Kul poput minice

Nakon tjedana okolišanja, Marija Selak-Raspudić konačno je procijenila kako je emisija Pressing televizije N1 platforma koja može podnijeti njezina kompleksna promišljanja o kompleksnoj tematici pobačaja, izjavivši kako smo „pola stoljeća banalizirali taj pobačaj, sveli ga na razinu odlaska zubaru“ i zapitavši se „možemo li raditi na afirmaciji života, a ne isključivo na pobačaju kao nekom super-cool emancipacijskom pravu poput nošenja minice.“

I dok je u paralelnoj dimenziji u kojoj obitava novopečena saborska zastupnica pristup problematici pobačaja možda doista nalik čavrljanju o vađenju umnjaka ili friškom ulovu sa sniženja u Zari, u hrvatskom javnom prostoru diskurs o pobačaju uglavnom funkcionira na jedan od tri načina:

1) Demonizacija žena koje su se odlučile na pobačaj na zahtjev i njihovo proglašavanje monstrumima i ubojicama koje su svojim amoralnim, sebičnim činom izgubile pravo na participaciju u sferi ljudskosti.

Sofisticiranija varijanta bazira se na proglasima o slavljenju života i zaštiti obitelji (pri čemu je neizgovoreni podtekst taj da se žene koje se na pobačaj odlučuju ili koje brane pravo na odluku o njemu promicateljice „kulture smrti“ i neprijateljice obiteljskih vrijednosti) povremeno začinjene izravnijim izjavama o tome kako ženama njihovo tijelo zapravo ne pripada, te šupljim frazama o „kompleksnosti“ pobačaja koje onemogućavaju da se o njemu u javnom prostoru adekvatno govori (a čime se valjda implicira da je javni diskurs feminističkih aktivistkinja o pravu na pobačaj površan i neodgovoran).

2) Braneći žensko pravo na izbor i tjelesnu autonomiju od upornih nasrtaja aktera iz prve točke, feminističke aktivist⁞kinje u svojim javim istupima neumorno upozoravaju na činjenice o teškoj ostvarivosti prava na pobačaj u hrvatskom zdravstvenom sustavu, prvenstveno zahvaljujući takozvanom prizivu savjesti, na to kako je pitanje odluke o pobačaju i njegove dostupnosti neodvojivo isprepleteno s ekonomskom (ne)moći žena koje se na njega odlučuju, pri čemu uvijek najlošije prolaze one koje je imaju najmanje, te o tome kako zabrana pobačaja nije adekvatna demografska mjera koja neće rezultirati smanjenjem broja pobačaja na zahtjev, već ilegalnim zahvatima koji mogu imati ozbiljne posljedice na psihičko i fizičko zdravlje i život žena.

Sve u svemu, krajnje banalne stvari.

3) Žene koje su se odlučile na pobačaj o svojim iskustvima u javnom (a uglavnom i u privatnom) prostoru NE GOVORE, izuzev anonimno, na internetskim forumima i u rijetkim akcijama poput one udruge PaRiter – ponajviše kako bi izbjegle stigmatizaciju koja je izravna posljedica vrste diskursa iz prve točke, jer su mnoge traumatizirane načinom na koji se medicinsk⁞e djelatni⁞ce odnose prema njima tijekom samog postupka (a čiji je pristup opet uvelike rezultat svega onoga pod 1), te zbog toga što na vlastitom primjeru itekako dobro znaju kako je koliko je odluka o pobačaju kompleksna (i to ne prema definiciji Selak-Raspudić) i kako u hrvatskom javnom prostoru NEMA mjesta za osobne narative koje bi takvoj kompleksnosti odgovarale. A nema ga velikim dijelom zato jer je zakrčen šupljim, činjenično netočnim, zlonamjernim izjavama poput ove iza koje stoji buduća predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova.