Skućenost

Višestruko mi je dosta (biti) doma. Završila sam svoj #PhDlife s kulturalnom poviješću kolektivnog stanovanja i nakon par godina pisanja o kuhinji, pospremanju i hyggeu i treba mi odmak, predah i rez. U pandemijskoj dinamici #ostanidoma gubi herojski prizvuk, kreativni savjeti za novo otkrivanje vlastita četiri zida više nikog ne uzbuđuju. Istovremeno, stambena kriza i dalje je ultimativno političko pitanje: kako za sve osigurati zdrav, dostojanstven i pristupačan stambeni prostor, osnovnu ljudsku potrebu? Domesticitet je i vječno emocionalna tema. Europski građanski dom od 19. stoljeća i uvođenja krute podjele na javno i privatno prati nešto pahuljasto, nemjerljivo i neopipljivo, obećanje utjehe i sigurnosti, što se u popularnoj kulturi prevodi u prostor apolitičnosti, odmora i povlačenja. Kad razmišljam o izvoru svog interesa za stanovanje, preklapaju se pravičnost i eskapizam. Topla svjetlost iz stanova pokraj kojih kao tinejdžerka prolazim na putu iz škole u učenički dom i maštam o tome kako ću jednom biti s druge strane, u zaokruženoj idili oduvijek je bila pomračena neugodnom sviješću o tome da si vjerojatno nikad neću moći priuštiti vlastiti stan.1

Iako sebi i drugima ponavljam poučke o zamkama apolitične čarolije srednjoklasne udobnosti, i dalje sam naivni moljac koji poleti u žarulju svakog trenda. Za nekog kome je navodno dosta kućanstva, posljednje sam godine pogledala puno previše epizoda o uređenju interijera i konvencionalno nekonvencionalnim stambenim formama. Zašto?

Sve je počelo s prvom sezonom Interior Design Masters (2019-), natjecanjem deset dizajner⁞ica. U skladu s reality formatima na BBC-u serija ima naglašeno feel good karakter bez malicioznih komentara su⁞tkinja i potenciranja sukoba među natjecatelj⁞icama. Zadaci se protežu od dizajna luksuznog stana do sobe u studentskom domu, dućana sa šivaćim priborom, frizerskog salona te restorana. Interior Design Masters ističe važnost stručno osmišljenog unutarnjeg uređenja te potiče angažiranje profesional⁞ki za privatne i komercijalne potrebe. Ipak, perspektiva klijent⁞ice, pitanje „Do you think that’s going to alienate a lot of buyers?“, a ne stručno mišljenje sut⁞kinja, od presudne je važnosti za prolaz u idući krug. Figura investitor⁞ice ujedno služi kao agrument protiv čudnih, ekstremnih i neprilagođenih rješenja u koja se naravno ubraja i feminino konotiran „cvjetasti kič“.

Suptilan patrijarhalni otisak vidi se u različitoj valorizaciji dvaju pristupa uređenju interijera. Žiri razlikuje između kategorija „builder“ (sam⁞a gradi inventar) i „shopper“ (laća se kupovne  palete proizvoda) te potonji tip dobiva poznati negativni prizvuk nekreativne žrtve konzumerizma. Kad „builder“ Kyle napravi nezgrapnu konstrukciju spremišta, pohvaljen je za trud unatoč mizernom i nefunkcionalnom rezultatu, dok je „shopper“ Jerome indirektno okarakteriziran kao lijen i površan. Ova je napetost u srži slike koju arhitektonska profesija o sebi njeguje od ranog 20. stoljeća — maskulino konotiranog majstorstva, genijalne originalnosti bez vanjskog izvora. Feministička teoretičarka arhitekture Katie Lloyd Thomas revidira taj mit pokazujući kako su se arhitekt⁞ice u Velikoj Britaniji od 1920-ih uslijed intenzivnog  komodificiranja građevinskih proizvoda sve očitije zatekle u ulozi kupca. 

Prije desetak godina formati o dizajnu interijera tipa Nate Berkus u Oprah Showu nudili čarobnu intervenciju izvana, danas jače uključuju korisni⁞ce i pokazuju da bi sva⁞ka od nas uz malo dodatnog angažmana mog⁞la postati dizajner⁞ica vlastitog doma. U Interior Design Masters kućanice, socijaln⁞e i zdravstven⁞e radni⁞ce natječu se rame uz rame s arhitekt⁞icama i dizajner⁞icama. Mješavina hobija i profesije vidljiva je i u nizu Instagram profila za uređenje doma koji proizvode nove standarde i očekivanja od namještanja vlastitog životnog prostora. Budući da su i vlasni⁞ce i pratitelj⁞ice tih profila pretežno žene, ta zadaća „prirodno“ uklizava u njihov djelokrug te stvara staru feminističku ambivalenciju između osnaživanja kontroliranjem vlastite okoline i dodavanja novih zadaća u pretrpan portfolio ženskih (ne)vidljivih poslova.

Tužno, ali istinito: najviše vremena posvetila sam emisiji Homestead Rescue (2016-). Aljaskanin Marty Raney sa sinom Mattom i kćeri Misty savjetuje obitelji na putu do života off grid, bez priključka na mrežu osnovne infrastrukture (struja, voda), koji je u SAD-u sve popularniji (ne samo) među prepper⁞icama te ga aktualno prakticiraju stotine tisuća ljudi. Raneyjevi posjećuju ekstremne posjede (pustinja u Arizoni, planine Montane, zabačeni, zasniježeni predjeli Aljaske) i nude rješenja za tamošnje ugroze (pume, šumski požari, zmije, medvjedi, škrti izvori vode). Misty, „the farmer“, brine se za izvore hrane, Matt, „the hunter“, istražuje lovište, Marty, „the builder“, obavlja građevinske radove. Podjela uloga ponavlja opovrgnuti mit o sakupljačicama i lovcima u dalekoj prošlosti, a patrijarhalni okvir zaokružuje glavni autoritet pater familiasa.

Upitan⁞e o motivaciji, sudionic⁞e pjevaju pjesmu američkog nacionalizma („leave the rat race“, „self-sufficient and self-reliant — that is freedom“) i izražavaju želju za obiteljskom idilom („legacy for wife and kids“, „opportunity to live a simple life“, „a dream of coming out here and having more serenity and peace“). U pozadini kuljaju manje poletni motivi: antiurbani nazori o griješnoj Sodomi i Gomori („urban nightmare“) te ponor ekonomske nesigurnosti na koji homesteader⁞ice pokušavaju odgovoriti samodostatnošću („no bills — aleviate the stress, the strain“). U kriznim situacijama poput rata obećanje izolirane kapsule privlači i imućniju publiku koja se u tragovima vodi off-grid idejom. U pandemiji su ladanjski posjedi (Hamptons, ruralna Kalifornija, Brandenburg, Istra) u blizini metropola odskočili na tržištu nekretnina.

Moja glavna gledateljska motivacija — žudnja za slikama netaknutih zabačenih predjela — neugodno je iznevjerena. Umjesto žustrih planinskih potoka, pustinjskih zalazaka sunca i romantike drvene kolibe serija je jezivo uprizorenje ekspanzionističke eksploatacije. To podcrtava i činjenica da je većina izabranih imanja na zapadu SAD-a, u zoni American frontier koja je kontinuirano i nasilno pomicana nauštrb lokalnog predkolonijalnog stanovništva. Homestead Rescue ni ne spominje indigenu populaciju ni njihova znanja i tradicije, već radije barata bagerima, motornim pilama („I like your chainsaw“ ultimativni je kompliment u seriji), vatrenim oružjem i bodljikavom žicom. Marty i ekipa insceniraju se kao osvajačka kasta starog-novog kova, samouka, odvažna i prodorna.

Tretman zemlje koju navodno toliko cijene, temelji se na ograđivanju privatnog posjeda, destruktivnoj mašineriji i zapadnjačkim načinima gradnje koji se ni ne trude poštediti prirodu. Odnos prema životinjama nije ništa bolji: perad jedva da ima više prostora nego na konvencionalnim farmama, a divlje životinje percipiraju se kao opasna smetnja. Dijelovi koji najviše šokiraju obitelj redovito su noćne snimke nadzornih kamera koje — vidi čuda! — pokazuju noćne životinje u blizini posjeda u potrazi za hranom. Raneyjevi jedini izlaz vide u postajanju „alpha predatorom“ u „svom“ reviru, kako Misty savjetuje ženi u Bear Creeku, Colorado, koja ne izlazi iz kuće jer se boji medvjeda. Jezik opsjednutosti (životinjskim) predatorima koji „teroriziraju“ obitelj uvelike se preklapa s antiterorističkom panikom koja se prelijeva u poziv na navodno apsolutno opravdan rat.

U skladu s konzervativnim svjetonazorom obitelj je osnovna ćelija off-grid društva. U kategoriju potencijalnih saveznika spadaju udaljeni susjedi koji posuđuju mašineriju, ali i Raneyjevi koji su — „from our family to yours“ — naizgled bezinteresno pomogli potrebitoj obitelji. Dobrodošlica u krug oko logorske vatre ultimativno je zapečećanje saveza. Obitelj je u svim vidovima serije patrijarhalna zajednica temeljena na heteroseksualnoj uniji i potomstvu te većina sudioni⁞ca odgovara tom uzorku uz manje odmake poput samohrane majke, a homofobni stavovi Martyja Raneyja nesretno su ovjekovječeni u pjesmi „Adam and Steve“. Diskriminatornim shvaćanjem stambene zajednice serija centrira tradiciju bijelih osvajačic⁞a (jedini crni par u seriji navodno je toliko loš u homesteadingu da je —jedino njima! — kuća morala biti razrušena do temelja) i briše sve druge modele i povijesti života u divljini u rasponu od samotnih osebujnih pojedin⁞ki do teorijski razrađenih, eksplicitno političnih komunalnih eksperimenata.

Promotri li se svakodnevica navodne samoodrživosti malo pomnije, razvidno je da je definicija velebnog obećanja maksimalno razvučena. Nitko ne proizvodi dovoljno hrane na svom imanju, a ovisnost o „vanjskom svijetu“ proteže se do ekstrema, para koji svakodnevno autom prevali više od 50 kilometara (u jednom smjeru!) do obližnjeg supermarketa. Iz računice konzervativ⁞ki koj⁞e jauču na spomen državnih nameta (osim u svrhu vojnog budžeta — onda samo jako) fino su izbačeni dijelovi koji im odgovaraju — u prvom redu najvećim dijelom javno financirana cestovna infrastruktura. Ljudi koji se žele osloboditi tržišnih pritisaka prisiljeni su pretvoriti se u male poduzetni⁞ce i u svom životnom stilu pronaći nešto isplativo. Bilo da su to jaja, čili papričice, avanturističke ture za turist⁞ice ili TV formati kao u slučaju Raneyja, jednostavan život bez pritisaka samo je primamljiva fikcija.

U potrazi za prihvatljivijom verzijom sna o bijegu iz grada okrenula sam se dokumentarcu The Biggest Little Farm (2018). John i Molly sele se iz Los Angelesa u ruralni dio Kalifornije na imanje koje tranformiraju u skladu s bioraznolikošću. Godinama snimaju prijelaz iz sušne pustopoljine u raskošnu zelenu oazu friziranu u oku ugodne vijugave brežuljke. Projekt farma obilato se oslanja na njihove predfarmerske profesije — filmaš specijaliziran za dokumentarce o prirodi i food blogerica/chef.

Umjesto ofenzivnog obračunavanja s „predatorima“ u stilu Raneyjevih par traži miroljubivu koegzistenciju s kojotima, put do netaknute breskve bez insekticida te dugo razmišlja o ulozi svake karike u prehrambenom lancu. Iako prevladavaju uzvišeni kadrovi prirode (čestice prašine koje svjetlucaju u zrakama Providnosti), ima mjesta i za nesigurnost, propale ideje i rješenja koja stvaraju novi problem. Ipak, da bi se okrenuli prirodi, John i Molly trebaju bijelog gurua iz Texasa (kojeg doslovno zovu guru) da ih poduči drevnim mudrostima i tradicijama održive zemljoradnje. Njihov san stvara doslovnu oazu u krajoliku opterećenom klimatskim promjenama koja gaji utopiju unutar svoje ograde. Financijski je temelj crowdfunding na leđima dobrostojećih prijatelj⁞ica para te odražava mlaku, neuvjerljivu neoliberalnu viziju promjene — jedno po jedno kućanstvo transformirat će se u putokaz u budućnost, a drugi će miroljubivo slijediti; tržište će se pobrinuti za sve.

Van Life, srednjeklasna ublažena verzija hipijevskog obećanja slobode u VW busu, bila je prilično popularna i prije pandemije. Hetero parovi u kojima je bar jedna komponenta profesionaln⁞a fotograf⁞kinja obilato su dokumentirali svoje odmore na mjestima poput Novog Zelanda ili Škotske te su na društvenim mrežama definirali vizualizaciju žudnje: vozilo parkirano na rubu jezera, zvjezdano nebo nad otvorenim krovom, leđima okrenuta žena s ruksakom na leđima (uvijek žena), fotogenična kaša (neočekivano postignuće našeg doba). Ubrzo su se priključile srednjoklasne obitelji na porodiljnom dopustu koje žele da im i ta godina bude dokazano produktivna, pri čemu je popularnosti obiteljskog Van Lifea bitno doprinijela popularizacija (često skraćenog) porodiljnog dopusta za očeve. Nove okolnosti u kojima veći dio (više) srednje klase ima preduvjete za digitalni nomadizam i budžet za putovanja koji ne može potrošiti na daleke destinacije te novo pozitivno značenje izoliranog mjehurića u kojem isključivost odjednom znači obzir, samo su razbuktali hype. Iako su influenceri⁞ce koj⁞e žive Van Life i onkraj godišnjeg odmora u manjini, ovaj je trend u tijesnoj vezi s domesticitetom. Kombi ili kamper obećavaju udoban spoj poznatog i nepoznatog (vlastite plahte i kuhinjsku opremu s otvorenom cestom koja vodi uvijek dalje, prema nepoznatom) te iz svijeta rada u dom prenose nova očekivanja (mobilnost, fleksibilnost, koherentna estetika).

Kao hejterici Van Lifea (o srodnom tiny house pokretu neću ni početi) nije mi teško napisati nekoliko negativnih redaka o njegovim posljedicama. Van Life neugodno podsjeća na ručak u staklenci: fotogenično transparentan, ali razočaravajuće hladan na prvi zalogaj ili prvu prespavanu noć te naporan za održavanje kad se ostaci hrane skore i počnu raspadati, a unutrašnjost vozila treba čišćenje. Od osobnih preferenci puno je gora ekološka cijena. Više nije dovoljno iznajmiti kombi za putovanje, već bi bilo zgodnije posjedovati ga. Nikad se ne zna kad bi nas mogla zadesiti sljedeća pandemija, moglo bi se dogoditi da baš na željeni vikend nema raspoloživih vozila za iznajmljivanje, svi vjeruju da bi kamper definitivno koristili češće od prosjeka, a k tome snoviti #vanlife ne trpi ocvalu vizualnost starih kampera iz Hladnog rata. U eri globalnog zatopljenja i sve jačeg pritiska na autoindustriju te najžurnije potrage za alternativama autoindustrija može zadovoljno trljati ruke jer je potrošačkom tijelu uspjela uvaliti nov (i to poprilično skup) proizvod. Život u kombiju također je ovisan o infrastrukturi na koju će se zakačiti (priključak za vodu, punjenje rezervoara, sanitarije i njihovo čišćenje) te parazitira na opskrbnim čvorovima.

Današnj⁞e vanlifer⁞ice žele izbjeći bilo kakvu primjesu masovnosti i institucionaliziranog turizma u stilu autokampa. Kao što je Airbnb radikalno proširio koncept turističkog na svaki slobodan prostor, Van Life nesmiljeno uništava ono što komodificira — usamljeno mjesto usred nepomućenog krajolika. Dok on⁞e unutra dobivaju okruženost prirodom (ili njezinu iluziju kroz jedan prozor), one izvana čeka krajolik načičkan nezgrapnim vozilima. Put do održivog, ekološki podnošljivijeg svijeta izgleda bitno drukčije.

She had always thought this would be the place to be during the climate wars that she sees looming in the future. A city of water, surrounded by fields, temperate and contained. But maybe there is no place to be; maybe all places on a hotter planet will be equally bad, desert and hunger everywhere, even there.2

Glavni je problem svih nabrojenih formata vjera u savršeno utočište nedirnuto nemirima u vanjskom svijetu. Ostaviti klimatske promjene, globalne sukobe i nepravdu pred kućnim pragom, ušančiti se u palaču neobične ljepote i komfora, jednostavno je previše privlačno, a na mahove i prijeko potrebno. Posebno osobe koje su izloženije netrpeljivosti i diskriminatornim ispadima trebaju i zaslužuju predah. Ipak, iluzija sigurnog utočišta rasplinjava najkasnije s elementarnim nepogodama i uzbunom na tržištu nekretnina. Potres i divljanje stanarine te rastući pritisak na podstanar⁞ke nije moguće pristojno, ali odlučno zaustaviti na ulazu, iako u oba slučaja klasna privilegija amortizira štetu. 

Okretanje leđa državi i regulaciji nije jedini mogući krizni scenarij. U studiji naselja Dobrinja antropolog Stef Jansen ističe kako je u okolnostima opsade Sarajeva tamošnje stanovništvo neumorno nastojalo održati matricu socijalne infrastrukture (primjerice, samoorganizirano održavajući nastavu) te taj proces naziva gridding — suprotnost off-grid idealu.3 Kad se materijalni temelji destabiliziraju, ostaju nam samo drugi — susjed⁞e i sugrađan⁞ke koj⁞e pomažu u obnovi nakon potresa, subor⁞kinje koje u Berlinu vode referendumsku inicijativu Deutsche Wohnen & Co. enteignen za podruštvljenje notornih koncerna nekretnina poznatih po smicalicama za izbacivanje stanar⁞ki i povišenje stanarine. Dok bi bilo za očekivati da ovaj naizgled radikalan prijedlog ima odjeka samo u niši krajnje ljevice, dosad je skupljeno više od 130 000 potpisa; udvostručenje prosječne stanarine (u novom stanarskom odnosu) u manje od 10 godina osjetili su mnogi.

Osim praktički nepostojeće uloge javnih institucija popularni narativi o domesticitetu ignoriraju sve izvan vlastita četiri zida. Nakon godina bavljenja stambenim kulturama moja je glavna osobna spoznaja prilično banalna: jedna od najvećih stečevina socijalističke stambene kulture kao i dobrog dijela europske tradicije jest spremnost da u urbanim sredinama s drugima živimo pod istim krovom. U vremenu kad je slobodnih zemljišta sve manje, a gradovi se prelijevaju u beskrajni amorfni sprawl, (američki) suburbani san u paketu sa stigmatizacijom kolektivnih naselja sve se glasnije dovodi u pitanje. Zeleni, stranka koja ima dobre izglede za pobjedu na jesenskim izborima u Njemačkoj, nedavnim su proglašavanjem individualnog stanovanja ekološki nepovoljnim oblikom koji ne treba dodatno politički subvencionirati izazvali buru i među vlastitim (pretežno visokoobrazovanim i situiranim) biračkim tijelom.

Dok na malim i manjim ekranima gledamo tisuće naputaka za život prema receptu tend your own garden, okružuje nas stvarnost kronične stambene nesigurnosti pred kojom su suho cvijeće, anti-predatorska ograda i sto nijansi sive u dizajnu interijera bespomoćni. Varljivi spas traži se u privatnom vlasništvu koje se ahistorijski predstavlja kao izbor bez alternative, čemu pogoduju slaba zaštita prava podstanar⁞ki te kopnjenje javnog stambenog fonda i neprofitnih koncepata. No, otkad u Berlinu živim u jednom od stanova zadruge s preko 7000 stanova, s prihvatljivom, garantirano stabilnom stanarinom, doživotnim stambenim pravom, servisom besplatnog popravka svih kvarova u stanu i mogućnošću preseljenja u drugi stan unutar zadruge (veći/manji/s balkonom/u drugom kvartu/u prizemlju/u zgradi s dizalom), drukčije ocjenjujem stambenu sigurnost podstanarstva. Kako piše Iva Marčetić u studiji o stambenim politikama i nejednakosti, „osjećaj sigurnosti stanovanja ne proizlazi iz oblika stambenog statusa, već iz načina na koji država svojim mehanizmima garantira sigurnost stanovanja u određenom stambenom statusu“.4 Primjeri iz većih europskih gradova pokazuju da posjedovanje stana uslijed špekulacija na tržištu nekretnina izmiče sve većem dijelu stanovništva, a nad sigurnošću vlastitog doma vise desetljeća sve riskantnijih kredita. Zagovaranjem promjene stambenih politika moguće je potaknuti uključivije prakse i pravedniju raspodjelu stambenog prostora.

Kako sve to prevesti u popularne formate, a da budu suvremeniji od socrealističkih murala hero⁞ina u zamahu radne akcije renoviranja? Jedna je mogućnost izoštravanje pogleda na susjedske odnose u svoj njihovoj toplini, napornosti i genijalnosti, što u kontekstu britanskih javnih stanova uvjerljivo prenosi serija Chewing Gum. Rado bih gledala sukobe oko buke, pušenja na balkonu, korištenja javnog prostora i uređenja okolice zgrade, mušice nepodnošljivih susjed⁞a i dobra djela stubišnih anđela, dvije strane priče te medijaciju do konstruktivnije komunikacije. Željela bih vidjeti i realizaciju bajkovitih projekata javnih sadržaja u kvartu: bazen na krovu nebodera, peć za soparnik, veliku zabavu za susjedstvo, aktivirana unutarnja dvorišta. Privlače me prilagodbe stambenog prostora novim potrebama, starenju i ograničenjima mobiliteta stanar⁞ki, ekološki prihvatljive, a klasno osjetljive alternative te uključivanje kruga šireg od nuklearne hetero obitelji u vidokrug — recimo prijatelj⁞ice koje si, uz stručni savjet, međusobno pomažu u preuređenju stanova. Jer, naizlged paradoksalno, da bismo u svom domu užival⁞e u sigurnosti, slobodi i udobnosti, moramo otvoriti vrata i pustiti vanjski svijet unutra.

  1. Pritom su stambeni uvjeti u ženskom učeničkom domu ili katolički obojenom oskudnom Hogwartsu bili mnogo komforniji nego što bi se to izvana moglo činiti. Stanovale smo učetvero u maloj sobi s krevetima na kat i radnim stolom za tri osobe, ali smo istovremeno do 11 navečer mogle lunjati gradom koliko nam volja bez roditeljskog nadzora i provjeravanja.
  2. Lauren Groff: Florida, New York, 2018., str. 219.
  3. Stef Jansen: Yearnings in the Meantime: “Normal Lives” and the State in a Sarajevo Apartment Complex, New York/Oxford, 2018., str. 70-73.
  4. Iva Marčetić: Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti, Pravo na grad, Zagreb, 2020., str. 11.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
Skućenost
madame x i njena ljubavnica
Feministički metež Ulrike Ottinger
Muškarci koji plešu
Muke po nadzoru
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
kolaž prikazuje glumice nominirane za oscara
Oskari 2021: 🔪, ⛺ ili 🥦?
Blagdanski chat: Tužan Božić KStew 🎄
Zmije u njedrima chat: Krilo vs Krilo, “The Craft” vs “The Craft” 🐍
🍂 na Krilu
Promijeni veličinu fonta
Kontrast