MISTERIJI: Misterij Svete Lucije

Okrenuta leđima, majka me pita: Luiza, gdje ti je druga čizma?

Majka i ja vraćamo se kući iz vrtića. Na pola puta do doma nailazimo na lokvu i ja u nju uskačem. Voda prska po mojim žutim čizmama, ali u njih ne ulazi. Gazim po vodi, a noge su mi suhe. Kada dođem kući izujem čizme. Još se uvijek sjaje od vode dok ih odlažem ispod stepenica. Jesen je, zato stalno kiši.

Majka odlazi u kuhinju i podgrijava ručak. Jesu li to punjene paprike u loncu? Gledam majku, gledam crtić na televiziji.

Ona me pita: Gdje ti je druga čizma?

Nije jesen, ne. Zima je. U ruci nosim ikonu Svete Lucije koju sam dobila na vjeronauku. 13. je prosinca i meni je imendan iako se ne zovem Lucija. Bilo je to najbliže što smo mogle naći mom imenu.

Vraćamo se iz vrtića, majka i ja. Na nogama imam gumene čizme s kojima hodam po vodi. Kad dođemo kući spremim Svetu Luciju u džep kaputa, majka ga objesi na vješalicu u verandi, ja izujem čizme. Jednu pa drugu. Obje ih ostavim pored stepenica.

Mama, kako misliš da jedne čizme sad nema?

U vrtiću nema vjeronauka. Na vjeronauk ideš tek kada kreneš u školu. Odakle mi onda ta sličica djevojčice koja ima jedan par smeđih očiju u glavi i drugi na zlatnom pladnju?

Majka je i dalje za štednjakom. Mirišu li to polpete sa šalšom?

– Nema druge čizme. Hajde je potraži – kaže.

Sveta Lucija ima dva para očiju, a ja sada imam samo jednu čizmu.

Kružim oko stepenica, zavirujem u svaki mračni kutak kuće, penjem se na kat. Ulazim u moju maminu sobu, tako je zovemo otkad sam poželjela imati samo svoju. Ispred vrata ormara nalazim žutu gumenu čizmu, kažiprstom prelazim preko sjajne gume, ako niz nju još curi voda, moja je. U čizmi je crvena vrećica, u vrećici je zlatni prsten, širok točno koliko i moj prstenjak, a ispod njega sličica Svete Lucije. Je li se Sveta Lucija premjestila iz kaputa u čizmu ili je stalno u čizmi i bila?

Imendan mi je. Majka se nijednom nije maknula od štednjaka.

Kako je moja čizma dospjela na kat?

Prsten se širi kako mi ruka raste. Svaki put kad mi se metal ureže u meso prstenjaka, majka ga odnese susjedu zlataru i on ga proširi. Nema tu nikakve tajne.

Ikona svete Lucije nestaje. Nitko mi ne priča o djevojčici, na vjeronauku u školi govore samo o svetici zaštitnici vida. Kako godine prolaze Sveta Lucija se pojavljuje samo kao poklon kojeg dobivam na svoj imendan, a onda više nikako. Nema tu nikakvog otajstva.

Čak ni to što rastem i odrastam nije nikakav misterij, ali to sam se popodne kući vratila u žutim gumenim čizmama u kojima sam mogla hodati po vodi, majka je stajala za štednjakom, grijala je ručak, ja sam gledala crtić, gledala majku, gledala crtić, krajičkom oka vidjela je kako se smiješi.

Tko je sakrio moju čizmu?

– Koliko puta ćeš me to pitati? – kaže majka. – Znaš i sama tko je? Jel’ tako?

– Znam – odgovorim.

Ona se okrene prema meni i zagleda se svojim smeđim očima ravno u moje.

– Cijelo sam te vrijeme pratila krajičkom oka, ali nisam vidjela da si se ni na sekundu makla od štednjaka.

Majka se glasno nasmije:

– Gledati, a ne vidjeti. To je pravi misteriji.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
Silovanje, sram i književno naslijeđe
Roditeljstvo na ekranu
Bila sam teen anarhistkinja
Bundevine sjemenke
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Male žene hejt chat
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast