Bundevine sjemenke

Započinjala bih uvijek isto: otvorila pakiranje, uvijek jednako nespretno, nekoliko bi ih ispalo, uzimala bih prstom jednu po jednu. Jezikom prelazim preko svake sjemenke i prepoznajem male grumene soli. Topim sol u ustima. Pažljivo razdvajam ljusku među zubima i dolazim do male sjemenke. S mjesecima sam postala doista iskusna, u stanju sam prepoznati one bolje kvalitete, s više soli, okusa, kvalitetnije pržene. Ipak, priznajem da si ponekad i dalje pomognem prstima, kao da mi još uvijek treba vremena da proces skroz savladam. Od svega što sam mogla odabrati, jedno zimsko popodne postalo mi je jasno da su bundevine sjemenke simbol moje prve godine u Berlinu. Možete ih kupiti u bilo kojem špetiju.1

Ne mogu se sjetiti jesam li tu zadnju večer plakala. Može biti da jesam, ali ne znam je li to možda ipak bila večer prije ili ona jedna mjesec dana ranije. Znam da sam to rano jutro snimila sliku balkona i fluorescentna slova ERSTE banke koja su se ljeskala kroz balkonsko staklo. Pokušavam se vratiti na to jutro, ali ne mogu. Zapravo, nije bilo ništa posebno. Pred nama je bio dugačak put jer sam umjesto s dva kofera u Berlin preselila sa svime što posjedujem i što je stalo u auto mojih roditelja. Veselile su me kifle koje je baka pripremila za put pa sam se više osjećala kao da idem na školski izlet. Sve do tada, najteže rastanke imala sam na aerodromima. Uvjerena sam da u zrak stavljaju nešto što te tjera da plačeš. Plakala sam gledajući sestru kako odlazi u Ameriku, kasnije u Aziju, plakala sam kad bih ju dočekivala natrag, plakala bih ponekad i kad bih sama negdje putovala. Parkirališta jednostavno nisu toliko dramatična. Progutala sam koju knedlu, stisnula oči i ne dopustila suzi da kapne, stavila sunčane naočale i već su se počele nizati bijele linije ograde autoputa koje vode prema slovenskoj granici.

Mjesec dana nakon što sam se doselila u Berlin, Slowdive je izdao povratnički album Slowdive nakon duge 22 godine. Za nas koji smo se u njihovu glazbu zaljubili debelo nakon posljednjeg albuma iz 1995., peti mjesec 2017. imao je ogromno značenje. Slowdive možda nije najveći bend, ali svakako je najveći u mom srcu. Moji se prvi berlinski mjeseci tako mogu svesti na par stihova pjesme „Falling Ashes“ s novog albuma. Do sada se nije pojavilo ništa točnije i ljepše:

You’re the ghost in this town
Could this be it
Your final words, your own
We rolled the bed
Piece by piece, plank by plank
Then gathered in light
You were the grace of my night

U Berlin sam se preselila zbog ljubavi. Između ostalog. Razlozi za preseljenje danas izgledaju potpuno drugačije od trenutka kad sam donijela tu odluku. Za razliku od brojnih sugrađan⁞ki, mene nije gonila ekonomska neprilika. Dapače, ostavila sam dobro plaćeni posao, vlastitu neovisnost (koja će me kasnije proganjati više nego što me proganjala  dugokosa djevojčica izlazeći iz TV ekrana u Krugu, a proganjala me jako dugo) i zadržala mogućnost da još neko vrijeme iz Berlina radim na angažmanima iz Zagreba. K tome, tko god se želi obogatiti, neće odabrati Berlin. Da sam umjesto Berlina sreću (i posao) potražila u Münchenu ili Stuttgartu, ovaj bih tekst možda pisala na njemačkom.

Nakon prvih šest mjeseci otvorila sam Word i napisala sedam natuknica koje odgovaraju na pitanje što se u Hrvatskoj dogodilo otkako sam otišla: svaka je, naravno, crnja od one prethodne. Svaki sam dan bez iznimke mazohistički čitala sve portale s vijestima iz Hrvatske, kao da sam htjela neprekidno gledati u ono što sam ostavila. A onda sam dokument s natuknicama jednostavno prestala otvarati, iako bih bila notorna lažljivica da kažem da sam se o stanju u Hrvatskoj prestala informirati. Tada nisam ni znala da će se sljedećih mjeseci toliko zacrnjeti da bi se natuknice mogle nizati do unedogled. Ja sam ih jedino, posve svjesno i namjerno, odlučila ne zabilježiti. Pripisala sam ih razlozima zbog kojih sam ono jutro tako ravnodušno sjela u auto i pustila misli da se voze po kratkoj hrvatskoj autocesti, slovenskoj avtocesti, austrijskom i onda konačno njemačkom autobahnu.

Znala sam da moje preseljenje neće završiti kao priča na Indexu, još jedno svjedočanstvo o mladim ljudima koji su se otisnuli u nepoznato, pišu o svojoj svakodnevnici, uspoređuju poslodavce i primanja. Moja priča ne udovoljava Indexovim parametrima uspješnosti, a njemačka mi država (još) nije omogućila mercedes. Također, mislila sam, pa ja se nisam otisnula u nepoznato. Dočekao me stan, prvi u životu koji sam osjećala kao svoj, iako ga dijelim s partnerom. Došla sam na poznati(ji) i pripremljeni(ji) teren, ali sam se nakon nekoliko mjeseci itekako poistovjetila s rečenicom kojom je moj prijatelj opisao svoje prve mjesece života u Kanadi: „Hana, osjećam se kao da učim ponovno puzati, sve ispočetka“.

Unatoč tome što sam toliko puno puta biciklirala tim istim ulicama, hvatala iste vlakove i posjećivala već dobro poznata mjesta, bilo je dana i večeri u kojima mi je Berlin djelovao kao slinavo, prljavo i proždrljivo čudovište koje će me pojesti čim izađem iz stana. U takvim trenucima nije bilo tog kafića, restorana, kina, filma, partyja, koncerta, izložbe, prijatelj⁞ica koji bi me izvukli van. Umjesto toga otišla bih u obližnji špeti, kupila paket bundevinih sjemenki i pojela cijelo pakiranje hipnotizirano buljeći u prazno. U onim drugim trenucima sjela bih na bicikl, odvezla se na mjesta na kojima još nikad nisam bila, testirala vlastitu snalažljivost i radovala se kad bi me do cilja dovela vlastita provizornost, a ne mapsi. Onda bih mu (Berlinu) rekla da mi oprosti ono od neki dan, da ga volim i da je neki dan samo bio jedan od onih jako loših.

Kad bih mu se potpuno predala i vjerovala mu, uživala sam u filmskim retrospektivama, na velikom platnu gledala The Inextinguishable Fire i spaljenu kožu Haruna Farockija, nakon prijave za prvi posao par sati suzbijala anksioznost među radovima Jeanne Mammen, znajući da u isto vrijeme propuštam još desetke drugih retrospektiva, događaja i koncerata koje me zanimaju, ali i da je koncept vremena u Berlinu neusporedivo drugačiji od onoga na koji sam prethodno bila naviknuta. Morala sam naučiti samoj sebi (ponekad) oprostiti sve propuštene prilike. Baš poput koncepta vremena, koncept dogovora u ovako velikom gradu puno je drugačije dinamike: bitno je bukirati nečije vrijeme i mjesecima unaprijed, što control freakici u meni savršeno odgovara, ali se s druge strane sukobljava s mojom konstantnom borbom oko donošenja odluka, zbog čega se one često donose impulzivno, što znači da  na raspolaganju često imam isključivo i samo svoje vlastito vrijeme. To znači da sam jedan dan sasvim spontano otišla na predavanje Laure Mulvey, i da pored sebe nisam imala prijateljicu s kojom bih prokomentirala: kakva kraljica, došla je na konferenciju i jednoličnim glasom pročitala vlastiti paper bez da je podigla glavu. Smijale bismo se pa kasnije otišle na pivo. Ali nismo, jer taj trenutak nisam imala s kime podijeliti.

Također, ako sam sa sedam godina shvatila da moram sama ići do škole i natrag, u tridesetoj sam naučila da ću na puno mjesta nastaviti ići i biti sama. Čak ni u tinejdžerskim godinama nisam sa svojim mislima bila toliko sama. Ovdje, ispunila bih si dan, imala osjećaj da sam vidjela sve novo što postoji, ali onda bih sve to što sam u danu vidjela i doživjela zadržala za sebe. Mislila sam: ovi ljudi oko mene, oni to ništa ne mogu shvatiti. I umjesto razgovora prionula na tek otvoreno pakiranje bundevinih sjemenki.

Euforija se ispuše u prvih par mjeseci nakon promjene adrese i onda nastupa strah od nepoznatog, strah od veličine, strah od svakodnevnih jezičnih bitki, a oko mene neki novi ljudi kojima često nemam energije objašnjavati sve što osjećam. Moje riječi zvuče čudno, a njihovi zagrljaji nisu kao oni koji su mi dobro poznati. Njemački telefonski broj još uvijek nisam uspjela zapamtiti, toliko si ne odgovaramo da se svaki put iznenadim: to je zaista moj broj? Prečesto sam se zatekla kako lutam po self-help i lifestyle portalima, istražujući razne šokove koje organizam doživljava s preseljenjem, redovito ubrojenim među najstresnije situacije koje možemo doživjeti u životu. Odahnula bih što većina završava s točkom „prihvaćanje“, što i jest nekako logično.

Tijekom priprema za odlazak puno sam se puta pitala što će se u našoj vezi promijeniti u trenutku kada više nećemo loviti rane jutarnje letove, grčevito spajati svaki praznik i odjednom imati na raspolaganju sve vrijeme ovoga svijeta. U prvih par mjeseci partnerovu sam prisutnost odjednom smatrala invazijom na svoju privatnost, na privatni prostor koji sam do tada imala samo za sebe. Odjednom su za odabir filma tu bila dva (suprotstavljena) glasa, što je često rezultiralo time da na kraju ne gledamo niti jedan. Neovisnost, naravno, dolazi u mnogo oblika. Premda sam se mjesecima pripremala na opciju da neko vrijeme budem financijski (polu)ovisna, zaprepastila me količina mučnine koju sam osjećala kad je financijska (polu)ovisnost konačno nastupila. Odjednom, bila sam dijete, bez mogućnosti odabira, a u glavi mi je zujalo: patrijarhat! Unatoč svom trudu druge strane da se tako ne osjećam, kao i uvjeravanju da bih učinila isto da je situacija obrnuta, moja je tvrdoglavost svakim danom postojala sve gora. Ljutila sam se na sebe, pa na njega, i tako u krug. Zaboravila bih koliko bismo sretni trebali biti, i da je paket bundevinih sjemenki namijenjen dijeljenju.

Stanovnic⁞e Berlina nepotreban i uništen namještaj često ostavljaju na ulicama. Ja sam željela biti taj namještaj. Rasklimana stolica, potrgana vitrina bez ladica, madrac koji zaudara na plijesan, na ulici, s početkom 2018. godine. „While I was writing this email to you, the longest and the most honest one, I realised that you won’t be able to do the proofreading this time, and this actually made me smile.“ U potpisu: rasklimana stolica, potrgana vitrina bez ladica, madrac koji zaudara na na plijesan. Namještaj nije mogao govoriti, mogao je samo trunuti i čekati da ga dokrajči hladna berlinska zima.

„We who fear abandonment are often the most capable of leaving“, napisala je Melissa Febos u svom memoaru Abandon Me2, pišući o identitetu, ljubavi, seksu, strasti i ponekom hickeyju, ali najviše o napuštanju. Partnerovu sam podršku, prvenstveno ekonomsku i emocionalnu, i dalje imala, ali nastavila sam kažnjavati sebe i nas, sve dok pod teškim poplunom i na improviziranom madracu u hladnom i tužnom gradu na sjeveru Engleske nisam glasno izgovorila da mi je opcija koja uključuje mogućnost odlaska iz zajedničkog stana u bilo kojem trenutku izuzetno važna. To nije značilo da ću otići, ali bio je moment imenovanja težine koja se nastanila u mom želucu, a da prethodno nisam pojela ništa teško. Pronašli smo bijelo-crvenu fotelju na ulici, skroz na početku, svega par mjeseci nakon što smo uselili u svoj stan, odnijeli je kući, očistili i smjestili u kut dnevnog boravka. I dalje stoji na istom mjestu.

Od mog preseljenja proći će uskoro dvije godine. Sve  manje jedem bundevine sjemenke. Ne znam točno kada je ta promjena nastupila, ali sve se češće uhvatim da pored police sa sjemenkama (u turskim dućanima i cijelog zida) prolazim posve ravnodušno. Čak i kada ih kupim, pakiranje je toliko dugo otvoreno da postanu žilave.

Ponekad na pločniku ispred špetija uočim ljuskice bundevinih sjemenki, podsjete me gdje sam i to mi izmami osmijeh na lice.

 

Fotografija: Hana Grgić

  1. Spätkauf – mali dućani koji uglavnom prodaju alkohol i grickalice, otvoreni su manje-više 24 sata dnevno i popularno su mjesto za druženje u Berlinu.
  2. Melissa Febos, Abandon Me, Bloomsbury Publishing PLC, New York, 2017.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Dvije smrti Sinéad O’Connor
♪ ♫*•♪ ♀️ 2021 ☻ favs by barb ヽ༼ຈلຈ༽ノ
Nježne sablasti
Sto Oskara za Tára 
Temeljac
Justine iz filma Sirovo curi krv iz nosa.
Željna krvi
Kvir memoari ili kako ispričati svoj život
Stisak hrvatskih kanselistica
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Lydia Tár ravna Zagrebačkom filharmonijom
Sretna 33. obljetnica panDemije svima koj⁞e slave!
Portijina elegija
Kult Plave Kamenice recenzira Taylor Swift
Preporuke za proljeće
Što bismo sačuvale iz 2021., a ne spalile na smetlištu
The L Word: Generation Q, FINALE
The L Word: Generation Q, S02 E07, E08 & E09
Promijeni veličinu fonta
Kontrast