Rad iz ljubavi: celebrity majčinstvo i komodifikacija privatnosti

„Postajanje majkom“, kako navodi Tina Miller,1 „uvijek je i svugdje društveno i kulturološki obilježeno i oblikovano.“ Usprkos još uvijek dominantnoj društvenoj percepciji o majčinstvu kao „snažno ukorijenjenom u pretpostavke biološkog determinizma“ i kao „ženskom sudbinskom pozivu“, suštinski prirodnoj i intuitivnoj te prema tome u osnovi kroz povijesna razdoblja nepromjenjivoj ženskoj ulozi, „svako povijesno doba ili društveno uređenje iznova definira (dobru) majku, koristeći svoju vlastitu terminologiju i u skladu s vlastitom mitologijom.“2 Kreiranje i perpetuiranje ideje, ideala i ideologije majčinstva uvelike se oslanja na privatne i javne narativne prakse putem kojih očekivanja, norme i tabui koji okružuju majčinstvo (p)ostaju živim dijelom društvene zajednice. Navedeni narativi prema potrebi također služe uvođenju promjena percepcije i očekivanja vezanih uz majčinstvo, bilo da se radi o vidljivijim i naglijim lomovima i zaokretima ili o suptilnijim i postupnijim promjenama koje je mnogo teže precizno vremenski locirati, ali čiji je utjecaj podjednako važan za opću sliku majčinstva u određenom društvu.

Utjecaj popularne kulture i medija posvećenih vijestima iz „trivijalne“ sfere zabavne industrije na kreiranje i promoviranje općeprihvaćenih narativa majčinstva ne treba podcjenjivati. Tematski sklop majčinstva neizbježan je dio popularnih televizijskih programa, filmova i serija, „ženskih“ časopisa te internetskih stranica. Ono što navedeni medijski izvori „odlučuju ‘naglašavati i valorizirati’, kao i ono što previđaju i ignoriraju igra iznimno važnu ulogu u izgradnji društvenih normi i širenju popularnih društvenih očekivanja koja se tiču trudnica, budućih i postojećih majki.“3

Ksenija Vidmar Horvat ističe upravo važnost ženskih časopisa za upisivanje i reprodukciju modela patrijarhalnog odgoja u žensku psihu, datirajući njihovo suoblikovanje diskursa o „majčinstvu kao prirodnom ženskom poslanju“ već u 17. stoljeće.4 Uzimajući u obzir tehnološke promjene i njihov utjecaj na medije i načine komunikacije i prenošenja informacija, u suvremenom društvu navedenu zadaću dominantno preuzimaju internetski izvori koji, baš kao i njihovi tiskani prethodnici, „predstavljaju kulturne proizvode koji modernoj majci, lišenoj oslonca na mreže rodbinskih odnosa i lokalnih zajednica, pomažu prebroditi probleme svakodnevnoga ženskog iskustva u ulozi majke.“5 Međutim, osim pružanja svojevrsne emocionalne i psihološke potpore, ključna je zadaća medijskih narativa jasno profiliranje modela „dobrog“ odnosno „lošeg“ majčinstva, pri čemu „tekstovi objavljeni u medijima, filmovi i televizija, radio i oglašivačka industrija iz godine u godinu podižu ljestvicu standarda dobrog majčinstva istovremeno upozoravajući na one koje bismo trebali doživljavati kao grozne majke i osuđujući ih“,6 a navedeni regulativni diskurs pridonosi osobnim praksama kontinuirane samprocjene i discipliniranja pojedinačnih majki koje tako ne samo što internaliziraju društvene narative dobrog majčinstva već i nastoje izbjeći identifikaciju s omraženim likom loše majke.

Kategoriziranje „dobrog“ i „lošeg“ majčinstva u medijskom prostoru vrši se i putem pozicioniranja i profiliranja javnih osoba – glumica, pjevačica, manekenki, reality zvijezda itd. – unutar okvira majčinske uloge te prezentiranja i analize njihovih majčinskih praksi. Interes publike, osobito ciljane publike koju sačinjavaju „obične“ majke, za navedene medijske prakse može se objasniti i pojmom “parasocijalne interakcije”,7 odnosno povezanosti sa slavnim osobama koja se percipira kao “stvarna i značajna”, pri čemu se čitateljice osjećaju „kao da zaista poznaju osobe koje nikada nisu upoznale, koje nikada nisu vidjele uživo i koje nisu imale pojma da postoje“. S obzirom na veliku simboličku vrijednost koja se majčinstvu pridaje u medijskom prostoru, kao i snažnim emocijama i reakcijama koje određene majčinske prakse poznatih i nepoznatih majki pobuđuju u javnosti, može se zaključiti kako je navedena povezanost, ili barem osviještenost o (ne)pravilnim majčinskim praksama pojedinih celebrity majki, dodatno potencirana. Čak i kada je čitateljica racionalno svjesna nesrazmjera u životnim stilovima, dostupnim resursima i ekonomskim razlikama između celebrity majke i svog „običnog“ majčinstva, određenu vrstu emotivne reakcije u smislu osobne osude ili odobravanja praktički je nemoguće izbjeći.

Rebecca Feasey upozorava kako se u majčinskim celebrity profilima mahom radi o novim majkama, odnosno majkama s malom djecom, a Douglas i Michaels ističu „kako spokojna i zadovoljna celebrity majka i dalje dominira ženskim časopisima, trač-rubrikama o slavnima, kao i širim medijskim prostorom“. Osnovne postavke „dobrog“ majčinstva u celebrity sferi tako obuhvaćaju elemente romantičnog i seksualnog partnerstva, poslovnih obveza, fizičkog izgleda, odnosa s djecom te osobne ispunjenosti – prepoznatljivih smjernica koje su u određenim oblicima zastupljene i u životima „običnih“ majki i koje predstavljaju područja na kojima je nužno kontinuirano raditi kako bi ih se ustrojilo u skladu s društvenim normama koje se tiču kvalitetnih emocionalnih veza, privlačne pojavnosti, kvalitetnog roditeljstva i karijernog uspjeha. Žongliranje navedenim elementima zahtjevno je, iscrpljujuće i barem povremeno osuđeno na neuspjeh; majčinski celebrity profili za čitateljice stoga funkcioniraju i kao (okrutna) motivacija i kao izvor frustracije jer koliko god racionalno bile svjesne da je nemoguće imati sve, krivnja koja je popratna pojava neuspjeha gotovo je neizbježna, osobito kada se u obzir uzme dominantna ideologija majčinstva u suvremenom društvu prema kojoj za majke „savršenstvo nije iznimka već nešto što se od njih očekuje.“8

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Celebrity majčinstvo zanimljivo je i zbog svog kompliciranog i slojevitog odnosa prema radu. Na prvi se pogled može činiti kako majčinski model celebrity majki ne odgovara standardnima i zahtjevima ideologije intenzivnog majčinstva, koju teoretičarke poput Susan Hays određuju kao suprotstavljenu racionalističkoj filozofiji tržišnog kapitalizma usmjerenoj maksimaliziranju dobiti, s obzirom na izrazito javnu prirodu posla industrije zabave. Ipak, određenom tipu celebrity majki uspijeva navedenu dihotomiju i njezine kontradikcije iskoristiti tako da se uspješno pozicioniraju kao predvodnice dominantne majčinske ideologije, a da pritom u potpunosti iskoriste i određeni dio feminističkog nasljeđa, naravno, u skladu sa smjernicama ideologije neoliberalnog kapitalizma. Važno je da njihovi javni istupi jasno daju do znanja kako je majčinstvo „uistinu najbolji poziv na svijetu i kako je žensko mjesto prije svega u kući“9 te da, kako bi ispunile zahtjeve idealizirane majčinske uloge, nove majke moraju djecu staviti na prvo mjesto, a sebe staviti po strani čak i ako nastavljaju karijeru u medijskom svijetu. Usprkos navedenim medijskim strategijama omekšavanja i domesticiranja, celebrity majčinstvo majčinske prakse ipak neizbježno pozicionira uz/kao rad – međutim, s obzirom na društvenu percepciju majčinskog rada kao nečega „što proizlazi iz ljubavi ili altruizma te prema tome ne treba priznanje“,10 majčinski rad celebrityja zbog toga se i dok se komodificira često marketinški pozicionira kao nevidljiv; odnosno, rad i trud se podrazumijeva, ali se ne smije predstavljati kao nešto što za ženu predstavlja napor ili izvor negativnih osjećaja.

Dobar primjer predstavlja nedavna objava na društvenim mrežama supruga glumice i voditeljice Doris Pinčić Rogoznica, jedne od javnih osoba u hrvatskoj koja vlastiti brend intenzivno izgrađuje upravo na majčinstvu i obiteljskom životu. Nakon što joj je uloga u telenoveli Larin izbor donijela prepoznatljivost, nakon rođenja prvog djeteta Pinčić je svoj status obiteljski orijentirane zvijezde kojoj je prioritet majčinstvo profilirala uz pomoć javnih objava na društvenim mrežama u kojima iznosi fotografije, snimke i kratke pisane anegdote iz obiteljske svakodnevice, pisanjem kolumni na portalu Klokanica,11 specijaliziranom za problematiku roditeljstva, intervjuima u časopisima posvećenima celebrityjima poput Storyja i Glorije u kojima su njezin bračni život i majčinstvo bili glavne teme iz čega su proizašli i voditeljski angažmani u dječjem talent showu Zvjezdice i emisiji Tri, dva, jedan – kuhaj! Uz fotografiju glumice koja u kuhinji priprema pite Boris Rogoznica kraći je tekst u kojemu navodi sve obveze koje je Pinčić odradila toga dana (a koje uključuju one poslovne, kao i skrbne prakse vezane uz obiteljsku sferu) zaključio na sljedeći način: „Nikada je nitko nije čuo da kuka i žali se na bilo što. Nitko nikada! Neću reći ‘budi kao Doris’ to je već kliše. Reći ću sljedeće ‘budi i ti zvijezda u svojoj obitelji’.” U trenutku objavljivanja na internetskom portalu tportal.hr objava je na Instagramu imala više od šest i pol tisuća likeova i brojne afirmativne komentare čitatelja/ica. Sadržaj nekoliko objavljenih negativnih komentara bio je usmjeren na, prema komentatori(ca)ma, nepotrebno i neprimjereno dijeljenje privatnosti na društvenim mrežama te opaske o tome kako i brojne druge žene obavljaju jednaku količinu posla, ali to ne prezentiraju kao posebno postignuće. I pozitivni i negativni komentari na taj su način funkcionirali kao daljnja potvrda ideologije intenzivnog majčinstva u ovom slučaju prezentiranog u liku Doris Pinčić – zamjerke komentator(ic)a nisu bile usmjerene ka propitivanju osnovnih postavki navedene ideologije „majčinske-požrtvovnosti-kao-moralnog-imperativa“12 u suvremenom hrvatskom javnom diskursu utjelovljene u sintagmi „žena-majka-kraljica“ već isključivo njihovom nepotrebnom isticanju u javnosti. Naposljetku, zašto veličati samorazumljivo?13

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Zaokret k majčinstvu kao karijernom potezu, osim što pruža javnu vidljivost, utječe i na konkretne ekonomske prakse koje postaju dijelom procesa komodifikacije vlastitog majčinstva. Naime, kao što ukazuju feminističke teoretičarke, ideologija (intenzivnog) majčinstva ne uključuje samo prikladne obrasce ponašanja, odgojne metode i emocionalni rad – suvremena dominantna ideologija roditeljstva u svom okviru, u skladu s postavkama neoliberalnog kapitalizma, podrazumijeva potrošački modus, a majčinski se identitet i odgajateljski izbori definiraju i potvrđuju i kroz potrošačke prakse usmjerene na dječje potrebe. S obzirom na to da dominantna ideologija majčinstva predstavlja i zastupa vrijednosti (više) srednje klase, potrošački izbori ili, bolje rečeno, uvjeti koji je prate također zastupaju određeni tip potrošačice i zahtijevaju određeni stupanj ekonomske moći, bilo da se radi o organskoj dječjoj hrani, ručno izrađenim igračkama koje pospješuju kognitivne sposobnosti ili tečajevima stranih jezika, sportova ili glazbe čiji je glavni cilj osigurati optimalne razvojne uvjete. Navedene potrošačke prakse funkcioniraju i kao uvjeti za ispunjenje zahtjeva intenzivnog majčinstva, kao i panaceja za tjeskobu koja iz navedenih zahtjeva proizlazi.

Za reklamiranje proizvoda namijenjenih majkama i djeci stoga je nužna dodatna dimenzija uvjerljivosti koja nije rezultat tek općenitog celebrity statusa poznate osobe, odnosno njezine prepoznatljivosti iz njezine primarne karijerne sfere poput filmske ili glazbene industrije; štoviše, u ovom slučaju navedeno pada u drugi plan. Ono što je nužno za uspješno reklamiranje majčinskih proizvoda izgrađen je i prepoznatljiv majčinski identitet koji odgovara vrijednostima dominantne potrošačke skupine, a koje u današnje vrijeme odgovaraju ideologiji intenzivnog majčinstva. Za reklamiranje organske dječje hrane ili linije arts and crafts proizvoda tako su gotovo potpuno nevažne televizijske i filmske uloge Jennifer Garner – ono što je Garner donosi nužnu težinu zbog koje obične majke žele kupiti proizvode koje ona reklamira njezin je majčinski identitet, brižljivo profiliran na društvenim mrežama i u tabloidima – kratke videosnimke u kojima priprema kolače ili izrađuje dječje kostime za Halloween, fotografije na kojima djecu vodi u školu ili crkvu. S obzirom na to da se logika uspješnosti reklamiranja od strane slavnih osoba oslanja na to da se “potrošačica potiče da svoju vrijednost ostvari trošeći na proizvode koji će joj pomoći da izgleda, igra ili, na neki drugi način, bude poput nekoga drugog”, odnosno “slavne osobe s kojom osjeća povezanost (…) potrošnja je podjednako način izražavanja osjećaja povezanosti ili identifikacije s poznatom osobom koliko i kupnja novih proizvoda”.14 Ovakva vrsta identifikacije “znači da obožavatelji rekonstruiraju vlastite stavove, vrijednosti ili ponašanje kao reakciju na prikaze ljudi kojima se dive, stvarnima i zamišljenima, i kroz osobne i kroz posredovane veze”.15

Kupujući proizvode za djecu koje reklamira Garner, majke svoj identitet profiliraju u skladu s njezinim, odnosno potvrđuju ga kao adekvatan, onaj koji odgovara zahtjevima ideologije intenzivnog majčinstva, zbog čega ih njezino zastupanje, odnosno odobrenje određenog proizvoda „može uvjeriti da kupuju nešto autentično i prijeko potrebno. Proizvod se može promovirati kao poželjan i ‘pravi’. A potrošačica iz dućana može izaći osjećajući kako je kupila nešto istinski vrijedno.”16 Navedeni je osjećaj vrijednosti osobito važan zbog toga što se radi o proizvodima čiji krajnji konzumenti/ce nisu same potrošačice nego najvažnije osobe u njihovim životima – njihova djeca. Osim toga, zadovoljstvo zbog dobro odabranog proizvoda koji ispunjava zahtjeve idologije intenzivnog majčinstva (zdravlje, napredovanje, kvalitetno ispunjeno vrijeme) potvrđuje dobar majčinski identitet i (barem privremeno) uklanja tjeskobu uzrokovanu kriterijima i zahtjevima ideologije intenzivnog majčinstva te generalne neizvjesnosti dobrog ishoda odgoja djece, s obzirom na to da se svaki kupljeni proizvod ili usluga percipira kao zalog dobre budućnosti.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Celebrity majčinstvo moglo bi se razvrstati u tri kategorije, o kojima ovisi i marketinška isplativost brendiranja i komodificiranja vlastite majčinske uloge, odnosno brendiranje majčinstva kao svjesna karijerna strategija. Navedene kategorije često uvelike ovise i o položaju majke u celebrity hijerarhiji, što je osobito vidljivo u medijskoj slici, dok je u Hrvatskoj navedena kategorizacija manje izražena, prvenstveno zbog generalno benevolentnog odnosa domaćih tabloidnih medija prema hrvatskim celebrityjima. Kvaliteta majčinstva trećerazrednih celebrityja, kao što su, primjerice, reality zvijezde generalno se kategorizira kao u najboljem slučaju upitno, čak i u slučaju megazvjezdanog statusa koji zauzima, primjerice, Kim Kardashian. Negativna je slika povezana i s percipiranom jeftinosti medijskog formata kroz koji su ove celebrity majke stjecale i/li stječu slavu, odnosno mnijenja javnosti kako su poznate postale bez ikakvog posebnog talenta ili dara, najčešće kroz eksplicitno prezentiranje vlastite seksualnosti javnosti.17 Upravo je naglašena seksualizacija drugi razlog negativne oznake njihovih majčinskih praksi – s obzirom na to da se majčinstvo i dalje generalno deseksualizira, a seksualizirano i/li promiskuitetno ponašanje određuje kao oprečno majčinskim kvalitetama i identitetu, jer uz sebe povlači percepcije o nemoralnosti i sebičnosti, nezamislive u spoju s idejom idealnog majčinstva. U domaćem kontekstu indikativan je primjer Severine Kojić čiji se videouradak, kao i nedavno objavljene obnažene fotografije, u forumskim komentarima i komentarima čitatelja na članke redovito dovodi u vezu s njezinom majčinskom (ne)sposobnošću18 te Nives Celzijus čiji je percipirani nemoral povezan sa svjesnom eskploatacijom vlastite seksualnosti u prošlogodišnjem sukobu između Brune Šimleše i Lidije Bačić istaknuo, primjerice, Boris Rogoznica, suprug glumice i voditeljice Doris Pinčić Rogoznica, čiji je medijski identitet i pristup komodifikaciji vlastitog majčinstva gotovo dijametralno suprotan od onoga Nives Celzijus. U objavi na Facebooku Rogoznica je seksualni nemoral Celzijus direktno povezao s njezinim majčinskim kapacitetima, odnosno uvjerenjem da takve majke svoju karijeru nisu izgradile „na ponos svoje sadašnje ili buduće djece”.

Druga kategorija celebrity majčinstva odnosi se na poznate majke koje svoje majčinske prakse u javnosti pozicioniraju onime što bi se moglo podvesti pod nazivnik wholesome majčinstva, odnosno upravo se one percipiraju kao idealna utjelovljenja ideologije intenzivnog majčinstva. Iako se i u njihovom slučaju majčinske prakse pozicioniraju kao rad, teškoće s kojima se susreću prilikom obavljanja tog rada ostaju nevidljive, odnosno, bolje rečeno, one su suptilno, prešutno prisutne, ali same ih majke ne ističu, zbog čega uspijevaju u stjecanju javnog imidža majki koje (gotovo) u potpunosti odgovaraju zahtjevima ideologije intenzivnog majčinstva. Narativ njihova majčinstva računa na implicitno prihvaćanje činjenice da javnost zna da majčinstvo nije lako; međutim, ljubav, predanost i nesebičnost omogućuju im nošenje sa zahtjevnim aspektima roditeljskih zadaća, a potpuna posvećenost majčinskoj ulozi omogućuje im da sve obavljaju bolje od „običnih“ majki, zbog čega ih je moguće pozicionirati kao uzor i model koji treba slijediti i kojemu se može diviti. Idealan primjer predstavlja američka glumica Jennifer Garner, koja se nakon zatišja u glumačkoj karijeri u javnoj percepciji pozicionirala prvenstveno kao požrtvovna majka i svetački strpljiva bivša supruga američkog glumca Bena Afflecka, a koja je svoje (re)brandiranje provela kroz pažljivo osmišljene objave na društvenim mrežama, kao i prisutnosti u tabloidima, koji redovito objavljuju fotografije koje dokazuju njezinu posvećenost obiteljskom životu i odgoju njihovo troje djece – Garnerina privlačnost, riječima Helen Anne Petersen, tako više nije „seksualna nego emocionalna“, a transformacija njezinog javnog imidža predstavlja „značajan podsjetnik na određenu vrstu tradicionalne ženskosti koju još uvijek cijeni širok i utjecajan dio američke publike“. Majčinske vrijednosti koje Garner uspostavlja u medijima naglašeno su konzervativne – fotografije redovito prikazuju odlazak Garner s djecom u crkvu, školu, sportske aktivnosti ili nabavku namirnica. Fokusiranje na obiteljski život donio je zaokret i u Garnerinoj karijeri – osim vlasničkog udjela u tvrtki koja se bavi proizvodnjom organske dječje hrane, i Garnerina se filmska karijera u posljednjih nekoliko godina bazira na family friendly filmovima, a čak i svojevrsni povratak akcijskom žanru filmom Peppermint funkcionira kao daljnje osnaživanje Garnerinog majčinskog profila, s obzirom na to da se u filmu njezina protagonistkinja osvećuje narko-bandi koja joj je ubila kći i supruga. U percepciji javnosti Garner je na taj način postigla sljubljivanje privatnog (odnosno, u javnost plasiranog privatnog) i javnog/karijernog identiteta koji utjelovljuje vrijednosti bliske svojoj obožavateljskoj bazi koju kanadska kritičarka celebrity kulture i urednica bloga LaineyGossip Elaine Lui naziva minivan majority, „žensku demografiju koja čita 50 nijansi sive i zauzima stranu Jennifer Aniston u rivalstvu s Angelinom Jolie“, koju definira kao „većinski bjelačku, srednjoklasnu populaciju majki (ili budućih majki) iz predgrađa“, koja „nastoji zadržati status quo kroz, primjerice, glasanje za Trumpa“. Upravo je navedena populacija, odnosno njihov „ogroman potrošački utjecaj“ velikim dijelom zaslužna za popularizaciju celebrity majčinstva, odnosno jedne, „dobre“ vrste celebrity majčinstva i činjenicu da je „trudnoća u Hollywoodu postala karijerni potez“ jer, kako ističe Lui, „mame blogerice sada se pozivaju na tiskovne konferencije povodom promocije filmove i filmske premijere“. Zbog navedenog, upozorava Petersen, Garner „možda više nije ‘cool‘ ili ‘seksi’ ili čak mainstream glumica – ali ona također nikada nije bila moćnija ni ideološki potentnija zvijezda“, indikativan primjer „vrijednosti i stavova koji će oblikovati, inspirirati i kontrolirati ponašanje žena u narednim godinama“.

Zanimljivo je i kako „dobra“ vrsta majčinstva kakvo promiče Jennifer Garner uspijeva izbjeći i zamku optužbi za sebičnost koja proizlazi iz povratka na posao, odnosno posvećenosti karijeri umjesto ostanka kod kuće i potpune posvećenosti djeci, karakteristične za američki kontekst više srednje klase te fenomen „rata majki“ (mommy wars) koji označava (percipirani) sukob između zaposlenih majki i majki „na puno radno vrijeme“ koji je postao predmet popularnokulturne fascinacije, u kojemu, kao što naglašavaju teoretičarke majčinstva poput Hays, nužno nema pobjedničke strane, s obzirom na to da je dominantna ideologija intenzivnog majčinstva temeljno baždarena tako da su njezini zahtjevi neispunjivi, a ideali nedostižni pojedinačnim majkama. Majke koje rade neizbježno se suočavaju s optužbama za sebičnost, odnosno nedovoljnu posvećenost djeci zbog osobnih karijernih ciljeva i materijalnog probitka, dok se majke koje se odlučuju na ostanak kod kuće percipiraju kao „one koje ne rade ništa“ s obzirom na to da se skrbni rad majki ne percipira kao rad (zbog već spomenutih ideoloških pretpostavki o majčinstvu kao biološkoj zadatosti svake žene te figuri majke kao beskrajno požrtvovne i nesebične, zbog čega skrbni „rad (iz) ljubavi“ u potpunosti gubi predznak rada). Tome je nužno pridodati i nasljeđe drugog vala feminizma o nužnosti druge vrste ostvarenosti uz majčinski identitet, kao i trenutni neoliberalni postfeministički kontekst koji neuspjeh u ispunjavanju ideje o „imanju svega“ definira prvenstveno kao osobni neuspjeh koji je posljedica nedovoljnog osobnog angažmana, volje i posvećenosti, a čak i velik broj novijih kritika navedene postavke u okvirima američkog društva (a čija je osnovna premisa to kako je možda moguće „imati sve“, ali sigurno ne u isto vrijeme, kao što to čini, primjerice, Anne-Marie Slaughter) često ne uzima u obzir goleme strukturne probleme zbog kojih brojne žene ne uspijevaju ostvariti ni karijeru ni majčinstvo.

Zvijezde poput Garner optužbe o sebičnosti zbog karijerne angažiranosti uspijevaju izbjeći kako zbog svoje percipirane pristupačnosti i jednostavnosti (jer se radi o tipu celebrity ličnosti koja je „baš poput nas“), što se u Garnerinom slučaju postiže i svakodnevnim, praktičnim, neglamuroznim odjevnim kombinacijama u kojima obavlja svakodnevne obveze na slikama koje redovito objavljuju tabloidi, tako i zbog isticanja skrbi o djeci i obiteljskog života kao prioriteta, odnosno izbjegavanja onoga što se percipira kao „pretjerana“ fokusiranost na karijeru koja je štetna za (psihološku i emocionalnu) dobrobit djece, što se posljednično iščitava kao želja za održavanjem istog načina života kao prije djece.19 Riječima same Garner, potreba da bude kod kuće s djecom redovito nadvladava želju za povratkom na posao – u bitci između karijere i obitelji koju vodi u sebi „djeca uvijek pobjeđuju“, dok je dojenje definirala kao „najugodniji osjećaj na svijetu“ i detaljno objašnjavala kako „sama priprema hranu za bebe.“ K tome, rođenje trećeg djeteta „katapultiralo ju je u sferu celebrity supermame – svaka poznata osoba može imati dvoje djece. Troje označava majčinsku predanost.“ Ovakva vrsta majčinskog profiliranja Garner povezuje sa starijim tipom medijskih profila holivudskih zvijezda u kojima je u fokusu bila upravo privrženost obiteljskom životu uz neizbježne izjave o tome kako je tek majčinska uloga u potpunosti izgradila njihov osobni identitet te kako ništa drugo nije toliko važno, čak niti njihovi karijerni uspjesi. Iako se Garner i dalje uklapa u holivudske ideale pojavnosti, njezin majčinski identitet, i posljednično ideal, ne ugrožava prenaglašena seksualnost – Garner tako izbjegava zamke zapuštenosti (prema Hallstein, također jedan od potencijalnih simbola nedovoljno dobrog majčinstva), ali i pretjerane seksualiziranosti koja bi mogla biti protumačena kao fokusiranje na nevažne i površne stvari, nauštrb djece.

I dok Sharon Hays ističe da se sebičnost, odnosno zaokupljenost ciljevima i aktivnostima nevezanima uz skrb o djeci, a koji uključuju „osobnu ispunjenost, hobije i interese, materijalnu imovinu i status“,20 definira kao jedan od ključnih prijestupa koji rezultiraju zadobivanjem statusa loše majke, Hallstein u svojoj analizi celebrity majčinstva uočava svojevrstan zaokret: „sebična“ zaokupljenost vlastitim ciljevima i aktivnostima, konkretno, fizičkim izgledom i tjelesnošću funkcionira i kao dokaz kvalitetno izvršenih obveza intenzivnog majčinstva i kao katalizator za njihovo adekvatno ispunjavanje. Naime, fokusiranost na fizički izgled i ekspresni povratak u formu nakon trudnoće i poroda pozicionira se kao takozvana „treća smjena“ unutar okvira neoliberalnog, postfeminističkog intenzivnog majčinstva, čiji je glavni cilj, kako navodi Hallstein, „učiniti žene boljima u izvršavanju dužnosti iz druge smjene, učiniti ih boljima i posvećenijima njihovoj djeci“. Umjesto da se tretira kao sebična zaokupljenost površnim interesima poput fizičke privlačnosti koja odvlači majčinu pažnju od brige za dijete, „mjerilo dobrog majčinstva povezano je s načinom na koji ona vodi računa o svom (trudnom) tijelu – načinom na koji se odnosi prema nakupljenim kilogramima, stilu odijevanja u trudnoći, koliko se ugodno i sretno osjeća u svom trudničkom tijelu“.

Treća kategorija celebrity majki funkcionira u svojevrsnoj sivoj zoni između opiranja ideologiji intezivnog majčinstva (ili barem određenim njezinim elementima) i njezinog aktivnog i javnog uprizorenja i perpetuiranja, kao što to u hrvatskom javnom prostoru čini glumica, scenaristica, producentica i kolumnistica Jelena Veljača. I prije majčinstva Veljača je svoju javnu personu pozicionirala kao onu uspješne poslovne žene i radoholičarke. Kako navodi Vedrana Lovrinčić, Veljačina „ reprezentacija žene čiji se identitet ostvaruje putem rada i potrošnje poručuje nam kako je kapitalizam sredstvo ženske emancipacije“, čime se „sugerira kako se žene mogu izmaknuti iz svojih tradicionalnih rodnih okvira tako što će se nuditi na kapitalističkom tržištu rada koje će bogato nagraditi njihove napore i time im omogućiti ekonomsku samostalnost“. Zbog toga se i majčinstvo, kao što sam navela u tekstu objavljenom na Mufu, “u korpusu njezinih tekstova i vlastite medijske prezentacije barem djelomično iščitava kao završni korak u ideji ‘imanja svega’ koja utjelovljuje ženski uspjeh i nagradu na svim životnim poljima, a pod kišobranom neoliberalnog kapitalističkog sustava rada i potrošnje”.

Uz kolumne, prvo pisane za Jutarnji list, a od rujna 2017. na portalu Büro24/7, Veljača svoj tip celebrity majčinstva uspješno promovira i putem Instagrama, pa je tako ove godine proglašena „[totalnom pobjednicom] kategorije LIFESTYLE natjecanja ‘Ja sam više od selfieja COSMO INFLUENCERICA GODINE 2018.’” hrvatskog izdanja časopisa Cosmopolitan, zahvaljujući „preko 18 200 followera na koje utječe i kolumnama koje tisuće inernauta (sic) obožava čitati“. U svojim najuspjelijim tekstovima Veljača precizno detektira nesklad između deklarativnog društvenog veličanja majčinstva, odnosno fetišizacije ideje „idealne“, „trpne“ majke, te konkretnih društvenih praksi koje stvarnim ženama i majkama otežavaju, ili u potpunosti oduzimaju, pravo na razne oblike institucionalne potpore i zaštite, od poroda do bračnog suživota, te majčinstvo pozicioniraju kao „neprikosnovenu utvrdu patrijarhata“. Osim toga, za razliku od tipa celebrity majčinstva čije su predstavnice Doris Pinčić i Jennifer Garner, Veljača se ne libi isticati vlastitu posvećenost karijeri te važnost osobne profesionalne ostvarenosti te, podjednako važno, identificirati majčinstvo kao zahtjevan, naporan, često neugodan posao.

Međutim, prezentacija majčinstva koje Veljača promovira putem Instagrama i dalje odgovara okvirima zadane ideologije intenzivnog majčinstva, od organskih kašica i zdravih lizalica, preko produljenog dojenja i zajedničkog spavanja, do kvalitetno provedenog i ispunjenog vremena:

Zašto ne bih postala sliku dojenja u javnosti, imam odgovornost iskoristiti javni prostor kad već imam glas i moć da to netko želi gledati/komentirati! Zašto ne bih postala sliku svježe napravljene kašice za bebe, da podignem svijest o hrani za djecu?

Iako se u tekstovima i sama osvrće na raskorak između pažljivo probranih objava na Instagramu i „stvarnog života“, ni Veljačino celebrity majčinstvo ne može izbjeći činjenicu da je rezultat pažljivog izbora djelića intimne sfere koji se odlučuju podijeliti s publikom, odnosno neobjavljivanja onih elemenata koji se ne uklapaju u na taj način svjesno kreiranu i kontroliranu sliku određene vrste majčinskog identiteta. Usprkos suočavanju s kritikama o nepotrebnom prezentiranju vlastite (i što je još važnije i problematičnije, kćerine) intime, od svakodnevnih aktivnosti do razodjevenog tijela, intima koja se na taj način prezentira nikada ne može biti potpuna, nefiltrirana i autentična – kroz Instagram i kolumne Veljača oblikuje majčinski narativ za koji se može reći da je „autentičan“ koliko i scenariji njezinih telenovela, bez obzira na njegovu „činjeničnu“ podlogu. Veljačin primjer potvrda je teze da uspjeh brendiranja i komodifikacije majčinstva uvelike ovisi o poštivanju smjernica njegove dominantne društvene ideologije.

  1. Making Sense of Motherhood, 2005.
  2. Shari Thurer: The Myths of Motherhood – How Culture Reinvents the Good Mother, 1994.
  3. Kinnick, 2009, nav. u Rebecca Feasey: From Happy Homemakers to Desperate Housewives: Motherhood and Popular Television, 2012.
  4. Imaginarna majka, 2017.
  5. Ibid.
  6. Susan Douglas i Meredith Michaels: The Mommy Myth: The Idealization of Motherhood and How it Has Undermined All Women, 2005.
  7. Horton and Wohl, 1956, nav. u Ellis Cashmore: Celebrity/Culture, 2005.
  8. Barbara Barnett: Motherhood in the Media: Infanticide, Journalism, and the Digital Age, 2016.
  9. Douglas i Michaels, 2005: 135
  10. Glenn, 1994.
  11. U rujnu 2018. portal je  promijenio ime missMAMA.
  12. Nav. u Thurer.
  13. Zanimljivo je kako prestižnom statusu celebrity majke Doris Pinčić Rogoznica nije dugoročno naškodila medijska bura nastala nakon što je u svojoj kolumni na Klokanici objavila tekst u kojem je napisala da je sina disciplinirala udarcem po stražnjici, u povodu čega je priopćenje dala i tadašnja dječja pravobraniteljica Ivana Milas Klarić. Štoviše, podršku Pinčić objavila je udruga Vigilare, na taj način afirmirajući njezino celebrity majčinstvo unutar okvira ultrakonzervativnih vrijednosti vlastite ideologije.
  14. Nav. u Cashmore.
  15. Fraser i Brown, 2002: 187, nav. u Cashmore.
  16. Nav. u Cashmore.
  17. Zanimljivo je kako u slučajevima Kate Middleton, odnosno Meghan Markle slične optužbe o nepostojanju posebnih talenata izostaju, a Middleton i Markle u javnom se diskursu pozicioniraju kao primjeri dobrog majčinstva, čemu pridonose i njihove „vitke trudnoće“ (dobivanje tjelesne težine samo u području trudničkog trbuha) i odjevni izbori. Lynn O’Brien Hallstein u knjizi Bikini-Ready Moms detaljno uspoređuje medijsku popraćenost trudnoća Kate Middleton i Kim Kardashian i njihovu ideološku suprotstavljenost – Middleton tako utjelovljuje pozitivne karakteristike profinjenosti, sofisticiranosti i majčinske skrbnosti, dok Kardashian simbolizira jeftinost, neumjerenost i sebičnost, čemu prema Hallstein pridonosi sprega klasnih i rasnih razloga.
  18. Severinin je slučaj ipak daleko kompleksniji zbog brojnih i različitih faktora koji okružuju instituciju njezinoga majčinstva i utječu na njegovu javnu percepciju. Optužbi za nemoral, osim privatnih videosnimki i fotografija, pridonosi i činjenica da je sina rodila u izvanbračnoj zajednici, kao i dugotrajni sudski postupci o skrbništvu nad djetetom s ocem, koji je srpski državljanin, baš kao i njezin sadašnji muž. Osim toga, Severina je svakodnevicu djeteta redovito izlagala na društvenim mrežama te ga uključivala u reklamne kampanje u kojima je sudjelovala i medijske istupe u specijaliziranim časopisima; upravo je očevo neslaganje s čestim izlaganjem djeteta na društvenim mrežama bila jedna od točki prijepora u sudskim postupcima koji vode jedno protiv drugoga.
  19. U slučaju Kim Kardashian, kako to ističe Hallstein, navedene su se zamjerke o pretjeranoj fokusiranosti na karijeru (i česta poslovna putovanja), odnosno nedovoljnoj posvećenosti „gniježđenju“ odnosile i na potencijalnu fizičku opasnost za njezino još nerođeno dijete te krunski dokaz njezinog nedovoljno dobrog majčinstva, koje je simboliziralo i njezino „prekrupno“ trudničko tijelo te neprikladna trudnička odjeća – uvlačenje njezinog „predebelog“ trudničkog tijela u pretijesnu, neudobnu odjeću simboliziralo je neprikladne oblike uvlačenja promijenjenog, zahtijevnog stanja (budućeg) majčinstva u pretijesne, za to neprikladne oblike njezinog starog života.
  20. The Cultural Contradictions of Motherhood, 1996.

Otvori komentare

1 komentar

  1. Lorna 04.12.2018.

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

tv & film

popsikon
Uglavnom smrt
Za umorne
2018
Rad iz ljubavi: celebrity majčinstvo i komodifikacija privatnosti
Krupni plan Big Boo, jedne od junakinja serije "Orange Is the New Black". Ispod fotografije piše: "Lesbian content."
Mainstream kultura i lezbijsko postojanje
Smart Bitches, Trashy Books: društveno odgovorno čitanje ljubića
“Hajde, dečki, držite korak!”
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast