Stubišta i dizala: čitanje između katova

Prizemlje

Zamislimo dosljedno prizemni način života — stanovanje isključivo u jednokatnicama bez podruma i tavana, ceste bez podvožnjaka i nadvožnjaka, nestanak pokretnih stepenica, nebodera, zvonika i tornjeva s uskim, strmim stubištima. Život bez spuštanja u trgovine i barove u suterenu, bez penjanja na ljestve; fakultetske zgrade i druge državne institucije kako se prostiru u širinu umjesto slaganja katova jedan na drugi. Izuzevši sporadične primjere terasastih struktura u prirodi, stubišta, ljestve i dizala nesumnjivo su ljudske tvorevine za osvajanje i iskorištavanje vertikale. Gradnja na kat omogućava veću urbanu koncentraciju, kraće puteve među pojedinim lokacijama, varijacije u vidicima i obrisu grada. Istovremeno, može poskupiti gradnju, otežati pristup osobama s ograničenom mobilnošću i proizvesti preguste urbane sredine. 

Višeetažni način života postupno se konsolidirao i usložnjavao. U gradovima starog vijeka poput Jerihona ljestvama i stubištima pristupalo se ravnim krovovima kuća od opeke. Antička rimska arhitektura uvodi smjelije i kompleksnije višekatne konstrukcije poput akvadukata i stambenih zgrada za siromašnije stanovn⁞ice. Pripadn⁞ice Pueblo civilizacije na teritoriju kanjona Chaco (danas Novi Meksiko) već su prije 1000 godina živjel⁞e u kompleksnim višekatnicama koje počivaju na znanstvenic⁞ama još uvijek zagonetnoj tehnologiji. 

Prvi kat

Prozračni niz stuba u dvorcu u bavarskom Würzburgu koji nas ceremonijalno vodi nizovima svijetlih stuba i odmorišta nadsvođenih iluzionističkim slikarstvom penjanje na prvi kat pretvara u pravi efemerni spektakl. Isti efekt, ali u zlatnim tonovima, koristi pariška opera Garnier s kraja 19. stoljeća. U razdoblju secesije stubišta dobivaju novi sjaj i organski oblik vitica, cvijeća i spirala — od kuće Tassel u Bruxellesu (vjerojatno najreproduciranijeg internetskog primjera secesije) do ulaza u pariški metro.

Motiv stubišta već je stoljećima uglavljen u vizualizaciju moći, bogatstva i modernosti, ali i društvene nejednakosti te u narative o usponu i padu. Na reprezentativnim su se stubištima u baroku odigravali kodificirani performansi hijerarhija. O statusu osobe koja dolazi u posjet ovisilo je koliko će se domaći⁞ca spustiti izlazivši joj u susret. Predimenzionirana višekraka stubišta između prizemlja i prvog kata (tzv. bel étage — najreprezentativnije razine u palačama), bogato ukrašena i ušuškana u debeli tepih koji guta zvuk koraka informiraju o ekonomskom statusu vlasni⁞ce. Oštri rubovi između pojedinih stuba i njihova odrješita uglatost vrlo su pogodni za iskazivanje hijerarhija: i postolje za pobjedničku trojku u sportu ima oblik asimetričnog mini stubišta.

Kako motiv stubišta može ambivalentno svjedočiti o (ne)moći, zorno pokazuju stube iz svakodnevice Harryja Pottera. Dok se raskošna stubišta Hogwartsa (koja se oblikovno naslanjaju na arhitekturu dvoraca i palača) mogu čitati kao manifestacija školskog prestiža i ekskluzivnosti, Harryjeva je „soba“ ispod stubišta u tipičnoj suburbanoj kući Dursleyjevih prostorni izraz njegove ugnjetavanosti. Svako opulentno stubište ima svog neuglednog dvojnika skrivenog od pogleda privilegiranih — stubišta za poslugu, jednostavne drvene konstrukcije bez ukrasa i skupocjenih materijala koje, kao i odaje za slu⁞škinje, određuju i potvrđuju njihov položaj u kućanstvu i društvu.  

Drugi kat

Zavirimo li iza raskošnog stubišta, naći ćemo čudnovate mehanizme za pogon spektakla luksuznog života na dvoru. Povijest dizala počinje u pozadini, malim liftovima (dumb-waiter) kojima su jela iz kuhinje diskretno stizala na stol. Skrivene, neugledne tehničke dovitljivosti sudjelovale su u koreografiji kućanstva i ubrzale tokove predmeta, ali njihova je primarna uloga bila zabava vlasni⁞ca, a ne olakšanje za poslugu. Iako je dizalo deklarativno zamijenilo slu⁞škinju, osoblje je i dalje potrebno pri ukrcaju i iskrcaju jela i predmeta. Slična teretna dizala danas srećemo u bibliotekama: knjižničar⁞ka u otvor spušta signaturu i nešto kasnije — ne bez daška čarolije — vadi knjige koje stižu iz podrumskog spremišta.

Treći kat

Kad joj je hodanje počelo predstavljati problem, Marija Terezija dala je u svojoj bečkoj rezidenciji ugraditi dizalo-sofu na kojoj se tijekom vožnje mogla udobno ispružiti.1 Dizala za prijevoz osoba prvo se javljaju u palačama i prestižnim hotelima — krug korisni⁞ca postupno se širi na buržoaziju i tek u 20. stoljeću dopire do urbane radničke klase. Svaki elitni hotel koji drži do sebe, počevši od londonskog Grosvenora, ugrađuje dizalo. Ključna je riječ udobnost; u tom su periodu dizala primarno odraz rafiniranosti modernog grada, a ne instrument inkluzivnosti. 

Američke inovacije i eksperimenti (koje su Europljan⁞ke pratil⁞e s mješavinom fascinacije i skeptičnosti) imale su ključnu ulogu u razvoju i popularizaciji dizala. Za razliku od povijesno usložnjenih europskih gradova, američki urbanitet nije se morao bitnije opterećivati postojećim gradskim tkivom. Ta se razlika manifestira u planiranju i oblikovanju dizala: europski primjeri često umeću lift u postojeće stubište (koje se oko njega omata), a u američkim zgradama (koje su u prosjeku više od europskih jer ih ne ograničavaju regulacijske linije) lift je samostalna jedinica koja ne ovisi o stubištu.

Eksperimentalna su dizala tijekom 19. stoljeća omiljene atrakcije na svjetskim izložbama i predstavljaju još jedan trijumf modernizacije uslijed industrijske revolucije. Toranj-dizalo na izložbi povodom 50. godišnjice vladavine Franje Josipa I., vertikalna uspinjača koja spaja centar Salzburga s dvorcem na brdu iznad grada, i dizala izložena na svjetskoj izložbi u Parizu oduševljavaju posjetitelj⁞ice. Tehnički sve zahtjevnija dizala prate tornjeve i nebodere diljem svijeta u falusoidnom natjecanju za najviši toranj, ponekad postajući samosvrhovitima. Efemerni spektakl vožnje unutrašnjošću televizijskog tornja u Berlinu ili Atomiuma u Bruxellesu i danas je središnji dio skriptiranog turističkog iskustva.

Četvrti kat

Na četvrtom katu jedne od najamnih kuća s početka 20. stoljeća u kojoj sam donedavno živjela susjedin labrador imao je svoju garderobu na stubištu — ručnik za otiranje nakon šetnje po kiši, vodilicu, grane koje je sakupio i gumene igračke. Susjeda s prvog kata na vratima je objesila kalendar okrenut prema stubištu. Na zadnjem nizu stuba stvoril⁞e smo neformalnu ropotarnicu. Na stubištu smo tračal⁞e susjede i žalil⁞e se na (ne)održavanje stanova. Rijetko smo prešl⁞e granicu tuđeg kućnog praga — stubište je pravo mjesto za susjedsku polubliskost. 

Popularizacijom stanovanja u najamnim višekatnicama u 19. stoljeću i posebice pojavom velikih stambenih blokova nakon Drugoga svjetskog rata u socijalističkim i socijaldemokratskim gradovima stubište postaje poluprivatni-polujavni prostor koji pripada svim stanar⁞kama i istovremeno nikome konkretno. Zadjevice i nejasnoće oko korištenja prostora (Smiju li stanar⁞ke ovdje odlagati svoje stvari? Tko se brine o biljkama i drugim ukrasima? Tko odlučuje o njima?) dobro pokazuju njegov liminalno-kompromisni karakter. U periodu tranzicije mnogi su takvi nedefinirani prostori više ili manje bezobzirno i bešumno privatizirani. Na stubištu se razvija poluintimnost među susjed⁞ama — pozdravljanje, small talk, ali relativno rijetko i prijelaz preko susjedskoga praga; tip koji Valentina Gulin Zrnić pišući o Novom Zagrebu identificira kao ideal nenametljiv⁞e susjed⁞e.2 

Stubište ili dizalo? Izbor ovisi o visini investicije (dizalo je skuplje), korisnic⁞ama (dom za starije i nemoćne osobe nema mnogo smisla bez dizala) i o visini zgrade (dvadeseterokatnica ne može ovisiti o stubištu). Dio se najamnih zgrada već u 19. stoljeću gradi na šest ili sedam katova vodeći se logikom maksimizacije zarade (više stanova za iznajmljivanje = više profita) te ugrađuje i dizalo. Zahvaljujući novosti i modernosti lifta, i cijena tih stanova smjela je biti nešto viša. S druge strane, „hruščovke“, masovne stambene zgrade građene u SSSR-u od sredine 1950-ih godina, smišljeno su planirane bez dizala i reducirane na maksimalno pet katova (uključujući prizemlje) kako bi se troškovi gradnje maksimalno srezali.  

Peti kat

Put od kuće do nacionalne knjižnice dječjim kolicima: kolica u jednoj, beba u drugoj ruci preko četiri stube na ulazu u zgradu. Na semaforu prelazimo ulicu znajući da je dizalo na daljoj strani stanice gradske željeznice. Dizalom se spuštamo na peron. Pogledom skeniram vlak koji pristiže u potrazi na vagonom za bicikle i kolica i po potrebi trčim prema njemu. Izlazimo sedam stanica kasnije, na ogromnoj stanici Potsdamer Platz. Dizalom s perona dolazimo do polukata i hodamo do drugog dizala prema izlazu, skrivenog 300 metara dalje. Konačno smo na razini ulice i šećemo do knjižnice. Ulazimo na bočna vrata namijenjena osobama s ograničenom mobilnošću. 

Svaka osoba koja se našla u situaciji da se gradom kreće u kolicima ili na štakama, gurajući dječja kolica ili noseći težak komad prtljage počinje uviđati sve male i velike barijere. Počevši s pokretima za ljudska prava u 1960-ima i arhitektonska se profesija postupno počela baviti prostornim ograničenjima i mogućim preinakama koje bi ulice i zgrade učinile dostupnima osobama s ograničenom mobilnošću. Fokus se premješta s nepraktičnih i nefleksibilnih stubišta na dizala i rampe, a mnogi javni prostori i danas rade na većoj pristupačnosti.

Iako je apsolutna prostorna inkluzivnost nedostižna utopija, neprekidno promišljanje dosadašnjih rješenja i iznalaženje novih uvelike može olakšati svakodnevicu osobama akutno ili kronično ograničene mobilnosti. Čak i kad pojedini gradski sustavi (poput podzemne željznice ili muzeja) suštinski izmijene oblike cirkulacije i transporta, ne znači da će sustav uvijek funkcionirati. Pokvareno dizalo — blaga iritacija za putni⁞cu s kovčegom — za osobu u kolicima može značiti neželjen kraj putovanja i razočaravajući povratak kući. Pažljivo osmišljena prostorna dostupnost nije datost, već je aktivno stvarana angažmanom pogođenih grupa za inkluzivnije arhitektonske norme. Istovremeno, kretanje u prilagođenom prostoru mora se naučiti (Gdje su dizala? Ima li rampi?). Tijekom prvog boravka u Zagrebu s dječjim kolicima uspjela sam ih zaglaviti na pristupnoj rampi supermarketa, razočarano sam se okrenula pred drogerijom s tri stube ispred ulaza i propustila par tramvaja dok nije stigao niskopodni.

Osim teškoća i komplikacija drugačije kretanje gradom proizvodi i male užitke. Uviđavni mig šarene rampe na ulazu u dućan, otkrivanje drugima nepoznatih prostornih detalja (sićušno prozirno dizalo kod Brandenburških vrata koje se kreće dijagonalno poput uspinjače), ali i radost samostalnog kretanja gradom, bez stalnog moljakanja za pomoć.

Šesti kat

Ne sjećam se prve vožnje dizalom, ali vrlo se dobro sjećam čarolije pokretnih stepenica prema podzemlju Importanne Centra koji mi se u kasnim 1990-ima činio nevjerojatno blistavim, modernim i otmjenim. Uzbuđenje pokretnih stepenica — pogled na nepokretne stepenice i ljude na njima koje s lakoćom prestižemo, čekinjasti obrub na kojem unatoč upozorenju s veseljem „četkam“ cipele i pažljiva priprema na silazak čine vožnju svakodnevnim efemernim spektaklom. 

Robne kuće gotovo su nezamislive bez pokretnih stepenica koje pružaju širokokutni otvoreni pogled odozgo na robu i njezinu organizaciju te otkrivaju arhitektonske detalje iz novih perspektiva. I one same mogu biti izvorom estetskog užitka — bilo da je riječ o klepetavom raritetu drvenih stepenica u newyorškom Macy’su, najvećoj robnoj kući na svijetu, ili o neuobičajeno dugom spuštanju u podzemlje pojedinih metroa. Istovremeno, one naglašeno uvjetuju, strukturiraju naše kretanje prostorom. Da bismo se popel⁞e još jedan kat, moramo napraviti barem polukrug okružen⁞e izloženom robom: postav pokretnih stepenica dio je reklamne mašinerije u službi poticanja potrošnje. Nadalje, pokretne stepenice i liftovi pojačano su kontrolirani; bilo da, kao u ruskom metrou, u podnožju svakih stepenica nadzorni⁞ca u svojoj kućici promatra tok ljudi i izdaje upozorenja preko zvučnika, bilo putem znakova (zabranjeno nositi prtljagu/dječja kolica na pokretne stepenice; dopuštena težina ili broj ljudi u liftu), bilo videonadzorom.  

Sedmi kat

Skučeni prostor bez distrakcija (osim povremene reklame) poprilično je iscrpljujuć i užasavajuć za anksiozne i sramežljive osobe; osim fiksiranja bezličnog poda nema mogućih izlaza — fizička blizina zahtijeva aktivno ignoriranje. Dizalu na faksu prilazim tjeskobno i redovito izlazim s osjećajem nelagode nakon još jednog neželjenog susreta s osobama koje izbjegavam, polupoznajem ili profesori⁞cama za koje nisam sigurna hoće li uzvratiti pozdrav ili započeti usiljenu komunikaciju. Prostorno zgušnjavanje ohrabruje i društvenu kondenzaciju. U krimićima s kraja 19. i na početku 20. stoljeća to ga je učinilo idealnim mjestom za pronalazak leša (bez kamera dizalo je nenadzoriva situacija bez svjedok⁞inja ili sa svjedok⁞injama koj⁞e mogu proizvesti uvjerljivu priču). Uz pusti otok, dizalo je omiljeni klišej ljubavne izolacije s nadom u brz i čudesan razvoj odnosa — pitanje S kim bi se najradije zaglavi⁞la u liftu? većina si je nas morala postaviti najkasnije pri ispunjavanju leksikona. Osim prostora dizalo zgušnjava i vrijeme: elevator pitch oblik je maksimalno sažete prezentacije poslovne ideje koja stane u vožnju dizalom sa šef⁞icom. Pritom se združuje magično kapitalističko obećanje instant uspjeha za one koj⁞e imaju sreće s radikalnim samousavršavanjem (vještinom reduciranja na bitno, ono što će donijeti profit).

Tzv. paternoster, otvoreno dizalo koje je u stalnom pokretu i na njega se ukrcava žustrim korakom, ne bez opasnosti, proizvodi bitno drukčiji prostorno-vremenski efekt. Za razliku od klasičnog dizala „socijalist među dizalima“ ne reagira na pozive individualnih korisni⁞ca, već je u vječnom ravnomjernom pokretu, a nepostojanje vrata razbija komornu atmosferu omogućavajući i komunikaciju u međuprostoru između katova.

Osmi kat

Od naoko beznačajne svakodnevne mikroodluke dilema stube ili lift postala je žarište nekoliko političkih i ideoloških nedoumica. Odlučimo li pomučiti se i fizički aktivirati par minuta dnevno, bit ćemo zdravij⁞e, vitkij⁞e i fizički u boljoj formi, glasi neoliberalno obećanje. Ujedno ćemo (ukoliko ne palimo svjetlo) ekološki reći ne rasipanju električne energije. Od simbolične geste „ispravna“ odluka u korist stuba pretvorila se u vježbalište neoliberalnog discipliniranja i optimiranja vlastitog tijela, ali i u ultimativnu taktiku političke aktivnosti, onu koja se zadržava na individualnoj razini (osobnom izboru) bez veze sa širim društvenim strukturama (primjerice, zalaganjem za obnovljive izvore energije). 

Deveti kat

Opera u Oslu koju je projektirao norveški arhitektonski biro Snøhetta omotana je rampom i posjetitelj⁞ice se mogu popeti na krov. Rampa pritom nije dodatna opcija, nevoljka gesta pristupačnosti, već centralni element dizajna. Slična traka postupnog uspona iznutra opasava kupolu njemačkoga parlamenta. U oba je slučaja poruka ista: građan⁞ke imaju simbolički prioritet — javne zgrade i institucije ne trebaju im ulijevati strahopoštovanje, već im biti dostupne i na usluzi. Posjetitelj⁞ice Bundestaga imaju pogled na dvoranu u kojoj zasjeda parlament i tako simbolički nadziru demokraciju, a arhitektonska ljuska komunicira važnost transparentnosti političkog procesa.

Potkrovlje

Postavi li se trilema Stubišta, dizala ili rampe? u psihotestu, odabir će reći nešto o vašem karakteru. Odlučite li se za stubišta, marljive ste i temeljite prirode i vjerojatno Jarac po horoskopu. Volite li dizala, oduševljava vas rizik i brza vožnja — mora da ste Strijelac! Ljubav prema rampama mogla bi upućivati na vašu originalnu, nekonvencionalnu vodenjačku prirodu. Odluka prilikom gradnje govori o (ne)inkluzivnosti društva i o oprostorenima odnosima moći. Stubišta, dizala i rampe primarno su definirane kao mjesta pokreta, transfera, putovanja. Ona su konkretno prisutna u prostoru i istovremeno ga aktivno proizvode — priječe ili olakšavaju pristup prostori(ja)ma. Naizgled trivijalni prostori u kojima smo redovito u žurbi, u prolazu, u međustanju daju povoda za razmišljanje o svakodnevnoj pristupačnosti, o njezinim potencijalima i granicama. 

 

Ilustracija: Chris Ware

  1. Crtice iz povijesti dizala navedene prema Peter Payer: Auf und Ab: Eine Kulturgeschichte des Aufzugs in Wien, 2018.
  2. Valentina Gulin Zrnić: Kvartovska spika. Značenja grada i urbani lokalizmi u Novom Zagrebu, 2009, str. 143-150.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

tv & film

popsikon
Što smo voljele u 2018.
Uglavnom smrt
Za umorne
Ilustracija prikazuje lice djevojke koja plače. Ispod lica nalazi se red suza. Paralelno s njim stoji natpis: "NONONONO...."
Slam: sve, svugdje!
Island
Stubišta i dizala: čitanje između katova
Rad iz ljubavi: celebrity majčinstvo i komodifikacija privatnosti
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast