Mislila sam da pričamo o ljubavi.
“Nadam se da će i moja kriza srednjih godina tako izgledati”, ili nešto slično tomu rekla je Asja dok nas je desetak sjedilo na cugi nakon feminističkog festivala u zagrebačkoj Uraniji. Dugo me nije bilo u gradu, većina ekipe u međuvremenu je objavila bar jednu knjigu, neki dvije. Ja sam iza sebe imala par propalih ugovora, zbirku oglasa na queer dating siteu, desetke tisuća američkih kilometara u gumama.
Refleksno sam se ogledala u izlogu birca da odmjerim srednjokriznu verziju sebe. Odraženo tijelo sjedilo je za stolom kao panj. Predaleko da mu izbrojim godove, ali zbijeni im redovi definitivno uvijek guraju na sjever.
Berlin.
U Berlinu, iza naša četiri debela zida, ispod tri debele deke i dvije debele mačke je M. Dok njezin odraz dospije do mene, mačke su se već razbježale jer se tijelo do njezinog promeškoljilo, pripojilo, prelijevaju se jedna u drugu po principu spojenih posuda. M. je već odavno pozaboravljala zakone fizike, ali kad je riječ o tijelima-kao-posudama, M. je zakon. Svako tijelo kraj njezinog čaša je šampanjca u vječnoj zdravici. Dižem čašu i nazdravljam M., njezinoj nevidljivoj ljubavnici, ekipi za stolom. Nazdravljam ljubavi, otvorenoj kao cesta, kao dlan, pljuska, pička, neispisana priča.
Sve moje ljubavi rodile su se iz priče – seksu je uvijek prethodio tekst, glasnik moga tijela kojeg u zrcalu nisam znala prepoznati. I M. se, npr., zaljubila u moju prvu knjigu, brutalnu kao raskopani grob. Tamo još u srednjoj; propisana lektira nije joj bila dovoljna. Sve što me ikad voljelo upecala sam na tekst. Prvu djevojku osvojila sam s tisuću stranica pisama preko Sjevernog mora. Kad su nam se nakon dvije godine susrela tijela, sudarala su se kao dva prazna kanistra. Gdje su tijela podbacila, rasle su priče. Gdje su se tijela pronašla u slici i zvuku, priče su podvlačile korijenje. Seks i tekst, tijelo i priča: nespojive posude.
“U deset godina ni jednu priču nisi napisala o meni”, rekla je M.
U deset godina nisam napisala ni jednu priču.
“Hoću, kad se prestanemo jebati.”
Ali, onda, umjesto da se prestanemo jebati, M. i ja smo otvorile vezu. Ja da opet propišem, ona jer voli čitati izvan propisane lektire. A i, da budemo posve iskreni, M. u tijelima uživa više no u bilo kojem tekstu. Kad smo otvorile vezu, ona se krenula jebati, a ja – dopisivati.
Dva mjeseca, svakoga dana, nekoliko sati dnevno, B. i ja bacamo udice teksta preko Atlantika, preko devet vremenskih zona. Ona je u Berkeleyu, ja u Berlinu – to je sve što zna o meni. Ne zna kako izgledam, ne zna kako mi zvuči glas, ne može naslutiti obujam moga tijela, visinu, težinu na njezinome, duljinu prstiju kojima joj virtualno istražujem otvore. U vezi mene zna samo jedno, da je zaljubljena. Ja pak o njoj znam više od većine: kako izgleda u 4 ujutro, koliko joj traje put do teretane (pedesetak tekstualnih poruka), kako joj se zove kolega kojeg želi otrovati. Znam kako zvuči kad svršava, i koliko puta zaredom može svršiti.
Kao poklon šaljem joj metalnu ogrlicu, stainless steel, ljubičastu, da joj ide uz ruž, and bruises – eventually – kažem. Nikad je prije nitko nije markirao, zaposjeo, nikad prije nikome nije govorila please. Ni thank you for letting me come. I meni je prvi put. I mome tekstu, na čiju zapovijed njezino tijelo bridi i svršava.
Kao svake godine, i ove dolazim u posjet prijateljima u Hollywood, predlažem da se nađemo. Često je poslom u L. A.-u, i pristaje bez oklijevanja (i brzo dodaje: Just don’t be a teenage boy). Pribojavam se susreta. Što ako mi tijelo ne miriše po tinti, što ako nam se stranice znojavo slijepe na kalifornijskom vječnom suncu, i ostanemo i bez tijela i bez teksta?
Iz hotela na Sunsetu dovozi se u brda pred kuću mojih frendova, šalje mi poruku da je vani. Izlazim; mirišem na šampanjac i tintu. It’s nice to see you, baby, kažem. Stavljam ruke oko nje i prislanjam joj lice uz vrat – metalna ogrlica hladi mi obraz. Njušimo se. Ljubimo se. Osluškujući joj disanje, nasred ulice podižem joj suknju, prstima klizim po elastičnom rubu gaćica i zavlačim ih u nju. Iza nas na brdima poput platna rasteže se Hollywood Sign. Kakav jebeno holivudski početak, zamišljam kako zapisujem u dnevnik, prepričavam ekipi, pišem u priču. Niz prste mi se cijedi tinta. Ljubimo se. Lijepimo se jedna za drugu, kao tanke stranice Biblije, kao sijamski spojene posude. Daje mi ključeve, sjedamo u auto. Frendovima šaljem poruku – ne čekajte me, pričat ću vam.
I pričam vam. Ovo je priča o B.
Otvori komentare
Nema još odgovora