Kad su se u jednom od nepozvanih grupnih chatova koji je nenadano oživio počeli širiti savjeti o „krizi koja je uvijek prilika“, za kupovanje zlatnih poluga ako ništa drugo, nisam se dugo premišljala: odmah sam krenula u inventuru svoje zlatne kolekcije.
U proljeće 2009. predetaljno sam iščitavala srednjoškolske udžbenike u nastojanju da nadoknadim dvije godine likovnog preskočene u matematičkoj gimnaziji. Sažimajući modernističku etiku zapisala sam: plastična zdjela koja oponaša kristal = laž. Nakratko sam pomislila na baš takvu zdjelu od tvrde plastike u kuhinjskom ormariću. Lažljivica? Jadna zdjela, uopće nije (tako?) loša, nema opasnosti da nekog zavara, šapnula mi je savjest. Par dana kasnije, dok sam iz srcolike srebrne kutije jela čokoladne bombone, nisam prestajala gladiti grimizni baršun. Kutija nije od srebra, baršun je sintetički, a ne svileni, ali njihove imitacije dovoljno su dobre za moj jeftini ukus. U nju sam pospremila sav svoj „pravi“, nehrđajući nakit koji sam dobila od rodbine za rođendane i sakramente; „lažni“ lančići i naušnice od fimo mase ostali su negdje drugdje, u nekoj nepamtljivoj kutiji.
Kao tinejdžerka feministička autorica Margarete Stokowski provodila je sate u kupaonici učeći tehnike šminkanja samo da bi ocrtano i osjenčano obrisala prije izlaska iz kuće. Kako neugodno točan opis moga odnosa prema kozmetici i nakitu: volim ga u teoriji, razglabam o skladu i efektnosti boja, ali čim ga stavim, osjećam kako me guši i opterećuje. Opasno je i potencijalno smiješno izgledati kao da vam je stalo, kao da se trudite oko svog izgleda, a najgore ako ne uspijete izgledati dobro, već samo kao da preočajnički pokušavate, kaže mi automizogina izvrnuta logika. Izuzmem li opsesivnu serijsku monogamiju s više-manje skrivenim komadom — satom, lančićem, prstenom — sve dok ne nestane od iznošenosti ili padne na morsko dno, moj je najintenzivniji odnos s nakitom onaj s kutijicom. S vremena na vrijeme pažljivo izvadim sve, obrišem prašinu, otpetljam zapetljano (zašto se to uopće događa kad nikad ništa ne nosim i vadim?), naušnicom provjerim jesu li mi uši i dalje probušene za nenošenje naušnica.
Najčešće su boje zlatnih slitina u maloprodaji bijelo, žuto i ružičasto (crveno). Ako već niste, ovo je trenutak da se odlučite što vam je najdraže i da razmislite što to govori o vama.
Žuto zlato: klasične osobe koje vjeruju u bezvremensku ljepotu, osobe koje ne izgledaju smiješno kad nanesu bronzer ili preplanu, samopouzdane osobe koje su možda lav⁞ice, kriminalno podzemlje koje čezne za prošlim boljim vremenima.
Ružičasto zlato: mobitel i drugi predmeti koji nisu nakit, milenijal⁞ke, dekadencija s kraja Ruskog Carstva.
Bijelo zlato (moj favorit): trunčicu alternativno, ali ne previše,1 izgleda poput srebra, ali ne mora ga se čistiti, razmeće se nerazmetljivošću. Ujedno odgovara mom zimskom tipu (ako ne znate koje ste godišnje doba, ukopajte se dublje u lepršavu razbibrigu i provjerite ovdje).
„Pravost“ (ne samo) moje zlatnine pomalo je upitna. Kamenčići nisu dijamanti nego cirkoni, nisu smaragdi nego zeleno brušeno nešto (staklo? plastika?). Savršeno 24-karatno zlato premeko se povija pod svojim savršenstvom i prikladno je samo za investicijske poluge, a ne i za izradu nakita.
Od komada koje sam ponekad nosila najvažniji su prsten s crvenim kamenom koji laže da je rubin i jajoliki plavo-bijelozlatni privjesak koji laže da je ostavština plemićkih predaka iz Dubrovačke Republike. Komadi koje nikad nisam nosila: oni s ugraviranim porukama. Narukvica dječje veličine s mojim imenom i datumom rođenja — kao narukvica iz rodilišta zamrznuta u žutom zlatu. Pravokutni plosnati privjesak s krasopisnim slovima: „Lei za 10. rođ. Baka i Deda“. Nenosivo i apsurdno, dugo sam mislila. Danas mi se čini da baš oni nose nešto vrijedno sa sobom. Poklanjati zlato značilo je akumulirati skromnu materijalnu vrijednost za zlunetrebalo nesigurnija vremena — za otkup zlata oglašen grafičkim dizajnom koji nikome ne ulijeva povjerenje. Usput je tiho sačuvan afekt. Bake i dede odavno nema, ali njihovo je minipismo na pločici još tu. Nije Bašćanska ploča ni kamen iz Rozete, ali jednako jasno podsjeća na priliku i okolnosti nastanka sebe same. Govori o 2000. godini koju smo uspješno odživjel⁞e bez smaka svijeta i nakon potpune pomrčine sunca 11. kolovoza 1999., realne prijetnje u svijesti desetogodišnjakinje.
Gledajući svoju skromnu kolekciju ne vidim zločinačku laž, kič ili malograđanštinu. Odbijam izabrati ukusne komade koji ne lažu jer otkrivam da svi od renesansne perspektive (trodimenzionalna lažljivica!) nadalje pomalo lažu, samo je laž bogatih učena dosjetka, a laž siromašnih vulgarna neistina. Vidim zlaćani stroj za putovanje kroz vrijeme, pouzdan izraz nježnosti i brige, najvredniju gotovo bezvrijednu polugu.
Otvori komentare
Nema još odgovora