Ako ne jedemo gluten, čistimo podove i kupaonicu sredstvima bez kemikalija, djecu hranimo isključivo organskim voćem i povrćem i vježbamo barem tri puta tjedno, čini nam se kako smanjujemo rizik od toga da nas zadesi ultimativni užas neke neizlječive bolesti.
Kuham temeljac, gledam svoja posla. Plutam među najpatetičnijim asocijacijama: tekuće zlato, alkemija, sunce u boci.
Čudno je, gotovo neprirodno, prvi put čuti eksplicitno i detaljno pregovaranje o željama i granicama nakon što smo u parkićima, Močvarama i L Wordu naučil⁞e da se seks događa spontano, sam od sebe.
Iako su susreti muškaraca u javnim zahodima, odmorištima, parkovima i drugim mjestima pogodnima za javni seks i dalje aktualni, postavlja se pitanje – jesu li ti prostori i dalje relevantni?
Sjetila sam se koliko sam bila ljubomorna na sve cure iz razreda kojima se kosa u gustim slapovima slijevala niz leđa, dok sam ja svako jutro pokušavala dokučiti kako se počešljati, a da ne izgledam kao before verzija Mije Thermopolis (hint: nikako).
Naučila sam da se ljudi nakon pozitivnog testa dijele u dvije grupe: oni koji mi se unose u vizir nervozno se raspitujući o sljedećim koracima i oni koji se u istom trenutku maksimalno odmaknu od mene da bi me zaštitili.
Ali dere li se to iz mene Mima Simić, rodna teoretičarka i aktivistkinja, ili Mima Simić, nepravedno naguženi lik u članku Antonele Marušić? Znala sam samo jedno, odgovor ne smije biti osobni obračun.
"Je li normalno da sam ljubomorna na jednog mekušca? Može li mi hobotnica razoriti topli dom?"
Sve u svemu, krajnje banalne stvari.
Sve sam to već stoput čula i izgovorila: nisi ti kriva, nisi odgovorna, nisi to zaslužila, izazvala, tražila. Kao da smo sjedinjene u kolektivnom osjećaju nemoći, kao da je jedino što možemo pružiti jedna drugoj suosjećanje, supatništvo, svečani fatalizam bdijenja.
