Kraljice scene i tužni dečki u bendovima

 Got postcards from my former selves saying, ‘How you been?
                                             Fall Out Boy, The Carpal Tunnel of Love

U svojoj knjizi A Field Guide to Getting Lost američka esejistkinja Rebecca Solnit povezuje punk s urbanim prostorom i postindustrijskim vremenom: dečki i cure u poderanoj odjeći u gradovima prepuštenima ili propasti ili gentrifikaciji utjelovljenje su te supkulture. Pop-punk, mlađi ogranak žanra prepoznatljiv po tome što punk ljutnju zamjenjuje osjećajnošću (premda mu osvetničke geste poput pisanja albuma o groznoj bivšoj curi nisu strane), i šira emo kultura putem koje je ušao u mainstream, vezani su uz predgrađe. Sterilni nizovi kuća, kontinuirana dosada i prepoznatljiva formula „mrzim svoj grad, volim svoje prijatelj⁞ice“ odrednice su bendova Fall Out Boy i My Chemical Romance, glazbene pozadine mog odrastanja u Splitu. Osnovani 2001. FOB i MCR zapaženije su uspjehe postigli oko 2005. i skončali svoje emo faze dvije godine kasnije. Uz Panic! at the Disco koji se djelomično proslavio zahvaljujući Peteu Wentzu, basistu FOB-a i osnivaču diskografske kuće Decaydance Records koja okuplja niz pop-punk/emo glazbeni⁞ca, taj je triptih poznat i kao „emo sveto trojstvo“ („The Holy Emo Trinity“).

Na kraju vladavine trojstva hrvatska su izdanja tinejdžerskih časopisa ustanovila da su dečki s olovkom za oči baš zgodni, uske traperice niskog struka modni su hit, a ja sam tek ušla u emo fazu. Poprište mojih formativnih godina, potez od glavnog gradskog parka gdje su se okupljal⁞e klin⁞ke sa šiškama preko očiju i popularnim Myspace profilima do Kocke, podrumskog kluba za sve lokalne ljubitelj⁞ice crne boje i glasne glazbe, za mene je u jednakoj mjeri određeno američkom glazbom i dalmatinskog sredinom. Ulomci koji slijede bavit će se njihovim susretima te dvjema temama koje strukturiraju emo supkulturu: queer kodiranjem klin⁞ke koj⁞a se jednostavno ne uklapa zbog čega mora otići iz svog grada te heteroseksualnim romantičnim zapletom koji djelomično negira queer podtekst.

Kao dugogodišnja obožavateljica MTV-a, programa koji sam gledala satima nakon nastave (tijekom koje sam satima gledala kroz prozor), pop-punk sam susrela tijekom njegovog proboja na američku scenu, 2004. godine. Vrteći kanalima vidjela sam spot za pjesmu I’m Not Okay, single s albuma MCR-a Three Cheers for Sweet Revenge. Spot prikazuje članove benda kao grupu srednjoškolskih gubitnika1 koje tlače popularni sportaši. Naoružani opremom za kriket luzeri se odluče za otpor, ali snimka se prekida prije obračuna. Tek sam počela učiti engleski pa mi značenje stihova, osim repetitivnog „I’m Not Okay“, uopće nije bilo jasno, ali sukob u školskom dvorištu, mjestu nulte tolerancije na nasilje kako ga je znak iznad ulaza moje škole opisivao, bio mi je dobro poznat. Usred konfuznog ciklusa ljudi koji mi uzimaju hranu i bacaju hranu na mene vidjela sam video u kojem se događa isto i koji, za razliku od školskih autoriteta i savjeta da „to ignoriram“, prikazuje buntovništvo i afirmira različitost.

Iako se radi o konfesionalnoj pjesmi izmučenog subjekta upućenoj curi s dečkom bijednikom (emo standard), I’m Not Okay ima poprilično zanimljiv video. Za razliku od ostalih sadržaja koji se obraćaju (LGBT+) mladeži izloženoj vršnjačkom nasilju, poput projekta It Gets Better američkog aktivista Dana Savagea u suradnji s MTV-om i obećanja dobrog života nakon srednje škole, I’m Not Okay nema rasplet: u videu je otpor čin bez konačnog ishoda. Početni je dijalog paralelan kraju: gitarist Ray Toro nabraja opskurne interese pjevača Gerarda Waya (horore, mađioničarstvo i kriket) i kaže mu da nikada neće uspjeti. Way odgovori da ne želi uspjeh, ali razgovor se prekida prije no što dovrši rečenicu. Za razliku od klasičnog zapleta koji obećava obrat nakon mature I’m Not Okay ima otvorenu strukturu, prikazuje budućnost koja je neizvjesna i neuvjetovana ustaljenim obrascima uspjeha. Uz središnju narativnu liniju video sadrži i sugestivne momente poput teksta „ako ste ikada bil⁞e znatiželjn⁞e“ popraćenog prizorom dečka koji poskrivećki promatra kolegu u svlačionici. Uz očite aluzije pop-punk koristi niz tipično queer motiva poput raskola javnog mišljenja i istine, odlaska iz grada i zabranjene romanse. Uz ženstveni stil glavnih aktera na sceni i privilegiranje osjećajnosti koja je u patrijarhalnom društvu pripisana ženama, spomenute su teme zaslužne za sličnosti queer i emo (sup)kulture kao i za rodnu dinamiku unutar potonje.

Uz želju za odlaskom koju smo konstantno ispovijedal⁞e jedn⁞e drugima po krovovima i tračnicama (isprike HŽ-u) presudna je sličnost između splitske emo i queer populacije napetost vidljive i kodirane razlike. Emo klin⁞ke, napose dečki, bil⁞e su rodno nenormativn⁞e i stoga izložen⁞e opasnosti homofobnog nasilja koje je, kao što Judith Fathallah opisuje, pratilo nastupe emo bendova na metal i rock festivalima ranih 2000-ih kao i njihovu međunarodnu recepciju. Dečki su, kao i metalci raznih žanrova, u pauzama između padanja sa skejtova, ispisivanja „rawr“ po pročeljima i maltretiranja srednjoškolki da dođu na umjetničko snimanje u njihov stan postavljali modne i glazbene standarde. Ipak, prisutnost rodno različitih ljudi u javnom prostoru bila je značajna. Za perioda kada su queer osobe, ustaljen⁞e sumnjiv⁞ke za rodnu nenormativnost, bil⁞e primoran⁞e na ormare, emo su klin⁞ke hodale okolo odjeven⁞e tako „da ne moš reć’ ‘ko je muško, a ‘ko žensko“. Iako su glavn⁞e protagonist⁞kinje splitskog emo svijeta rezolutno tvrdil⁞e da su heteroseksualn⁞e ili, kada se radilo o djevojkama, eventualno malo bi (ali na seksi, ne mrzim muškarce način), njihovi su stilski izbori stvorili prijeko potrebne tenzije u alternativnim prostorima poput Kocke u kojoj se 2013. održao jedan od lokalnih queer partija, Plesnjaq. Ako dobro pamtim plakate i najave, Plesnjaq nije promoviran kao queer događaj: ciljana je publika prepoznavala  aluzivno „q“ koje je nestajalo prilikom izgovora, no ono je promaklo ostatku populacije s Doma omladine, socijalističkog kompleksa u kojem se Kocka smjestila.

Čak i kada nisu bil⁞e queer, zbog krutih rodnih normi emo klin⁞ke su redovito bil⁞e prepoznavan⁞e kao takv⁞e – na domskom je prostoru, glavnom kronotopu splitskog alternativnog života 2000-ih, to bila jedina supkultura bez rodno razgraničenih odjevnih stilova. Također, radilo se o jedinoj supkulturi koja je privilegirala feminitet u izrazu i stavu. Za razliku od metal⁞ki i kulturalne panike koja ih je okruživala (uglavnom nesuvislih optužbi za sotonizam), splitska su emo djeca izazvala i subkulturalnu paniku. Iako rodna asimetrija nikada nije posve prevladana, kao ni u stranim inačicama pokreta, alternativni su prostori prokazani kao homofobni, ali i mjesta proboja različitih manjinskih skupina.

Fathallah primjećuje da su stihovi emo bendova često seksistički jer, uz to što uspostavljaju osjećajnog muškarca kao protagonista, prikazuju žene ili kao nedostižne objekte ili kao bludnice te subverziju ustaljene rodne dinamike vidi u praksi „homoseksualnosti za pozornicu“ („stage gay“). Iako nisu najgori od prijestupnika, FOB i MCR, osobito na ranim albumima, često prikazuju djevojke kao muze, pokojnice ili preljubnice. Osjećajnost i kreativnost domena su muškog subjekta koji nije više „problematični dečko“ nego „dečko s problemima“. Žene su, zaključuje Fathallah, ili pokvareni ili idealizirani objekti. Zabranjena je romansa česta tema stihova i središnji zaplet spotova: uz Sugar, We’re Goin Down, u kojem se dečko s jelenjim rogovima zaljubi u djevojku i sukobi s njezinim ljutim ocem koji ne odobrava vezu (iako i sam ima kopita), A Little Less Sixteen Candles, A Little More „Touch Me“ i I Don’t Love You donose emo verziju priče o Romeu i Juliji. Za razliku od stihova i spotova, nastupi emo svetog trojstva, kako dokumentira Fathallah (i snimke u tragično lošoj rezoluciji), bili su izrazito homoerotski. Poljupci, dodiri i simulirani seks između članova benda poremetili su ustaljene supkulturalne odnose, prvenstveno onaj između macho izvođača i obožavateljica koje će, ako su sretnice, završiti u backstageu. Fathallah, i sama bivša emo klinka, tvrdi da je „stage gay“, za razliku od queerbaitinga2 koji smatra PR strategijom, bio politički važan jer su se MCR, FOB i P!atD izložili homofobnom nasilju i dopustili queer obožavatelji⁞cama da vide svoje želje u javnom prostoru. Iako mislim da je zabranjena romansa marginaliziranog protagonista (dečka s jelenjim rogovima ili vampirskim zubima u linkanim spotovima) i djevojke koja je dio normalnog društva lako prenosiva na queer veze, posebno one tajne, slažem se da je „stage gay“ (bio) najradikalniji aspekt emo supkulture.

Uz tinejdžerske časopise i MTV, serija One Tree Hill (2003.-2012.) koja se emitirala na HRT-u pridonijela je popularnosti pop-punka na ovim prostorima. S pet nerealistično zgodnih adolescent⁞kinja (koje, očekivano, glume ljudi u dvadesetima) u glavnim ulogama i citatima iz emo himni kao naslovima epizoda serija je, uz sportske drame kojih se ne sjećam, pratila promjene raspoloženja i kreativne pokušaje Peyton Sawyer. Kao što je očito iz njezine crne olovke za oči, hudica i starki, Peyton nije poput drugih cura. Iako je njezina veza s košarkaškom zvijezdom Lucasom za koju se u konačnici i uda bila središnji dio serije, meni je u pamćenju ostala daleko kraća romansa – ona s Peteom Wentzom. Wentz se u ulozi sebe prvi put pojavljuje kao izvođač na dobrotvornoj zabavi koju organizira Peyton, a zatim se pridruži ekipi na izletu. U govoru kraj ljuljačke, neizostavnog poprišta pop-punk romansi, koji svaka (emo) cura iz dosadne zabiti želi čuti, Pete kaže Peyton da ima sjajan ukus (jer sluša njegov bend), da je zgodna i da prati njezin podcast. Uz to što potvrđuje da je Peyton, jedna u nizu drugačijih od drugih tinejdžerskih protagonistkinja, objektivno lijepa i kul (ali ne i umišljena jer, naravno, nije svjesna toga), kratko pojavljivanje emo ikone u popularnoj seriji pridonijelo je kodiranju „sentimentalnog dečka iz benda“ kao poželjnog romantičnog partnera. (Samo)ironija čini ovu narativnu liniju gledljivom, primarno Peteova opaska da je FOB užasan bend s okej basistom. One Tree Hill koji je uz spotove emitirane na MTV-u i plakate iz OK!-a i Teena zaslužan za proboj emo pokreta u lokalnom kontekstu, donosi jako konvencionalnu inačicu te supkulture: umjesto homoseksualnosti na pozornici, dobil⁞e smo heteroseksualnost na malim ekranima.

Tugaljivost i sklonost mračnim tonovima, prepoznatljive odlike emo supkulture, široj su javnosti i novoj generaciji tinejdžerske publike postale poznate putem Sumrak sage (2008.-2012.). Filmovi koji prate vezu obične cure Belle i misterioznog vampira Edwarda ambivalentno su primljeni unutar supkulture – iako je dio bendova poput Paramorea sudjelovao u glazbi za film, MCR je odbio biti uključen. Dečki iz benda, fanovi klasičnih horora i nešto krvoločnijih vampira od Edwarda, na svom su albumu Danger Days (2010.) objavili pjesmu Vampire Money u kojoj kritiziraju sagu. Taj je album, posljednji prije dugogodišnje pauze, označio kraj (njihove) emo estetike.

FOB, za čije je stihove nakon prvijenca zaslužan Pete Wentz, već je ranije kritizirao komercijalizaciju depresije i konstrukciju javnih persona protagonista pop-punk pokreta – najlucidniji su komentari iznijeti na albumu Folie à Deux (2008.). Stilski složeniji od njihovih ranijih albuma, Folie se odmiče od konfesionalnih žanrova prema društvenoj kritici: ipak, jedna od meni omiljenih pjesama, 27, povratak je prepoznatljivim temama benda. Wentzovo dugogodišnje iskustvo s lijekovima za tretiranje bipolarnog poremećaja, tematizirano u velikom dijelu FOB-ova opusa, dobiva novo značenje u pjesmi koja komentira njegovu nemogućnost da utjelovi svoju personu kao i isplativost javnog dijeljenja osjećaja. Zamjena punk ljutnje sentimentalnošću, sklonost ispovijedanju postala je marketinška strategija kao što Wentz pokazuje usporedbom svog uma sa sefom („My mind is a safe / And if I keep it, then we all get rich“).

Šiške emo klin⁞ki su izrasle, traperice niskog struka polako se vraćaju u modu (ali nikada u moj ormar), a MCR i FOB su ponovno na turneji. Iako mi formativne godine ne nedostaju, fali mi osjećaj da se sve tek treba dogoditi. Ovaj esej završavam stihovima iz pjesme Saturday, himne (među)vremenu iščekivanja:

Pete and I3
attacked the laws of Astoria
With promise and precision and mess of youthful innocence
(…)
Two more weeks, my foot is in the door
Me and Pete, in the wake of Saturday
Saturday, when these open doors were open-ended

                                                                                Fall Out Boy, Saturday

 

*Tekst je objavljen uz financijsku podršku Hrvatskog audiovizualnog centra

  1. Dance, Dance (2005.) FOB-a dijeli premisu: bend je grupa gubitnika na maturalnoj zabavi (ujedno i marginalno više kul izvođači koji pjevaju o propaloj romansi). Gubitnici ipak osvoje cure i dobiju ovacije zahvaljujući upitnim plesnim vještinama. Mislim da je američka srednja škola, poprište radnje blisko mahom adolescentskoj publici, praktičan način strukturiranja zapleta: podjele su jasne, s protagonistima se lako poistovjetiti, a priča se razvija od bivanja u potlačenoj poziciji do trijumfa/revolta. Video za Misery Bussiness (2007.) američkog benda Paramore, pjesmu ponovno popularnu zbog sličnosti s good 4 you Olivije Rodrigo, prati protagonistkinju koja se osvećuje popularnoj curi. Zanimljiv zbog ženskih likova (i muškog romantičnog interesa), ali i opisa konkurentice  kao „jednom kurve (…) ništa više“ („once a whore, (…) nothing more“), Misery Bussiness je pjevačica benda Hayley Williams o(t)pisala kao mizoginu pjesmu i mladenačku pogrešku.
  2. Queerbaiting podrazumijeva iskorištavanje queer publike za profit putem aluzija na queer zaplet ili identitet te njegovo nijekanje prilikom opasnosti od otuđenja ili gubitka heteroseksualne publike.
  3. Glavni vokal FOB-a i koautor stihova, Patrick Stump.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
♪ ♫*•♪ ♀️ 2021 ☻ favs by barb ヽ༼ຈلຈ༽ノ
Nježne sablasti
Prosvjed
Kovrčave nulte ili o Felicity
Posao na nesigurno
Shakespeare but make it millennial
Kraljice scene i tužni dečki u bendovima
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Kult Plave Kamenice recenzira Taylor Swift
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Što bismo sačuvale iz 2021., a ne spalile na smetlištu
The L Word: Generation Q, FINALE
The L Word: Generation Q, S02 E07, E08 & E09
The L Word: Generation Q, S02 E04, E05 & E06
Promijeni veličinu fonta
Kontrast