Barbara Pleić Tomić

Sve u svemu, krajnje banalne stvari.

U ovom trenutku oštro skrećemo iz snovitog u fantazmagorično.

Jedan pogled na to lišce i postat ću hrabra i strpljiva i smirena, sposobna suočiti se kako s praćenjem tablice dohrane, tako i s invazijom izgladnjelih zombija.

Majčinski celebrity profili za čitateljice funkcioniraju i kao (okrutna) motivacija i kao izvor frustracije – jer koliko god racionalno bile svjesne da je nemoguće imati sve, krivnja koja je popratna pojava neuspjeha gotovo je neizbježna.

Autoritarno naličje ideje o traženju pristanka nadvija se i nad njezinom praktičnom primjenom kod veće djece koja su sposobna nedvosmisleno verbalizirati svoje odgovore na postavljena pitanja koja se tiču njihove (i ne samo tjelesne) autonomije u širem smislu.

Više se ne zavaravam pomisli kako bi se strašna i nježna zvijer koja je majčinstvo ikada mogla ili trebala ukrotiti, raščiniti, rasvijetliti do kraja.

Treća je razina čitanja, međutim, bila ona problematična, ona na kojoj se čitateljska ugoda prepoznavanja rasplinjavala – svijest kako Leino iskustvo poroda nije nimalo slično mojem iskustvu, odnosno činjenica da sam osobni dio teksta morala čitati u znanstvenofantastičnom ključu.