Sestre po trapericama (The Sisterhood of the Traveling Pants) autorice Ann Brashares pročitala sam na ljeto prije svog trinaestog rođendana, negdje između rolanja po opustošenom gradu i police s proizvodima za brijanje u lokalnoj drogeriji. Tog se značajnog ljeta na mojim bijelim hlačama straga pojavila i jedna crvena mrlja koju nikada nisam uspjela isprati, a koja je bila nagovještaj nečega tada još nejasnog što se u meni polako počelo buditi. Nakon što sam shvatila da krvarim, odrolala sam se doma na kauč i zaplakala, ne toliko zbog fizičkog bola koliko od sreće što sam napokon postajala djevojka. Na TV-u je igrao Titanic, a plavi me uložak s krilcima cijelu večer bockao tamo dolje te podsjećao na neizbježnost vlastitoga tijela. A osim divovskog plastičnog uloška, na popisu stvari koje su u meni izazivale tjeskobu, pronašao se i moj trbuščić koji je zbunjeno i tvrdoglavo virio iz mojih hlača bez obzira na to koliko bih ga snažno uvlačila. Tada još nisam znala da će taj popis, nažalost, s godinama postajati sve veći i veći, sve dok se jednog jutra nisam probudila i shvatila da više ne stanem ni u jedne hlače u svom ormaru.
Svaki je odlazak u shopping od tada pa nadalje bio ponavljanje istog prizora; stojim u svlačionici i škiljim u svoj odraz u ogledalu, na rubu suza jer već na gležnju osjećam kako mi ni ove hlače ne pristaju. Baš kao i Carmen (America Ferrera) kada u filmskoj adaptaciji Sestara po trapericama iz 2005. pokušava na sebe navući haljinu za djeveruše koju je za nju odabrala buduća maćeha, tako se i ja borim s naborima, gumbima i rasporima popularnog skinny jeans modela koji je tinejdžericama 2000-ih nametala modna industrija. U tim trenucima nemoći, okružena odbačenim tijesnim komadima odjeće i zagušljivim svjetlima u svlačionici, duboko suosjećam s jednom od četiri protagonistice romana koji sam s dvanaest godina progutala, a čiju nedvojbeno utopističku čežnju za komadom odjeće koji bi zaista pristajao baš svima još uvijek nisam do kraja probavila.
Tek sam godinama kasnije shvatila da se način na koji doživljavamo svoje tijelo i tjelesne promjene kroz koje prolazimo tijekom puberteta uvelike oslanja na norme dominantne kulture razdoblja u kojem odrastamo. Društvo nas na brojne načine prisiljava da se uklopimo (ili bolje rečeno uguramo) u postojeće modele i kategorije tjelesnosti i seksualnosti, a osim medijskih prikaza, značajnu ulogu u tom ukalupljivanju imaju i brojni predmeti svakodnevne uporabe, među kojima bih posebno izdvojila jedan koji sigurno sva⁞ka od nas posjeduje: traperice.
Baš kao što to i sam naziv knjige/filma sugerira, Sestre po trapericama (ili još bolje: Sestrinstvo putujućih pantalona) u središte radnje smještaju jedne naizgled obične traperice. Sadržajno i strukturalno, traperice su kohezivni element romana koji američka spisateljica Ann Brashares objavljuje 2001., a po kojem je snimljen i istoimeni film (na koji ću se nadalje u ovome tekstu referirati, uz dužno poštovanje prema knjizi). Dakako, nije riječ o običnim trapericama, nego o odjevnom predmetu koji savršeno pristaje svim četirima prijateljicama, i to neovisno o njihovoj građi. Iako ideja da jedne hlače s početka dvijetisućitih jednako dobro stoje i jednoj Latinoamerikanki s oblinama (Carmen) te jednoj visokoj nogometašici (Bridget) zvuči poput žanrovskog flerta s magičnim realizmom, Sestre po trapericama to ipak nisu jer se nad magičnim svojstvom hlača ne prestaju čuditi niti same protagonistice. (Usporedbe radi, America Ferrera koja glumi Carmen visoka je 155 cm, a Blake Lively koja utjelovljuje Bridget 178 cm.)
Bridget, Carmen, Lena i Tibby oduševljene su trapericama u tolikoj mjeri da ih proglašavaju simbolom svog dugovječnog prijateljstva kojim će se ono uzdići na razinu sestrinstva. Hlače stoga predstavljaju jedinstvo, vezu koja nadilazi okvire običnog prijateljstva te ih sudbinski međusobno prožima, baš poput činjenice da su se sve četiri upoznale i prije rođenja, na satovima aerobika za trudnice koji su pohađale njihove mame. Kritike na račun Sestara po trapericama najčešće idu upravo u smjeru te prisilne, magične inkluzivnosti. Sestrinstvo je riječ koja neupitno asocira na drugi val feminizma te posljedično i na ideologiju pokreta koji je isticao sličnost među ženama nauštrb njihovih vidnih razlika (počevši od etniciteta, rase te klasne pozicije). Kate McInally tako tvrdi da se kulturalne razlike među djevojkama u romanu (filmu) koriste samo kako bi ih učinile egzotičnijima, odnosno, argumentira da je etnicitet u tekstu obična inscenacija:
Narativ promovira singularnu reprezentaciju ženskosti: sestrinstvo se oslanja na putovanje koje je prikazano kao prirodno i normalno za sve djevojke, heteronormativno putovanje koje rezultira u prihvaćanju muške središnjosti, neovisno o etnicitetu, klasi ili pojedinačnim razlikama.1
Za McInally čarobne su hlače simbol opresivnog patrijarhata jer traperice „seksualiziraju djevojke od onoga trena kada ih one odjenu“,2 odnosno djevojke putem traperica postaju svjesne svoje seksualnosti, ali unutar prevladavajuće patrijarhalne matrice. Tako, primjerice, čin isprobavanja traperica za sramežljivu Lenu (Alexis Bledel) predstavlja i svojevrsno razotkrivanje; Lena ima tijelo, Lena više nije djevojčica (ali još uvijek nije ni žena). Iako se djelomično slažem s njezinim tvrdnjama, i to poglavito onima koje ističu značajnu ulogu hlača u procesu seksualizacije adolescent⁞ica, ipak smatram kako bismo činjenicu da hlače jednako dobro pristaju svim četirima djevojkama, i to neovisno o njihovim različitostima, mogl⁞e tumačiti i kao simbol otpora ondašnjoj kulturi koja je u svojoj srži promovirala izuzetno štetan i nedostižan standard ljepote i savršenog tijela.
Jer, budimo realn⁞e, početak tisućljeća nije bio pretjerano blagonaklon prema oblinama (između ostaloga). Kao osoba rođena u devedesetima, imala sam tu (ne)sreću odrastati uz Britney Spears, zmiju i meksičke sapunice. Ono što su mojoj generaciji bile 1980-e, zilenijalcima su 2000-e. Modna industrija danas, prvenstveno zahvaljujući utjecaju TikToka, parazitira na nostalgičnoj maštariji o dvijetisućitima kao godinama zločestih djevojaka, pop hitova i tankih obrva. Da, 2000-e su bile sve to i mnogo više, ali kada se s njih skine talog šljokica, na površinu krenu isplivavati nešto mračniji trendovi i ideje koje su oblikovale čitavu generaciju tjeskobnih mladih ljudi koji se često i godinama poslije bore s tjelesnom dismorfijom.
Goli trbusi, hlače niskog struka i tange koje vire iz njih, samo su neki od najprepoznatljivijih ondašnjih trendova koji, osim što nisu imali veliku moć prekrivanja, naprosto nisu podnosili masne stanice ni u kojem obliku. Poruka koju je odjeća s početka tisućljeća slala bila je jednostavna – biti mršav⁞a ili ne biti, a pod njezinom su težinom pokleknule brojne žene, uključujući i mnoga slavna imena. Možda najpoznatiji primjer izgladnjela su i posivjela lica Nicole Richie i Lindsay Lohan čiji se poremećaj prehrane romantizirao u medijima do tolike mjere da su tinejdžerski časopisi iznosili detaljne podatke o njihovim dnevnim jelovnicima. Sve je to rezultiralo najezdom pro-ana (anorexia nervosa) blogova o mršavljenju na kojima su se idealizirale anoreksija i bulimija, a djevojčice, djevojke i žene međusobno si otkrivale nove metode stanjivanja čiji je konačni cilj, čini se, bio umrijeti za ljepotu, svesti svoje postojanje na hrpu kostiju.
Iako se u ovom tekstu primarno bavim modnim zločinima 2000-ih, mislim da je važno istaknuti kako se tada nije previše marilo za pojmove poput heterogenosti i inkluzivnosti pa je tako bila zaista prava rijetkost vidjeti na malome ekranu nekoga tko odstupa od prevladavajuće norme u obliku koji nije banaliziran ili stereotipiziran do mjere u kojoj se gubi sva autentičnost. Stoga, čak i uz sve nesavršenosti u prikazu lika Carmen, uvjerena sam kako je činjenica da je upravo glumica America Ferrera, inače honduraškog porijekla, u prvome planu Sestara po trapericama pozitivan pomak u odnosu na većinu popularnih filmova i serija tog razdoblja. Također, nemoguće je raspravljati o modnoj industriji te pritom zanemariti njezina vjernog pomagača u zločinu – medije. Modno-medijski pakt odigrao je ključnu ulogu u promoviranju ideala ekstremne mršavosti te posramljivanju žena diljem svijeta snagom tabloidne paparazzi kulture.
Odjeća s početka tisućljeća krojena je po uzoru na ondašnji tjelesni ideal koji je u suštini zapravo tijelo bijele četrnaestogodišnjakinje. Objašnjenje bismo dijelom mogl⁞e potražiti i u činjenici da je donedavno dobna granica za ulazak u svijet modelinga bila između 14 i 16 godina. Dakle, tinejdžerice su nosile revije i odjeću koja se zatim prodavala odraslim ženama. Nije ni čudno da se mnog⁞e nisu mogl⁞e ni znal⁞e nositi s tim pritiscima. Ostale su društvene skupine tek u posljednjih nekoliko godina povećale svoju vidljivost u medijima što je svakako utjecalo i na promjenu u percepciji savršenog tijela, točnije na pomak od standarda ekstremne mršavosti prema većem prihvaćanju oblina i općenito body positivity pokretu. Također, Condé Nast je 2017. predložio da se modeli mlađi od 18 godina ne fotografiraju za modne editorijale. No, 2000-ih je Bridget Jones sa svoja 62 kilograma još uvijek plus size, crnkinje svoje kovrče i dalje uglavnom skrivaju ispod perika, a poražavajuća statistika o poremećajima u prehrani iz tog razdoblja potvrđuje pretpostavku o tome kako traperice mogu imati utjecaj na način na koji poimamo sebe, svoje tijelo i svoju seksualnost.
Upravo su tijelo, identitet i seksualnost teme kojima se najčešće bavi young adult (YA) fikcija. Ona je u strogom smislu riječi namijenjena čitatelji⁞cama između dvanaeste i osamnaeste godine, ali u njoj uživaju i mnog⁞e izvan te dobne skupine. Iako se seksualnost kao tema YA fikcije rjeđe pojavljuje u eksplicitnom obliku, ona se skriva u temama o odrastanju i identitetu te pokušajima protagonist⁞ica da se istraže te da uspostave granice između sebe i drugih. Većina ljudi, pa tako i fikcionalnih likova, u tinejdžerskoj se dobi prvi put susretne s problemom tijela, i to zbog neugodne činjenice da vlastito tijelo tijekom puberteta odbija poslušnost te postepeno počinje preuzimati kontrolu nad brojnim aspektima naše svakodnevnice. Kada tome pridodamo i nelagodu odrastanja u kulturi čije su zahtjevi za većinu neostvarivi, tada problem tijela postaje izvor tjeskobe za pojedin⁞ku te Ahilova peta čitave generacije.
Problem tijela u Sestrama po trapericama ponajviše se očituje u iskustvu i perspektivi Portorikanke Carmen, čiji je iskaz ujedno i okvir čitave priče. Njezin etnicitet važno je svojstvo problematične pozicije koju ona zauzima, ne samo u odnosu na svoje tri najbolje prijateljice, nego i u odnosu na standard ljepote početkom 2000-ih. Spomenuti problem tijela kod Carmen se eksplicira u načinu na koji je suprotstavljena svojoj starijoj mršavoj i plavoj polusestri Kristi čiji stereotipni prikaz dodatno demonizira postojeće kulturne norme. Krista je, u suštini, Becky with the good hair, prototip privlačne bjelkinje. Carmen se ne uklapa, a kada ne uspijeva ugurati svoje portorikanske obline u kategoriju zapadnjačke poželjnosti koja je pred nju stavljena, njezina je reakcija impulzivna – baca kamen na normu, na normanrockwellovsku sliku savršene američke obitelji koja objeduje u kući, unutar granica lijepog, prirodnog i poželjnog. Činjenica da Carmen ne može ući u haljinu za djeveruše potvrđuje njezine najdublje sumnje – otac ju je ostavio jer nije poželjna, ona je nešto čega se treba sramiti, njezino je tijelo nešto čega se treba sramiti, nešto što treba suzbiti i ukrotiti jer prelazi društveno nametnute okvire poželjnog.
Iako sam tijekom tinejdžerskih godina bezuspješno tragala za trapericama u kojima se neću osjećati debelo, izloženo i nelagodno, moja prvotna reakcija nikada nije bila baciti kamen na čitavu industriju i sustav zbog toga što kao standard nameću komad koji je u srži isključiv prema obliku mog tijela, nego upravo suprotno; pounutrila sam sve te osjećaje neprivlačnosti i gađenja prema sebi, ovjerivši ih činjenicom da zbog toga što ne stanem u hlače koje sv⁞e nose, s mojim tijelom nešto nije u redu. 2000-ih se godina još vjerovalo kako je, u slučaju da odjeća ne pristaje, nužno preoblikovati se i prilagoditi komadu koji pokušavaš navući na sebe. I baš zato što se tijelo trebalo prilagoditi tkanini, a ne obrnuto, odjevni su predmeti bili sredstvo kojim su se naša tijela mučila. Stoga, ideja o čarobnim hlačama koje se prilagođavaju različitim tjelesnim proporcijama djeluje svježe i progresivno, posebno u kontekstu teksta YA fikcije koji fokus stavlja na adolescent⁞ice koj⁞e tek postaju svjesn⁞e svog tijela i svoje seksualnosti.
Nije čudno ni to što su djevojke, točnije Carmen, čarobni par traperica pronašle u trgovini rabljenom odjećom. Danas se više no ikada ističe važnost recikliranja te potiče kupnja u second hand dućanima kao alternativa industriji brze mode. Zanimljivo je i to što se baš početkom 2000-ih počinje razvijati koncept takozvanog fast fashiona i brendovi koji potrošači⁞cama nude pristupačne i trendy komade odjeće s rokom trajanja od jedne do dvije sezone. Second hand je oduvijek predstavljao opreku svijetu modne industrije koji nameće pravila igre i zbog kojeg je gotovo nemoguće kupiti komad odjeće koji trenutačno nije u modi. (Prije samo deset godina gotovo se nigdje nisu mogle kupiti traperice koje nisu bile skinny model.) No, na sreću, danas živimo u doba interneta i sve veće osviještenosti što nam ipak pruža više modnih izbora i mogućnosti.
Moć čarobnih traperica upravo je u njihovoj nepripadnosti postojećem sustavu. Poruka koja se time šalje jest da se pripadnost često pronalazi u drugim, marginalnim prostorima do kojih dominantna kultura ne dopire. A kada pripadnost i prihvaćanje počnemo tražiti u svijetu magičnoga, tada bismo vjerojatno trebal⁞e preispitati te posljedično i odbaciti postavke dominantne kulture u kojoj živimo, a koja se hrani našim nesigurnostima i tjeskobom. Iako je danas okruženje znatno drugačije no prije dvadeset godina, koncept idealnog tijela još uvijek je prisutan u našoj kulturi (i vjerojatno će preživjeti apokalipsu sa žoharima). Društvene mreže i novi mediji potaknuli su proces globalizacije i demokratizacije te utjecali na povećanje prisutnosti dosad isključenih identiteta, oblika tjelesnosti i seksualnosti u javnome diskursu. Potrpati sve u iste hlače danas sigurno ne bi bilo rješenje, iako u kontekstu Sestara po trapericama i epohe u kojoj tekst nastaje, to nije nužno loša stvar. Bez inzistiranja na sličnosti ni drugi val feminizma ne bi dobio kolektivni zamah nužan za njegovo preživljavanje; borba nije završila, ali bez sestrinstva ne bismo bil⁞e ovdje gdje smo sada.
Kada sam nedavno čula da se u modu ponovno vraćaju traperice niskoga struka, moje se milenijalsko tijelo zgrčilo od straha da ćemo se vratiti u vrijeme kada je Bridget Jones bila dijete s plakata za debljinu, a genijalna Sookie samo sporedni lik u Gilmoreicama. No, ubrzo sam shvatila da je sve u redu jer problem nikada nije ni bio samo u trapericama niskoga struka nego u svemu onome što su one predstavljale. Danas je situacija drugačija, novije su generacije odrasle u nešto pozitivnijem ozračju pa su tako na televizijskim ekranima mogl⁞e češće od mojih vršnjak⁞inja ugledati i nekoga tko nije heteroseksualan, mršav i bijel. Zastupljenost različitih tjelesnih proporcija u medijima zasigurno je nelagodu odrastanja učinila manje bolnom; lakše je kada se možete identificirati s nekim, pogotovo u tinejdžerskoj dobi kada većina žudi za prepoznavanjem i povezivanjem. Iako je zapadnjački standard ljepote i dalje rigorozan, samo na nešto drugačiji način, problemima tijela ipak se u većini medija danas pristupa na nešto sofisticiraniji način. Tabloidi i dalje postoje, ali više nemaju toliku moć.
Čak i da se svi Y2K trendovi vrate u modu, Britney napokon oslobodi, a Bennifer ostane zajedno, nikada se zaista nećemo vratiti na ono mjesto na kojem smo bil⁞e prije dvadeset godina. Energija društva se znatno promijenila u odnosu na dvijetisućite. Traperice niskoga struka tako će biti samo još jedne hlače koje ćemo moći kupiti u obližnjem modnom lancu te, predviđam, nakon dva nošenja zaboraviti da postoje. Možda je ovo naša prilika za iskupljenje, šansa da napokon preokrenemo narativ u svoju korist i suočimo se sa svojim strahovima. Danas ionako sv⁞e već znaju da smo mi tu da nosimo odjeću, a ne da ona nosi nas.
*Tekst je objavljen uz financijsku podršku Hrvatskog audiovizualnog centra
Otvori komentare
Nema još odgovora