Our bind is not double, like a Chinese finger trap (the German name for which, Mädchenfänger, translates to “girl catcher”); it is more decuple than double, or unquantifiable n-tuple. It radiates in multiple directions, forms a complex web of conflicting instructions and according punishments for failing to follow them. We shouldn’t be sluts, we shouldn’t be prudes, we shouldn’t say no because they might rape us, because we might embarrass them with our no or by holding them responsible for their actions or even by remembering what wrongs they did us.
Melissa Febos 1
Megan Fox je prelako mrziti. Kao u slučaju Lane del Rey ili Courtney Love, njena je javna ličnost jednostavno previše ambivalentna, previše ljudska. Plastična jer je hiperfeminina, sirova jer je javno preispitivala ulogu praznoglavog objekta koja joj je nametnuta prije nego je to bila ustaljena praksa, ako ne i zahtjev za dokazivanje feminističkog creda u Hollywoodu. U intervjuima ponekad kaže glupost, ali puno češće pogodi u srž s takvom humornom pronicljivošću da je, ako ste osoba koja u svojim celebrity crushevima traži iluziju potpune ispravnosti, kontrast naprosto neugodan. Njezina veza s Machine Gun Kellyem nepresušan je izvor paralelnog cringea i pritajene ljubomore. Ukratko, mržnja prema Megan Fox jedan je u nizu primjera kulturološke neutralizacije “teških” žena, mučan zbog svoje repetitivne jednostavnosti: kratka je putanja od “laskave” titule seks simbola do etikete drolje i/ili bahate glupače s kojom je teško raditi.2 U Meganinoj karijeri, ta je putanja najizraženija u komercijalnom i kritičkom neuspjehu filma “Jennifer’s Body”.
Steriliziran narativ o inicijalnom neuspjehu filma kaže da je “Jennifer’s Body” žrtva lošeg marketinga usmjerenog na seksualno ugrožene tinejdžere. Plakati koji prikazuju glumicu u seksi varijanti srednjoškolske uniforme upareni s jednako sočnim trailerima daju naslutiti da je riječ o horor komediji s polugolom Megan Fox – nešto poput Transformera, ali jede dečke. Pritom je, naravno, jako seksi. I ljubi se s curom! Prilično je jasno zašto se kompleksan i duhovit film o brutalnosti djevojaštva i seksualnoj traumi s minimalno skidanja nije svidio publici kojoj se oglašavao. Međutim, bez obzira na to što je film bio ispred svog vremena, razlog zbog kojeg je tako okrutno podcijenjen leži u nemogućnosti Fox studija, medija i javnosti da pojme Megan Fox kao ljudsko biće, a kamoli dobru glumicu. Pravi horor je u shvaćanju da se ženski narativi u heteronormativnoj kulturi prečesto pretvaraju u senzacionalizam.
Iako su i “Jennifer’s Body” i Megan Fox u posljednjih par godina relativno pravednije iščitani u mainstreamu, a kvir kritika film s pravom proglašava kultnim klasikom,3 i dalje me iznenađuje kratkovidnost interpretacija od strane dijela recentnijih feministički orijentiranih kritika koje ga tumače kao postfeminističku iteraciju patrijarhalnih stereotipa protiv kojih se tobože bori. Osobno sam sklonija tumačenju da scenaristica Diablo Cody i redateljica Karyn Kusama nisu težile stvoriti površan osnažujuć film nego bolan i satiričan prikaz svijeta iz ženske perspektive koji podcrtava da se konfrontacija i promjena obično događaju tamo gdje normativna kultura to ne očekuje. U tom je smislu i pseudoprogresivnija kritička recepcija filma nehotičan odraz njegovih tema.
Kroz gotovo dva sata trajanja filma, pratimo nezdravu dinamiku i raspad odnosa dviju tinejdžerica, popularne navijačice Jennifer Check (Megan Fox) i slatke, ali nekul Anite “Needy” Lesnicki (Amanda Seyfried). Djevojke su naizgled totalne suprotnosti – Jennifer je lijepa, manipulativna, neosjetljiva i potpuno opsjednuta sobom, a Needy je pametna, razumna, empatična i potpuno opsjednuta Jennifer. Uz stalne napetosti između Jennifer i Needy, ključan pokretač radnje filma je kobni odlazak na koncert Myspace benda Low Shoulder u jedini bar njihovog ruralnog grada – Devil’s Kettle. Nakon što bar izgori u neobjašnjivom požaru, Low Shoulder otimaju dezorijentiranu Jennifer i žrtvuju je u sotonističkom ritualu koji je trebao rezultirati probitkom benda na mainstream indie sceni. Da bi ritual uspio, žrtva je morala biti djevica, a Jennifer je targetirana jer je njeno besramno i nespretno flertanje s pjevačem paradoksalno upućivalo na seksualno neiskustvo. Kako prema vlastitim riječima Jennifer više nije niti “a back door virgin”, metamorfira u sukubu i počinje jesti dečke. Kad je sita ima nadljudsku snagu, ljepotu i moć zacjeljivanja, a kad je gladna izgleda i ponaša se kao da je u PMS-u. Needy ubrzo otkriva da je Jennifer odgovorna za stalne smrti njihovih školskih kolega, što uvodi dodatnu tenziju u njihov odnos. Stvari kulminiraju kad Jennifer ubije Needynog dečka Chipa nakon čega Needy napokon konfrontira Jennifer, uništava je i u procesu preuzima dio njenih moći. Na kraju završava u mentalnoj instituciji, iz koje bježi i ubija Low Shoulder kao ultimativan čin osvete.
Već šturi opis radnje filma može pružiti uvid u razloge gomile promašenih čitanja, koja značaj i tretman popkulturnih i žanrovskih referenci uzimfaju zdravo za gotovo ili potpuno previđaju. “Jennifer’s Body” dosljedno simulira dražesnu naivnost indie rom comova, coming of age filmova i vividne Tumblr melankolije, sve do soundtracka sastavljenog od hrpe emo bendova dvijetisućitih, grungea i alt rocka, s naglaskom na Hole po čijoj je pjesmi i nazvan. Postavljena naspram kulise te alternativno-kičaste nostalgije, radnja slijedi putanju revenge horora,4 pri čemu scena žrtvovanja Jennifer funkcionira kao metafora za silovanje koja omogućuje da se potresnost tog čina prikaže bez voajerističke banalizacije muškog pogleda. Kombinirajući revenge horor s nadrealnim elementom metamorfoze u sukubu, “Jennifer’s Body” upućuje na zapostavljenu činjenicu da je djevojaštvo period života kada počinjemo biti iznenadno i sustavno dehumanizirane patrijarhalnom objektivizacijom. U tekstu “‘It is with love that I do this’: Cannibalism and power under patriarchy”, Rosie McCafrey ističe da metamorfoza u žensko čudovište predstavlja protutežu viktimizaciji, ali i ostavlja prostor za povratak ljudskosti, ona je i dalje izbor.
Stoga je očitost preuzimanja “death by sex”5 tropa iz slashera 80-ih i 90-ih uparena s nadrealnim elementima u segmentu karakterizacije Jennifer i Needy krajnje sardonična. Promatra li ih se isključivo kroz karikaturalno redukcionističku prizmu binarne opozicije dobra i zla motivirane seksualnom dostupnošću i ugodnošću karaktera, moguće je doći jedino do simplističke analize koja favorizira Needy kao moralno ispravnu Final Girl i “stvarnu” protagonisticu filma, dok Jennifer tretira kao puki ventil za sve patrijarhalne boljke (zvuči li to odnekud poznato, možda s početka ovog teksta?). Pritom je zaključak da film perpetuira preskriptivne norme o dobroj i lošoj seksualnosti naprosto neizbježan.6 Ako pak aproprijaciju slashera tretiramo kao signal rascjepa protagonistice na Jennifer i Needy, priča postaje puno zanimljivija, ali nažalost i poistovjetljivija. Elementi revenge horora i slashera tada ponajviše služe podcrtavanju kontradiktornosti djevojaštva i nasilnosti nametnutog stanja neprekidne dezintegracije koja ga obilježava: djevojka u normativnoj kulturi ne može biti cjelovita ličnost, nego je vječito svođena na jedan pol dosadne dihotomije (ljepota ili intelekt, kurva ili svetica) popraćene nizom okrutno nedosljednih pravila i pripadajućih sankcija. Kroz isprepletene priče Jennifer i Needy zorno pratimo proces demoniziranja i kažnjavanja nastanka ženske samosvijesti, načina na koje se ne uspijevaju držati dodijeljenih im uloga, a kako ih ponekad dovode do ekstrema.
Jennifer je u filmu inicijalno konstruirana kao prekrasna mean girl i implicitno drolja, jer znamo da je implikacija dovoljna. Iako je u konvencionalnom smislu Jennifer rijetko simpatična,7 dobrohotna i empatična ironizacija kojom Cody i Kusama portretiraju njen lik naglašava krucijalnu (ne)važnost razlike između implikacije i faktualnosti promiskuiteta za posljedice s kojima se osobno i društveno nosimo. Scene Jenniferinog samouvjerenog catwalka školskim hodnikom, kao i one disociranog, ali upornog nanošenja šminke da bi prekrila umor i oslabljenost tretirane su s jednakim obzirom, ukazujući da je njen odnos prema vlastitoj ljepoti ambivalentan: produkt je i izvor patrijarhalnog kondicioniranja, ali i užitka. Te stvari supostoje. Pitanja tko je idealna žrtva i tko ima monopol na empatiju su bespredmetna. Negdje u eseju čijim sam citatom započela ovaj tekst, Melissa Febos piše da je učenje ljepote ujedno učenje submisivnosti. Jenniferina sveprisutna ranjivost sastoji se u nemogućnosti da kaže “ne”, najbolje odraženoj u sceni netom prije žrtvovanja kada je pjevač Low Shouldera8 vuče u kombi podrugljivo ignorirajući njeno oklijevanje i ošamućenost. Umjesto da se iznenadno i glasno izbori za sebe sukladno kontekstualno slijepom girlboss/slayqueen narativu koji je postao novi standard osnaženja, Jennifer samo mlako smiruje Needyno protestiranje. Težina te scene je u razotkrivanju suštinske nemoći pred teretom kontradikcija, vidljive i u bljeskovima Jenniferine nesigurnosti uslijed opsesivnog kontroliranja Needy i njihovog odnosa kao jedinog sigurnog prostora. Jennifer uspješno navigira vlastitu seksualnost kao izvor moći i samoočuvanja, ali je i dalje tinejdžerica u svijetu koji ju je demonizirao puno prije nego je postala demon.
Sukladno labavom okviru slashera, kroz Needynu priču pratimo nestabilnu samoaktualizirajuću putanju od umjerene pametne djevojke do nepredvidljive osvetnice i ispovijedajuće luđakinje, pri čemu je procjena izgubljenog i dobivenog prepuštena gledatelj⁞ici. Needy je u filmu razapeta između dvije jednako destruktivne vrste patrijarhalne kontrole: kažnjavanja i reguliranja ženskog intelekta te stigme mentalne bolesti. Needyna posljedična institucionalizacija i prisvajanje etikete luđakinje samo su kulminacija sustavnog gaslightanja od strane Jennifer i Chipa. Za razliku od Jennifer, Chip svoju kontrolu nad Needy asertira kroz neosviještene impulse brige i nježno korigiranje. Od tople urednosti njegove sobe i neugodne običnosti scene njihovog seksa do usputnih komentara na Needyne traperice niskog struka, pregršt je znakova koji pokazuju da Chip želi određenu verziju naivne, skromne i drage djevojke koju će držati u primjerenom stadiju heteronormativne respektabilnosti. Unatoč tome, njihova je veza uglavnom ravnopravna i ponekad iskreno dirljiva. Stoga se Chipovo negodovanje zbog Needyne fascinacije Jennifer čini motivirano brigom, ali i zazorom od onog “nepojmljivog” što Jennifer izvlači iz Needy, odnosno onoga što razbija tako utješnu iluziju njene jednodimenzionalnosti.
S druge strane Needyne servilnosti je suptilna ustrajnost, inicijalno vidljiva u njenoj odanosti Jennifer: gleda je s miksom dragosti i uzbuđenja rezerviranim za ultimativni crush, a njihov odnos brani rečenicom “Sandbox love never dies”. Karakterizacija te dinamike kao “toksičnog ženskog prijateljstva” stoga je intencionalan heteronormativni previd. Scena njihova poljupca toliko je značajna baš zato što žensku seksualnost ne razvodnjuje u nevino, neozbiljno eksperimentiranje podložno muškom pogledu nego nudi bolan i nježan prikaz konfuzije oprečnih emocija koje nisu lako uklopive u sterilne definicije, u stadiju života kada je teško usuglasiti multidimenzionalnost vlastitog identiteta. U toj sceni, kao i ostatku filma, muškarci su potpuno nebitni. Svi postupci protagonistica – poput Needynog prioritiziranja odlaska u bar s Jennifer ispred mirne večeri s Chipom ili Jenniferinog proždiranja Colina samo zato što je Needy rekla da je drag – mogu se svesti na nespretne izraze osjećaja i suptilnih međusobnih osveta kao načina uspostave vlastite individualnosti i grčevitog držanja za ostatke bliskosti. U tom je kontekstu Needyno ubijanje Jennifer puno više bolno pomirenje s uzaludnošću njihova odnosa i čin osobnog oslobođenja u maniri rituala prijelaza u coming of age filmovima nego uništavanje demona ili osvećivanje Chipa. Ubojstvo Low Shouldera ima funkciju zaokruženja procesa odrastanja jer paralelno predstavlja osvećivanje Jennifer, svojevrsno odavanje počasti i konačni razlaz.
N: You’re killing people!
J: No, I’m killing boys.
Napomena da “Jennifer’s Body” nije oko muškaraca zapravo znači da ne centrira muško iskustvo te da ne funkcionira logikom muških univerzalističkih vrijednosti. Iako je previd te razlike rezultirao popularnom i djetinjastom konstatacijom da se gledatelji nemaju u koga projicirati, više je riječ o tome da imaju rijetku priliku vidjeti se u ulogama usputnih rekvizita i sredstava za postizanje ciljeva kakve su obično dodijeljene ženama. Alternativno, opcije projiciranja nisu nimalo laskave – simpatični, pritajeni control freak Chip ili lejm indie bend Low Shoulder. Oni predstavljaju tek različite iteracije mračne strane softboi tropa, dakle katalizatore patrijarhalnog reguliranja s ciljem zaštite muškog ega – “prirodnog poretka stvari” , zatvorenosti alternativnih scena ili profita Holywoodskih studija. Scena probadanja Jennifer toliko je potresna upravo zbog onog što leži u njenoj pozadini: neutaživosti muške egocentričnosti gdje je djevojka nebitna kolateralna žrtva u svrhu višeg cilja validacije muške Umjetnosti ili Samoaktualizacije. Razumljivo je da potencijalni gledatelj možda neće podnijeti to što vidi, to je i poanta.
Pa ipak, scena u kojoj lijepi i mili Colin pita “Do you even know my last name?” sa srcem na dlanu netom prije nego što ga Jennifer ubije nameće pitanje zašto Jennifer proždire nevine dečke9 i još tako olako, s miksom stvarne potrebe i zabave, potpuno neosjetljiva na njihovu ljudskost? Mnog⁞e kritičar⁞ke, su prvoloptaški zaključil⁞e da „Jennifer’s Body“ izmjenu rodnih uloga prodaje kao osnažujuću floskulu. Zapravo, film Jenniferin kanibalizam tretira jednako empatično kao i promiskuitet. Više dokumentira njegove kompleksnosti nego što ih nekritički slavi i time poručuje da Colin nije žrtva od Jennifer. Riječima Rosie McCafrey, žene su tijela prije nego što su ljudi, čije su potrebe, užitak i sigurnost uvijek dostupni za tuđu konzumaciju. Maneater trop je neugodno zrcalo kognitivne disonance u kojoj je muška patnja na filmu i u životu i dalje začudnija. Pitanje koje treba postavljati uvijek iznova zapravo glasi: zašto nas i dalje ljuti kada se žene ne izdižu iznad situacije?
Stoga su Jenniferin kanibalizam i Needyn osvetnički pohod na Low Shoulder uz znakoviti soundtrack Holeove “Violet” zaista neapologetski zabavni. Svim površnim argumentima o promašenom osnaženju suprotstavlja se činjenica da u “Jennifer’s Body” nitko ne pobjeđuje. Pretpostavka da je to neka slučajna traljava kontradikcija u srži filma jedino bi mogla proizaći iz bahatog i elitističkog uvjerenja da Diablo Cody i Karyn Kusama u principu ne znaju što rade i baš ne kuže “pravi” feminizam.10 Međutim njihovim očima Jennifer i Needy su prikazane kao dvije inteligentne, duhovite i istraumatizirane tinejdžerice kakvima ih svijet odbija vidjeti jer postoji vrlo strogi sistem nagrađivanja ispravnosti empatijom kao jedinim markerom interpersonalne i sistemske podrške. Druga strana tropova žderačice muškaraca i ispovijedajuće luđakinje je afirmacija ženske gladi, kvir želje i prepuštanja neurednoj multidimenzionalnosti života onkraj neumoljivog reguliranja, baš zato što ne možemo pobijediti.
*Tekst je objavljen uz financijsku podršku Hrvatskog audiovizualnog centra
- Febos, Melissa. 2021. “Thank You For Taking Care of Yourself”. U: Girlhood. Bloomsbury Publishing.
- Nakon što je Megan Fox u intervjuu za Wonderland magazine 2009. adresirala sustavnu seksualizaciju i eksploataciju od strane Michaela Baya na audiciji za “Transformere” i kasnijim setovima filma, promptno je maknuta iz franšize. To su pratili napadi na Meganino glumačko umijeće, vjerodostojnost i inteligenciju i degradiranje svakog njenog kasnijeg projekta.
- Usp. Blichert, Frederick. 2021. Extra Salty. Jennifer’s Body. ECW Press.
- “Jennifer’s Body” ujedno dosljedno reflektira “Ginger Snaps”, još jedan hibridni tinejdžerski horor gdje metamorfoza u žensko čudovište funkcionira kao subverzija mita da “horor” djevojaštva proizlazi iz njegovog “nepojmljivog” statusa međufaze djeteta i žene.
- Odnosi se na činjenicu da u slasherima obično prvi umru likovi koji su se seksali.
- Usp. Casali, Julie. 2013. “Terrors of Girlhood”. Dostupno ovdje.
- Primjerice, kada daje kultne izjave poput “I’m having the best day since, like, Jesus invented the calendar” ili pali jezik upaljačem dok se gleda u ogledalo.
- Frontmena Low Shouldera glumi Adam Brody, dotad poznat kao relativno bezopasni Seth iz serije The O.C.. Taj je casting potez posebno genijalan s odmakom od 12 godina jer je u međuvremenu sličnu ulogu glumio u filmu “Promising Young Woman”.
- Usp. Egas, Caitlin. 2017. “Hell Is a Teenage Girl: Mostrous (im)perfection in Contemporary Horror”. Dostupno ovdje.
- Iako kuže zamke djevojaštva, važno je napomenuti da Cody i Kusama podbacuju po pitanju rasne i etničke reprezentacije. To je najočitije u stereotipnom prikazu likova “Ahmeta iz Indije” i iritantne moralizatorice Chastity. Dok Ahmet postaje prva Jenniferina žrtva jer je potpuno izoliran, Chastity perpetuira homofobiju i patrijarhat kroz branjenje Low Shouldera i prozivanje Jennifer i Needy da su tako “lesbigay”. Diablo Cody je izjavila da je cilj takvog portretiranja upravo ukazivanje na ksenofobnu marginalizaciju izbjeglica, što znači da je svjesna ozbiljnosti teme kojom barata. No, usputnost i letimičnost zadržavanja na problemu, dok je patrijarhatu i ženskim odnosima posvećen cijeli film, čini se u najmanju ruku lijena i neodgovorna.
Otvori komentare
Nema još odgovora