GLUPANI I GLUPAČE: Trtkakra vrvijestpo prpostiglu

Foto: Vatroslav

U Zagrebu postoji mjesto kojeg niste svjesni. Nasumični meandar potleušica, automehaničarskih radnji, ulica čije rupe datiraju još prije rata, drvenih rasvjetnih bandera koje dan-danas stoje, divljih vrtova, toponima čije se etimologije više nitko ne sjeća, između echtes Agramera na sjeveru i nove socijalističke radničke klase na jugu; pored Save, uz nasip, ispod mosta – tamo nigdje u Starom Trnju.

Ovo je nekoliko crtica o mom trnjanskom djetinjstvu, onako kako ih se sjećam.

Jedne ljetne večeri, kad je već bilo premračno za košarku ili nogač na dva mala na Partizanu, sjedeći na klupicama ispod grafita „Grickajte naše proizvode.“ Željezara Sisak, Boro (12), Krile (15), Beba (12), Niđo (13), Ceki (14) i ja (11) skovali smo plan.

Odredište: fukodrom. Stanje trupa: odlučno. Plan akcije: nejasan.

Dok smo se šuljali uz nasip skužili smo metu. Žuti Opel Kadett sa zamagljenim staklima. Moramo se prilagoditi terenu, raditi s onim što imamo. Nasip će poslužiti kao zaklon, a obližnja jabuka kao skladište municije. Prva jabuka fijuknula je u noći. Daleko od mete. I druga. Pa treća. Boro, najhrabriji ili najgluplji od nas – svi u ovoj priči, jasno, jednako su glupi – odvojio se, iskoračio iz zaklona, uzeo zalet i zamahnuo. Jabuka je parala vlagu, komarce i sumrak, a onda se čuo udarac. Zvučalo je kao kad pijani Conan nokautira devu. Zvučalo je nevjerojatno. A onda, gotovo pa istovremeno s udarcem, otvorila su se vrata, filmski, a iz auta je izletio – gol i znojan na mjesečini – najveći facer na svijetu. Hulk Hogan. Vidjele su mu se dlake na leđima, a desna mu je ruka izgledala duže nego što bi trebala biti.

Lik je urlao da smo mrtvi i koji kurac mi njega jebemo kad on jebe. Onda je roknuo dva metka u zrak, a ja sam pomislio da smo stvarno mrtvi. Nema nam spasa. Ali ovo je naš kvart, znamo svaki plot, livadu i rupu – ne može nam nitko niš. Preživjet ćemo kao nindže u noći. Uz zvuk šlajdranja guma ispod nasipa, vidio sam Krileta kako naglavačke uletava u neki vrt na Dugoj jami, a mi smo se nastavili šuljati prema Veslačkom. Htjeli smo vidjeti kaj će bit. Tip se zaustavio kod mosta sad gol samo do pasa, u trapericama, s voki-tokijem u rukama. Nismo bili dovoljno blizu da čujemo što priča, ali očito smo uboli ravno u murju. Ipak smo mrtvi. Kroz rupu u ogradi utrčali smo na Partizan i neko se vrijeme skrivali u mraku kod klackalica. Okej, moramo se razdvojiti: jedan dio će preko Hofera natrag na Dugu jamu, a dio kroz Boračku do vrtova uz autoput. I tek što smo izgmizali na Školsku, iza blagog zavoja skužili smo plavičasta svjetla. Beba i ja ubrzali smo tempo, uletjeli u prvo dvorište i popeli se na trešnju. Tamo smo bili sigurni pa smo se opustili i počeli glasno pričati i smijati se, a to je dozvalo gazdu. Sletili smo dole i uz BA VAM BOG MATE PIZDU KAJ SE FURT VERETE TU SE BUM VAS SPOJEBAL zbrisali dalje.

Ostalo su fragmenti sjećanja koji su se prepričavali sljedeću večer uz ukradeni kukuruz prek u Trnju: Krile je rekao da je na kraju završio iza starog javnog WC-a blizu mosta i da je tam zapeo jer ga je bilo strah da će ga uhvatit; Boro je zbrisal doma i sve ispričao starom koji je bio rezervist, za svaki slučaj, ak nas uhvate; Ceki je mrtav-hladan prošetao do doma; ja i Beba smo se, nakon što smo ispreskakali još par plotova, pozdravili kod železnog martina na ćošku, i to vam je bilo to.

Moralo je to biti prije 1995. Veslački klub bio je središte lokalnog noćnog života. Specijaliteti s roštilja na drveni ugljen i narodna muzika privlačili su uglednu klijentelu. Zabavljati su se morali i unproforci. Neki od njih očito su se toliko dobro zabavljali da su zaboravili gdje su parkirali. A kad smo zaključili da taj glupi džip već dovoljno dugo stoji tu bezveze, odlučili smo ga eliminirati. Bijeli UN-ov džip mora nestati u plamenu. Moramo vidjeti eksploziju.

Očekivanja su bila visoka. Pod okriljem noći razvalili smo poklopac od rezervoara, neku staru burazovu majicu natopili brljom, a Boro ju je oprezno zagurao u otvor i zapalio Bebinim zipačem dok smo mi ostali stajali na kosini kod Veslačkog. Dotrčao je do nas i buljli smo u taj nevini, napušteni auto kao glupi suncokreti u sunce. Sekunde koje su prolazile dok je majica tinjala činile su nam se kao odbrojavanje prije lansiranja Space Shuttlea.

A onda, ni manje ni više nego – puf.

Toliko pripreme, truda i vremena uloženo je u ovu akciju spašavanja od ljetne dosade, a desilo se niš. Jedan mali vatreni kašalj i to je to. Valjda su u rezervoaru ostale još samo pare. Vatra se sporo širila, lim se svijao, plastika je ogavno smrdjela, možda je pukla neka šajba, zaboravljeni je UN-ov džip ostao gorjeti u noći.

Dogovorili smo se da ćemo, ak sve to nekak dođe do murje, reći da smo vidli ekipu prek iz Trnja kak se mota oko njega i da smo mi klinci i ne znamo niš o ničemu. Izgorjela olupina još je neko vrijeme stajala na divljem parkiralištu ispod mosta. Još se sjećam i da je u Večernjaku bio članak da je džip zapaljen jer su se unproforci zakačili s nekim ozbiljnijim lokalnim dečkima. Lokalnim – da. Dečkima – da. Ozbiljnim? Ozbiljnim glupanima.

Braću Karaklinčić, za koje nitko nikad nije bio sasvim siguran koji je koji, zadnji sam put prije dvadesetak godina vidio na nasipu, dok sam šetao psa. Uvijek su bili musavi i dobro raspoloženi i iako su obojica bili veći od većine nas nitko ih se nije imao razloga bojati, kao da su neki sporedni pijanci iz Gruntovčana.

Te je večeri za volanom Mercedesa 190D bio njihov stari, taj vječno nasmijani bucmasti automehaničar, uvijek u manduri iz koje su se nazirala maljava prsa. Iz prozora sa zadnjeg sjedišta klatio se Kepo, glasniji od dva buraza. Iz gepeka je virila ogromna traktorska guma, a u njenoj sredini zugžvano se kesio Natek. Sva su trojica očito bili pijani ko zemlja, a iz zvučnika su treštali, ne znam, želim reći Vatrogasci. Nije mi bilo sasvim jasno što se tu događa.

„Dobro, dečki, kaje ovo?“ – pitao sam – „Je, kaje, idemo se spustit do toplane, ideš s nama?“. Polako sam počeo povezivati: ove pijane trnjanske budale idu se usred noći baciti u Savu i spustiti do toplane na istoku držeći se samo za ogromnu traktorsku gumu.

Razmišljao sam ima li ih smisla odgovarati od te gluposti, ali stvarno nije imalo. Nadam se samo da su uspjeli pristati prije brzaca. Prije samo nekoliko godina možda bih i znao ispričati kako je završila ta anegdota. Ovako, prepuštam vam da se prepustite.

I ćrćune vas mrmaratiza črčompri kak se frmft trtilvra iz trtara i đrđini trtnulme črčnuru mrmbubo pod trtvra, ni kak je grgadro srslalpo đrđusla po lrluki mrmaštro u hrhupra u srslačkive, ni kad smo zalrlilipa krkulinovo nrnosije pa nas je njrnjalga lrlamavi po trtu dva trtasa, ni kad smo grgralii trtivpro elengajze trtlovodasvje pa je mrmeši krknulro crcasu krkomša jer mu je srsudildo aulfa.

To su, rekao bi Conanov stari drug Mako, neke druge priče.

 

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
Silovanje, sram i književno naslijeđe
Roditeljstvo na ekranu
Bila sam teen anarhistkinja
Bundevine sjemenke
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Male žene hejt chat
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast