Deset ljudi zatvorenih u kuću u deset će dana ispričati po priču dnevno na zadanu temu.
Ili: Amy March appreciation chat.
Kako prestati pisati o silovanju kad se silovanje neprestano događa? Kako način na koji prezentiramo silovanje utječe na stvarne žrtve — ne samo na prizivanje neugodnih sjećanja, nego i na konstruiranje emocionalne reakcije?
Sve sam to već stoput čula i izgovorila: nisi ti kriva, nisi odgovorna, nisi to zaslužila, izazvala, tražila. Kao da smo sjedinjene u kolektivnom osjećaju nemoći, kao da je jedino što možemo pružiti jedna drugoj suosjećanje, supatništvo, svečani fatalizam bdijenja.
Gledam izmoždene roditelje na igralištima kako se nakratko opuštaju uz smartphone, vidim i sebe u istom stanju, u polusigurnosti kupaonice (kvaka je još trunčicu previsoko) ili zapravo posvuda ako je dan bio dug, iscrpljujuć i demoralizirajuć.