Šiške emo klin⁞ki su izrasle, traperice niskog struka se polako vraćaju u modu (ali nikada u moj ormar), a MCR i FOB su ponovno na turneji. Iako mi formativne godine ne nedostaju, fali mi osjećaj da se sve tek treba dogoditi.
Razumljivo je da potencijalni gledatelj možda neće podnijeti to što vidi, to je i poanta.
Kada sam nedavno čula da se u modu ponovno vraćaju traperice niskog struka, moje se milenijalsko tijelo zgrčilo od straha da ćemo se vratiti u vrijeme kada je Bridget Jones bila dijete s plakata za debljinu, a genijalna Sookie samo sporedni lik u Gilmoreicama.
Dok na malim i manjim ekranima gledamo tisuće naputaka za život prema receptu tend your own garden, okružuje nas stvarnost kronične stambene nesigurnosti pred kojom su suho cvijeće, anti-predatorska ograda i sto nijansi sive u dizajnu interijera bespomoćni.
Madame X prikazuje zajednicu koja je sve samo ne utopijska (iako sve prisutne u njoj itekako uživaju) i tu naziremo prvi problem nekih feministkinja s Ottingerinim stvaralaštvom.
Nebinarno shvaćanje rodnog identiteta u plesu oblikovat će tako konstrukciju inkluzivnog maskuliniteta kod Boyja, Rickyja i Jojoa, omogućavajući im da iz dječaka koji plešu odrastu u muškarce koji plešu.
Ironično je da su ono što sama sebi trenutno (iako s grizodušjem) opraštam manjak istih onih kvaliteta koje očekujem od svog djeteta dok se bakće sa zadatcima u virtualnoj učionici.
Moralna panika koja je oko filma nastala toliko je glupa da je lupanje glavom o zid jedina adekvatna reakcija.
"Je li normalno da sam ljubomorna na jednog mekušca? Može li mi hobotnica razoriti topli dom?"
Biti tako temeljitim luzerom na umjetničkoj pozornici, a (ne samo) preživjeti, to još uvijek može samo muškarac.
