U feminističkoj rađaonici

Divovski krvavo-sluzavi grumen zabljesnuo je na ekranu. S nelagodom sam pomislila da je nešto opako pošlo po zlu kad je ovo – dio mrtvorođenčeta ili razderana maternica? – kraj fotoserije o porodu kod kuće. Iz teksta sam doznala da je priča mnogo manje dramatična – na fotografiji je bila posteljica.

Posteljica (lat. placenta – „kolač“) u trudnoći nastaje između fetusa i zida maternice za dovod hranjivih te odvod otpadnih tvari, a tijelo napušta u „porodu poslije poroda“, zaključnim trudom. Placentofagija, jedenje posteljice, uobičajeno je u životinjskom svijetu zbog hranjivosti i praktičnosti ovog postporođajnog obroka. Isti je običaj oživljen u okrilju kontrakulture 1960-ih kad je posteljica izazivala divljenje kao „drvo života“ (žilama nalik razgranatoj krošnji), eliksir vitalnosti. Časopis Mothering, glasnik attachment parentinga, 1983. objavio je sljedeći recept: „PIZZA TOPPING od posteljice: sameljite posteljicu, pirjajte na 2 žlice maslinova ulja s 4 glavice češnjaka, dodajte po pola žličice mljevenog luka i origana, po četvrtinu žličice komorača, papra, mljevene paprike, soli i majčine dušice i četvrt šalice vina. Pustite da odstoji 30 minuta pa dodajte na pizzu“.1 Gurmanska posteljica, rezervirana za počašćeni krug najbližih, kao i pravljenje kapsula i krema za lice od posteljice, suvremeno su obličje mistifikacije porođajnih mehanizama.

Iako je baš svaka osoba na svijet došla nekim oblikom poroda, većina o njemu zna (ni)malo – porođajni su mehanizmi izvan školskog kurikuluma, na margini općeg znanja, stjerani u kutak za trudnice i rodilje. Hollywoodski filmovi „naučili“ su me da je porod kratka epizoda oznojenog tiskanja između pucanja vodenjaka i primanja djeteta u naručje. Moje prvo ozbiljnije informiranje o porodu bilo je neplanirano, posljedica Rodine kampanje Prekinimo šutnju protiv nasilja na porodu. Horor priče iz hrvatskih rađaonica pokrenule su lavinu guglanja. Nalijeganje na trbuh? Rezanje međice? Klistiranje? Isprva nisam mogla ocijeniti radi li se o nužnim postupcima, standardnim, ali nepotrebnim procedurama ili o opakom kršenju liječničkog kodeksa. Stanje neinformiranosti utire put nesankcioniranom nasilju na porodu: ako ne znamo što porod (ne) treba uključivati, kako se boriti protiv neopravdanih i ponižavajućih postupaka? Porod je situacija ekstremne ranjivosti i ovisnosti o medicinskom osoblju, dizanje glasa i preuzimanje kontrole otežano je, ako ne i nemoguće, pogotovo ako nismo sigurne jesmo li u pravu ili ne.

Crno-bijeli crtež ameboidnog dvonožnog bića koje je zagledano u svoju utrobu i vidi posteljicu.

Odlučila sam se za porod u antropozofskoj klinici na rubu Berlina. Nesklona alternativnoj medicini, sumnjičavo sam promatrala riječ „antropozofsko“. Nije li ova opskurna praksa (što ona točno podrazumijeva?) izumrla u 19. stoljeću? Entuzijastične kritike bolnice, njezina sveopća popularnost te neograničen pristup konvencionalnoj medicini ako trudnica to zaželi konačno su me uvjerili. Koncept rađaonice – prigušena svjetla, kada, reprodukcije ekspresionističkih slika, odvojenost od drugih rodilja, minimalna fluktuacija osoblja tijekom poroda – djelovao je toplo i skrovito, smišljeno antibolnički. Dodatan je plus predstavljala zajamčena „obiteljska“ soba za mene, buduću bebu i pratnju, s privatnom kupaonicom i tri menija na izbor, svježe pripremljenih od organskih namirnica. Bilo mi je teško povjerovati da je u pitanju državna bolnica, a ne hotel i da troškove pokriva najobičnije državno zdravstveno osiguranje.

Moje pozitivno iskustvo dobrim je dijelom rezultat mreže privilegija. Državno zdravstveno osiguranje u Njemačkoj pokriva bitno veći raspon tretmana i usluga tijekom i nakon trudnoće.2 Među državnim bolnicama kristaliziraju se one popularnije i one manje popularne i da bi se „upalo“ u prvu kategoriju potrebno je poštovati zakučaste birokratske procedure i prijaviti se vrlo rano u trudnoći, nerijetko u točno određeni sat, odnosno raspolagati određenim društvenim kapitalom definitivno manje dostupnim onima sa slabijim poznavanjem njemačkog jezika i sustava. Barbarin komentar o situaciji u hrvatskim rodilištima upućuje na važnost prepoznavanja strukturalnih nejednakosti i načina na koji su naša najintimnija iskustva njima oblikovana.

Temelj za dostojanstven i siguran porod dostupnost je adekvatne i opsežne medicinske usluge bez obzira na imovinsko stanje trudnice. Upravo je zato ključno usredotočiti se na javno zdravstvo i tretirati dostojanstven porod kao pravo, a ne povlasticu rezerviranu za oaze privatnih klinika. Umjesto osuđivanja onih koje si mogu i žele priuštiti liniju manjeg otpora, porod u privatnoj klinici, trebamo se pitati što nedostaje u paketu koji nudi javno zdravstvo, ali i potaknuti privilegirane da iskoriste svoju vidljivost i dignu glas protiv klimavog standarda javne usluge i dvoklasnog zdravstva.

Pred kraj mog priručnika za trudnoću nalazila se lista kojoj je cilj bilo definiranje osobnog priželjkivanog scenarija poroda, više popis nejasnih nedoumica jer nisam znala na što se većina pitanja odnosi. Pri prvom informativnom razgovoru u bolnici primalja me pitala kako zamišljam idealan porod, što mi je važno i zabilježila moje odgovore. Prije svakog vaginalnog pregleda u tijeku poroda medicinsko je osoblje tražilo dopuštenje – smijem li? Pri svakoj novosti u razvoju porođajne situacije primalja me pitala do čega mi je u datom trenutku. Još jedan simbolički ustupak dostojanstvu: nisam dobila bolničku haljinu, već sam ostala u utješnom okrilju svoje omiljene i provjereno udobne odjeće.

Tzv. „birth plan“, piše Tina Cassidy, „najnoviji je hit ginekološkog osnaživanja“ i nabolje opisuje današnji ideal porođaja u zapadnim zemljama. Cassidy je i sama bila informirana o svakoj medicinskoj odluci tijekom porođaja i tražen je njezin pristanak, za razliku od porođajnih iskustava njezine majke i bake koje ne samo da nisu imale pravo izbora, već nerijetko nisu ni znale koje su procedure primijenjene. Kultura pristanka popudbina je feminističkog inzistiranja na statusu subjekta koji donosi odluke o vlastitom tijelu i čije se želje s poštovanjem slušaju. S druge strane, porođajni je plan i novo polje samootkrivenja, izraz perfekcionističke želje za potpunom kontrolom situacije koja je u praksi rijetko moguća te odstupanje od plana može postati izvorom frustracija i straha.

Prošla su 24 sata od početka intenzivnih trudova, a grlić maternice otvorio se na „dobra tri“ od potrebnih deset centimetara. Primalja me umiruje, predlaže kupku, masažu, vježbe disanja. Sve se razvija presporo, nestrpljiva sam, iscrpljena od bolova i nespavanja, pitam za opcije ublažavanja bolova. Ulazi liječnica i slažemo se oko epiduralne anestezije. Nestaje ušuškana atmosfera prigušenih svjetala, pristižu dva anesteziologa u bijelim kutama, pale veliko svjetlo i iz trećeg pokušaja postavljaju epiduralni kateter u podnožje leđa.

Primalje već stoljećima asistiraju pri porodu shvaćajući ga kao prirodan proces koji tijelo samo zna iznijeti. Zahvaljujući uspješnosti njihova pristupa, ali i općem neznanju o ženskom tijelu koje u stopu prati patrijarhalna društva, vladajuće su ih strukture redovito sumnjičavo odmjeravale. Malleus maleficarum, zloglasni katolički traktat o vještičarenju iz 15. stoljeća, naziva ih najvećom opasnošću za katoličanstvo. Liječničko je porodništvo u svojim začecima duboko problematično – ženska fizionomija i mehanizam porođaja puni su nepoznanica ovoj dominantno muškoj skupini, a razvijene su i apsurdne metode za porađanje bez pogleda na ženske spolne organe. Liječnički pristup pokušava normirati protok poroda lijekovima i medicinskim instrumentima. Plodovi medicinskog upliva u porodništvo uključuju fizičko sputavanje rodilja (da bi „radile manje problema“, postupak koji se i danas šokantno primjenjuje pri porodu zatvorenica) i inzistiranje na ležećem položaju koji je „čedniji“ i omogućava lakši pristup liječniku, ali i produžuje porod eliminirajući dobrobiti sile teže.

Ginekološki kongresi redovito su konzultirali papu provjeravajući „grešnost“ pojedinih postupaka. Budući da je u Bibliji Evi „obećano“ rađanje u mukama koje se logikom istočnog grijeha prenosi na sve žene, Crkva se duboko u 20. stoljeće protivila ublažavanju bolova pri porođaju. Nastupe li komplikacije, katolička bolnica i danas može porođaj pretvoriti u noćnu moru odbijajući intervencije koje bi mogle naštetiti fetusu, a spasiti rodilju. Rezultat nedosljednog „prava na život“, koje u očima Crkve važi za nerođene, ali ne i za žive, bila je i popularnost carskog reza koji je dobar dio povijesti značio nadu u spas djeteta, ali i gotovo sigurnu smrt rodilje, pri čemu se Crkva vodila idejom da nerođena, nekrštena djeca imaju prioritet pred već krštenim rodiljama.

Tradicionalni sukob između primaljske naturalizacije i liječničke patologizacije porođaja danas je mnogo ambivalentniji. Nakon zenita primaljske profesije u 20. stoljeću opsjednutom modernizacijom, one se polako, ali sigurno vraćaju na scenu u okviru hipijevske čežnje za povratkom prirodi. Iako je kritički odmak od hospitalizacije i patologizacije poroda prijeko potreban, primaljstvo nerijetko prigrljuje rodni esencijalizam i diktat „prirode“ pod svaku cijenu. U slučaju komplikacija koje dovode do carskog reza ili želje za uklanjanjem bolova unatoč planiranom drug free porodu mnoge rodilje osjećaju krivnju i nedoraslost standardu „prirodne“ ženstvenosti.

Mnoge su primalje ozbiljno potplaćene, kao što je uobičajeno u dominantno „ženskim“ zanimanjima. S druge strane, dio njih komercijalizira svoje usluge po mjeri urbanih profesionalaca i profesionalki, pretvarajući porod u meditativnu situaciju uz tehnike opuštanja. The Mindy Project komički izvrće tenzije između liječničke i primaljske struke, s osvježavajućim obratom rodnih uloga: dok Mindy zastupa medikamentozni, moderno ubrzan porod, babice (dva brata) igraju na holističku kartu. Obje ordinacije ciljaju na situirane klijentice pokazujući sposobnost kapitalizma da iskoristi oba modela.

U susjednoj je sobi u tijeku carski rez, babica šapće kolegici kao da odaje sramotnu tajnu. Tijekom cijele trudnoće promatram negodovanje prilikom spomena carskog reza, stav da je to prečica za razmažene, ali i frustriranost žena koje su okolnosti prisilile na nj. Nemam konačan stav o carskom rezu, koprcam se između antagonističkih tabora, decidiranih „za“ i „protiv“. Lagano me plaši operacija, izvrtanje utrobe pri punoj svijesti, ali kratak i bezbolan porod djeluje privlačno.

Kruna kontrole ugovoreni je carski rez koji eliminira porođajne (ali pojačava postporođajne) bolove i financijski je isplativija opcija za bolnice – trajanje je predvidivo, troškovi (a time i profit bolnice) veći od vaginalnog poroda. Klišej ambiciozne, zaposlene žene koja želi potpunu kontrolu nad svojim vremenom i atraktivne žene koja ne želi ugroziti svoj seksualni život i izgled genitalija glavne su kulturne reprezentacije rodilja koje se odlučuju za carski rez. Antifeministički stereotipi osuđuju komotno zaobilaženje prirode i odbacivanje ideje o požrtvovnosti. Umjesto kritiziranja žena koje se odlučuju za ovaj vid poroda potrebno je pitati se o razlozima za popularnost carskog reza. Materijalni interes osiguravajućih društava i bolnica svakako može pridonijeti promoviranju nepotrebnog kirurškog zahvata, ali i strah od boli, kao i nemila iskustva vaginalnog poroda.

Crtež stroja za rađanje koji mjeri vitalne statistike rodilje i bebe te uključuje opcije koje se mogu aktivitati pritiskom gumba ili povlačenjem poluge (sredstva za ublažavanje bolova, carski rez, epiziotomija, vađenje matičnih stanica). Liječnička maskirana figura stoji sa strane.

Vrijeme nejasno klizi, grlić maternice se dovoljno proširio, počinje nova, predzadnja faza poroda – tiskanje. Babica me ohrabruje, ali i daje precizne upute. Nema klistiranja ni brijanja kao ni epiziotomije.

Modu brijanja genitalija tijekom poroda pokrenuli su znanstveni članci američkih znanstvenika s početka 20. stoljeća tvrdeći da taj postupak smanjuje rizik od postporođajne groznice, tad vodećeg uzroka smrti novorođenčeta i rodilje. S vremenom se ispostavilo ne samo da ova pretpostavka nije točna, već da je situacija obrnuta: porezotine i ogrebotine nastale tijekom postupka plodno su tlo za infekcije.

Epiziotomija ili predostrožno rezanje međice danas je uvelike napuštena praksa i prevladava konsenzus o njezinoj većoj štetnosti od koristi – ako do pucanja dolazi spontano, rana znatno bolje zarasta. Zahvat može izazvati traumu, poput one koju opisuje Milica Gudović: „Dugo nisam mogla da sedim, hodam, ležim. Plašila sam se ginekologa. Govorili su mi da dramim. Osećala sam otpor i bes. Posle godinu i po dana otišla sam na preporuku drugarice kod lekarke koja mi je objasnila kako su me ‘ulepšali’. Ožiljak koji osećam je nastao tako što je meso preklopljeno preko mesa. Vagina je pritegnuta. To se zove ‘mužev čvor’. Lekari često malo pritegnu otvor vagine da bi muškarac kasnije više uživao u seksu“.3 Pražnjenje crijeva i predostrožno brijanje genitalnog područja podjednako su (ili bi trebali biti) relikt prošlosti i bezuspješno pokušavaju eliminirati kaos tjelesnih tekućina.

Moj je partner prisutan, bolničko mu osoblje daje konkretne zadatke – masiranje, mjerenje, doslovni oslonac. Dobar dio poroda sami smo u sobi, pratimo babičine upute, izvodimo rutine za ublažavanje bolova. Zajedno ležimo u velikom krevetu nakon pristignuća epiduralne anestezije i potom mi pridržava anestezijom obamrlu nogu prilikom tiskanja.

U većini kultura i većem dijelu povijesti porod se tretira(o) kao „ženska stvar“ skrivena od muškog pogleda. Preostaci ovoga skanjivanja još su prisutni u balkanskom mitu o novopečenom ocu koji u sigurnosti gostionice ritualno plaća runde. Istog je korijena i u Hrvatskoj iznenađujuće živa praksa zabrane prisutnosti partnera pri vaginalnom pregledu u trudnoći. Dio objašnjenja za kontinuirano odvraćanje pogleda leži u bauku nepovratne deseksualizacije ženskoga tijela, „estetskog šoka“, kako je to formulirao jedan britanski liječnik, protivnik puštanja očeva u rađaonice. Za mnoge muškarce neuredna fiziologija porođaja, načeto, otvoreno, čudovišno žensko tijelo, strahotna je spoznaja da ono ne pripada samo njima.

Još sredinom 20. stoljeća muškarcima je prisustvovanje porodu u većini bolnica bilo zabranjeno: u SAD-u su uz novine i TV čekali u posebnoj prostoriji u bolnici (tzv. stork club). Njihovo je isključenje bilo opravdano brigom za higijenu, ali i neizgovorenom prijetnjom izazivanja liječničkog autoriteta i zastupanja prava žene koja se sama i u ranjivom stanju uglavnom ne usuđuje buniti.

Partneri su danas uobičajeni svjedoci poroda od kojih se očekuje preuzimanje dijela emocionalnog rada, čime se rasterećuju primalje, ali i dalje im pripadaju patrijarhalne simboličke prakse kao što je ceremonijalna uloga rezanja pupčane vrpce, protokolarni rez nalik onom pri otvaranju novih institucija ili cesta kad pljesak dobivaju oni minimalno zaduženi za realizaciju projekta.

Crno-bijeli crtež u središte postavlja novorođenče ispod natpisa "novo ljudsko biće" i oko njega reakcije okoline: "slatko", "kako je znatiželjna!", "pa dobro se uklopilo u vašu svakodnevicu", "gle, mali dinosaur", "ah, taj miris bebe", "kako je sićušna", "pazi da ti ne padne", "#selfproclaimedgodmother".

Beba je tu. Gledamo je u čudu, leži na mom trbuhu, izgleda kao sićušni smeteni dinosaur. Osjećaj je sasvim nov i čudesan, teško ga je opisati onkraj klišeja, zapravo ga ne želim prizemljiti pretvaranjem u riječi. Babica nam čestita, liječnica šiva ranu uz ugodan small talk i zatim nas ostavlja same. Nakon dva sata smijem ustati i otuširati se, oprezno se krećem na klimavim nogama. Postaje mi jasno čemu služe velika pakiranja vatenih uložaka u svakoj kupaonici koje sam na početku naivno držala dječjim pelenama.

U popularnim narativima o porođaju primanje djeteta u naručje redovito je kraj poroda. Postporođajno tijelo djeluje kao nevažna sitnica koju treba izostaviti iz poštovanja prema novorođenčetu. Čemu privlačiti pažnju na sebe i svoje sramotne tegobe kad je novi život puno dramatičniji i, za požrtvovnu majku, neupitno važniji?

Dok nitko ne pita roditelje više djece koji im je potomak najomiljeniji ili djecu koji roditeljski dio više vole, u intervjuima s novopečenim majkama rijetko će izostati pitanje koje potvrđuje prioritet majčinstva nad ostalim životnim segmentima: to je „najteži i najljepši“ posao, a rođenje djeteta mora biti najsretniji trenutak u životu pa makar bila riječ o traumatičnom porodu. Žene se p(r)oziva da druge aspekte svoga života podrede majčinstvu, da zajamče da je položaj majčinstva nepoljuljan usprkos emancipaciji. Oslobodimo li se formulaičnog majčizma i krivnje koju nam pokušava nametnuti, uvidjet ćemo da ne moramo birati između opojne i toliko nove usrećenosti novorođenčetom i govora o boli i fizičkim posljedicama koje ostaju tjednima poslije poroda.

Postporođajno tijelo nastavlja krvariti mjesec dana kasnije, prvoga dana više nego u tijeku jednog prosječnog ciklusa, organi se polako oporavljaju, mijenja se hormonalna konstelacija. Njemačko zdravstveno osiguranje pokriva babičine kućne posjete u mjesecima nakon poroda (kontrolu i djetetova i majčina stanja) kao tečaj s postporođajnim vježbama. Ove jednostavne geste signaliziraju ženama da je njihovo zdravstveno stanje i nakon poroda od državnog interesa, da nisu samo postporođajne olupine.

Osim fizičkog nužno je otvoriti razgovor o postporođajnom psihičkom stanju. Postporođajna depresija još uvijek je tabuizirana, a i kad netko pokušava otvoreno podijeliti iskustvo, kazna brzo stiže. Nakon što je Brooke Shields u svojim memoarima pisala o teškim trenucima poslije rođenja prvog djeteta (pokazujući da se postporođajna depresija može dogoditi svakome, pa i onima s najboljom mogućom financijskom i stručnom podrškom), zapljusnuo ju je val neodobravanja. Situacija nije mnogo bolja u 2018.: kad se novopečena majka Jessica Porten na pregledu požalila na simptome postporođajne depresije, privedena je umjesto da dobije adekvatnu medicinsku potporu. Mit o nepomućenoj sreći novopečene majke kriminalizira ambivalentnije osjećaje i stigmatizira narušeno mentalno zdravlje.

Promišljanje o feminističkom porodu nije rezervirano za roditelje i one koji to žele postati, već je dio šire feminističke borbe, kao što za potporu borbi trans* osoba nije nužno iskustvo iz prve ruke. Feministički pristupiti porodu znači informirati se o procedurama i uvjetima u rađaonicama, o njihovim (ideološkim, kulturalnim) korijenima i posljedicama za rodilje, promicati pravo na siguran, dostojanstven porod dostupan svima, inzistirati na ulasku kulture pristanka u rađaonice, detabuizirati postporođajnu depresiju i poštovati posttrudnička tijela. Feministička kultura rađanja i poroda pozorno sluša iskustva i želje rodilja, solidarizira se s njima i pomaže da se njihov glas još dalje čuje.

 

Ilustracije: Jonas Köhler

  1. Ova i većina drugih povijesnih anegdota preuzete su iz kulturne povijesti rađanja Tine Cassidy: Birth: A History.
  2. Valja napomenuti da i u okolnostima poboljšane skrbi za rodilje negativne prakse poput nasilja pri porodu nisu potpuno iskorijenjene, ali su prisutne u osjetno manjoj mjeri. Veliki dio nepotrebnih invazivnih procedura smatra se zastarjelim (npr. rezanje međice) i svijest o oblicima nasilja na porodu znatno je viša, rodilje bolje informirane o tom problemu, a tema je prisutna i u mainstream medijima.
  3. Tekst Milice Gudović objavljen je u sjajnom zborniku Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma (ur. Ana Vilenica, Beograd, 2013.) dostupnom ovdje.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Dvije smrti Sinéad O’Connor
♪ ♫*•♪ ♀️ 2021 ☻ favs by barb ヽ༼ຈلຈ༽ノ
Nježne sablasti
Sto Oskara za Tára 
Temeljac
Justine iz filma Sirovo curi krv iz nosa.
Željna krvi
Kvir memoari ili kako ispričati svoj život
Stisak hrvatskih kanselistica
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Lydia Tár ravna Zagrebačkom filharmonijom
Sretna 33. obljetnica panDemije svima koj⁞e slave!
Portijina elegija
Kult Plave Kamenice recenzira Taylor Swift
Preporuke za proljeće
Što bismo sačuvale iz 2021., a ne spalile na smetlištu
The L Word: Generation Q, FINALE
The L Word: Generation Q, S02 E07, E08 & E09
Promijeni veličinu fonta
Kontrast