Sjetila sam se koliko sam bila ljubomorna na sve cure iz razreda kojima se kosa u gustim slapovima slijevala niz leđa, dok sam ja svako jutro pokušavala dokučiti kako se počešljati, a da ne izgledam kao before verzija Mije Thermopolis (hint: nikako).
Za početak, osim romantičarskog ishodišta, istih ljubavnih preferenci i karakternih osobina, Felicity i ja dijelile smo i iste kovrče.
Naučila sam da se ljudi nakon pozitivnog testa dijele u dvije grupe: oni koji mi se unose u vizir nervozno se raspitujući o sljedećim koracima i oni koji se u istom trenutku maksimalno odmaknu od mene da bi me zaštitili.
Krajnji je produkt film u kojem svi mogu uživati: on⁞e koj⁞e znaju ili ne znaju za Shakespearea, on⁞e koj⁞e su ga zapravo pročital⁞e za lektiru ili odustal⁞e nakon treće stranice.
Šiške emo klin⁞ki su izrasle, traperice niskog struka se polako vraćaju u modu (ali nikada u moj ormar), a MCR i FOB su ponovno na turneji. Iako mi formativne godine ne nedostaju, fali mi osjećaj da se sve tek treba dogoditi.
Razumljivo je da potencijalni gledatelj možda neće podnijeti to što vidi, to je i poanta.
Kada sam nedavno čula da se u modu ponovno vraćaju traperice niskog struka, moje se milenijalsko tijelo zgrčilo od straha da ćemo se vratiti u vrijeme kada je Bridget Jones bila dijete s plakata za debljinu, a genijalna Sookie samo sporedni lik u Gilmoreicama.
Dok na malim i manjim ekranima gledamo tisuće naputaka za život prema receptu tend your own garden, okružuje nas stvarnost kronične stambene nesigurnosti pred kojom su suho cvijeće, anti-predatorska ograda i sto nijansi sive u dizajnu interijera bespomoćni.
Madame X prikazuje zajednicu koja je sve samo ne utopijska (iako sve prisutne u njoj itekako uživaju) i tu naziremo prvi problem nekih feministkinja s Ottingerinim stvaralaštvom.
Nebinarno shvaćanje rodnog identiteta u plesu oblikovat će tako konstrukciju inkluzivnog maskuliniteta kod Boyja, Rickyja i Jojoa, omogućavajući im da iz dječaka koji plešu odrastu u muškarce koji plešu.
