Posao na nesigurno

Kao tinejdžerka divila sam se Jacku Kerouacu. Više od tekstova (koji su mi bili pomalo dosadni i razočaravajući, što si nikad ne bih priznala) fascinirala su me opća biografska mjesta. Popis Kerouacovih povremenih poslova — prodavač, sportski novinar, građevinski radnik, mornar… — činio mi se ultimativnim življenjem puninom devet života. Ruganje mainstream Americi, vozikanje prostranstvima američkog Zapada, bratstvo nazoviotpadnika, nonšalantno-beskompromisan životni stil bašmebrižništva klišej su do klišeja koje sam polako prerasla. (Ne samo moje) romantiziranje Kerouacova životopisa slavi navodno urođenu boemštinu blaženo ignorirajući antifeminističke crte bitničke scene i prekarne uvjete kulturno-umjetničke karijere u kapitalizmu.

„Pravi“ posao je onaj koji te hrani, oblači i skući, rekla bi moja baka. „Pravi“ posao je zabavan, politički uzbudljiv i pomalo prestižan, rekao bi moj mjehurić prekarnih radni⁞ca u kulturi i znanosti. Odd jobs (poslići) ne pokrivaju ni jednu od navedenih kategorija, ali ne traže godine radnog iskustva i kvalifikacija te dođu kao flaster na akutnu nezaposlenost; privremeno rješenje za privremeno razdoblje. Od prijatelja koji između prestižnih stipendija odradi par mjeseci u rent-a-car centru do autora-recepcionera, glavnog lika Tatina sina Dine Pešuta, poslići su sve češće u mom vidokrugu, prije svega među ljudima koji kao i ja nemaju zaleđe generacijskog bogatstva, ali zato imaju rijetko neunosna zanimanja.

U proljeće 2021. Berlin je počeo s kampanjom besplatnih i široko dostupnih COVID testova za izlazak iz lockdowna. Zahvaljujući naknadi po provedenom testu i pojednostavljenoj birokraciji pop-up centri su odjednom bili posvuda i zapošljavali sve kojih su se mogli dočepati.

U proljeće 2021. predala sam doktorat i u želji da proslavim odlaskom u kino krenula do obližnjeg testnog centra koji je prije pandemije bio kulturni centar. Pri rezervaciji termina primijetila sam natječaj s relativno atraktivnom satnicom od 15 eura (minimalna satnica u Njemačkoj trenutno je 9,50 eura), poslala sam tri rečenice na temu „moj doprinos suzbijanju pandemije“ i dobila posao. Tjeskobne mjesece s utegom doktorata zamijenio je svakodnevni kontakt s nekoliko stotina ljudi, a zatrpana je i financijska rupa koja se prijeteći nazirala između kratkih ugovora. Kao „essential worker“ mogla sam opet poslati dijete u vrtić i dobila sam tad još dragocjen poziv na cijepljenje.

Prevladavajuća predodžba o osobama koje se prihvaćaju nekvalificiranih poslova jest da su i same nekvalificirane, bez bilo kakvog društvu značajnog doprinosa ili iskustva. Stvarnost je puno složenija: radila sam sa zborovođom, scenografkinjom, svježe diplomiranim psiholog⁞injama, instruktoricom joge, student⁞icama medicine, ekonomije, kemije i farmacije, sportaš⁞icama, vizualnim umjetn⁞icama i modnom dizajnericom. Bilo je jedva punoljetnih i ljudi u 60-ima, rich kids koj⁞e roditeljima moraju pokazati dobru volju za radom i onih koj⁞e strepe hoće li ovaj mjesec moći platiti najamninu za stan u kojem žive neprijavljen⁞e.

Neizvjesnost našeg rada na sezonski ugovor (sezona korone?) posljedica je nepredvidivosti političkog tretmana pandemije. Istovremeno se uklapa u suvremeni svijet rada koji profitira od držanja radni⁞ca u stanju stalne pripravnosti lepršavo nazivajući iskorištavanje fleksibilnošću. Radni je svijet nedavne prošlosti (koji ubrzano kopni) nudio cjeloviti paket ugovora na neodređeno u kojem su kratkoročno „neisplativi“, „neproduktivni“ trenuci pronašli svoje mjesto u obliku plaćenog godišnjeg odmora, bolovanja i mirovine. Danas sve više radn⁞ica prolazi kroz sito sve užih očica u kojem ostaju samo grumeni čistog rada. Ostatak je, govori nam se, kao da to se oduvijek podrazumijevalo, kao da je zdravorazumski, isključivo naša briga. Slomi⁞la si nogu? Umro ti je djed? Dijete mora u karantenu? Nadaj se da će brzo proći i budi sret⁞na ako umjesto otkaza dobiješ neplaćeni otpust.

Jenny Oddell u How to Do Nothing upućuje na poveznice između vrlog novog svijeta rada i osjećaja temporalnosti na društvenim mrežama. Vrijeme se atomizira i komodificira, bilo kao poslovni mini-angažman, bilo kao kvalitetna „slobodna“ aktivnost adekvatno prezentirana krugu followera. Novi poslovi, posebice oblici platformskog rada, prekarni su do bezobrazno-bezobzirnih razmjera. Ne samo da ne pokrivaju socijalne doprinose ili zdravstveno osiguranje, već radn⁞icama ne raspolaganje ne daju ni osnovnu opremu za obavljanje posla. Trepereći potencijal zarade i nepouzdana računica prihoda hrane nesigurnost. Radn⁞ice u jednako stalnom strahu od gubitka posla ili mizerne plaće pristaju na ponižavajuće uvjete i muče se individualiziranim osjećajem krivnje. 

Nezasitnost kapitalističkog tržišta gazi i dobne granice. U Hrvatskoj je trenutno više od 15 000 umirovljen⁞ica ekonomsko primorano raditi i nakon umirovljenja, piše Matea Grgurinović povezujući brojke s konkretnim biografijama i pokazujući da je, suprotno uvriježenim predrasudama o kroničnim „neradni⁞cama“, riječ o ljudima koji cijeli životni vijek rade. Nomadland Chloé Zhao također gomila stvarne priče o radu kojem se ne nazire kraj i nakon punog staža na naizgled sigurnom radnom mjestu u tvornici. Pritom je znakovito da film okrutnost sistema na skladištu Amazona ne prikazuje kao notorno ponižavajuće tretiranje radničkog tijela (rad bez pauze, monitoring menstruacije) ili mobbing koji provodi šef⁞ica iz pakla, već kao pristojnu nezainteresiranost koja radnic⁞ama ne nudi doslovno ništa osim satnice i ostavlja ih na ulici dan nakon sezonskog otpuštanja viškova.

Sve više cijepljenih i olabavljene mjere pretvaraju moj posao u posao iz snova. U smjeni od 6,5 sati uspijem se napričati s koleg⁞icom, pročitati knjigu, proučavati kartografiju obala Sjevernog i Baltičkog mora, otići na pauzu od pola sata do najbolje kave u bloku i zaraditi 90 eura, a da kvaliteta posla nimalo ne pati. Sve više cijepljenih i olabavljene mjere pretvaraju moj posao u noćnu moru. Smjene se brišu i krate preko noći, mjesečna plaća sve je nepredvidivija. S najavom zatvaranja (besplatno testiranje privremeno se ukida s nadom da će poruka cijepi se ili plati ubrzati kolektivnu imunizaciju) upadam u neočekivanu fazu tugovanja za poslom prema kojem imam sasvim pragmatične osjećaje. Dobivam ponudu za nastavak usputnosti u kulturnom centru, što pomalo smiruje moju bespomoćnost.

Kad me kći entuzijastično ispituje o danu u testnom centru na koji se referira kao „tvoj posao“, zapetljavam se u opravdanja. Ovo nije moj pravi posao, ovo nije moj jedini posao, ja pišem, istražujem, podučavam, ovo je samo privremeno, skoro imam doktorat, administracija je spora, prijavljujem se za druge poslove! Okolišanje tek postupno (i nevoljko) prepoznajem kao autoklasizam — strah da ovo zapravo jesam ja.

Koliko god se pozivala na svoje radničko podrijetlo, dobar dio života nisam se prihvatila nikakvog usputnog posla. U prijelaznim razdobljima razvukla bih ušteđevinu u tanki sloj, u zadnji bi se čas pojavila neka stipendija, neočekivan honorar ili rođendanski poklon rodbine. Jedini ozbiljniji pokušaj bila je prijava na work&travel program u SAD-u. Prijateljica i ja nipošto nismo željele završiti u golf resortu, već raditi u velegradskom kafiću. Tog sam proljeća slala stotine prijava u kojima sam — ima li veće budalaštine? — isticala kako volim čitati knjige o kavi. Dobile smo jednu ponudu u Texasu, ali plaća je bila preočajna da bi nam work&travel odobrio sudjelovanje te smo to ljeto ostale u Zagrebu. O odd jobs i kavi samo sam čitala — na ljetnim praznicima kod (tad još ne) bivšeg dečka s unosnijim izborom karijere i dugim radnim danom internshipa u Silicon Valleyju.

Objašnjenje svog zazora našla sam u Above and Below, kratkoj priči Lauren Groff o stropoštanju niz ljestvicu društvene pokretljivosti. Krhke privilegije neimenovane one urušavaju se jedna za drugom:

Even before her boyfriend left her for a first-year master’s student, she’d withdrawn into herself. Her funding hadn’t been renewed and she’d had only her TA stipend, which was barely enough for her half of the rent, let alone groceries. There was no going out, even if she could have swallowed her shame to look her funded friends in the eye. The boyfriend had taken everything with him: their Sunday brunches, the etiquette book he had unsubtly given her one Christmas, the alarm clock that woke them ten minutes before six every day.1

Protagonistkinja izbjegava bivše koleg⁞ice, a kad ih jednom prilikom (naravno, izvana) spazi u hipsterskom kafiću u koji su zajedno zalazil⁞e, on⁞e je ne prepoznaju. Neizrecivi sram sprečava razgovore s prijatelj⁞icama u boljem položaju; neimaština, prvo upitna, a zatim oštra, postaje mjesto samoće. Kad joj dobro poznate reference — Baudelaire, Shakespeare, Goethe — počinju izmicati, rezignirano prihvaća gubitak: „If pretty words couldn’t save her, then losing them, too, was all for the best“.2

Teško se oteti dojmu da je ovaj klasičan horor za prekarnu akademsku populaciju zapravo razbuktan strah privilegirane osobe koja nema pojma o životu u klasnom spektru ispod vlastitog i instrumentalizira ga kao motivacijsko upozorenje samoj sebi. I uz priznanje o sramotnoj stipendiji koja ne pokriva ni najosnovnije troškove, pravi užas navodno vreba u neakademskim, nekvalificiranim poslovima. Ljudi koji ih obavljaju pritom su stigmatizirani kao prazne ljušture iz kojih je ishlapila svaka natruha intelektualnosti, životne radosti i osobnosti. Nepoštedan narativ o zaraznosti nekvalificiranih plaćenih poslova kojima se može samo srljati u apokalipsu temelj je srednjoklasne kulture koja se odlučno ograđuje od niže klase, a pritom ne čini baš ništa pozitivno za društvenu pravdu.

Istovremeno, akademski obrazovano građanstvo s lijevom inklinacijom često se živo zanima za uvide u svakodnevice na prozaičnim, potplaćenim radnim mjestima — svijet koji im je apstraktan i lišen finesa. Novinar⁞ke se nerijetko i sam⁞e preruše u sezonsk⁞u berač⁞icu šparoga, platformsk⁞u radni⁞cu, zaposlen⁞icu u call centru ili pokušavaju preživjeti mjesec na naknadi za nezaposlene. Dok su njihovo aktivistički intonirano poštovanje prema zahtjevima posla i šok mizernom plaćom i(li) radnim uvjetima na prvu možda simpatični, takvo je izvještavanje još redovitije površno i arogantno. Površno jer se zaustavlja na kratkoročnim posljedicama loše plaćenih poslova i radnih neuvjeta ne mogavši pojmiti što znači godinama živjeti u takvim okolnostima. Arogantno jer umjesto davanja platforme osobama koje od tih poslova žive centrira svoje žuljeve, moralne dileme i plitke filozofije.

Tu je i srednji put onih koj⁞e postoje u oba navodno oprečna svijeta. Nakon godina klimavih pokušaja probijanja na literarnu scenu 45-godišnja Katja Ostkamp odlučila se prekvalificirati u pedikerku te se zaposlila u salonu u Marzahnu na istoku Berlina. U beststeleru Marzahn, mon amour njezina se dva „prava posla“ bez greške nadopunjuju. Opis stopala ugrađen je u karakterizaciju svakog lika, s usputnim komentarima o dostupnim tretmanima, mladolikim i zapuštenim stopalima sa svim njihovim lukovima, noktima i kostima. Stereotipima o najvećem socijalističkom naselju bivšeg DDR-a Ostkamp suprotstavlja svakodnevna zapažanja uz primjesu lokalpatriotizma potlačenih te i nakon književnog uspjeha nastavlja raditi u salonu.

S privremenim jenjavanjem pandemije kulturna događanja opet postaju moguća, povremeno odradim par smjena i u tom sektoru. Slažem stalke za note po priloženom tlocrtu, mjerim razmake među stolcima, provjeravam COVID potvrde posjetitelji⁞ca opskurnog performansa, koordiniram ispomoć na uštogljenom summitu o održivom prometu, punim pet kubičnih metara otpalim lišćem iz parka.

Na modnoj reviji dizajnera čije se basic majice s kapuljačom (ras)prodaju za više od 1000 eura postavljamo 500 stolaca u traženu formaciju. Našem je timu pridodana grupica student⁞ica dizajna i srodnih influencer⁞ica koje u svojim crnim statement komadima izgledaju kao da su na putu u jedan od berlinskih klubova. Dok mi dobijemo oko 100 eura za smjenu, njihova je plaća prisustvovanje na invite-only eventu. On⁞e su tu kao volonter⁞ke? Kakvo je to „volontiranje“ bez općeg dobra?, u nevjerici je kolega na pauzi. 

Nažalost, meni u tome nema baš ništa iznenađujuće. Neplaćena stažiranja i simbolično plaćeni poslovi posljednjih se desetljeća podrazumijevaju u humanistici i dijelu društvenih znanosti. Takve priče u međuvremenu gledamo (Hannah u izdavaštvu na početku Girls) i čitamo (nemoguća poniženja gostujućeg predavača u Weather Jenny Offill). Takve priče slušam od prijatelj⁞ica, pimjerice tragikomediju o fellowshipu koji ne nudi doslovno ništa osim retka u životopisu, radnog stola, pristupa biblioteci i koleg⁞icama; nema stipendije, stana, putnih troškova, osiguranja. Na natječaj se prijavilo više od 60 kandidat⁞kinja, moja prijateljica nije dobila ovu sjajnu priliku.

Rad u COVID testnom centru predočio mi je apsurde kulturno-akademskog prekarijata, nemilosrdno, precizno i bolno. Izračunala sam da honorar za cijeli semestar predavanja u koji uložim stotine sati testirajući zaradim za otprilike dva tjedna na pola radnog vremena. Na kraju mjeseca imala sam taman novca za pristojan low-budget život. Uvriježenost akademskih tekstova bez honorara (kojima navodno radimo uslugu samima sebi, a ne profitabilnom akademskom izdavaštvu) te sve bezočniji ugovori (na lažnih 50% radnog vremena, na manje od godinu dana) koji obećavaju da će se isplatiti u budućnosti sve me više podsjećaju na trgovanje kriptovalutama i na dubiozne pyramid schemes. Dok se s pravom zgražamo nad „groznim poslovnim prilikama“ oko eteričnih ulja i drugih MLM organizacija, računica neoliberalnih sveučilišta nije bitno bolja, a otpor još uvijek slabašan.3

Na početku filma Shang-Chi and the Legend of the Ten Rings Shaun (Simu Liu) i Katy (Awkwafina), dugogodišnji besties, sretno žive i rade u San Franciscu kao valet u luksuznom hotelu parkirajući još luksuznije aute. Katy ima diplomu s Berkeleyja, a Shaun uspješno taji da je sin besmrtnog moćnika koji otprilike vlada svijetom. Katyna obitelj doduše otvoreno iskazuje nezadovoljstvo njezinim manjkom ambicioznosti, ali nema komentara o tome da je financijski bezbrižan život u jednom od najskupljih gradova SAD-a na plaći parkirač⁞ice najfantastičniji dio ove superjunačke priče.

„When people place paid employment at the center of their meaning-making journey, they hand over control of an essential part of their sense of self to profit-seeking employers and the ebbs and flows of the global economy“, piše Erin A. Cech u eseju „Loving Your Job Is a Capitalist Trap“. Toksična (i za poslodav⁞ke isplativa) strast prema poslu traži neplaćene prekovremene sate, emocionalni rad, invazivnost posla koji se ugura u godišnji odmor i u večer bez planova. Taj je svjetonazor posebno izražen u akademskoj zajednici koja zabrinjavajuće nalikuje monokulturi pod pokroviteljstvom Monsanta. Za to je dijelom zaslužna patrijarhalna definicija uspjeha koji su oblikovali muškarci desetljećima pošteđeni obavljanja skrbnog rada. „Sljedećih deset godina zaboravite na čitanje bilo čega izvan vašeg područja. Morate mu se potpuno posvetiti“, savjetovao nas je gostujući profesor u sklopu jednog poslijediplomskog programa. Mlaki program na moju se radost osipao, a osim negativne lekcije iz toksičnosti akademije, najkorisnija stvar koju sam naučila zbila se u pauzi za ručak: čarolija vrućeg soka od jabuke kuhanog sa štapićem cimeta. Drugi je izvor novog radoholičarstva neoliberalizacija sveučilišta koja štedi na radnim mjestima, ali ne i na opsegu posla koji čeka izabrane sretn⁞ice: na natječaje redovito dolazi troznamenkasti broj solidnih prijava. Akademski kutak Twittera frenetično odražava sve neodrživiju situaciju. U mom prvom mjesecu tamo naletjela sam na pregršt savjeta za uguravanje džepova rada (rad je uvijek pisanje single author tekstova) u naizgled beznadno pretrpane dane, na odgađanje pregleda za potvrđivanje ozbiljne dijagnoze u korist prijave na dva natječaja za sufinanciranje projekta, na izmoždene ljude koji se samonadziru, opiru samonadzoru i tako u krug.

Prekovremeni rad nužno se oslanja na potplaćene radn⁞ice u još prekarnijim radnim uvjetima — naručivanje dostave, plaćanje babysitter⁞ice da bi roditelji mogli raditi i kad vrtić zatvori vrata, angažiranje čistač⁞ice — i cementira rodnu, rasnu i klasnu nejednakost. Jedini je mogući izlaz uklanjanje klasističke dimne zavjese između visokokovalificiranih i nekvalificiranih poslova koja vješto odvlači pažnju s činjenice da nerijetko dijele začuđujuće slične obrasce eksploatacije. To znači korjeniti care turn, okretanje politici i teoriji njege i brige za druge, perspektivi u kojoj djeca, kućanski poslovi i hobiji nisu prepreka produktivnosti, već sastavni, oplemenjujući dio ljudskosti. Svima, a posebno privilegiranima, dobro bi došlo da se prihvate „nekvalificiranih“ poslova, ako nigdje drugdje, barem u svom kućanstvu. Dosad je valjda svima postalo jasno da je to praktički nemoguće u okviru prepunog radnog vremena i barem jedne osobe o kojoj se moramo brinuti. Dok nam je devetnaestostoljetna radnička borba dala osam radnih sati umjesto 12+, čini se da je u 21. stoljeću nužno revidirati društveni ugovor i zahtijevati četverodnevni radni tjedan i nove fer modele za pola radnog vremena da bismo napokon prestal⁞e iskorištavati sebe, druge i zemaljske resurse u potezima ubitačnog radoholičarstva.

Moj je work-life balance u testnom centru zablistao kao nikad prije. Svaka prekovremena minuta pažljivo je evidentirana (bilo kakvo pozivanje na rad iz ljubavi da bi nas se natjeralo da besplatno radimo zvučalo bi apsurdno), koleg⁞ice drag⁞e (nema potrebe za kompetitivnošću), zadaća smislena i u skladu s općim dobrom. Dobila sam znake pažnje i zahvalnosti, ali i izljeve nadmenosti, ruke hrapave od lateksa i više lica nego što mogu zapamtiti. Gospođi u 70-ima dan prije termina za cijepljenje morala sam priopćiti da je pozitivna na koronu. Od koleg⁞ica sam iz prve ruke čula kakve su drastične promjene zadesile susjedstvo nakon pada Berlinskog zida, koji supermarketi najbolje tretiraju radn⁞ice. Promatrala sam iznenađujuće raznolike fizionomije nosa i ljudskih strahova. Naučila sam da se ljudi nakon pozitivnog testa dijele u dvije grupe: oni koji mi se unose u vizir nervozno se raspitujući o sljedećim koracima i oni koji se u istom trenutku maksimalno odmaknu od mene da bi me zaštitili.

Zadnji dan prije pauze i novog kratkoročnog ugovora u stilu „no-fixed-hours casual contract junior lecturer“.4 Sivi studeni, na večernjem repertoaru je koncert klasične glazbe, treći na kojem radim u posljednjih deset dana. Današnji tim sastoji se samo od cura — nas pet u obavezno crnom, za barom, u koncertnoj dvorani i u backstageu. Moj je zadatak provjetravanje u propisanim razmacima i nadgledanje situacije u dvorani. Koncertna publika očekivano je laka za održavanje i s najboljeg mjesta na galeriji zatvorenoj za publiku slušam kako moje radno vrijeme radosno protječe kao Appalachian Spring Suite Aarona Coplanda.

Gomila je otplovila dalje, dijelimo napojnice i otvorene boce na pet jednakih dijelova, uzimam organski sok od jabuke. Slažemo scenografiju za sljedeći dan, montiranje pozornice dimenzija 8×3 metra naš je najveći izazov. Ide lako i brzo; muškarci su opet pretjerali u opisu zahtjevnosti zadataka. Ponosno fotkam podest, ali ne znam što s tim: ne izgleda dovoljno impresivno i ne znam kako da bilo kome objasnim njegovu važnost. Skoro je ponoć (sat duhova u Njemačkoj!), koordinatorica dana moli me da je pratim u gašenju svjetla kroz sablasnu vilu. Razilazimo se na ulici nakon promatranja ponoćnih radova na tramvajskoj prugi. Doma puštam Transatlantic, album nastupnog orkestra: laku noć.

  1. Lauren Groff: Florida, Riverhead Books, 2019., str. 174.
  2. Isto, str. 178.
  3. Njemački akademski prekarijat organizirao se pod hashtagom #ichbinhanna tražeći konkretne perspektive za mlade znanstven⁞ice i ukidanje serije ugovora na određeno. U hrvatskom kontekstu valja istaknuti ulogu sindikata Akademska solidarnost.
  4. Ali Smith: Autumn, Penguin, London, 2017., str. 15.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Dvije smrti Sinéad O’Connor
♪ ♫*•♪ ♀️ 2021 ☻ favs by barb ヽ༼ຈلຈ༽ノ
Nježne sablasti
Sto Oskara za Tára 
Temeljac
Justine iz filma Sirovo curi krv iz nosa.
Željna krvi
Kvir memoari ili kako ispričati svoj život
Stisak hrvatskih kanselistica
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Lydia Tár ravna Zagrebačkom filharmonijom
Sretna 33. obljetnica panDemije svima koj⁞e slave!
Portijina elegija
Kult Plave Kamenice recenzira Taylor Swift
Preporuke za proljeće
Što bismo sačuvale iz 2021., a ne spalile na smetlištu
The L Word: Generation Q, FINALE
The L Word: Generation Q, S02 E07, E08 & E09
Promijeni veličinu fonta
Kontrast