U srpnju 2002. stan u Rijeci u kojemu sam provela dobar dio djetinjstva neće se prodati još nekoliko mjeseci i preko ljeta će uglavnom biti prazan. Školska je godina nedavno završila, a ljetni praznici pred nama prostiru se u beskraj. Šestero nas je – službeno petero jer M.-in tadašnji dečko nije uračunat u plan koji dijelim s roditeljima – i dobil⁞e smo dopuštenje da iduća dva tjedna sam⁞e provedemo u stanu. Ljetovanje koje će u našoj kolektivnoj mitologiji u idućih osamnaest godina zauzeti povlašteno mjesto samo što nije otpočelo.
Iako se radi o ljetu koje nikada nećemo zaboraviti, danas ga se sjećam isključivo u kratkim isječcima: kruh udrobljen u mlijeku i šećeru koji je F. svako jutro jeo za doručak, VH1 na kojem se izmjenjuju J. Lo ft. Ja Rule, Hot in Herre i Vanessa Carlton, moja najdraža crna Topshop haljina s ružičastim ružicama koja je tada već podjednako pripadala svima, A. koja svira klavir u zamračenoj sobi, misteriozni kožni osip nakon kupanja na najprljavijoj plaži u gradu, prvo sivkasto jutarnje svjetlo koje se probija kroz poluraspadnute rebrenice na prozorima napuštene vile.
Da nije samo meni problem od ovih naplavina složiti koherentniju sliku potvrđuje mi i prepiska s J., tijekom koje pokušavam provjeriti legitimnost svojih uspomena. J. mi ne može pomoći, tvrdeći kako većinu onoga što se u ta dva (ili tri? ili?) ljetna tjedna događalo u njezinom sjećanju zastire fina maglica. Prema njezinim riječima,
sjetim se samo kad ti ili F. nešto spomenete doduše, on se baš ne sjeća pola toga kad nešto spomenem ili tvrdi da nije istina ili kaže da si ti za sve kriva
Naše pokušaje rekonstrukcije ometa i činjenica kako tih nekoliko tjedana za sobom nije ostavilo nikakav materijalni trag. M. je sa sobom doduše ponijela fotoaparat, ali ga je koristila krajnje štedljivo, za snimanje umjetničkih apstrakcija u šetnjama s dečkom, a ne na banalnije i ekstremnije gluposti koje su sačinjavale našu svakodnevicu. Kao rezultat, ne posjedujem niti jednu fotografiju iz perioda srpanj/kolovoz 2002.; sve poruke razmijenjene u tih nekoliko tjedana zauvijek su potonule u digitalni bezdan
.
Iz navedenih razloga više se ne sjećam ni kako je točno izgledao dečko kojime sam tih vrelih riječkih dana bila zaluđena. Godine koje su protekle od našeg prvog susreta (svega dva ili tri dana nakon što smo doputoval⁞e) do trenutka pisanja ovog teksta razvodnile su te ionako fluidne dane u iznimno blijed akvarel. Ne mogu se prisjetiti niti jednog našeg razgovora, ne mogu se sjetiti čak niti što sam točno prema njemu osjećala – iz današnje mi se perspektive to čini neodvojivim od svih ostalih stvari i ljudi koji su me tada okruživale, od sveprožimajućeg, supijanog blaženstva tih beskonačnih ljetnih sati.
Vrijeme, naravno, neminovno prolazi čak i kada nam je sedamnaest godina i čini se kako će ljeto trajati zauvijek. A., F., M. i njezin dečko otputovali su kući. J. i ja nakon maničnog čišćenja dočekale smo moje roditelje i baku i djeda. Nas smo se dvije od ljeta na moru planirale oprostiti na Monteparadisu, na kojemu, nažalost, neće biti i moj summer crush (u daljnjem tekstu: SC), koji je nekoliko dana ranije otputovao u obiteljsku vikendicu na jednom jadranskom otoku koji je tada tek zadobivao na popularnosti i zloglasnosti. Rastali smo se na autobusnoj stranici u rano nedjeljno jutro, ošamućeni i dremljivi nakon cjelonoćnog izlaska, bez previše riječi, kratko i slatko. To je, u skladu s pravilima žanra, trebao biti i kraj naše ljetne romanse. Međutim, ja još nisam bila spremna na kraj toga, štogod da je to bilo – naše romanse, predivnog osjećaja beskrajnosti, ljeta kao takvog – i odlučila sam kako je vrijeme za radikalne zahvate u scenariju.
U ovom trenutku oštro skrećemo iz snovitog u fantazmagorično.
Za opis trenutka u kojem sam u djelo odlučila provesti ideju koja se divno, sumanuto rascvjetala u mojoj glavi, poslužit ću se klišejom, jer adekvatnija usporedba ne postoji i jer, na kraju krajeva, klišeji postaju klišeji s razlogom – zakoračila sam u prazninu. Osnovna karakteristika vakuuma u kojem sam se našla bila je potpuna odsječenost od svih aspekata racionalnog, kao da se milostivi prst neke više sile spustio nad mehanizam zadužen za neprestano analiziranje, propitivanje i prosuđivanje apsolutno svakog postupka, događaja ili odluke koju sam u životu donijela i pritisnuo pauzu. Tako, odmori se malo, šapnuo je neki glas u mom uhu, dok se nad Rijekom nadvijala nuklearna gljiva, ulice se urušavale u ponore, a slučajni prolaznici vrištali uhvaćeni kracima divovske lignje koja je izronila iz uljastog lučkog mora.
Tom ću se osjećaju kroz život vraćati više puta, nikad obeshrabrena navlas jednako poraznim rezultatima. Evo me: sjedam na autobus koji polazi iz Zagreba u pola dva ujutro kako bih u sitne jutarnje sate banula na vrata bivšeg dečka i objasnila mu kako je naš prekid bio grdna pogreška. Tu sam: u dnevnom boravku osobe kod koje ne bih trebala biti, udobnije se namještam na kauču i natačem još jedno piće. Paradoksalno, što bi objektivna sumanutost ideje bila veća, to je potpunija bila blažena odsutnost razmišljanja koja bi nastupila u trenutku kada bih je odlučila provesti u djelo. Osjećaj je bio opojan – umjesto bjesomučne, iscrpljujuće analize, postojala je samo akcija.
Tako je bilo i tada. Ideja je bila fantastična. Umjesto na planirani festival, J. i ja otputovat ćemo na otok na kojemu ljetuje moj summer crush. Za to, naravno, nećemo reći nikome – uključujući njega. Naši roditelji mislit će da smo na planiranom festivalu. Imamo li dovoljno novaca za tu avanturu? Ne. Znamo li gdje ćemo spavati jednom kad stignemo? Naravno da ne. Poznajemo li tamo ikoga osim njega? Ne i ne. Hoće li on biti oduševljen mojom velikom gestom i doživjeti je kao znak da smo mi nešto više od beznačajne ljetne romanse? Sasvim sigurno hoće!
Uspjela sam uvjeriti J. kako je nužno moje usamljeno ludilo preobraziti u folie à deux. Autobusne su karte kupljene, ruksaci spakirani, priče usklađene – i tako smo krenule.
Ako su tjedni provedeni u Rijeci u mom umu poprimili oblik moljcima izjedenog patchworka, uspomene o dva košmarna otočna dana gotovo sam potpuno potisnula. Krhotine preostale nakon katastrofe izgledaju ovako:
SC ne doživljava moje nenadano ponovno ukazanje kao znak naše sudbinske povezanosti. Priča se odvija očekivano – s drugom je djevojkom, koja je, kako mi otkriva njegova iznimno simpatična sestra, njegova otočna ljetna ljubav već nekoliko godina.
J. i ja bauljamo mjestom, spavamo u šumi na plaži i razmišljamo kako skucati dovoljno novca da se vratimo kući.
Drugi nam se dan smiluje njegova mama pa, nakon get-a-grip razgovora za kuhinjskim stolom, jednim od zasigurno najneugodnijih iskustava u mom životu, prespavamo na terasi njegove kuće.
Idućeg jutra daje nam novac za autobusne karte. Ne sjećam se jesmo li se SC i ja uopće pozdravili; u protekla dva dana nismo međusobno razmijenili više od šačice riječi.
Više ga nikad nisam vidjela.
Tri dana kasnije J. i ja napuštamo Rijeku i odlazimo kući. Idućeg tjedna poštom šaljem njegovoj mami novac za autobusne karte. Vraćam se u uvjetno rečeno normalno stanje uma, svojim uobičajenim nesigurnostima i beskonačnim analizama, ali začudo ne patim mnogo, kao da je sve što se dogodilo jednostavno bila nekakva intenzivna, ali kratkotrajna bolest koja je u mom organizmu odradila ono što je morala unaprijed zadanim tijekom i onda nestala kao da sam na nju oduvijek bila imuna.
Obična ljetna viroza.
(M., u krajnje nevjerojatnom slučaju da ovo čitaš, kunem ti se da se radilo o samo malo (nježnog) ljetnog ludila.)
Otvori komentare
Nema još odgovora