Sve sam to već stoput čula i izgovorila: nisi ti kriva, nisi odgovorna, nisi to zaslužila, izazvala, tražila. Kao da smo sjedinjene u kolektivnom osjećaju nemoći, kao da je jedino što možemo pružiti jedna drugoj suosjećanje, supatništvo, svečani fatalizam bdijenja.
Unatoč tome što sam toliko puno puta biciklirala tim istim ulicama, hvatala iste vlakove i posjećivala već dobro poznata mjesta, bilo je dana i večeri u kojima mi je Berlin djelovao kao slinavo, prljavo i proždrljivo čudovište koje će me pojesti čim izađem iz stana.
Činilo mi se samorazumljivo da stvaram i objavljujem ovakve sadržaje koji me definiraju i potvrđuju kao intelektualni tip, osobu koja se ugleda na Hermionu, Ravenclawe i Paris Geller. Nakon početne nekritičke oduševljenosti virtualnim poslijediplomskim životima počelo me intrigirati zašto djevojke i žene dominiraju žanrom.
Jedan pogled na to lišce i postat ću hrabra i strpljiva i smirena, sposobna suočiti se kako s praćenjem tablice dohrane, tako i s invazijom izgladnjelih zombija.
Dok vozim, gledam kroz prozore lijevo i desno i ponavljam „jebemti mater“. To je moj najtočniji opis Islanda.
