment kojem sam se toliko veselila na dugom letu neplanirano se pretvorio u filmski maraton o djeci i roditeljima.

Kompleksniji uvidi u majčinstva dugo su bili medijski otpisani2 kao nešto što je dosadno i(li) gadljivo — nezanimljivo na onoj tobože univerzalnoj razini koju zastupaju bijeli cis muškarci. Hillary Frank, pokretačica mog omiljenog podcasta o roditeljstvu The Longest Shortest Time opisala je kako „posebna mizoginija rezervirana za majke“ izgleda u novinarskoj praksi. Svaki put kad bi predložila prilog o bilo čemu što se tiče majčinstva, urednic⁞e bi ga odbil⁞e povlačeći argument o nezanimljivosti teme i ograničenoj publici („“We’re just not sure there’s enough of an audience for this kind of thing“, “This is just too … small”, “Who would want to listen to this except for moms?“). Hillary odgovara: 

Let’s just imagine it’s true that only moms would ever want to listen to stories about moms. Hooray, you’re in business. Moms are one of the most coveted demographics for advertisers. But it’s also nonsense to say that stories about moms are not relatable. I don’t hear anyone fretting over whether “99 Percent Invisible” listeners are all architects or “Radiolab” listeners are all scientists. In story-based reporting, this is what we do: We take the specific and we present it in a compelling way, to make other humans connect with it.

Pritom se otvara zanimljiv paradoks i razmišljanja o majčinstvu odbačena su na temelju jednog od dva oprečna argumenta. Ili su priče o majčinstvu navodno pretrivijalne — pelene, kašice, suvremene odgojne metode. Ili su previše strašne ili odvratne: hitni carski rez, inkontinencija, regretting motherhood. Majčino postojanje i dalje se vrti između nevidljivosti (dosadne sreće) i neizrecive čudovišnosti.

Da sam čitala tekst ovog tipa prije tri godine (malo je vjerojatno da bih ga uopće otvorila), i ja bih preskočila većinu tekstova i priloga na tu temu. Pokajnički bih tu i tamo kimnula glavom, možda kliknula na jedan link i odlutala dalje. Kad sam s Lanom pričala o Argonautima Maggie Nelson, rekla sam da mi je pred kraj knjiga postala predosadna zbog dužeg dijela o porođaju. Danas vjerujem da za upotrebljivu solidarnost trebamo udružiti naše borbe i — za početak — više saznati jedne o drugima. Kao što mi je postalo važno čitati autorice sa specifičnim iskustvima koja zbog rasizma, klasizma i mizoginije nisu bile dio mojeg općeg obrazovanja, iako ne dijelim njihove identitete i sudbine, želim i da naše saveznice vide da majke nisu puki dosadni stereotip kojim mogu ironično otirati pod. 

Koje priče pričaju aktualni primjeri narativa o ranom majčinstvu (faza dojenčadi) i koliko njima možemo biti zadovoljn⁞e? U nastavku slijedi pregled medijski najeksponiranijih (ili meni najdražih) novoroditeljskih serija i Instagrama.

Rozo-crveni mjesec i vještice ili ptice

Kako naša generacija izlazi iz dobnog raspona quarter-life crisis (šmrc), dio u međuvremenu ima djecu te ne iznenađuje da su posljednjih godina i serije počele govoriti o tome što nam roditeljstvo danas znači. Početak ere novog tretmana roditeljstva u popularnoj kulturi za mene je trenutak u kojem je Hannah iz Girls odlučila zadržati dijete. Wow, to se stvarno događa, to bi se moglo dogoditi i nama, pomislila sam. Nekoliko serija izašlih u zadnjih par godina još se intenzivnije bavi majčinstvom — The Letdown (Australija)i Workin’ Moms (Kanada) su među najpoznatijima. 

Audrey, glavni lik u The Letdown, na porodiljnom je dopustu u stanju opće dezorijentiranosti. Naslov se referira na refleks otpuštanja mlijeka, ali i na niz malih svakodnevnih razočaranja — partnerom Jeremyjem, starim prijateljicama, majkom koja više odmaže nego pomaže, radnim mjestom i samom sobom. Audrey potiho zavidi kolegicama koje su u međuvremenu napredovale na poslu, dok se ona osjeća intelektualno otupljeno, odnos s Jeremyjem postao je zategnut (uključujući izvrsnu scenu pokušaja seksa dok se beba budi svako malo), a nema ni osjećaj da briljira u roditeljstvu. Priključivši se lokalnoj parent-child grupi pronalazi novo društvo i nove probleme. Scene optimističnog očaja (Audrey u jednom trenutku pokušava večerati s prijateljicama dok beba vrišti iz marame) neugodno su mi poznate i serija vrhunski prenosi sve frustracije pokušaja povratka „normalnom“ životu.

Dok The Letdown nedvojbeno ima glavni lik, Workin’ Moms odlučuje se za uspjeliji model i podjednako pažnje posvećuje svima iz parent-child grupe. Kate je savršena reklama za lean in feminizam — superuspješna marketinška stručnjakinja koja pokušava zadržati kompetitivan tempo na poslu. Njezina najbolja prijateljica Anne cinična je psihologinja opterećena sve kompliciranijim odnosom s predpubertetskom kćeri. Frankie se bori s manično-depresivnim epizodama postporođajne depresije i oscilacijama u odnosu s partnericom. Jenny radi monoton posao i financijski podupire svog supruga Iana, wannabe scenarista. Izlaz iz krize smisla traži u flertu s čudnim kolegom i piercinzima iz kućne radinosti koje će požaliti. 

Obje serije traju 25 minuta po epizodi (dužinom idealan medijski međuobrok u nepredvidivom roditeljskom danu) i imaju polazište u parent-child grupi. Grupe za upoznavanje drugih roditelja i beba nisu samo priručno narativno sidro, već i simptomatična sastavnica suvremenog urbanog roditeljstva u zapadnim zemljama. Budući da proširene obitelji iščezavaju iz gradova, grupe dijelom kompenziraju tu prazninu. Istovremeno, one su početak projekta dijete — roditeljskog networkinga i organiziranja djetetova društvenog života. Bilo da su besplatne ili komercijalne, neminovno privlače srednjoklasne bijele žene, a više-manje isključuju one koje moraju raditi (grupe se uglavnom sastaju prijepodne ili rano poslijepodne, usred tipičnog radnog vremena) ili nemaju resurse (eventualno plaćanje ulaza, poznavanje jezika, dostupnost informacija o ovakvim ponudama). Unatoč nelagodi, više ili manje suptilnom nadmetanju roditeljskih stilova i ponekad nepodnošljivom fabuliranju dječjih osobnosti i sposobnosti, parent-child grupe će mi uvijek značiti sićušnu nadu u pronalazak srodne roditeljske duše.

Iako su obje serije krcate dobrodošlim osvježavajućim nježno-frustriranim primjerima roditeljstva i ostvaruju određene pomake po pitanju raznolikosti iskustava (i The Letdown i Workin’ Moms uključuju po jedan lezbijski par i nekoliko people of color), one su klasno izrazito homogene. S druge strane, baš zato pružaju sjajan uvid u genezu društvene segregacije praktički od rođenja.

Roditeljstvo je i u milenijalskom mainstreamu — kad pod normalno nosimo platnene torbe i majice s feminističkim natpisima — još uvijek tako čudno neupitna ženska zadaća. Audrey ima feminističke stickere na laptopu, ali istovremeno se “podrazumijeva” da ona ostaje kod kuće s bebom. Margarete Stokowski piše kako u njezinu krugu (feminističkih) prijateljica rodna ravnopravnost u vezi gotovo bez iznimke kopni rođenjem prvog djeteta. Žene uzimaju porodiljni (muškarci maksimalno dva mjeseca “jer u njihovu zanimanju više od toga ne ide”) i preuzimaju većinu brige za dijete:

Nije lijepo to gledati. Između ostaloga zato jer su to naš⁞e prijatelj⁞ice. Ne znači da su previše lijen⁞e ili glup⁞e da bi bil⁞e empancipiran⁞e ili da je njihova ranija ravnopravnost u vezi bila laž. Sve se dade objasniti. Baš zato može biti toliko deprimirajuće.3

Uzevši u obzir gender pay gap, činjenicu da su profesije u kojima prevladavaju muškarci često bolje plaćene od dominantno “ženskih” zanimanja, i nepisana pravila radnih mjesta, rodna asimetrija u brizi za djecu ima ekonomskog smisla, ali i dugoročne posljedice po očinstvo i majčinstvo.

Mamocentričnost roditeljskog diskursa odražavaju i aplikacije (Momunity, svojevrstan Facebook za mame i Mamikreisel, “kružok za mame” preko kojeg se prodaju rabljene stvari za djecu), ali i Facebook grupe (npr. Zeleni život vege mama) koje većinom nenamjerno, ali ponekad i eksplicitno isključuju muškarce. U jednoj od takvih grupa nedavno sam vidjela poziv na brunch s bebama uz napomenu “bez partnera molim”. Pitanje reprezentacije dosta je sklisko: žene i dalje preuzimaju veći dio brige oko djece i bilo bi nekako pogrešno izbrisati tu činjenicu neuvjerljivom 50:50 reprezentacijom. Istovremeno, muškarci koji preuzimaju svoj dio brige o djetetu mogli bi dobiti složenije i poštenije priče.

Ruben u The Letdown jedini je muškarac koji dolazi na sastanke, ali njegovo je prisutstvo negativno objašnjeno — bijegom od pritiska na poslu koji više ne želi raditi. Situacija s Workin’ Moms slično je porazna. Jennyn partner Ian postaje mekano dosadan otkad je na porodiljnom dopustu i stigmom neprivlačnosti biva „kažnjen“ za preuzimanje (više od?) polovice brige za dijete. Ipak, iako je Ian na porodiljnom, uglavnom Jenny dolazi u grupu. Kad Kate dobije priliku za napredovanje, suprug (također high performer) koji joj je „zabranio“ da se natječe za tu poziciju duboko je uvrijeđen pitajući je malodušno hoće li joj on uopće biti potreban. Nakon najave povišice koja bi značila osjetno podebljanje njihova budžeta s mukom protisne da je 25% sretan zbog Kate, na što mu se ona s olakšanjem baci oko vrata. Poruka je vrijedna gnjeva: i dalje moramo biti zadovoljne mrvicama muškog angažmana (barem nije 25% nesretan zbog nje!), a s muškarcima koji preuzimaju dobru polovicu roditeljskog rada nešto nije u redu.

Istovremeno, uloga breadwinnera postaje sve prekarnija. Jeremy strepi od runde otkaza na poslu, a umjesto spasa njegova najava selidbe u Kaliforniju zbog boljeg radnog mjesta tek je tužan nesporazum. Žene čiji partneri ostaju kod kuće nisu zadovoljne obrnutim patrijarhatom i žele da se njihovi supruzi vrate na posao pokazujući da zamjena uloga bez radikalnog odbacivanja nejednakosti nije rješenje. 

Jača strana obiju serija empatičnost je prema majkama (The Letdown, doduše, čuva neproporcionalno mnogo empatije za Audrey) i senzibilitet za žrvanj svakodnevice. Dobrodošli su i novi narativi o pobačaju. Kad Anne sazna da je trudna po treći put, ne može zamisliti da još jednom prolazi cijeli proces i sa suprugom se odlučuje ne zadržati dijete. Posebno je uspjela inverzija emocionalnog stanja: nakon prvotnog odustajanja Anne se vraća kući nemirna i nezadovoljna, a nakon stvarnog čina preplavljuje nas spokoj i osjećaj da je odluka bila ispravna. Na kraju prve sezone i Audrey saznaje da je trudna, ali također pobaci jer si ne može zamisliti nošenje s još jednim djetetom i zbog vlastitih zdravstvenih problema. Majka i pobačaj više nisu isključivi pojmovi.

Serije tek djelomice zadovoljavaju žudnju za „stvarnim“ slikama roditeljstva — ona puno prije odgovara mediju Instagrama i bloga. Idealizirane fotografije pod hashtagom #candidmotherhood uglavnom mi djeluju kao iritantna preuglačana prevara, očigledna zloupotreba pojma stvarnog. Kako da budemo stvarne, ali ne prestvarne na internetu? Smijemo li dijeliti samo dosadno sretne obiteljske portrete bez velike priče ili s floskulama? Pitanje privatnosti nije jednostavno pitanje prava na fotografiju. Roditeljski blogovi i Instagrami žive od svakodnevnih anegdota, materijala koje prepričavanjem povezujemo u smislenu cjelinu. Nedavni sukob majke i kćeri oko dijeljenja osobnih informacija pogađa bit dileme. Christie Tate odbila je udovoljiti kćerinu zahtjevu za prestankom dijeljenja tvrdeći da je roditeljstvo dio njezina identiteta:

Promising not to write about her anymore would mean shutting down a vital part of myself, which isn’t necessarily good for me or her. So my plan is to chart a middle course, where together we negotiate the boundaries of the stories I write and the images I include.

Za influencerice i autorice poput Tate roditeljstvo na ekranu nije samo izraz osobnosti, već i izvor zarade koji bi vjerojatno presušio s nestankom plastičnih detalja.

Strah od pedofilske zloupotrebe dječjih fotografija pomalo mi je dalek, kao i uvjerenje da je dijete nepovratno osramoćeno jer na internetu postoji fotografija na kojoj je zamrljano kašicom. Ipak, sadržaji na internetu mogu lavinozno krenuti u pogrešnom smjeru (vidi slučaj globalnog fat shaminga savršeno zdrave jednogodišnjakinje). Puno me više muči problematično (ali i neizbježno) fabuliranje dječje osobnosti kao svoje umanjene verzije. Kako to u praksi riješiti? Moji nesavršeni favoriti s Instagrama.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Samantha Eason (45 700 followera) je stay at home mom dvojici sinova, a njezin suprug radi 40+ sati tjedno i često poslovno putuje. Volim Samanthu jer nam (barem na Instagramu — blog je znatno opskurniji) ne prodaje mudre odgojne savjete, nego umirujuće ponavljanje svakodnevice s malim promjenama. Ujutro gledamo kako ulijeva kavu u šalicu i kako mlađi sin jede doručak iz mentol zelenog tanjurića od bambusa. Slijede dnevne aktivnosti: bazen u dvorištu, pokazivanje kupljenih živežnih namirnica (morate si nabaviti ovaj bliskoistočni namaz za 10 dolara), jednom tjedno odlazak na psihoterapiju. Popodnevni me time kad djeca spavaju ili kava jer ne spavaju. Kad obitelj otputuje u New York, jede fotogenične obroke u uzbudljivim restoranima, divi se skylineu i odlazi na plažu. Ukratko, sve ono što i milenijalke bez djece običavaju raditi, uz roditeljski fail posjećivanja baš svega s liste, čime se roditeljstvo uspješno spaja s predroditeljskim identitetom. 

U usporedbi s antiseptičkim instagramskim roditeljima Samantha je relatable kad se žali koliko joj je naporno sama se brinuti za djecu, ljuti se na supruga jer joj se ne javlja kad je na poslovnom putu, fotka svoju masnu kosu i propale posvađane dejtove. Istovremeno je privilegirana milenijalka kojoj je potpuno normalno kupovati organsku hranu, posjedovati kuću i svako malo putovati s djecom. Možda je volim i jer mi daje iluziju uvida u život dijametralno suprotan mome, a opet nekako sličan.

Za elokventan i smiješan queerfeministički uvid u roditeljstvo (sharenting — obilato dokumentirano fotografijama i slikovitim anegdotama) okrećem se KaeLyn Rich (2025 followera), izvršnoj direktorici NGO-a Bitch Media i autorici kolumne o queer roditeljstvu za Autostraddle. Otprilike u isto vrijeme kad je KaeLyn nedavno povela svoju kćer Remi („baby T. Rex“) na feministički kamp u organizaciji Autostraddlea, i ja sam sa svojom kćeri pokušavala sudjelovati na sličnom vikendu i ništa me nije moglo više utješiti od KaeLyna sličnog iskustva. Remi se razboljela, kamp nije imao organizirano babysittanje i KaeLyn je tek polovično uspjela sudjelovati te dolazi do sličnog zaključka kao i ja — bilo je ok, ali radije to ne bih ponovila. KaeLyn posebno promišljeno piše o kompleksnom odnosu feminističkog rada i majčinstva — bilo da dijeli trenutak bezglave blokade kad ima neočekivana dva sata za rad, bilo da odvaguje prednosti i nedostatke rada od kuće ili razmišlja o roditeljskoj anksioznosti i toksičnosti samonadzora: 

 I’m tired of feeling constantly under my own self-inflicted assumed surveillance. Particularly because literally, no one is watching me. My new employer is explicitly feminist. I don’t think they care that I have a kid and sometimes that kid interrupts video calls. I also don’t think it’s fair for me to try to make it look simple. It’s not simple for me. It’s not simple for Remi. It’s not simple for other parents and other people who want to be parents. It’s a farce to keep trying to make it look simple. That’s how the self-monitoring society keeps replicating itself over and over.

Amy Schumer (9 200 000 followera) o svojoj je trudnoći govorila u Netflixovu specialu Growing, a nastavlja komentirati majčinstvo na Instagramu. Amy se ruga klišejima majčinstva (npr. cupping, blaženo obgrljivanje trbuha na trudničkim fotosessionima — slika i prilika idealiziranog majčinstva), fotografira se s izdajalicom prije showa, parodira post baby body opsesiju crtajući iskrivljenog smajlića preko ožiljka od carskog reza i objavljuje povratak menstruacije. Njezin pristup zasad ima postojan fokus na nju i njezino tijelo, bez previše komentara o djetetu — bit će zanimljivo vidjeti kako će se to promijeniti djetetovim odrastanjem. 

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Imam osjećaj da je ekran štit iza kojeg se možemo sakriti, zrcalna površina mirnog jezera u koje možemo zaroniti kad stvarnost postane prenaporna. Istovremeno, njegovim posredstvom ekrana možemo se teleportirati u nove zajednice, uroniti u priče drugih. Ekran stvara distancu, ali i otvara čarobne portale, stvara prostor za refleksiju te empatiju. Ekran može potencirati saveze za uključivije, humanije roditeljstvo i pomoći nam uvidjeti da nismo sam⁞e i da nismo kriv⁞e za mnoge naše probleme. Gledajući roditeljske priče na ekranu, u daljini, nešto bolje razumijem svoju svakodnevicu, registriram nove nijanse u vlastitom roditeljskom iskustvu i jasnije vidim za što se još trebamo izboriti. Zato je bitno da ono što vidimo nije karikatura, suha ljuska stereotipa, već kompleksan, živ organizam, baš poput naše djece.

  1. https://www.instagram.com/p/BurloOGhJq1/
  2. Ranije bih napisala nešto kao „maćehinski tretirani“, ali vrijeme je da protresemo jezične automatizme i budemo fer prema pomajkama.
  3. Margarete Stokowski: Untenrum frei, Rowohlt, Reinbeck, 2019., str. 219-220.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

popsikon
Samo meko
Epilog
Što smo voljele u 2018.
Roditeljstvo na ekranu
Bila sam teen anarhistkinja
Bundevine sjemenke
#PhDlife
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast