MISTERIJI: + ×

Za Hilmu af Klint prvi sam put čula u filmu Personal Shopper.

Kristen Stewart glumi Maureen Cartwright, mladu Amerikanku koja u Parizu radi kao osobna stilistica supermodelu Kyri dok čeka obećani znak ili poruku od svog nedavno preminulog brata blizanca Lewisa. Maureen i Lewis su mediji i na početku filma Maureen provodi noć u Lewisovoj kući u nadi da će uspostaviti komunikaciju s njim. Njegova djevojka planira kuću prodati paru koji vrlo mirno prihvaća vijest o toj potencijalnoj nadnaravnoj prisutnosti, štoviše, žena će pitati Maureen je li ikada čula za Hilmu af Klint. Na Maureenin negativan odgovor objasnit će da je riječ o švedskoj slikarici koja je 1906. “izumila apstraktnu umjetnost”, naslikavši niz slika koje je kao medij primila putem komunikacije s duhovima. Maureen je zatim gugla, na mobitelu gleda dokumentarni film o njoj, a ubrzo kupuje monografiju Hilma af Klint – A Pioneer of Abstraction, katalog izložbe koja je 2013. postavljena u Muzeju moderne umjetnosti u Stockholmu.

Nakon toga, činilo mi se da je Hilma odjednom svugdje. Imala je samostalne izložbe u Serpentineu u Londonu 2016. i u Guggenheimu u New Yorku krajem 2018. i početkom 2019. te skupnu izložbu World Receivers s Georgianom Houghton i Emmom Kunz, umjetnicama čiji radovi također izviru iz onostranog, u Münchenu 2018-2019. Poster s njezinom slikom “Br. 7, Odrasla dob” iz 1907. rasprodan je u robnoj kući IKEA Zagreb.

Tko je Hilma af Klint? Imamo, dakle, misterij. Nemamo autoricu vještu u likovnoj kritici, ali imamo nekoliko tragova, komadiće znanja o kulturnoj teoriji, feminizmu i spiritizmu. I autoricu sklonu detekciji.

Misterij br. 1. Lažni misterij. Je li Hilma af Klint bila slikarica?

Rođena je 1862. u dobrostojećoj srednjoklasnoj obitelji u Stockholmu. Bila je školovana slikarica. Pohađala je Tehničku školu te s visokim ocjenama završila Kraljevsku akademiju likovnih umjetnosti. Rano se zainteresirala za spiritističke seanse, ali se za religiju i spiritizam počela ozbiljnije zanimati nakon smrti sestre Hermine 1880. Šest godina kasnije s četiri kolegice, uključujući i doživotnu prijateljicu Annu Cassel, osniva De Fem (Petorka), spiritističko društvo koje putem automatskih crteža komunicira sa šest duhovnih vodiča koji se predstavljaju kao Amaliel, Ananda, Clemens, Esther, Georg i Gregor. 1. siječnja 1906. Amaliel Hilmi povjerava važan zadatak, poruku koju će svijetu prenijeti slikanjem. 7. studenog iste godine Hilma počinje s radom na tzv. “Slikama za hram”, a 1907. nastaje najpoznatiji ciklus slika nazvanih po razdobljima ljudskog života (“Deset najvećih”: 2 “Djetinjstva”, 2 “Mladosti”, 4 “Odrasle dobi” i 2 “Starosti”), deset golemih tempera na papiru dužih od 3 metra i širokih gotovo 2,5 metra, ispunjenih intenzivno šarenim vitičastim, cvjetnim, spiralnim i geometrijskim oblicima, koje je zbog veličine morala dijelom slikati na podu.

Iako njezine spiritističke slike ostavljaju dojam visoko razvijene apstrakcije koja je iz budućnosti ili doista iz drugog svijeta sletjela među postimpresionističke i ekspresionističke pokušaje odmaka od figurativnog slikarstva, ne možemo negirati njihov status slika niti ih jednostavno proglasiti outsider artom. S jedne strane, Hilma je bila akademska slikarica i čitavo se vrijeme paralelno bavila naturalističkim i impresionističkim slikarstvom i te je radove redovito izlagala. Bila je aktivna u Udruženju švedskih umjetnica i poznavala je umjetnički kontekst svog vremena. U isto vrijeme, samu je sebe ciljano izdvojila iz konteksta moderne umjetnosti, svoje apstraktne slike nije potpisivala i nije ih pokušavala izložiti u galerijama, dijelila ih je isključivo s istomišljenicima iz teozofskih i antropozofskih krugova. Međutim, prije bi zbog svog roda nego zbog svojih uvjerenja ionako bila na marginama europske umjetničke scene početka 20. stoljeća jer je, na primjer, švedska avangardna grupa De Unga (Mladi), utemeljena 1907., primala samo muške članove. Koliko je vremena trebalo proći da druge avangardne umjetnice, poput Natalije Gončarove i Sonie Delaunay, postanu općepoznata imena ili dobiju samostalne izložbe? Kroz koliko smo se slojeva kubističkih gitara i harlekina prvo morale probiti? Oni koji bi Hilmi af Klint i danas rado zanijekali umjetnički status koriste njezin spiritizam kao ispriku da ne bi morali redefinirati modernistički kanon zbog jedne žene koja je čula glasove. To, moram vas razočarati, nije nikakav misterij.

Misterij br. 2. Je li Hilma af Klint bila pasivni medij ili aktivni subjekt?

U svojim detaljnim zapisima Hilma nedvosmisleno tvrdi da radi pod utjecajem duhovnih vodiča. Posebno je to jasno na početku projekta kada zapisuje da su “slike naslikane izravno kroz mene, bez pripremnih crteža i s golemom silom”. Malo kasnije, dok radi na “Deset najvećih”, više se ne mora “slijepo pokoravati”, već zamišlja da vodiči “uvijek stoje” uz nju. Kada se nakon četverogodišnje pauze, tijekom koje se brinula za bolesnu majku, vratila slikanju, duhovni vodiči imali su još manju ulogu. I dalje je povezivala spiritističku i umjetničku praksu, no sada je sama odlučivala kako će duhovne koncepte izraziti u svojim slikama. Kasnije je taj pomak još očigledniji: 1921. nije ništa naslikala jer je proučavala Goetheovu teoriju boja da bi 1922. počela slikati akvarele novom tehnikom mokro na mokro.

Stvarno, odakle te treperave, dinamične slike koje se ne uklapaju ni u jedan kontekst i istodobno izgledaju staromodno i moderno, dječje i nadzemaljsko, kao da su mogle biti naslikane prije nekoliko desetljeća, ali i danas? Bilo bi patronizirajuće tvrditi da nikakvih duhovnih vodiča nije bilo, već da je posrijedi slikaričin talent ili inspiracija jer – iskreno – koja je razlika? Znamo li otkud nam sve umjetnost dolazi? S jedne strane, trebamo vjerovati Hilmi kada piše da nije imala pojma što bi slike trebale predstavljati, ali da je svejedno radila brzo i bez oklijevanja. S druge strane, dovoljno je pogledati kolektivne radove njezine spiritističke grupe De Fem, nastale tehnikom automatskog crtanja, da primijetimo mnogo sličnih linija i motiva koji će uskoro dobiti svoju punu formu na Hilminim platnima. Njezine bilježnice ispunjene dijagramima s detaljnim objašnjenjima i planovima također pokazuju koliko je sustavno, racionalno i praktično pristupala svojim projektima. Sudeći iz današnje perspektive, rodna ju je pozicija ograničavala a uvjerenja su je sprječavala da stavlja osobno ispred kolektivnog i naglašava svoju autorsku namjeru i aktivnu ulogu iznad svoje duhovne misije. Možda ipak ima nešto više iza sasvim razumne i uvjerljive tvrdnje povjesničarke umjetnosti Andree Kollnitz da su drugi apstraktni slikari poput Kandinskog, Mondriana i Maljeviča tražili inspiraciju u duhovnom kako bi riješili umjetnički problem, dok je af Klint htjela ponuditi duhovnu viziju nevidljivog svijeta umjetničkim sredstvima.

U Personal Shopperu Maureen opsesivno traži neki znak od svog mrtvog brata, stavljajući samu sebe u opasne situacije. No kada dobije znak, poput lupanja ili razbijene čase, nije zadovoljna, traži još potvrda. Nismo sigurni dolaze li ti znakovi od Lewisa ili neke druge prisutnosti, ali je režijskim postupcima jasno pokazano da nadnaravne pojave nisu samo proizvod Maureenine mašte jer ih nekoliko puta vidimo baš kad ih ona ne primjećuje. Zato na kraju, kada (se) Maureen pita je li to Lewis “ili sam to samo ja”, odgovor mora biti i jedno i drugo. Nešto, netko je tu, ali i ja sam. Misterij se odupire.

Misterij br. 3. Zašto Hilma af Klint nije izlagala svoje apstraktne slike?

To, zapravo, nije sasvim točno. Julia Voss otkrila je da je nekoliko njezinih slika bilo izloženo u sklopu Svjetske konferencije duhovne znanosti i njezinih praktičnih primjena održane krajem srpnja 1928. u Londonu. Riječ je o, koliko znamo, jedinom takvom pokušaju. Premda je Hilma bila zainteresirana podijeliti svoje slike i ideje u krugovima istomišljenika, čini se da ni tamo nije naišla na podršku. Dok su mnogi vodeći apstraktni umjetnici bili pod utjecajem spiritizma i teozofskog i antropozofskog pokreta, većina umjetnosti koja je nastajala unutar samog spiritizma i dalje je bila figurativna. Ni Rudolph Steiner, utemeljitelj antropozofije i naše gore list, nije pokazao razumijevanje za njezine slike kada ga je upoznala u Stockholmu 1908. godine. Navodno joj je rekao da ih nitko ne smije vidjeti 50 godina.

Što je švedskom društvu koje je već početkom 20. stoljeća najviše vrednovalo racionalizam, praktičnost, demokratičnost i sekularizam bilo manje prihvatljivo, njezina radikalna umjetnička ekspresija ili njezine okultne ideje? Ako je tada u svijetu “duhovne znanosti” pronalazila istomišljenike koji nisu mogli razumjeti njezin umjetnički projekt, danas nas privlače upravo rascvjetane i geometrijske forme na njezinim platnima, no ideje koje su ih inspirirale postale su nam apstraktne.

Hilma je 1932. godine na prvoj stranici nove bilježnice zapisala dva znaka: + ×. Ona djela koja je označila tim znakovima smjet će se otvoriti tek 20 godina nakon njezine smrti. Svoje je slike planirala smjestiti u hram koji je zamislila kao spiralnu građevinu s tri razine u kojoj bi se posjetitelji kretali odozdo prema gore. Praktički u isto vrijeme u New Yorku, piše Tracey Bashkoff, Hilla Rebay, još jedna teozofkinja  i savjetnica Solomona R. Guggenheima, također je zamišljala “hram” nereprezentacijske umjetnosti kao kružnu strukturu. Dvije vizije, Hilmina i Hillina, nepovezane ali proizašle iz iste kozmologije, na kraju su realizirane u bijeloj spirali, naopakom ziguratu, betonskoj puževoj kućici Wrightovog Guggenheima u New Yorku. Budućnost je kasnila nekoliko desetljeća, ali čitav je svijet konačno čuo za Hilmu af Klint na pravom mjestu.

Misterij br. 4. Što je spiritizam i zašto je važan?

Dio argumentacije, čini se, vodi prema zaključku da je Hilma af Klint doista “izumila” apstraktnu umjetnost. Dio me argumentacije vodi natrag na početak, na duhovne vodiče s kojima je komunicirala. Dugo mi je trebalo da se uopće sjetim zaviriti iza zazivanja duhova, lebdećih čaša i new age kiča u povijest spiritističkog pokreta. Tako sam saznala da je spiritizam imao svoju radikalnu političku povijest. Knjiga Radical Spirits američke povjesničarke religije Ann Braude o vezi spiritizma i borbe za ženska prava u 19. stoljeću inspirirala je drugu sezonu odličnog podcasta Unobscured autora Aarona Mahnkeja o spiritističkim strujanjima u SAD-u u 19. stoljeću. Teza koja se proteže podcastom ista je ona koju Braude izlaže u svojoj knjizi: spiritisti i spiritistice često su istupali protiv dominantnih društvenih i crkvenih vrijednosti, crpeći legitimitet iz autoriteta onostranih glasova u borbi za prava žena, ukidanje ropstva, ekonomsku jednakost i socijalnu pravdu. Braude je posebno uvjerljiva kada obrazlaže da su mediji, redovito mlade žene bez posebnog obrazovanja i društvenog statusa, nastupajući u javnom prostoru i “prenoseći” riječi duhovnih vodiča do krajnjih granica rastezale ideal kršćanske ženstvenosti. Mnoge su se od njih same ili u sklopu neke spiritističke zajednice borile protiv crkve te zastupale progresivne politike kršćanskog socijalizma, slobodne ljubavi i jednakih prava za sve ljude. Mislim da bismo taj trag trebale slijediti u tumačenju Hilminog spiritizma.

Misterij br. 5. Vječni misterij.

Prije istraživanja, prije znanja, prije analize postoji jedan trenutak. Trenutak u kojem prvi put guglam njezine slike. Trenutak bez konteksta. Kao da čitam roman bez naslovne stranice ili idem u kino na sneak preview, što nikad ne radim. Za likovnu umjetnost, za razliku od književnosti, nemam riječi. Dezorijentirajuće, ne znam ništa. Koliko je staro, gdje spada, što je ta golema žuta lukovica, to kozmičko jaje. Znam samo: moram ih vidjeti.

Iako nemam svoje riječi, kao i obično, imam tuđe. Prošlog sam ljeta pročitala esej Johna Vinclera o apstraktnoj ekspresionistkinji Joan Mitchell i skrinšotala jedan paragraf koji ponekad pročitam kada me počne loviti očaj, kao ovih dana. “Zašto usred čitavog ovog užasa razmišljam o slikarstvu?”, pita Vincler, pa se i sam poziva na tuđe riječi, riječi Davida Wojnarowicza koji je o umjetnosti i politici rekao ovo (a ostavit ću na engleskom): “We’re being angry and complaining because we have to, but where we want to go is back to beauty. If you let go of that, we don’t have anywhere to go.”

 

 

Literatura

Ann Braude, Radical Spirits. Spiritualism and Women’s Rights in Nineteenth Century America, 2. izdanje, Indiana University Press, Bloomington, IN, 2001.

Hilma af Klint: Paintings for the Future, ur. Tracey Bashkoff, Guggenheim Museum Publications, New York, 2018.

World Receivers: Georgiana Houghton, Hilma af Klint, Emma Kunz, ur. Karin Althaus, Matthias Mühling, Sebastian Schneider, Lenbachhaus i Hirmer Verlag, München, 2018.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
Silovanje, sram i književno naslijeđe
Roditeljstvo na ekranu
Bila sam teen anarhistkinja
Bundevine sjemenke
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Male žene hejt chat
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast