3

Smrt snobizmu, sloboda narodu!

Moj je djed uvijek ponosno isticao kako sam čitati naučila s tri godine. Ne znam je li tome stvarno tako, ali sjećam se da su me tada, u ranim 80-ima, kada sinkronizacija crtića još nije bila uzela maha, hijeroglifi na ekranu naprosto izluđivali – morala sam ih dešifrirati i otkriti što mi poručuju. Moja je nezasitna znatiželja zahvaćala ne samo crtiće i slikovnice, već i knjige svih formata, uključujući školske udžbenike, Klaićev rječnik stranih riječi i set enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda kojima i danas znam izrecitirati kratice na koricama: A-ĆUS, D-HELIO, HELIO-LAGE, LAGH-OŽ, P-SJO i SKA-ŽV. Kako je djed doživio moždani udar, s teškoćom je čitao pa sam preuzela uvaženu ulogu čitanja Večernjeg lista djedu naglas, dok bi on sjedio u naslonjaču i zamišljeno kimao. Iako napisano često nisam razumjela, ponosila sam se što tako jasno i s lakoćom držim govore koje mi je netko napisao.

Glazba koju sam voljela slušati dopirala je s malog kuhinjskog tranzistora i uključivala Jasnu Zlokić i Nedu Ukraden. Skitnica mi je svojevremeno bila theme song kojom bi me zadirkivali jer sam obožavala jezditi gradom na djedovu Thomosu i ići u goste i znanima i neznanima. Najviše od svega voljela sam Magazin, onaj originalni, stari, s Ljiljanom Nikolovskom kao sjetnom sirenom na pramcu. Kazetu na kojoj je bila moja omiljena Put putujem slušala bih neumorno, što je razumljivo budući da je bila puna hitova baš kao šipak koštica. Ova je ljubav kulminirala nastupom na školskoj priredbi u pletenom roza kompletiću, gdje sam, slobodno preslažući stihove, izvela tu svoju omiljenu pjesmu koju su na toj istoj priredbi otpjevale još dvije druge djevojke. Tada još nismo znale da je biti dio slušateljske mase jedan od gorih prijestupa osobe koja drži do svog ugleda.

Slobodno i radosno uživanje u glazbi jednim je odrješitim potezom srezao stariji dečko s 5. kata koji je, ležerno zavaljen na klupi ispred drugog ulaza, mene i moju vršnjakinju Ninu priupitao pitanje koje ću poslije čuti još tisuću puta, ekvivalent sumnjičavog policijskog legitimiranja: „Što slušaš?“ Nina se mogla pohvaliti da već u osnovnjaku sluša Psihomodo Pop, i to u doba skandaloznog Ja volim samo sebe, s našminkanim Gopcem u dragu, što je dečka s 5. kata nemalo impresioniralo. Nina se ubrzo preselila na Nirvanu, makar je i nju bila primorana prestati slušati jednom kad su postali popularni (takva su, naime, pravila), a mene je čekalo more nevolja jer sam usred istražnog postupka na klupi užasnuto zaključila da svoje glazbene preference moram skriti kao zmija noge i do kraja iskorijeniti jer mi je toga dana postalo kristalno jasno kako nemam ukusa.

Budući da samoj sebi više nisam mogla vjerovati, za upute o onome što vrijedi slušati okrenula sam se vršnjakinjama. Oduvijek kaskajući za trendovima, na tulumu kod Jurice pojavila sam se a da nisam imala pojma tko su New Kids on the Block, pa sam spremno otvorila oči i naćulila uši ne bih li upila što više informacija o tom relevantnom fenomenu. Cure su na tulumu izvukle časopis s njihovom slikom i svaka je dobila zadatak da odabere svog omiljenog člana benda, onog koji joj je, jasno, najzgodniji, a ne čudi što sam si već tada izabrala najumiljatijeg i najženstvenijeg mladca od sviju, Joea. Joe je bio krasan, originalni babyface, a slučaj je htio da mi se uskoro ukazala nevjerojatna prilika da kupim majicu s njegovim likom! Napokon u trendu, napokon prihvatljiva, zadovoljno sam je obukla u školu, no moje je zadovoljstvo bilo kratkog vijeka; Damir Š. bacio je letimičan pogled na moju novu majicu i jezgrovito presudio: „New shit on the block.“

Članovi boy banda New Kids on the Block na naslovnici časopisa „Teen Beat“.

Ivin prvi dečko, Joe (NKOTB), u sredini

U to su doba u naše krajeve, poput lasta u proljeće, počele pristizati latinoameričke sapunice, a Damir je kategorički tvrdio kako je u dotičnima naprosto nemoguće uživati, a da čovjek istovremeno ima mozak. Dotad su televizijska prostranstva bila široko polje po kojem sam slobodno bludjela. Znala sam otići u goste prijateljici na zajedničko uživanje u osunčanim kulisama Santa Barbare, a potom bismo se nervozno iskrale u tamnu šikaru Twin Peaksa koja je skrivala otečeno tijelo Laure Palmer. U neograničenoj konzumaciji televizije jedini je kriterij bila znatiželja, no uskoro je polje našeg zajedničkog užitka opustošio snobizam, nemilosrdan poput šumskog požara. Imperijalistički chic američkih serija za tinejdžere još se nekako dalo prošvercati – taman posla da nam uzmu još i Beverly Hills 90210! – ali meksičke serije automatski su postale ekvivalent neukusa, i to onog praznoglavog, ženskog.

U naglo skučenom horizontu prihvatljivih užitaka ubrzo je postalo neophodno osmisliti kreativne metode kojima se moglo kriomice napojiti dragocjenim užitkom, a pritom ne ugroziti sliku o sebi. U srednjoj školi neprocjenjivim se pokazao tada popularan bend The Smashing Pumpkins koji je u naborima silovitih gitarskih rifova krio melankolične napjeve, a neskriveni sentimentalizam zaogrtao ironijom (na primjer, ljupka ljubavna pjesma – može ako je spjevana iz vizure muškarca koji uhodi svoju simpatiju). Između benda i mene vladalo je prešutno razumijevanje pritajenih emotivaca, ortakluk u švercu emocija; kreštavi graktaji frontmana bili su zajednički alibi, raspamećeno bubnjanje najbolja diverzija. Znala sam odolijevati nesmiljenim nasrtajima na čulo sluha samo kako bih dočekala dragocjene trenutke milozvučnog blaženstva.

Ova se krhka ravnoteža na fakultetu našla pod dodatnim pritiskom. Mladi profesor književnosti na prvoj godini studija podvrgao nas je neobičnom testu: svatko je od nas na komad papira morao napisati 5 omiljenih filmova, glazbenika i knjiga i potom mu ga predati na razmatranje. Na sljedećem predavanju zajedljivo nas je uputio na Festival europskog filma koji nas je imao oplemeniti i otrgnuti od američkih filmova „koje toliko volite“ (možda nije zgorega napomenuti da smo bili studenti anglistike). Dobar ukus činio se neuhvatljivim poput duge i nestabilan poput djetetova raspoloženja, no ja sam bila ustrajna u namjeri da osvojim taj vrhunac izvrsnosti, sveti gral osobne vrijednosti.

Pritom sam bila nesnosna i gnjavila sve oko sebe. Imala sam dečka kojem sam bezdušno spuštala jer je volio slušati (i dalje teško podnošljivi) Oasis, a prezrivo sam otpuhivala na sve masovno popularne fenomene, uključujući i, žao mi je reći, švedsku glazbenu instituciju ABBA-u, koju danas štujem i veličam kako se i priliči. Ne može se reći kako godine potiskivanja i negiranja svojih autentičnih glazbenih preferenci nisu urodile plodom: više uopće nisam imala svoj osobni ukus. Ako bih na radiju začula neku nepoznatu pjesmu, nisam mogla reći sviđa li mi se ili ne dok ne bih saznala tko je izvodi. Moj bi sud lebdio suspregnut i suzdržan sve dok nadležni autoritet pjesmi ne bi udario pečat legitimiteta – ili joj ga uskratio. Bio je to trijumf superega, stroga i nepopustljiva vladavina tuđinskih vrijednosti kojima sam se spremno pokoravala.

Problem je s takvim uređenjem, naravno, što stvara idealne uvjete za revoluciju i naprosto poziva na pobunu. U ulozi glasnika promjene pojavili su se grafiti koji su preko noći osvanuli na zagrebačkim fasadama i jezgrovito poručili: „OTPOR, STOKO!“ Časopis Nomad obeščastio je hrvatske i svjetske rock & roll idole i pljunuo u lice glazbenokritičarskom mainstreamu. Rugali su se kritičarskim herojima Rollling Stonesima i provocirali njihove miljenike, tada popularne Kojote, na naslovnicu stavili Britney i objavili intervju s Tončijem Huljićem. Usput su pokušali uspostaviti svoj vlastiti kritičarski kanon (gajili su, primjerice, vrlo specifičnu fascinaciju Manic Street Preachersima), no najsnažniji utisak ostavili su upravo buntom koji je prezreo prevladavajuće standarde dobrog ukusa i tako doveo u pitanje samu kategoriju izvrsnosti koja mi se tada prvi put učinila ne samo nestabilnom, nego i – užasa li – proizvoljnom.

Učinak ove spoznaje ne mogu opisati drugačije nego kao krizu. Njihov me revolt zaprepastio, dezorijentirao, naljutio. „Kao da sam htjela ići na koncert jebenih Rolling Stonesa!“, bijesno sam vikala mašući časopisom, prisjećajući se bezličnog koncerta na Hipodromu koji sam provela stiješnjena među tijelima neznanaca koji su mi tulili na uho (nekome možda dobra zabava). Jedno vikend-popodne provela sam u žustroj imaginarnoj raspravi s uredništvom nemirno koračajući dnevnim boravkom poput lava u kavezu, naizmjence se pravdajući i prozivajući nevidljive protivnike. Svađu sa samom sobom ipak sam izgubila – nisam mogla opravdati daljnje prinošenje žrtvi na oltar dobrog ukusa nakon što su se kriteriji kojima se određuje pokazali subjektivni, nesavršeni i ljudski, prije nego neupitni, apsolutni i bogomdani.

U svom silovitom proboju Nomad nije prezao od seksizma, te aveti koja u stopu prati i domaću i stranu glazbenu kritiku. Ismijavanje silovanja Tori Amos i prozivka „nedojebanih“ tinejdžerica koje svojim ukusom oblikuju glazbenu industriju, a da pritom ne mare za upute glazbenih kritičara, osupnuli su me svojom surovošću i kreirali određen zazor od Nomadove nazubljene oštrice.1 Slučaj je htio da na faksu upoznam izvjesnu Mašu koja me se snažno dojmila svojim nepokolebljivim zagovorom ženske čitateljske i gledateljske publike. Njezino bezrezervno prianjanje uz žensko pravo na užitak u popularnoj kulturi odvelo me feminističkim kritičarkama koje ženskoj publici pristupaju s uvažavanjem i interesom radije nego rutinskim prezirom i osudom. S vremenom sam shvatila kako su u patrijarhalnom kontekstu tinejdžerice glazbenim kritičarima ono što su usamljene kućanice njihovim književnim kolegama – laka meta, vreća za udaranje, prilika za iskaljivanje srdžbe izazvane impotentnim pokušajima krojenja kulturnog krajobraza.

Sjećam se prizora iz filma koji sam pogledala u kasnim dvadesetima u kojem junakinja objašnjava kako prvi dio života provedemo komadajući same sebe i odašiljući nepoželjne dijelove što je dalje moguće, samo da bismo drugu polovicu života neutješno tragale za izgubljenim fragmentima. Jednom kad sam se na njega odvažila, projektu integracije i psihološke cjelovitosti pristupila sam ozbiljno i predano. Dotad brižno održavani imidž pomeo je tsunami osobne revolucije, revolucije neukusa rođene u orgiji nepodobnog užitka. Gledala sam svaku tinejdžersku seriju koja bi mi zapela za oko: Vampirske dnevnike, Slatke male lažljivice, a posebno mi je zadovoljstvo pružao meksički Rebelde. Kako mi je tiranija lektire čitanje odavno pretvorila u tegobnu obvezu, bez milosti sam ga se odrekla na punih godinu dana, samo da bih s perverznim zadovoljstvom napravila iznimku za Sumrak sagu. Udijelila sam oprost svim boy bandovima koje sam prethodno izopćila iz svoje kolekcije i uputila heart eyes emoji svakom ljepuškastom babyfaceu kojeg sam kategorički odbacila.

Jednom kad sam svoju utamničenu unutarnju tinejdžericu oprezno izvela na svjetlo dana, iznenadilo me čemu me sve može naučiti. Ona i ja više nismo jedno, ali je napokon puštam da na miru gleda, čita i uživa, paralelno promatrajući njezin i registrirajući svoj odrasli odgovor na podražaje. Postalo mi je jasno zašto su najzanimljivija i najizoštrenija zapažanja o Sumrak sagi iznosile feminističke kritičarke koje su romane čitale usporedo sa svojim kćerima – bilo je to zato što su tom materijalu namijenjenom mlađoj ženskoj publici pristupale s interesom za njegovo tumačenje, jednako koliko i svojim zrelim rezoniranjem. U halabuci izazvanoj autoričinim mormonskim zagovorom predbračne apstinencije, kritičarke koje su razgovarale s tinejdžericama saznale su, primjerice, da je apstinencija na kojoj inzistira muški lik tinejdžericama otvorila prostor fantazije u kojoj ne moraju neprestano odolijevati nasrtajima na svoja tijela i gdje seksualnost mogu istraživati svojim vlastitim tempom znajući da netko drugi brine o posljedicama i ćudoređu. Bio je to koristan podsjetnik kako čitanje ipak pripada čitateljicama, a ne kritičarkama i kritičarima i kako svojim pokroviteljskim pristupom tinejdžerskoj publici promašujemo značenje koje ona izvodi iz teksta osiromašujući pritom svoje vlastito razumijevanje popkulturnih fenomena.

S vremenom sam opet prigrlila i malu Ivu koja mi je svojom radošću dramatično povećala životnu vitalnost. Ona najviše voli filmove s glazbom i plesom u kojima i sama može sudjelovati, ljubavne pjesme i avanturistički žanr. Sve tri volimo Euroviziju. Više nemam grešnih užitaka i ne koristim izraz guilty pleasure – ako u nečemu uživam, ne osjećam zbog toga krivnju niti sram. Istina je ta da volim svakakve gluposti jer je svašta na ovom svijetu zanimljivo, a najviše me oduševljava sve ono nepredvidivo i iznenadno: vampiri koji se presijavaju na suncu, djevojčice koje pjevaju zarazni heavy metal, sredovječne Ukrajinke u jatu srebrnih i zlatnih pionira. A ako se povremeno dogodi da me pritisne unutarnji cenzor, ja mu samo pustim stari Magazin. Pred pradavnim sirenskim pjevom Ljiljane Nikolovske taj je vječni nezadovoljnik posve nemoćan – užitak je ipak stariji od cenzure.

 

  1. Naravno, to nije vrijedilo za svakog Nomadovog suradnika, a posebno valja istaknuti pozitivan primjer Tonćija Kožula koji je za Nomad znao pisati i otvoreno feminističke tekstove. #NotAllMusicCritics

Otvori komentare

2 komentara

  1. Jelena 06.06.2018.
  2. Marija 22.05.2018.

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

tv & film

popsikon
Za umorne
2018
Majčinstvo, u teoriji i praksi
Krupni plan Big Boo, jedne od junakinja serije "Orange Is the New Black". Ispod fotografije piše: "Lesbian content."
Mainstream kultura i lezbijsko postojanje
Smart Bitches, Trashy Books: društveno odgovorno čitanje ljubića
“Hajde, dečki, držite korak!”
Ostaviti bebu
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast