Što želiš od života?

U prvoj epizodi britanske humoristične serije Chewing Gum Tracey pita svoju mlađu sestru:

Cynthia, što želiš od života?

Ništa. Mislim, ništa drugo. Samo ovo.

Ne, ajde, mislim za dvadeset godina. Brak, imaš djecu, nešto, nešto drugo?

Vidim nas tri za stolom kao svaki drugi dan, osim što smo jako stare. A mama je jako, jako stara.

Tracey i Cynthia mlade su crne žene koje žive s majkom u socijalnom naselju u istočnom Londonu. Majka, radikalna vjernica i svećenica u vlastitoj crkvi, pokušava oko njih izgraditi “čahuru” kako bi ih zaštitila od “zlog svijeta”, međutim, svijet se svejedno neumoljivo uvlači u njihova četiri zida u obliku Traceynih seksualnih fantazija. Nakon što napusti crkvu i prekine s dugogodišnjim dečkom, Tracey kreće “putem kaosa i propasti”, kako majka naziva nespretne pokušaje svoje 24-godišnje kćeri da zakorači u vanjski svijet. Za Tracey pak samostalnost zasad znači samo jednu stvar: što prije izgubiti nevinost.

U brojnim intervjuima Michaela Coel, kreatorica i scenaristica serije koja je k tome skladala i izvela naslovnu pjesmu, objašnjava da je serija nastala iz njezina dramskog teksta Chewing Gum Dreams. Dok Tracey u drami ima 14 godina, u seriji je deset godina starija, što je ključan pomak: mnogo se drugih serija bavi nezrelim odraslim ljudima, no Chewing Gum prikazuje junakinju koja na mnogo doslovniji način “prolazi adolescenciju u srednjim dvadesetima”. U seriji se komika temelji upravo na srazu između Traceyina neznanja i naivnosti kad su posrijedi društvena, a posebno seksualna pravila ponašanja te znanja i upućenosti drugih likova, kao i pretpostavljene publike.

Coel opisuje Tracey kao “znatiželjnu, naivnu, hrabru, snažnu”, no istodobno “vrlo pokornu, dosta plahu i očajnički željnu udovoljiti drugima”. Izašavši iz sigurnog prostora majčinog doma i vjere, Tracey se tek mora naučiti ponašati u novom društvenom kontekstu. Tako se zna još uvijek osloniti na poznate obrasce, primjerice, opominjući prijateljice da su “tamponi za kurve”, a ponekad pokušava pogoditi kako drugi žele da se ponaša, prilagođavajući im se preko ruba poniženja, no često se ipak uspije prepustiti vlastitom instinktu, slobodno plešući, pjevajući, brbljajući, ljubeći se, potpuno nesvjesna tuđeg čuđenja ili osude. Te brze promjene u Traceynu ponašanju, redovito unutar iste scene, doprinose nervoznom, grotesknom tonu serije i izvor su nelagodnog humora te stoga bacaju začudno svjetlo na prevladavajuće društvene i seksualne norme.

Na prvi se pogled čini da Tracey od života želi “nešto drugo”, kako je implicirano u njezinu razgovoru sa sestrom. Dok se Cynthijine želje na početku u potpunosti poklapaju s majčinim željama, Traceynim žudnjama nema mjesta u majčinoj koncepciji sreće. Prema Sari Ahmed, koja sreću shvaća kao društvenu normu, sreća djevojaka i žena “uvjetovana” je sreća jer ovisi o sreći drugih – prvo roditelja, zatim muža: “Biti dobra djevojčica znači odreći se vlastite volje.”¹ Umjesto da riješi svoje probleme tako da (p)ostane “sretna i dobra”, Tracey, puna života i svojeglava, slijedi “žudnje koje nisu okupljene oko reprodukcije obitelji” te na taj način “kvari” sreću drugih jer se “odbija sakupiti, okupiti ili susresti oko sreće”.

Traceyna majka Joy u velikoj mjeri predstavlja figuru “melankoličn⁞e migrant⁞kinje” koju Ahmed analizira na popularnokulturnim primjerima poput filmova Bend It Like Beckham i East Is East. U tim filmovima roditelji sreću svoje djece definiraju putem privrženosti obitelji ili kulturnoj tradiciji, dok se pak sreća djece prikazuje kao oslobođenje od ograničenja roditeljske kulture u ime individualizma; djeca žele “nešto više”. Ta se sloboda za drugu generaciju migranata redovito pretvara u “blizinu bijelcima”, “identificiranje s nacijom kao nositeljicom obećanja sreće”. Tek identificirajući se s nacijom – britanskom, u ovom slučaju – postaju pojedinci.²

Tako i majka stalno ponavlja da Tracey treba živjeti svoj život točno onako kako ona živi svoj, no Joy svejedno nije sretna jer shvaća da se sreća u društvenom smislu ne “lijepi” jednako na sva tijela. Neka tijela, kako piše Ahmed, ne osjećaju “otpor” svijeta na isti način kao crna, ženska, queer, debela, stara tijela. Zato u jednom trenutku slabosti upozorava Tracey da bi na kraju života mogla ostati bez ičega ako bude poput nje. Sukob između Tracey i njezine mame s jedne je strane uobičajen generacijski sukob majke i kćeri tinejdžerke, ili zakašnjele tinejdžerke, no s druge strane uključuje i sukob oko kulture, iako “kultura” u ovom slučaju ponajprije podrazumijeva vjeru i s njom povezan moral. Ispostavlja se, međutim, da Tracey, za razliku od junakinje filma Bend It Like Beckham i sličnih popularnokulturnih prikaza djece migranata, ne želi “nešto više”, već “nešto drugo”, što u praksi zapravo znači “i nešto drugo”. Tracey želi i Isusa i Beyoncé, i majčinu ljubav i seksualno iskustvo, budućnost s majkom i sestrom, kao i kvartovski osjećaj zajedništva.

Također, “nešto drugo” za Tracey nikada nije povezano s dubinskom željom da se približi bjelačkoj kulturi ni s aspiracijom prema srednjoj klasi. U jednoj epizodi planira posao u kvartovskom dućanu zamijeniti prodajom parfema u robnoj kući, ali potencijalni kolege misle da je dilerica, u drugoj pokušava pronaći uspješnog dečka da bi se osvetila bivšem te upoznaje srednjoklasnog bijelca koji je odjene u svoju viziju afričkog plemenskog kostima. Više klase nisu cijepljene od rasizma, štoviše, upravo je Traceyno socijalno naselje mjesto na kojem su različitosti znatno prihvaćenije. Likovima je pripadnost istoj klasi važnija od rasnih razlika, a serija je izbjegla prikazati radničku klasu kao alarmantan društveni problem stavljanjem fokusa na snagu kvartovske zajednice. “We stick together, like chewing gum on concrete”, zaključuje Tracey na kraju druge sezone.

Postoji ipak jedna stvar za kojom Tracey žudi, a to je izgubiti nevinost. Čvrsto je uvjerena da između nje i ostvarenja sreće jedino stoji njezino djevičanstvo. Ispostavlja se, međutim, da to nije jednostavna misija. Ne pomaže što stalno dobiva proturječne upute jer je okružena dvama dominantnim diskursima o seksualnosti: prvi predstavlja majka koja je uvjerava da je njezina “vagina sveta” i zbog kojeg je Tracey potpuna neznalica kad je riječ o seksu, a drugi utjelovljuje njezina najbolja prijateljica Candice koja je dodatno zbunjuje savjetima poput “A Tinder bang ain’t even a bus fare, bruv!” i “Sit your bare pussy on his face. If he doesn’t open his mouth, just hold his nose.” Tracey pogrešno shvaća ili polovično zapamti njoj nerazumljive savjete, što dovodi do komičnih situacija kao kada obučena u pidžamu sjedne Connoru na lice, ali je također stavlja u ranjiv i izložen položaj jer radi nešto za što nije spremna ili uopće ne zna što je.

Premda načelno suprotstavljeni, i majčin diskurs “čistoće” i Candicein “pornografski” diskurs visoko vrednuju seks i oba su posebno zaokupljeni nevinošću, prvi time kako je očuvati do braka, a drugi kako je što prije izgubiti. Jasna Jasna Žmak u tekstu “Doba nevinosti” raskrinkava seksizam i heteronormativnost, pa stoga i neodrživost koncepta nevinosti u suvremenoj zapadnoj kulturi. Prema Žmak, problematični su i noviji narativ koji se negativno određuje prema kasnom gubitku nevinosti te stvara pritisak da se to učini što ranije, kao i tradicionalniji koji seksualnost veže isključivo uz prokreativni seks u okviru bračnog ugovora, a ženinu društvenu vrijednost pronalazi u statusu djevice. I jedan i drugi, dakako, pod “gubitkom nevinosti” misle isključivo na penetraciju penisom u vaginu.

Ispostavlja se da je upravo fiksacija na takvu koncepciju djevičanstva najveća prepreka Traceynoj misiji. Premda počinje uživati u drugim vrstama seksa i bliskosti, i dalje je nesretna jer su brojni pokušaji penetracijskog seksa završili neuspjehom, u prvom redu zbog prevelikog pritiska pod koji je stavila sebe i svog dečka Connora. Ipak, do nje dopiru i nešto drugačiji stavovi o seksu, pa joj Candice, između ostalog, kaže da je seks precijenjen jer nikada nije onoliko uzbudljiv koliko bi ona željela. No najvažnije drugo mišljenje dobiva od trans cure Sashe s kojom su ona i Connor trebali imati seks u troje. “Stop making his dick the center of sex”, kaže Sasha, “dick-centric sex sucks.” Seks u troje također je organizirala Tracey, u nadi da će tako snažnije angažirati Connora i konačno “izgubiti nevinost”. Serija nas tako stalno vodi u neugodnu sivu zonu: radi li Tracey ono što želi ili ono što misli da treba željeti? Kada napravi nešto samoincijativno, bez brige o tome što bi trebala napraviti – kada, na primjer, Connoru liže oči i nos, gura mu jezik u uši i grize mu kosu, kada se nabija na Remija i viče “Get it! Get it!” – reakcije su obeshrabrujuće negativne, a Remi je upozorava: “Tracey, you’re the girl, you could just lie still. Why are you always doing the most?”

Traceyno ponašanje izaziva smijeh jer toliko odudara od prevladavajućih reprezentacija seksa u popularnoj kulturi da nam se isprva mora učiniti pogrešnim, no ne smijemo se samo njoj već i s njom jer je njezin entuzijazam zarazan. Iako možemo puno toga naučiti od nje, vjerojatniji je scenarij da će Tracey prvo morati usvojiti norme prihvatljivog seksualnog ponašanja, a onda se ostatak života odučavati od njih kako bi ponovno pronašla put do vlastitog užitka. Jer ako nam je dužnost željeti “nešto više” od života da bismo bil⁞e sretn⁞e, to pogotovo vrijedi za diskurs o seksu, gdje “više, bolje, jače” nikako ne može biti loša stvar. Ni ne mora biti, dakako, no je li seks uistinu temelj našeg identiteta i tajna naše prirode, kako nas društveno proizvedeni diskurs o seksu uvjerava?³

Za Cosmopolitan je, recimo, seks uvijek na prvom mjestu: “Seks je sredstvo vlastitog otkrivanja; seks je središte veze; seks je korak prema drugim stvarima; seks je uvijek nešto što se može poboljšati ili promijeniti; seks je potencijalno uvijek problem; seks je nešto što nikad-ne-možeš-zaboraviti.”⁴ Cosmo od sredine 1960-ih zastupa pravo žene na seksualni život izvan braka i odvaja seks od prokreacije, ali u okviru njegove ideologije kompetitivnog individualizma zagovaranje prava žene na seksualni užitak zasjenila je ideja seksa kao obaveze i rada. Na sličan način Nina Power analizira kapitalističku logiku suvremene mainstream pornografske industrije koja nas svojim “pretjeranim porivom za kategoriziranjem (…) podsjeća da je sve samo neka vrsta rada, uključujući, ili čak pogotovo, užitak”.⁵ Budući da Power kapitalističku pornografiju smatra “otuđenom”, a istovremeno želi opovrgnuti “tvrdnju da je pornografija inherentno eksploatacijska”, mogući izlaz iz te slijepe ulice vidi u modelu vintage pornografije iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata. Vintage pornografija nema kategorija, nije fokusirana na savršenost izvedbe i tjelesnu poželjnost, piše Power, umjesto toga puna je raznolikih tijela, smijeha, slatkoće i užitka, posebno ženskog.

Premda se teško složiti da svu suvremenu pornografiju predstavljaju “pneumatska obrijana tijela koja se pokušavaju međusobno ukrotiti”, nesavršenstvo, blesavost, pa čak i neuspjeh svejedno mogu zvučati privlačno, kao olakšanje. Pišući u kontekstu queer seksualnosti o svom tijelu u trudnoći i nakon nje, Maggie Nelson u The Argonauts to najbolje formulira kada kaže: “Ali sada mislim da imamo pravo i na svoje perverzije i na svoj umor. (…) Ako je queerness remećenje normativnih seksualnih pretpostavki i praksi, nije li jedna od njih to da je seks početak i kraj svega?”⁶ I Tracey nam u svojoj neupućenosti pokazuje koliko su dominantne seksualne norme ograničene. Samo je ona u stanju goste na sex partyju potaknuti da priznaju da se osjećaju “ružno” i “neželjeno” te ih umjesto seksa nagovoriti na odbojku u bazenu s dildoima: “Sex ain’t the only thing that makes us feel good. So let’s go out on a different kind of bang, then.”

Treba reći da Sara Ahmed kritiku sreće zamišlja kao afirmativnu gestu. Važno je i to što Ahmed, poput Nine Power, naglašava važnost “blesavosti” koju povezuje sa slobodom da budemo sretn⁞e “na neprimjerene načine”, načine koji nisu društveno propisani, a “takve bi slobode učinile teret sreće lakšim”.⁷ Scene u kojima vidimo Tracey kako se blesira, plače, smije se ili pjeva pjesmu o svom gubitku nevinosti upravo su trenuci takve slobode. Njezina blesavost, baš kao i društveno neprimjerena sreća stanovn⁞ica njezina socijalnog kvarta, rijetka je pojava na televiziji. “There’s nothing I want I don’t already have”, kaže mlada samohrana majka Karly nakon čega Traceyna mama krsti njezino dijete vodom iz poklopca kante za smeće dok uzvan⁞ice, susjed⁞e i prijatelj⁞ice, u tome ne vide baš ništa čudno.

1. Sara Ahmed, The Promise of Happinness, Duke University Press, Durham & London, 2010. Poglavlje “Feminist Killjoys”.
2. Sara Ahmed, The Promise of Happinness. Poglavlje “Melancholic Migrants”.
3. Michel Foucault, Znanje i moć, Globus, Zagreb, 1997. Prev. Rade Kalanj.
4. Janice Winship, Inside Women’s Magazines, Pandora, London & New York, 1987.s
5. Nina Power, One Dimensional Woman, Zero Books, Winchester & Washington, 2009.
6. Maggie Nelson, The Argonauts, Graywolf Press, Minneapolis, 2015.
7. Sara Ahmed, The Promise of Happinness. Zaključno poglavlje.