Kovrčave nulte ili o Felicity

Dear Sally, it’s hard to articulate this thing I’m really scared of, the future. I mean, why should we be so afraid of the future? It’s just time. Isn’t it?

I. Felicity ili nešto kao uvod

Da smo doma imal⁞e bolju antenu i da smo mogl⁞e uhvatiti Novu TV na kojoj se tad prikazivao Dawson’s Creek, vjerojatno bi ovaj tekst bio o toj seriji. No, mene je dopala Felicity kao jedna od prvih teen serija koje sam pogledala od početka do kraja i to u zrakomlatnom prostoru od 16. do 20. godine života. Bila sam oduševljena, pogotovo prvom sezonom, da bi se osjećaji s drugom, trećom i četvrtom sezonom prelijevali u ambivalenciju – krećući se između „dobro je“ i preplavljujućeg osjećaja otpora, a takvi su ostali i danas. Taj osjećaj otpora proizlazio je ponajviše iz nelagode koju su u meni proizvodil⁞e glavn⁞e junak⁞inje jer smo, mojoj identifikaciji unatoč, živjel⁞e jako različite stvarnosti. Oni New York od 1998. do 2002., a ja Split u istom tom razdoblju. Popkulturni časopisi tvrdili su da se pad kvalitete serije dogodio kad je Felicity (Keri Russell) ošišala svoju kovrčavu kosu, ali nakon ponovnog gledanja serije, rekla bih da to baš i nije točno, i iako serija nudi neke inovativnosti, kojima se nažalost sama nije bavila, nudi i niz repetitivnosti koje gledatelj⁞ice umore, što sve na dušu ide kreatorima J.J.-u Abramsu i Mattu Reevesu.

Uglavnom, ta su dvojica radnju Felicity zavrtjela oko istoimene tinejdžerice koja malo nakon dodjele srednjoškolske diplome i jedne trominutne, ali brižno ispisane posvete u godišnjaku mijenja odluku o studiju medicine na Stanfordu u Kaliforniji i odlazi u New York na UNY1 za svojim – srcem. Ona u New York, naime, slijedi Bena Covingtona (Scott Speedman), svoju srednjoškolsku simpatiju i potpisnika posvete koja bi vjerojatno trigerirala i životno iskusniju čitateljicu. Motiviranje odlaska naslonjeno je na tradiciju takvog motiviranja većine životno važnih odluka ženskih likova (barem ovih kanonskih u kontekstu (bijele) američke i europske književnosti, a koji mi prvi padaju na pamet i kojima zadnji čavao u lijesu zabija Ana Karenjina), ali i na opčinjenost romantičarskom poezijom, konkretno slobodom od tradicionalizma i stavljanje emocija ispred racionalnog razmišljanja. No, kad se tim motivima pridodaju teme selidbe iz manjeg mjesta u velegrad, života u domu, snalaženja na prvoj godini fakulteta, ali i zaljubljivanja (obostranog), prijateljstva,  izdaje, prevare, poezije, muzike, rada, te naracije (pisanja!) kroz snimanja na diktafon – svih tih, zapravo, rituala iniciranja u svijet odraslih – serija ima toliko razbacanih čavlića za identifikaciju da je bilo teško ne nabosti se na neki od njih. Moji čavlići i oni koje ću pokušati obraditi unutar teksta tiču se identifikacije s glavnom junakinjom i emotivnih veza koje sam iskonstruirala kroz gledanje i kroz neke paralele u životnome putu, bad boy with a heart of gold stereotipa te otkrivanjem cute bookworm/the smart girl stereotipa.

II. Identifikacija s glavnom junakinjom i emotivne veze (sa svime)

Felicity sam voljela jer je predstavljala sve što sam ja htjela biti: ishitrena bez posljedica, iracionalna bez posljedica, romantična bez posljedica, individualistkinja bez posljedica, spontana bez posljedica, pretjerano emotivna bez posljedica, subjektivna bez posljedica, otvorena bez posljedica, samodopadna bez posljedica. Kad kažem bez posljedica, mislim bez kazne. Društvene kazne, a onda i njenog hijerarhijski nižeg ali psihološki (potencijalno) opasnijeg oblika – obiteljske kazne. Ništa se u Splitu onda, a vjerujem i danas, nije kažnjavalo više od individualizma i ranjivosti (srca) ili u najmanju ruku želje da budeš dio zajednice, ali pod svojim uvjetima, i da dijeljenje tog zajedništva nije nužno nadgradnja svih stereotipa koji prate „najlipši grad na svitu“ nego da se tu i tamo povede pokoji obračun s njima. Njen način postojanja u svijetu za mene je bio neka vrsta podrške prije nego utjehe, jer nisam imala namjeru ostati na mjestu na kojem mi je kredom podvučen start i zviždaljkom gotovo odmah potom sviran kraj.

Sve počinje na uvodnoj špici. Zavodljivost i sanjivost uvodne špice odigravala se između vokala koji pjevuši i uzvraća, dijalogizira s muzikom u podlozi, i niza razglednica koji pokazuju Felicity u New Yorku, sa završnom razglednicom u kojoj ona promatra čitav grad s krova zgrade. Ta je špica s lakoćom prikazala Felicity kao naratoricu, što ona odmah u prvoj epizodi i otkriva da je. Velika većina epizoda prve sezone i jedan nezanemariv dio 2., 3. i 4. sezone ispričane su i narativno zaokružene tako da su snimljene na diktafon za Sally, Felicitynu učiteljicu francuskog jezika koja od smrti zaručnika pati od nekakve vrste wanderlusta, čežnje za putovanjem koje je istovremeno i bijeg, ali i suočavanje sa samom sobom. Kad bi Sally odgovarala Felicity i u iznimkama ona zatvarala narativnu liniju epizoda, imala sam osjećaj kao da starija verzija Felicity odgovara mlađoj2 – jer su, uostalom, imale slično romantičarsko ishodište. Sally odlazi od sebe koja više ne može biti i to joj je uzeto mimo njene volje/želje i transformaciju proživljava na putu, dok Felicity odlazi od sebe kakvu su joj prezentirali otac i majka, a to je da bude druga generacija doktor⁞ice u obitelji i da ide očevim koracima, i transformaciju doživljava u novom prostoru koji mora prisvojiti. Obje, zapravo, prisvajaju slobodu od pravila, prva od tradicionalne ideje žalovanja, a druga od roditeljskih očekivanja.

Važnije od onog što su Felicity i Sally značile jedna drugoj je što su značile meni kao gledateljici. Bilo je nečeg za mene formativno značajnog u njihovim odlukama. Ne kažem da su i jedna i druga isključivo zaslužne za poticanje moga sanjarenja o spisateljskom životu, studiju u Zagrebu, pogotovo iz pozicije u kojoj se to činilo nemoguće (prolazila sam s 3.0 u Trgovačkoj školi i već predavala papire za rad u jednoj pekarni u noćnoj smjeni i jednom lancu dućana). No, Felicityna opsjednutost romantičarima nekako se iz tog fikcionalnog svijeta translatirala na mene, u posve stvaran svijet. To ne bi bilo moguće da nisam bila zagrižena čitateljica, ali neke druge i rodne i žanrovske pripadnosti. Ali, što je čitateljsko iskustvo ako ne avanturizam? Čitati isto ili upirati stalno u jedne te iste čitateljske paradigme za mene je uvijek bilo dosadno i opasno po razvoj karaktera, znatiželju. U sad zatvorenoj maloj knjižari u Bajamontijevoj, u srcu Dioklecijanove palače, bila je mala knjižara u kojoj su držali Penguinova izdanja Keatsa, Byrona, Shelleyja, Dickinson & co. Trošila sam svu svoju plaću zarađenu na praksi u dućanima na pjesnik⁞e čiji jezik nisam uopće razumjela, osim pojedinih riječi ili fraza, a koje sam sebi proizvoljno prevodila. Kad razmišljam o sebi kao o prevoditeljici, znam da tu započinjem, jer je tražiti smisao u nerazumljivom bio poseban proces nabadanja kroz stvarnost, pa osmišljavanje nekih novih metafora da bih sebi uopće pokušala približiti ono što sam konstruirala ili otkrila, izmislila što ti stihovi znače.

Vratiti se ponovnom gledanju nužno je pratilo konstruiranje sjećanja na jedan život otprije dvadeset godina, ali i osjećaj otpora i nesnošljivosti prema emocijama koje su prilikom gledanja krenule navirati. Lovili su me osjećaji nelagode od Felicityne otvorenosti, ishitrenosti i glavinjanja kroz tu prvu sezonu, da bih shvatila da me lovi osjećaj nelagode od pogleda na sebe samu, i da sam internalizirala sram prema onome što sam bila i ponekad još uvijek jesam. A onda su me ulovili i ljutnja i tuga jer sam metaforičkim i figurativnim putem od Splita do Zagreba nekako naučila da ne treba društvo da me kazni, to radim sebi sama, samo sam preuzela alate i svela ih na pojedinačnu razinu. Ganuće i ponos koji su došli u paru vezani su za činjenicu da se ipak izborila za svoj umjetnički život, pa i privatni, ma koliko sve to bilo košmarno. I da je Felicity svojim odustajanjem od krivo utabanih staza nekako i mene potaknula da razmišljam da odustajanje nije uvijek priznavanje poraza nego odavanje počasti pravome sebi. Čak i ako odustajanje znači hvatanje za kakvu god udicu, pa makar i onu najneizvjesniju: budućnost. Koja je u njenom slučaju bila nekakvo ostvarenje teen ljubavi, a onda i realizacije sebe kao umjetnice.

Pa kad je Ben Covington u prvoj epizodi, odmah iza te sanjive špice, isklesan kao kakva helenistička skulptura3, u godišnjaku napisao ovako:

“Dear Felicity, here it goes. I’ve watched you for four years, always wondered what you were like, what was going on in your mind when you were so quiet, just thinking, drawing in your notebook. I should have just asked you, but I never asked you. So now, four years later, I don’t even know you. But I admire you. Well, this makes me sound crazy, but I’m OK with that. So take care of yourself, Love Ben. PS, I would have said keep in touch, but unfortunately, we never were in touch.”;

obje smo bile zakačene. Ona za Bena, ja za seriju.

Dobro, i ja za Bena.

III. Bad boy with a heart of gold stereotip

Ono što me je uvijek nekako bolo i uznemiravalo i što je u meni proizvodilo taj ambivalentni odnos prema seriji može se sažeti u sljedećem pitanju: zašto je meni Ben bio privlačan na isti način na koji je bio i Felicity, i zašto mi njen kontrapunktalni ljubavni interes Noel Crane (Scott Foley), od početka do kraja transparentan lik – lijep i zreo, ali nekako i štreber, što bi, kao, trebalo pridonijeti njegovoj neprivlačnosti (!) – beskrajno ide na živce? Nije sve moglo biti samo u romantičarskim ishodištima.

Ben Covington pokriva nekoliko kategorija koje ga svrstavaju u bad boy with a heart of gold stereotip. Ovdje ću nabrojati one koje se u prvoj i dijelu druge sezone serije odnose na Bena: izdvaja se od ostatka društva i često ga obavija neka aura misterioznosti (uvijek radi nešto solo i o čemu se ne zna puno, čitavu njegovu ličnost zapravo vidimo kroz Felicity koja ga konstruira kako za sebe tako i za nas prema informacijama koje su joj dostupne, a njih većinom izmašta, dok istinu dozna kasnije), suprotstavlja se navodnim autoritetima i moralnim normama (vara u prijemnom eseju i izmišlja bratovu smrt, ima klik na žene starije od sebe, a jedna i zatrudni s njime), često je jaki i šutljivi tip koji se na određenome mjestu nađe u svom poslu, ima avanturističku crtu i iznimno je zainteresiran za intelektualne stvari (Ben odlazi iz Palo Alta studirati u New York neka financijski to ne može izdržati, i na kraju godine na road trip, a intelektualne stvari počinju ga zanimati kad se krene obrtati bad boy stereotip i kad odlučiti studirati medicinu), naravno da je nadnaravno zgodan i simetričan, a ako to i nedostaje, kompenzira samopouzdanjem i nonšalantnim šarmom (ovdje pokriva sve kategorije). I najvažnije za ovaj stereotip, jer se progresije priče radi često dogodi da bad boya treba socijalizirati i civilizirati, to se ne može drugačije nego nesebičnom i požrtvovnom ljubavi one koja ustraje i one koja u njemu vidi mogućnost promjene, čak i u trenucima kad je bad boy prema njoj (iznimno) okrutan (npr. kad Ben počinje hodati s Julie, Felicitynom najboljom prijateljicom, pritom nudeći Felicity prijateljstvo koje ona prihvaća, pa i tražeći pomoć kad mu treba iako on njoj, realno, ne može uzvratiti ni na kojoj razini).

Da dam odgovor na pitanje koje otvara ovaj dio teksta, bad boy ili taj specifični tip maskuliniteta u mojoj se okolini konstruirao od malih nogu, kao što se da pretpostaviti da je Felicityn konstruiran dijelom preko romantičarske poezije (Keats, Byron i ostala ekipa koju citira i kojom se zanosi u seriji), prema kojoj Noel kao ziceraš nije imao šanse (također, ima i tu auru njena oca protiv kojeg je usmjerena čitava Felicityna pobuna). Prvo se materijalizirao kao Ratko Koko Milić u seriji Operacija Barbarossa, potom kao Dylan McKay u Beverly Hillsu, Gospodin Darcy iz Ponosa i predrasuda Jane Austen, ali u BBC-jevoj seriji iz 1995., Romeo u DiCaprijevoj verziji u filmu iz 1996., zatim Heath Ledger kao Patrick Verona u Deset razloga zašto te mrzim, Jess ili Milo Ventimiglia u Gilmoreicama, sve ekranizacije romana Catherine Cookson koja je vjerojatno u većinu svojih romansi ubacila neku od varijanti anakronog, ali opet viktorijanskog bad boya. No, neke prve impresije i temelje da bi se ova svita prije primila postavili su partizan Tomislav iz filma Samo jednom se ljubi Rajka Grlića i njegov toplo-hladan i nadasve strastven odnos s balerinom Bebom, smijeh roditelja na Trokrilnog iz U raljama života Snježane Tribuson i ismijavanje Intelektualca i Pipa kao jasan indikator što se smatra idealnim oblikom muškosti (i tako Noel Crane, ukratko, ode i što se mene tiče), ili konsenzus oko karakternog kolorita Roka Prča4 iz Malog mista, pa i činjenica da se doktora Luiđija onomad u kućanstvima bespoštedno citiralo, a danas bi ga se isto tako moglo čitati u ključu bad boy gone oldie and eventually goldie zbog kraja serije Malo misto.5 Bilo je tu još utjecaja iz američkih akcijskih filmova koje sam uz brata pratila krajičkom oka, i nekako sam se najviše vezala za praktičnost Snakea Plisskena i hitrost onog lika u điletiniću iz The Warriors. O kulturološkom utjecaju Torcide na Split neću pisati više od ove napomene, ali sigurno nije odmogla u konstruiranju. Naravno da ću ove obrasce uz puno muke i samopropitivanja rješavati gotovo čitave svoje dvadesete (s nekima se i danas borim), ali za to bih trebala pisati tekstove o nekim drugim serijama, filmovima, muzici, odnosima. No, nakon ponovnog gledanja Felicity, neki opći osobni konsenzus je da mi ni Ben ni Noel nisu zanimljivi toliko koliko likovi koji su iskorišteni kao komentatori ili pokretači radnje u trenucima kad ovaj trojac zaglavi. Mislim pritom na Felicityjinu cimericu Meghan, njenog dečka Seana i Javiera, voditelja kafića Dean & Deluca u kojem Felicity i Ben rade svoje studentske poslove.

S njima ću zatvoriti tekst, ali prije toga:

IV. O kosi i ženskosti, ali zapravo o subvertiranju stereotipa pametnice/štreberice

Kad sam skicirala ovaj tekst, naznačila sam sebi da bih se svakako htjela pozabaviti popkulturnim fenomenom Felicityne kose. Ako seriju niste gledal⁞e, sigurno ste čul⁞e da ona početkom druge sezone, točnije na kraju druge epizode druge sezone, ošiša svoju dugu kovrčavu kosu. S vremenske distance od kojih 20 godina, mogu reći da mene njen čin nije pretjerano šokirao, iako smo dijelile istu kovrčavu kosu. Dapače, inspirirao me da koju godinu poslije i ja sama skratim svoje kovrče, iako su nam razlozi za to bili poprilično drugačiji. Njenih se, zapravo, nisam ni sjećala. Ali tek prilikom gledanja serije ispočetka shvatila sam koliko je čitav taj trenutak, na razini priče pa onda i same reakcije gledatelj⁞ica, preuveličan.

Za početak, osim romantičarskog ishodišta, istih ljubavnih preferenci i karakternih osobina, Felicity i ja dijelile smo i iste kovrče. Kad imate tako kovrčavu kosu, ona zahtijeva posebnu njegu, a ta njega ponekad stvori i pokoji odnos. Njega moje kovrčave kose je, konkretno, stvorila i održavala odnos s mojom majkom. Ona je tu kosu dva puta tjedno češljala nakon što bih je ja oprala, ponekad je i sušila, a čitav ritual značio je i razgovor s majkom koja bi u tim trenucima često postajala prijateljica, savjetnica, učiteljica. Osim što je moja kosa gradila taj odnos, gradila je i moj odnos prema sebi, moju neku osobnu ideju ženskosti koju sam, ispostavit će se tako, konstruirala na temeljima onog što mi je društvo govorilo da je poželjan oblik, pogotovo u Splitu. Kad sam u ranim dvadesetima odlučila raskrstiti s tom kosom, vjerujem da sam na simboličkoj razini raskrštavala i s tim dalmatinskim patrijarhalnim obrascima i idejom što bi žena trebala biti i kako bi trebala izgledati. Simbolička razina često je prva postaja do stvarne, i ona koja nas čini najranjivijima, jer se više, barem u fizičkom smislu, niti tko može zrcaliti u nama, niti mi u njima, a ni mi više u nama samima, tj. donedavnoj verziji sebe. Za mene je ta razina bila poprilično neugodna jer je proizvela određenu vrstu usamljenosti. Naoko odbacujem jedan sustav, a ne postoji drugi za koji se mogu uhvatiti. To mi je dalo slobodu i neki oblik egzistencijalne agonije koja je potrajala sve dok ta simbolička razina nije postala Marijina razina, ili dok nisam pronašla svoja zrcala i izvana i iznutra. Kad sam krenula ponovo gledati seriju, jedva sam čekala prepoznati i pročitati Felicityne razloge i taj „aha!“ ideološki podsloj koji mi je kao sedamnaestogodišnjakinji bio promaknuo.

A promaknuo mi je i sad.

Vizualno, Felicityna kosa dominira na uvodnoj špici uz njenu odjeću koja je poprilično velika i komotna. Nosi široke kapute, vrećaste hlače, tri broja veće džempere, torbu koju bi da se umori i negdje poželi sjesti slobodno mogla prostrijeti u manju fotelju i sjesti u nju. Na prvi pogled, njeno je tijelo dobro skriveno i fokus je prebačen na lice i ono što ga okružuje. Kamera nas upućuje i govori nam da to nešto znači i tako proizvodi nekakav učinak, ili izvana konstruira najvažnije elemente Felicityne ženskosti. Ona nije ugly duckling i ne treba nikakvu transformaciju niti je to sugerirano unutar priče. Dapače, u konvencionalnom smislu i način na koji nas društvo uči razlikovati ružno od lijepog, za Felicity možemo reći da je lijepa. No, kad nema te široke odjeće i kad vidimo više od Felicityne dugokose glave, kamera nam otkriva androgino, gotovo dječačko tijelo, inače uz debelo najčešće u teen serijama kodirano kao neprivlačno, ili ono koje mora proći određenu transformaciju ili makeover da bi zainteresiralo bad boya. No, ako maknemo sa strane kosu koja nam samo smeta, pa i to androgino tijelo koje (raz)otkriva kratka kosa, pitanje se nameće samo od sebe: tko je kontrapunkt bad boyu? AHA! Pa Felicity kao cute bookworm/the smart girl kombinacija stereotipa! Jer, njen se lik bez većih problema može čitati u tom kodu. A kad se čita tako, eto i tog „aha!” momenta.

Ako sam bad boya prepoznala lako jer me sredina učila kako ga prepoznati (i voljeti!), cute bookworm/the smart girl kombinaciju stereotipa prepoznala sam malo teže i to prilikom kopanja po tom popkulturnom momentu šišanja kose. Pitala sam se tko su bile pametnice u mojoj sredini i tijekom odrastanja i nisam ih baš nešto puno našla na televiziji i u pričama, a sve djevojčice koje su mi padale na pamet nisu bile isključivo reprezentacija tog stereotipa nego djevojčice za koje sam jako htjela da su reprezentacija tog stereotipa.6 A one koje su (rubno) reprezentirale taj stereotip, reprezentiraju ga u okviru srednje škole i transformaciju prolaze „s razlogom“, da bi „zaslužile“ ljubav, poput meni jedne od dražih – Lainey Boggs u She’s All That. Ali, stvar nije toliko u tome da ih nema, nego sam bila naučena da ih ne vidim i doživim. I moj je pogled bio ugođen samo za jedan tip ženskosti: majka, radnica, tri kantuna kuće.

Dovoljno mi je bilo promotriti način na koji je Felicity konstruirana za nas gledatelj⁞ice u tinejdžerskim godinama i na koji mi određena ponašanja kodiramo u određene socijalne tipove/stereotipe. Kao i Ben, i Noel i Julie i Elena, tj. glavna petorka serije oko koje se sve vrti u prvoj sezoni. On⁞e su konvencionalno lijep⁞e, simetričn⁞e, sv⁞e pomalo grčkih profila. Ben i Amy perpetuiraju mit o lijepima i neprilagođenima, ali Felicity i Noel subvertiraju dotad u teen serijama i filmovima stvorenu sliku o štreberima. Felicity je, ukratko, štreberica ili predstavnica cute bookworm/the smart girl stereotipa. No, upravo nas ta njena „ljepota“ uporno navodi na krivi trag i nije jedina, jer joj pomažu još dvije nove situacije kojima se stereotip subvertira: radnja nije smještena u srednju školu nego na koledž, i Felicity nije bezgrešna, nepopularna dobrica i očajnica nego mlada osoba sa svim svojim manama i vrlinama. Pa tako iako je Felicity završila srednju školu s pohvalama, iako joj je Ben u posveti napisao da je primijetio da uvijek nešto crta u svoju bilježnicu, iako je upisala premed na UNY-u, iako je dobila direktan upad na Stanford, iako joj je učiteljica francuskog bila najbolja prijateljica, iako nije imala drugih prijatelj⁞ica, iako čita romantičar⁞ke i razumije ih, iako je analitički, ali iracionalni tip, iako je renesansni čovjek po pitanju kuženja društvenih i prirodnih znanosti, Felicity za gledatelje ne predstavlja tradicionalan stereotip štreberice koja za ljubav treba proći tip fizičke transformacije (za razliku od bad boya koji prolazi karakternu transformaciju). Kad Felicity napokon skraćuje tu svoju famoznu kosu, čini mi se, gledatelj⁞ica ostaje zbunjen⁞a jer prvi put VIDI tradicionalnu verziju stereotipa ili Lainey Boggs in reverse, i ne sviđa joj se to što vidi jer transformacija nije u ljepoticu nego u zreliju verziju (još uvijek i ipak) tinejdžerice koja nema pojma što radi sa svojim životom. Također, Felicity i Ben završavaju skupa u njenim (za seriju) hardkor cute bookworm/the smart girl danima, pa i njegovim bad boy (iako tad tek privremeno). S druge strane, Felicity će se takva kratkokosa napokon ohrabriti i utrti put Felicity umjetnici, a svojim će izborima i slobodama i ustrajnostima na njima utjecati na Benovu karakternu i životnu transformaciju, jer će sve svoje znanje iz premeda prenijeti na njega i njegovu želju da postane doktor (što i hoće). Prema tome, ispada da čin šišanja kose nije čin stvaranja whole new me kako je Felicity obznanila svojoj cimerici nego otkrivenje da je ona uvijek bila ta osoba skrivena u svemu onom što je dotad po svojim konvencijama pripadalo drugim stereotipima ili žanrovima, a da je whole new me postao Ben.

Felicityna kosa je izrastala sljedeće dvije sezone i opet se, osim te jedne epizode koja je zabilježila pokoji komentar na njenu novu, kratku frizuru i jedne epizode kad se Felicity kandidira za predsjednicu studentskog vijeća, nitko tom kosom u reprezentacijskom smislu bavio nije. Ta kosa nije gradila nikakav odnos unutar same serije (iako Amy Aquino, koja glumi Felicitynu fakultetsku savjetnicu, ima predivne kovrče, one si frizure ne vide, ni ne komplimentiraju, niti je Felicity koja čita romantičar⁞e koj⁞i su jedn⁞i drugima opjevaval⁞i uvojke kose koristi kao referencijalno polje kojim može ostvariti neku vezu s njom7), niti je na narativnoj razini poslužila kao kakav pokretač radnje kojim se onda mogu i kritizirati određeni obrasci ponašanja, npr. određeni tip maskuliniteta koji good boy Noel predstavlja i njegov seksistički „It’ll grew back. You can put a hat on it“ komentar. Nakon što on to kaže, nitko se time više ne bavi, i sama Felicity prikazana je kao da je nije briga za to što Noel govori, a napada njene izbore. Neke političnosti, osim „molim što bezbolnije odrastanje“, nema, možda eventualno u spomenutoj epizodi Felicity kandidatkinje, kad netko na jedan od postera našara da je chia head.

Izostanak Benova komentara je, valjda, upisan u stereotip bad boya koji je iznad komentiranja nečeg takvog, ali i to ostaje na razini pretpostavke, jer se on dosta uznemiri zbog tog chia head incidenta i želi uloviti tipa. Izostanak Felicityna komentara na svoju frizuru, osim izjave „I think it’s different“, ne ukazuje nam na njenu svijest o tipu ženskosti kojem pripada/želi pripadati/društvo joj govori da mu pripada/serija je konstruira da mu pripada, pa, čini mi se, ta njena nesvijest o sebi i proizvodi negativan učinak na gledatelj⁞ice koj⁞e su se u tom trenutku identificiral⁞e s njom i (nenamjernim) subvertiranjem stereotipa pametnice. Možda se baš tu događa pad gledanosti – jer se Felicity pretvara da je nešto drugo. No, ono što mogu reći iz svog iskustva je da egzistencijalnu agoniju koja se meni dogodila Felicity ne osjeća, i to stvara iluziju nekog inkluzivnog društva koje to sigurno nije (a Noel i chia head samo su dvije mrvičice u svemu tome). I tu je početak mog otpora prema seriji, koji će, kako serija bude išla dalje, biti sve jači.

V. Meghan i Sean ili nešto kao zaključak

Znači, promijenit će uvodnu špicu početkom treće sezone. Ne samo da su zabrijal⁞e gledatelji⁞ce, nego su zabrijali i autori serije, pa su umjesto pjevušenja Amy Jo Johnson promijenili špicu u abominaciju od New Version of You, valjda kao indikator gledatelji⁞cama da nisu dobro pročital⁞e razvoj likova u seriji od šišanja pa sve prema kraju druge sezone. Felicity do nove špice već polako mijenja i odjevni stil (ne, nisam živjela u iluziji da uvijek mora biti obučena u isto, ali volim kad mi priča/likovi objasne kako im se nešto novo dogodilo) koji postaje otvoreniji i razgolićeniji, kamera je počinje seksualizirati (posebno u jednoj od epizoda u kojoj je Ben baš naumio izjaviti joj ljubav pa je promatra na plesnom podiju), počinje imati svoju ekipu, izlaziti s njima, počinje živjeti pravi studentski život, i na kraju te iste sezone „gubi“ nevinost i to s Benom (!). Je li to možda ipak ta New Version of Her? Ne znam. Znam samo da sam i onda i sad fokus prebacila na ono što su u toj seriji bili neki drugi likovi, za mene Meghan & Sean & Javier, pa onda i neki moji Meghan & Sean & Javier…

Megan, Molly i Felicity

Likovi koji su u prvoj sezoni često stajali po strani ili služili samo da bolje oslikaju probleme kojima se bave Felicity, Ben i Noel, pa i da na njih daju svoj komentar ili neko zrelije, progresivnije razmišljanje, sredinom druge sezone dobivaju sve više prostora. Pročitala sam negdje da je serija postala lošija i da se pad gledanosti dogodio baš zbog toga. No, Meghan, Sean i Javier zapravo su najkvalitetniji likovi u samoj seriji koji se ne bave samo svojim ljubavnim životima (iako je i na njima često fokus jer je serija tako konstruirana), nego su preokupirani idejom koja ih sve troje može povezati, a to je potraga ili borba za ostanak u ligi stabilnih. Da se seriju snima danas, vjerujem da bi oni bili u fokusu sa svojim životima koji dopuštaju ne samo „odrasle“ probleme, poput npr. raka testisa s kojim se Sean bori, nego i zreo pristup izborima koji nas određuju, ali i ideji da se uvijek moramo boriti za sebe donoseći i neke odluke čije će posljedice biti nepredvidive (npr. Javierovo putovanje iz Španjolske u Ameriku za svojim dečkom/budućim/bivšim mužem Samuelom). Sve troje pritom često daju i nude praktična rješenja i savjete glavnom trojcu (tu je Javier posebno važan za odnos Felicity i Bena, ali i kod otvaranja tema gej ljubavi i gej braka kojima se serija bavi, između ostaloga jer je Felicity dio svega toga kao Javierova kuma). Po meni, serija nije postajala lošija jer su on⁞e dobival⁞e više prostora nego su njihove priče dobivale više prostora, ali bez prave ideološke pozadine, pa su likovi često postajali vesele karikature sebe samih. Ono što se s njima moglo kad bi poslužili kao pokretači radnje, s nekim dubljim razvojem postalo je nemoguće. Javier u ranijim sezonama daje primjer zdravog ljubavnog odnosa, da bi za potrebe priče taj odnos uništili pri kraju, samo kako bi se u seriji o nečem radilo. Isto kao što su i gotičarku Meghan putem „civilizirali“ i uparili je sa Seanom pod parolom „suprotnosti se privlače“.

Felicityna cimerica Meghan, načelno gotičarka i stara hejterica, ali zapravo osoba s minimumom kritičkog i (pr)osuđujućeg potencijala, idealna je prva cimerica. I sama sam imala jednu takvu prilikom selidbe u Zagreb. Moja se cimerica zvala Sao, studirala je zemljopis i mene je, potpuno nespremnu na život u Zagrebu, dok sam pohađala četvrti srednje večernje škole prije upisa na Filozofski, gurala više nego samu sebe. Prošla je sa mnom sve napadaje panike koji su se protezali od zime do ljeta 2008. i polaganja 20-ak predmeta u tom periodu, pa pisanje maturalnog rada i prijemnog ispita sve u nekih desetak dana. Funkcija koju Meghan ima u i kod Felicity, na isti način na koji Sean ima u odnosu s Benom, pa i Javier u odnosu prema oboje, ta je da ili šokira nju/njega/gledatelje i stvori distinkciju, ili da joj ponudi neku drugu perspektivu svojim nešto zrelijim ponašanjem, a to je isto radila meni Sao. Danas se sa Sao toliko ne čujem, osim povremeno kad mi pošalje link da se priključim duhovnoj obnovi, a ja ne znam kako da joj kažem da se ja duhovno jesam obnovila, pogotovo u odnosu na svoje ishodište, i da odavno nekako i nisam i jesam ona Marija koju je upoznala izbrijane glave, a na fakultet poslala s već prvim slojem formiranih lokni.

Znači, promijenit ću se i ja. Zapravo, mijenjat ću se neko vrijeme, dosta sporije i bolnije (po slobodnoj procjeni) nego likovi u Felicity, i više ih jednostavno neću moći pratiti. Kad oni završe s koledžom, ja ću po drugi put upisivati četvrti razred večernje škole, i uporno će mi izmicati neka moja zamišljena budućnost. U jednom će me trenutku u 24-oj godini života tempo tako usporiti da ću se identificirati s klincima iz prve i druge sezone Skinsa, neka je u tom razdoblju među nama stajala razlika od šest do osam godina. Moguće je da je na moj „izlazak“ iz Felicity utjecao i prestanak ikakvog emotivnog pa i gledateljskog investiranja u nju, jer niti sam ja više što mogla od Felicity uzeti, niti je ona meni više što mogla dati. Recimo, samog se finala, dok ga prije nekoliko dana nisam ponovo pogledala, uopće nisam sjećala, iako sam znala o čemu je i što će se dogoditi. Nije mi bilo iznenađujuće kako je serija završila, neka sam zadnje dvije sezone gledala uz „ma daj, molim te“ i „de nemoj“ i „a je“ komentare, i pustila sam seriji da, u načelu, ima svoj hepi end. A onda sam se sjetila svog života u periodu od osamnaeste do dvadeset i druge, treće i pomislila kako bi netko, da to gleda, govorio isto. Tako da ga, u načelu, imam i ja. Svoj hepi end.

 

*Tekst je objavljen uz financijsku podršku Hrvatskog audiovizualnog centra

  1. University of New York, što je izmišljen koledž, jer New York University nije dao dozvolu producent⁞ima serije da koriste njegovo ime. Bojal⁞i su se, naime, provokativnosti tema koje je serija otvarala i nisu htjel⁞i da se njihovo ime vezuje za takvo čitanje mladenaštva.
  2. Kao što se i sama uvodna špica prve dvije sezone dala čitati kao dijalog između Felicity i Sally.
  3. Kakve su romantičar⁞ke štoval⁞e!
  4. Iako, ne mogu odoljeti ovo napisati, ali da sam danas na fakultetu na nekom od kolegija Maše Grdešić, sigurno bih pisala kakav seminarski rad naslova „Roko Prč: Bad boy with a heart of gold“.
  5. Kroz čitavu seriju doktor Luiđi ima poprilično upitan obrazac ponašanja prema svojoj nevjenčanoj supruzi Bepini (koji se i danas u Dalmaciji romantizira, a koji bi trebalo čitati kao zapis jednog vremena koji se i danas, nažalost, replicira i prilaže kao društveno prihvatljiv), a čija je jedina želja za svu njenu požrtvovnost da je oženi, što on i čini nakon niza godina kategoričkoga odbijanja, ali tik pred njenu smrt. Njoj je ispunjena želja, a njega žalimo jer mu je umrla životna suputnica.
  6. Npr., Anica i Jelica iz Jelenka, ali one su moj prvi susret s djevojčicama na televiziji.
  7. A sjetimo se samo nedavne Fleabag i kako ona manipulira sestrinim raspoloženjem kad joj komplimentira ili ukazuje na kosu

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
♪ ♫*•♪ ♀️ 2021 ☻ favs by barb ヽ༼ຈلຈ༽ノ
Nježne sablasti
Prosvjed
Kovrčave nulte ili o Felicity
Posao na nesigurno
Shakespeare but make it millennial
Kraljice scene i tužni dečki u bendovima
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Kult Plave Kamenice recenzira Taylor Swift
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Što bismo sačuvale iz 2021., a ne spalile na smetlištu
The L Word: Generation Q, FINALE
The L Word: Generation Q, S02 E07, E08 & E09
The L Word: Generation Q, S02 E04, E05 & E06
Promijeni veličinu fonta
Kontrast