Moja ljubavnica, hobotnica

Gledajući Netflixov dokumentarac My Octopus Teacher, koji se naširoko hvali kao neodoljivu priču o prijateljstvu čovjeka i hobotnice, u misli mi je neprestano dolazila protagonistova supruga. Kakvo li bi pismo ona mogla napisati nekoj Magdi ili Žuži koja, u okrilju ženskog časopisa, poseže u riznicu bogatog životnog iskustva ne bi li pred ženu u problemima bacila pokoji biser mudrosti o najboljem načinu ophođenja s neukrotivim muškarcem? “Poštovana Magda, moj suprug se u posljednje vrijeme ponaša veoma čudno. Istini za volju, naš brak je već duže vrijeme na tankom ledu zbog stresa koji doživljava na poslu, a zbog kojeg se otuđio od mene, zanemario našeg sina i čak se počeo razbolijevati. Ipak, kad je predložio preseljenje u podneblje svog djetinjstva, počela sam gajiti nadu da za nas ipak ima spasa i da će ga prirodna ljepota ozdraviti i vratiti meni i sinu. No, vrlo brzo počeo je dugo izbivati iz kuće pod izgovorom da ide roniti, a po povratku bi se zatvarao u radnu sobu i satima samovao. Kaže da je upoznao hobotnicu koja ga jedina razumije. Kaže da, za razliku od mene, ona ništa ne traži od njega i ne umara ga svojim osjećajima, iako je suočena s brojnim izazovima i nedaćama: prepredenim predatorima, plijenom s tvrdom ljušturom, kratki životni vijek da ni ne spominjemo! ‘Kako bi se ti osjećala da živiš tek godinu dana?’, ljutito me pitao kad sam ga prozvala. Tvrdi da ne razumijem njihov odnos koji je poseban jer je hobotnica antisocijalna životinja pa samim time njezin dodir predstavlja jedinstveni užitak, a njezina pažnja privilegiju bez premca. Ističe da, za razliku od mene, nije izgubila onu djetinju razigranost iako je život nije mazio, budući da je odrastala bez majke i oca i nije je tko imao podučiti životu. Je li normalno da sam ljubomorna na jednog mekušca? Može li mi hobotnica razoriti topli dom? Znam da zvuči kao da pretjerujem, ali u posljednje vrijeme i noću odlazi u njezin krakati zagrljaj, i to praktički gol – kaže da ronilačko odijelo onemogućuje izravan kontakt s okruženjem (i njom!). Znam to jer snima svaki njihov podvodni susret (po zanimanju je snimatelj) pa sam kriomice mogla gledati kako se maze dok su mi se suze slijevale niz obraze. Sinu ne dam da gleda te prljavoće, ali i tu me preduhitrio jer ga je vodio da je upozna! Magda, pomozite. Kako da se natječem s njezinih osam krakova i 2000 prijanjalki koje sve djeluju samostalno? Trebam li se jednostavno strpiti i nadati da će mi se vratiti jednom kad – Bože mi oprosti – ona ugine?”

Supruga gore (ne baš laskavo) opisanog Craiga Fostera ostaje, međutim, tek zamišljaj, a njezino postojanje hipotetsko, budući da se u dokumentarcu ne spominje nijedna žena – ako ne računamo hobotnicu, kao što to čini sam Foster. No, kako postojanje djeteta u pravilu upućuje na majku, nije preveliki napor mašte zamisliti da je Foster u nekom trenutku imao, a potom vjerojatno i izgubio, suprugu. Njezine opaske na račun njegovog (platonskog?) ljubovanja s mekušcem nisu stoga dio brižno građenog narativa ovog dokumentarca. Kako Foster dijeli ime i prezime s (ljubiteljima sporta valjda) poznatim nogometašem, čak i sveznajući Internet osujećuje svaki pokušaj pronicanja u tajne njegove obiteljske konstelacije pa supruga ostaje tek neizgovorena prisutnost, duh koja lebdi nad vodama koje Foster grozničavo istražuje dok pretvara hobotnicu u svoju opsesiju, životinju o kojoj neprestano razmišlja i za čijim društvom sve više čezne, svoju učiteljicu i draganu. Kako se priča odmata, postaje jasno kako čak i sam Foster stenje pod teretom svoje opsesije; posebno je bizaran trenutak u kojem priznaje da je nakon njezine smrti osjetio olakšanje jer ga više nije danonoćno progonila misao o njoj. Dokumentarac tako nenamjerno funkcionira kao studija jedne opsesije, gdje je bjelodano kako je opsesija funkcija psihe onog koji opsesira, a ne stanje proizvedeno ponašanjem žrtve. Da je meta njegove neželjene pažnje bila kakva žena, postavljalo bi se niz pitanja: čime je izazvala njegovu opsesiju, kako ju je pothranjivala i hrabrila, je li se upuštala u flert s njime, čime je kumovala uhođenju kojem je izvrgnuta? Ovako je njegova opsesija ogoljena kao ono što zapravo jest: nezdrava fiksacija na drugoga kao metoda izbjegavanja stvarnih odnosa u korist onih izmaštanih, i to metoda koja konkurentni subjekt svodi na predmet opsesije.

Foster se općenito doima kao osoba koja je ili nesposobna ili nespremna upustiti se u autentičnu socijalnu interakciju, što bi gledateljicu možda ganulo i nagnalo na suosjećanje kada njegova otuđenost od svijeta ljudi ne bi imala opipljive posljedice, poglavito na njegovog sina. Naprosto je tužno gledati kako taj dječak, spomenut na početku filma, a zatim ignoriran i odsutan sve do kraja dokumentarca, ponovno ulazi u očev vidokrug tek nakon što iskaže interes za podmorje i počne s ocem proučavati njegove tajne. Foster ponosno ističe znanje koje je njegov sin pritom prikupio i plivačku vještinu koju je razvio, no ovo je tek slaba krinka za zanemarivanje koje je dijete trpjelo dok je otac bio opsjednut prvo poslom, a potom hobotnicom, iako dokumentarac – suproduciran od strane Fosterove udruge – inzistira upravo na krasnom naslijeđu koje je navodno ostavio sinu. Foster ne samo da intervenira u prirodno stanište divlje životinje i nepozvan uspostavlja opetovani kontakt s njom, on je pritom antropomorfizira do apsurda, što proizvodi niz bizarnih i komičnih situacija. Kad hobotnica izgubi krak u sukobu s predatorom, Foster meditira na temu vlastite smrtnosti i trpi sućutnu bol zbog njezinog izgubljenog uda. Kad hobotnica leži na jajima, ostaje zadivljen i do suza dirnut njezinom nesebičnom požrtvovnošću (iako je za pretpostaviti da se ni on sam ni sin mu nisu izlegli iz hobotničinog jajeta). Kad svoju draganu zatekne u zagrljaju konkurencije, ostaje preneražen, a naslućuje se, ujedno i izdan i povrijeđen, valjda uspoređujući svoj mali krak s mužjakom hobotnice u punoj veličini. Usput kontemplira tužno djetinjstvo male hobotnice prepuštene same sebi (hobotnice ne odgajaju svoje mladunce) i na svaki se način upire učiniti je što više ljudskom pa ona u njegovim očima postaje utjelovljenje (ženskog) principa stvaranja i preživljavanja u neprijateljski nastrojenom svijetu.

Ljudskost u svoj svojoj složenosti ono je od čega Foster traži zbjeg u sigurnosti podmorja, ali istovremeno i atribut koji kompulzivno pripisuje životinji koju ondje nalazi ne bi li kroz jedan takav, surogatni odnos razumio svoju vlastitu ljudskost. Možda bi se stoga moglo zaključiti kako je pravi predmet Fosterove opsesije zapravo ljudskost kao takva; ona je taj misterij koji se upire riješiti kroz svoju interakciju s divljom životinjom, ne priroda same životinje. Hobotnica koju pritom gledamo nepobitno je dražesno, snalažljivo i inteligentno biće koje osvaja simpatije publike, ali u Fosterovim rukama ona je tek platno na koje projicira svoje najdublje želje, strahove i potrebe, iskorištena u svrhu njegovog razvoja u funkcionalnog člana zajednice. Samim time, nameće se pitanje je li gledateljska publika koju je dirnuo ovaj uradak zaista oduševljena prirodnim svijetom i svjesna dragocjene bioraznolikosti planete, ili tek zadovoljava skriveni apetit za nadomjesnim, posrednim odnosima u kojima se potrebe zadovoljavaju bez pravog angažmana i ravnopravne ranjivosti.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
Muke po nadzoru
qts
Moja ljubavnica, hobotnica
Charlie i tvornica melankolije
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Zmije u njedrima chat: Krilo vs Krilo, “The Craft” vs “The Craft” 🐍
🍂 na Krilu
Male žene hejt chat
Što smo voljele u 2018.
Promijeni veličinu fonta
Kontrast