Kuham temeljac, gledam svoja posla. Plutam među najpatetičnijim asocijacijama: tekuće zlato, alkemija, sunce u boci.
Čudno je, gotovo neprirodno, prvi put čuti eksplicitno i detaljno pregovaranje o željama i granicama nakon što smo u parkićima, Močvarama i L Wordu naučil⁞e da se seks događa spontano, sam od sebe.
Iako su susreti muškaraca u javnim zahodima, odmorištima, parkovima i drugim mjestima pogodnima za javni seks i dalje aktualni, postavlja se pitanje – jesu li ti prostori i dalje relevantni?
Sjetila sam se koliko sam bila ljubomorna na sve cure iz razreda kojima se kosa u gustim slapovima slijevala niz leđa, dok sam ja svako jutro pokušavala dokučiti kako se počešljati, a da ne izgledam kao before verzija Mije Thermopolis (hint: nikako).
Naučila sam da se ljudi nakon pozitivnog testa dijele u dvije grupe: oni koji mi se unose u vizir nervozno se raspitujući o sljedećim koracima i oni koji se u istom trenutku maksimalno odmaknu od mene da bi me zaštitili.
Ali dere li se to iz mene Mima Simić, rodna teoretičarka i aktivistkinja, ili Mima Simić, nepravedno naguženi lik u članku Antonele Marušić? Znala sam samo jedno, odgovor ne smije biti osobni obračun.
"Je li normalno da sam ljubomorna na jednog mekušca? Može li mi hobotnica razoriti topli dom?"
Sve u svemu, krajnje banalne stvari.
Sve sam to već stoput čula i izgovorila: nisi ti kriva, nisi odgovorna, nisi to zaslužila, izazvala, tražila. Kao da smo sjedinjene u kolektivnom osjećaju nemoći, kao da je jedino što možemo pružiti jedna drugoj suosjećanje, supatništvo, svečani fatalizam bdijenja.
Unatoč tome što sam toliko puno puta biciklirala tim istim ulicama, hvatala iste vlakove i posjećivala već dobro poznata mjesta, bilo je dana i večeri u kojima mi je Berlin djelovao kao slinavo, prljavo i proždrljivo čudovište koje će me pojesti čim izađem iz stana.