Izvanredno stanje traži utjehu poznatog, comfort food na tanjuru i ekranu. Usred lockdowna Zagreb film je na Youtubeu objavio svih 39 epizoda Malih letećih medvjeda, crtane serije koja je prvi put emitirana 1990. godine. Jedne večeri u naletu bezidejnog roditeljstva, kad sam samo poželjela bez napora završiti dan, medvjedići su se pojavili kao spasonosno rješenje.
Moja su „stvarna“ sjećanja na leteće medvjediće tanašna, topla i zamućena: uvodna pjesmica, najljepši vjenčići cvijeća blizanki Latice i Jasmine, Smradac i Smucalo spremaju psine, špilja iz koje medvjedići izlijeću, njihova šarena krila na izlizanim naljepnicama godinama tvrdokorno na namještaju, Sliniša, valjda jedina zmija koje se ne bojim. Znam da je prisjećanje crtića iz vlastita djetinjstva opasno blizu šupljoj nostalgičnoj gesti, (ne)uzbudljivoj kao i prepričavanje snova (ne zanimaju gotovo nikog osim osoba koje sanjaju ili se pojavljuju kao likovi!). Gledati ih na svoj 30. rođendan možda je još jadnije, a i rizik pokvarenog djetinjstva nije zanemariv. Ali: nakon što sam ponovno pogledala medvjediće, postaje mi jasno da su važniji i kompleksniji nego što sam mislila, novo uzbudljivo jelo koje nema ništa zajedničko s podgrijanim razvodnjenim razočaranjem.
1990.: prvi višestranački izbori u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, balvan-revolucija, počeo je Zaljevski rat, 180 mrtvih u nesreći u rudniku Kreka kraj Tuzle, ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke
Rođen⁞e: Kristen Stewart, Rita Ora, The Weeknd, Luka Ritz, Emma Watson
Umrl⁞e: Ava Gardner, Greta Garbo, Luis Althusser, Jure Kaštelan
Nobelovu nagradu dobili su samo muškarci (Mihail Gorbačov za mir).
Broj 30 u osobnim se kronologijama nameće kao kriza trećine života, čudnovati međuprostor između mladosti i definitivne odraslosti ili kako Maša Grdešić piše: „Većina nas se u nekoj fazi života, a to osobito vrijedi za tridesete, nađe u tom paradoksalnom položaju: jedva smo započeli živjeti vlastite živote, a već smo nostalgični. Mom je životu ovih dana potreban emocionalni ekvivalent one Vichyjeve kreme koja zaustavlja bore istodobno se boreći protiv prištića“.1
30 je i magična brojka polja suvremene povijesti. Ono se (trenutno) uglavnom vremenski preklapa s 20. stoljećem, a do 1990-ih se najčešće zaključivalo na vremenskoj distanci od 30 godina, roku nakon kojeg se otvara dio arhivskih fondova. Čini se da 30 godina daje dovoljno distance i perspektive da uvidimo povijesnost događaja koju je ponekad teško razaznati u sadašnjosti, a ta je prošlost istovremeno još uvijek pristupačna, aktualna i meko kuhana. Postoje brojn⁞e živuć⁞e svjedok⁞inje, medijske konvencije i reference pretežno su jasne. Kako je jačala kritika privilegiranja političke povijesti država, granica je postupno napuštena.2 Budući da historiografija ustaljeno poseže za obljetnicama kao povodom za razmišljanja o prošlim događajima u novom svjetlu, 2020. je otvorila vrata 1990.-oj.
To ne znači da hrvatske 1990-e nisu vodile računa o svom povijesnom narativu: naprotiv, brzo su ga kanonizirale u školskim udžbenicima, pažljivo su izabrale pojmove koje automatski ponavljamo dok ne uvidimo njihovu problematičnost (Domovinski rat, „buđenje nacionalne svijesti“) te obavile preselekciju izvora otpisujući „nepodobne“ knjige. Kad je u prosincu 1999. umro Franjo Tuđman, bila sam u trećem razredu osnovne škole. Učiteljica nam je naložila da na kraju udžbenika za regionalnu povijest i zemljopis pronađemo popis znamenitih osoba i kod Tuđmana „-“ zamijenimo datumom smrti; moje prvo iskustvo pretvaranja sadašnjosti u prošlost i ispisivanja povijesti.
Leteći medvjedići žive u šumi ugroženoj nemarom i pohlepom „ljudotinja“ te njihovih imitatora u životinjskom svijetu, smetlišnih lasica Smradca i Smucala. Medvjedići uz nježno vodstvo medvjeda Platona organiziraju otpor i redovito pobjeđuju. „Ekološke teme svake epizode omogućuju djeci da postanu svjesna važnosti zaštite okoliša, a uz to roditeljima se pruža prilika s djecom raspraviti o tim temama i ohrabriti ih na aktivnu podršku za čistiji i zdraviji svijet oko nas“, stoji u priopćenju Zagreb filma uz nedavno postavljanje crtića online. Svaka se epizoda vrti oko jednog ekološkog problema — šumskih požara, otrovnih tvorničkih dimova, suše, sječe stabala, obnovljivih izvora energije, kiselih kiša. Njihovi su uzroci i posljedice obrađeni neobično temeljito i bez okolišanja, a ipak na djeci pristupačan način. Nazivajući ljude „ljudotinjama“ razotkriva se specizam, centriranje ljudske perspektive i postojanja nauštrb drugih živih bića na Zemlji.
Kako potvrđuju i aktualne rasprave o antirasističkom odgoju, uz objašnjenja prilagođena dječjoj dobi nikad nije prerano za razgovor o društvenim problemima. Nuklearni otpad ažurno je unesen u serijal: od černobilske eksplozije do stvaranja crtića prošle su jedva dvije godine. Slučajno je aktualna i epizoda Virus u kojoj Smradac krvlju bolesnoga losa namjerno zarazi šumske životinje u pokušaju da im otme zalihe hrane. Jasna je dinamika zaraze i naznačene su mogućnosti zloupotrebe.
Okolišna tematika svakako je važan dio letećih medvjedića, ali u odraslom gledanju postalo mi je očigledno da je tu i druga nit progresivne vizije — primjer utopijske zajednice organizirane na socijalističkim principima. Mali leteći medvjedi posljednji su veliki crtani serijal nastao u socijalističkoj Jugoslaviji, u koprodukciji tima Zagreb filma (Dušan Vukotić, Pero Kvesić i Neven Petričić) i kanadskog CinéGroupe. Medvjedića ne bi bilo bez socijalizma: projekt ovoga opsega bio je moguć zbog dobre umreženosti Dušana Vukotića, dobitnika Oscara za Surogat 1962. Međunarodna vidljivost i aktivnost Zagreb filma u socijalističkom periodu stvorila je preduvjete za široku recepciju. Crtić se mogao gledati u stotinjak zemalja— među ostalim u Švedskoj, Izraelu, Kini, Španjolskoj, Francuskoj, Sovjetskom Savezu i na Islandu.
Dom u spilji, u spletu s imenom starješine (Platon!) ne baš suptilno stvara okvir utopijskoga društva. Medvjedići žive kao kolektiv — spavaju u krevetićima jedni do drugih, s drugim šumskim životinjama jedu u menzi/krčmi i sretno žive bez koncepta privatnog vlasništva. Kad druge životinje traže utočište (polarni medvjed žrtva globalnog zatopljenja, par roda koje su se nesretno ugnijezdile na tvorničkom dimnjaku, dezorijentirani los, ali i prijateljske ljudotinje — Damir i Lea), medvjedići ih uvijek velikodušno primaju, nude smještaj i pomoć bez traženja protuusluge. Životinje u bijegu dobivaju od njih alate za rješenje svojih problema i nakon nekog se vremena najčešće vraćaju u svoja stara staništa. Posjetilac iz svemira u istoimenoj epizodi ne vidi se kao prijetnja, već kao potencijalni prijatelj koji na kraju uistinu pomaže medvjedićima: popravlja Platonove naočale i izliječi malog Dadu od posljedica radioaktivnosti. Medvjedići nas uče da strane, nepoznate osobe ne „pozdravljamo“ rasizmom i ksenofobijom, već da ih prihvaćamo otvorena srca.
Socijalističke ideje zajedništva mogu biti više ili manje eksplicitne, kao što pokazuje raskorak u hrvatskom i engleskom tekstu uvodne pjesme. Ključni su pojmovi u engleskoj verziji pustolovine, sloboda i snovi, redom kapitalistički mitologemi, a u hrvatskoj se verziji mnogo više pažnje posvećuje definiranju prijetnje („neki ljudi okrutni, opasni k’o zmaj“) i stvaranju saveza protiv nje. Subjekt pjesmice u engleskoj verziji slijedi svoju razvojnu putanju i nakratko se pridružuje letećim medvjedićima; u hrvatskoj je riječ o dubljoj integraciji temeljenoj na zajedničkim vrijednostima, a ne podrijetlu („Ako voliš planinu, rijeku i cvijet, primit će te odmah u svoj šumski svijet“) . Iz engleske varijante stječemo dojam da je borba za bolji svijet nalik na okupljanju postave za feel good mjuzikl („fly high“, „sing the song of freedom“, „join their band“), dok je u hrvatskoj borba znatno borbenija: „neće bogme moć“ i „k’o jedan borit će se svi“.
Opasnosti ne vrebaju samo izvana, već i iznutra. Klasična čudovišta — paučica Grozela i jezersko čudovište u stilu Loch Nessa — pritom su najmanje prijeteća: imaju svoje predjele (zabranjenu šumu, mračno jezero u spilji) i ugrožavaju samo one koj⁞e krše nagodbu i nepozvano upadaju u njihovo stanište. U potrazi za antagonističkim figurama i izvorom prijetnji svijetu letećih medvjedića, površinski i najvidljiviji odgovor su lasice Smradac i Smucalo. Smradac je „mozak operacije“ i redovito zlostavlja Smucala koji to ne vidi ispod kacige većinu vremena nabijene na oči. Smucalo je govorno karakteriziran izraženim kajkavskim dijalektom i tako se uklapa u dugu tradiciju korištenja nestandarnog jezika za klasističku signalizaciju priprostog karaktera i neobrazovanosti. Njegov ga „šef“ ne plaća ničim osim neredovitih ukradenih obroka, ali ga ponižavanjima i nasiljem drži u podređenom položaju.
Smradac je fasciniran kulturom ljudotinja i želi reogranizirati šumu po njihovim principima, a pritom uživa u destrukciji. Nije slučajno da je smetlište posrednik između ljudotinja i šumskih životinja, a lasice bezuspješno recikliraju ljudske izume na koncu nerijetko i same nastradajući od njih. Smradac nije samo sitni nasilnik, već i jeziva najava mutnog tranzicijskog poduzetnika s prigodnim motom „ja sam svoj na svome, radim što mi se sviđa“. Svako malo životinjama uz reklamne hvalospjeve koji vrište „Prevara!!!!“ pokušava prodati dubiozne proizvode, od pokvarenih lijekova iz ljudotinjskog otpada do fiktivnih dionica Naftosmrada, te se iz petnih žila trsi zaraditi na smeću i spekulacijama.
Iako su medvjedići u stalnom sukobu s lasicama, one nisu ostracirane iz njihova svijeta. Kad se jednom prilikom Smradac naziva „potpornim stupom“ šumskog društva, čangrizava sova Grga odvrati da je on prije „pokvareni zub“. Ipak, medvjedići nastoje popraviti zub, a ne iščupati ga te redovito pružaju šapu pomirenja. Kad Smradac slavi rođendan i raketama vatrometa izazove seriju šumskih požara, medvjedići ih gase u kolektivnoj akciji i na kraju mu ironično zahvale na pozivu i „turbulentnoj“ proslavi.
Dok je odnos između Smradoljuba i Smucala mješavina crtićke komike agresivnosti u stilu Toma i Jerryja te kapitalističke eksploatacije, medvjedići čine kolektiv u kojem su odnosi moći bitno drugačiji. Starješina Platon nije autoritativna figura koja barata zabranama. Čak i kad je skeptičan oko nečega, kaže: „nikom ne mogu nametnuti svoje mišljenje“ i predlaže glasovanje — plenum svih šumskih životinja.
I rodni su odnosi pretežno progresivni. Iako muški konotirani likovi u svijetu odraslih prevladavaju (Platon, Grga, lasice, zmija Sliniša…), šumska vila Rozina, predstavnica Majke Prirode, uživa najveći ugled i poštovanje. Zaogrnuta ružičastim plaštom nenametljivo se čarobnim popravcima uključuje u šumski život. Alojz i Greta, par roda, zajedno sjedi na jajima i zagovara ravnopravnost: „u ovom gnijezdu poslovi se dijele“. Rodne su uloge šarenih medvjedića poprilično fluidne. U skladu s uvriježenim konvencijama bujne su trepavice rodno obilježeni znak, ali rod nema presudnu ulogu u ponašanju medvjedića. Tina i Dado, medvjedići najbliži Platonu, najpoduzetniji su, Joško je poslovično nespretan, ostatak medvjedića uglavnom je važan kao dio kolektiva. Ružičasta se ne povezuje isključivo sa ženskim likovima — Sliniša ne skida svoju ružičastu kapicu. Medvjedići dijele hranu i životni prostor bez borbe za privatno vlasništvo.
Od ljudotinja u serijalu se pojavljuju samo Damir i Lea, ekološki osviješteni prijatelji medvjedića. Oni žive na rubu šume i povremeno su u kontaktu s medvjedićima, ali njihovi dobronamjerni savjeti nisu uvijek ono što medvjeđem svijetu treba. Nakon početne oduševljenosti solarnim kolektorom medvjedići su uvidjeli da im topla voda u šumi uopće ne treba jer se ionako kupaju u rijeci. Osim utjelovljenja institucionalne zaštite okoliša Damira i Leu danas (nategnuto, ali entuzijastično) vidim kao zapadne marksist⁞kinje koj⁞e s interesom promatraju socijalistički eksperiment i uključuju se svojim komentarima, povremeno ništa više od tople vode.
Važno je da se „pravi neprijatelj“ u seriji ne vidi. Kad se ljudotinje pojavljuju, uvijek su skrivene iza neproničnog stakla — upravljaju kamionom koji deponira pokvarene lijekove na smetlište — u svojim proizvodima, kao što je stroj za rušenje stabala. I kad naslućujemo njihovo postojanje, to su redovito izvršitelj⁞ice, a ne donositelj⁞ice odluke. Ovaj postupak sugerira da srž problema ne tražimo na individualnoj razini, u šačici zločestih pojedin⁞ki superzlikov⁞ki u stilu Trumpa, već na razini sistema nejednakosti i nepravde koji su stvoril⁞e i od kojeg profitiraju.
U zborniku o fantomskim granicama skupina njemačkih povjesničar⁞ki piše: „Pojam fantomske granice je metafora: kao što se tzv. fantomska bol može osjetiti u već amputiranom dijelu ljudskoga tijela, ostavljaju fantomske granice — ponekad nakratko, ponekad u dužem vremenskom periodu — empirijski opipljive tragove političkih utjelovljenja koja više ne postoje te njihovih vanjskih granica“.3 Ovim pojmom nude model odmaka od mentalitetskih objašnjenja za razlike među pojedinim regijama (habsburška srednjoeuropska prosvijećenost, osmanska zaostalost) i usredotočuju se na infrastrukturu sagrađenu u prošlim periodima te njezino djelovanje u nanovo iscrtanim granicama.
1990. je bila posljednja puna godina socijalističke Jugoslavije. Nove međudržavne granice odvajale su nove obrazovne režime i nove verzije povijesti. Budući da sam rođena baš te nesretno dramatične 1990., moje je djetinjstvo duboko uronjeno u postsocijalizam, bez iskustva smjene režima koja bi stvorila točku refleksije. Djetinjstvo u 1990-ima nerazdvojivo je renacionalizacije i retradicionalizacije društva u intenzitetu nezamislivom svima onima koji su imali iskustvo „prije“. Toj uronjenosti pripadaju: prijateljica koja na ulici u provinciji pjeva Čavoglave i srami se jer joj roditelji ne idu u crkvu, tržišna eksplozija Nescaféa koji štujemo kao profinjeni napitak, riječ „agresor“ koja se ne može odnositi na ništa drugo osim Srbije.
Iako su danas postsocijalističke tekovine preočite i gotovo predosadne za analizu, postaje mi sve bitnije i očitije koliko nama rođenima u 1990-ima treba politička „detoksikacija“, inventura svega što smo u djetinjstvu radil⁞e, voljel⁞e i naučil⁞e. Gotovo sve što znamo pomalo je iskrivljeno, provučeno kroz tu tvrdoglavu prizmu (nacionalizam, kapitalizam, patrijarhat, desekularizacija), a sve događaje i doživljaje još ni približno nismo proradil⁞e do zadnjih detalja, pročešljale ih odraslom logikom.
Kad u filmu Apsolutnih 100 (Srđan Golubović, 2001.) frizerka Sanja demonstrativno napusti otvaranje jedne novobeogradske kladionice uz turbofolk i odvuče svog dečka Sašu na kućni party sa stranom glazbom, prosječno neimućnim adolescent⁞icama i bez postsocijalističkog blještavila kratkog sjaja, efikasno kvari zabavu nacionalističko-kapitalističkom pokliču. Scena sažima glavnu gestu otpora „progresivnih“ tinejdžer⁞ki u 2000-ima: odbijanje. Slušal⁞e smo „stranu“ glazbu i izbjegaval⁞e domaći film, nezanimanjem i ironijom smo odgovaral⁞e na ideje turbodomoljublja i turbokapitalizma. Nešto nam je bilo sumnjivo, ali još nismo znal⁞e što točno i u kojoj mjeri. Danas znam da ignoriranje više nije dovoljno ni moguće: moramo kopati dublje, kontekstualizirati i obraditi kapitalističke i domoljubne crte do zadnje kapilare 1990-ih i 2000-ih.
Ponekad je dovoljno da ono što smo vidjel⁞e dječjim očima pogledamo ponovno, bilo da je riječ o bizarnoj kolekciji kurioziteta „iz starog mobitela“ ili o tekstu hrvatskog pedagoga Davorina Trstenjaka Rodoljublje koji smo zahvaljujući 1990-ima mogl⁞e pronaći u svojim čitankama za 3. razred osnovne škole:
Narod je kao jedna velika rodbina, kao velika obitelj. Svi govorimo istim jezikom. Prirodno je da se volimo, a ta naša ljubav zove se rodoljublje. (…) Ljubav prema domovini je divna, a najveća je ružnoća i sramota izdaja naroda. U ljubavi za domovinu i narod velika je snaga. Ogleda se u djelu i žrtvi za narodno dobro. Svaki može nešto učiniti i dužan je učiniti za svoj narod. No, najviše djeluje za svoj narod onaj koji ga brani od neprijatelja, koji za njega žrtvuje svoje imanje, pa i svoj život. Tko dobrovoljno pridonosi narodu takve žrtve, pravi je rodoljub. Narod ga slavi kao svog dobrotvora i stavlja ga za uzor mladeži. Takve ljude spominje povijest, a slavi ih i narodna pjesma. Narod koji ima mnogo velikih ljudi i zaslužnih rodoljuba, neće propasti. Hrvatski narod ima mnogo ljudi koji su se proslavili svojim djelima i žrtvama za opće narodno dobro, a mnogi su dali i svoj život za narod i domovinu. Narod ih slavi i vjeruje u njih, a ta vjera krijepi i pobuđuje na nova plemenita djela i žrtve. Takvi ljudi koriste narodu i poslije svoje smrti.4
Ponekad trebamo izmjenjivati svoja iskustva i prepoznavati obrasce kao što su zagonetni paketi zaostale humanitarne pomoći od djece iz inozemstva koje smo u školama dobil⁞e kad je rat već završio ili iznenadni vjerski fanatizam koji je obuzeo mene i toliko mojih prijatelj⁞ica u djetinjstvu i ranoj tinejdžerskoj dobi.
Ponekad nam trebaju nove književne i akademske interpretacije. Možda me baš zato u posljednje vrijeme posebno potresaju i inspiriraju djela o postjugoslavenskoj tranziciji. Plačem kad se u dokumentarcu Djeca tranzicije tako precizno naznače dječji postsocijalistički snovi — kad se dječacima i njihovim obiteljima prodaje san o nogometnoj karijeri kao ulaznici za društveni uspon, a fetišizam robnih marki okrutno pogoni vršnjačko nasilje. Smijem se kad u zbirci priča Maše Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče u tranzicijskom bezdanu prepoznam konkretne apsurde i među njima možda najsićušniji — „gusarski stiliziranu radnju s čudnovatim slatkišima“5 koja je poharala jadransku obalu. Kad sam nedavno opet čitala eseje Maše Grdešić, posebno sam se uhvatila tekstova koji su mi na prvo čitanje bili u drugom planu: bilješki o 1990-ima. Mašine refleksije o tinejdžerstvu i adolescenciji, o bolnoj, a danas idealiziranoj nedostupnosti popularne kulture, o Nirvani, Radiju 101 i Radioheadu pričaju neku meni nepoznatu priču. Ona i jasno sažima problematiku nemogućnosti neopterećene nostalgije za 1990-ima:
[A]ko u SAD-u san o 90-ima još uvijek živi u Portlandu, u hrvatskom je kontekstu san o 90-ima prije noćna mora u koju se nipošto ne želim vratiti. Može li ovdje uopće postojati nostalgija za 90-ima kad su one i dalje uvelike oko nas i mnogi još uvijek mentalno i emocionalno žive u njima?6
1990. je moja nulta točka i bilo bi cinično i neiskreno odbaciti moj cijeli životni vijek kao vrijeme permanentnih užasa i masovne hipnoze. Kako, dakle, sačuvati nešto od djetinjstva? S jedne strane, treba mi kritičko preispitivanje prošlosti (unlearning — od-učenje) koje se oslanja na raznolike materijale i medije, proces u kojem čudovišta dobivaju svoja prava imena, uviđamo što nam prodaju i zašto, ali i kako se protiv njih boriti.
S druge strane, trebaju mi u šumarku skriveni tračci nade i neočekivanog otpora — leteći medvjedići. Čak i kad su nove granice odlučno i debelo iscrtane, fantomske granice probijaju kroz papir. Iz svoga se djetinjstva dobro sjećam zagonetnih bijelih šalica za crnu kavu s ukrštenim čekićem i dlijetom te razmaknutim pisanim slovima: k r e k a. Prvo su bile četiri, pa tri, pa dvije, pa jedna, okrhnuta. Tek u istraživanju vremenske kapsule godine (još uvijek ne gospodnje) 1990. uvidjela sam poeznicu s najvećom rudarskom nesrećom u povijesti socijalističke Jugoslavije. I leteći su medvjedići spremište vrijednosti koje sam tek sad prepoznala. Dječja se recepcija, naravno, razlikuje od odrasle, ali filmove koje gledamo, knjige koje čitamo, nosimo sa sobom kao klice iz kojih iznenada, sa zakašnjenjem, može izviriti nešto novo — ili pritajeni potencijal starog.
- Maša Grdešić: Zamke pristojnosti: eseji o feminizmu i popularnoj kulturi, Fraktura, Zaprešić, 2020, str. 247.
- Gabriele Metzler: „Zeitgeschichte: Begriff — Disziplin — Problem“, Docupedia-Zeitgeschichte, 7.4.2014.
- Hannes Grandits et al.: „Phantomgrenzen im östlichen Europa. Eine wissenschaftliche Positionierung“, u: Béatrice von Hirschhausen et al. (ur.): Phantomgrenzen: Räume und Akteure in der Zeit neu denken, Wallstein, Göttingen, 2015., str. 19.
- Dubravka Lazić, Ivo Zalar: Hrvatska čitanka 3, Školska knjiga, Zagreb, 1997, str. 11.
- Maša Kolanović: Poštovani kukci i druge jezive priče. Profil, Zagreb, 2019, str. 20.
- Grdešić, str. 251.
Otvori komentare
Nema još odgovora