Film koji smo čekal⁞e kao Hrvatska neovisnost i Kalifornija kišu, film koji dijagnosticira i prikazuje ključne krize našeg doba, film koji i smrdi i miriše, film koji trebamo i kakav zaslužujemo!
Kuham temeljac, gledam svoja posla. Plutam među najpatetičnijim asocijacijama: tekuće zlato, alkemija, sunce u boci.
Čudno je, gotovo neprirodno, prvi put čuti eksplicitno i detaljno pregovaranje o željama i granicama nakon što smo u parkićima, Močvarama i L Wordu naučil⁞e da se seks događa spontano, sam od sebe.
Winterson, koja preispisivanjem svog ranog autobiografskog romana sabotira ideju da možemo imati samo jednu suvislu i kronološku životnu priču, propituje i ustaljene migracijske obrasce kvir kulture. Umjesto pravocrtnog kretanja, ona opisuje vrludanje.
Iako su susreti muškaraca u javnim zahodima, odmorištima, parkovima i drugim mjestima pogodnima za javni seks i dalje aktualni, postavlja se pitanje – jesu li ti prostori i dalje relevantni?
Ono što sam dobila bilo je povlačenje zastora, skidanje ovojnice, kidanje platna i ulazak u nepoznato. Pružila sam ruku prema tv ekranu, drugom prekrila oči i čekala da mi ruka nestane.
Sjetila sam se koliko sam bila ljubomorna na sve cure iz razreda kojima se kosa u gustim slapovima slijevala niz leđa, dok sam ja svako jutro pokušavala dokučiti kako se počešljati, a da ne izgledam kao before verzija Mije Thermopolis (hint: nikako).
Za početak, osim romantičarskog ishodišta, istih ljubavnih preferenci i karakternih osobina, Felicity i ja dijelile smo i iste kovrče.
Naučila sam da se ljudi nakon pozitivnog testa dijele u dvije grupe: oni koji mi se unose u vizir nervozno se raspitujući o sljedećim koracima i oni koji se u istom trenutku maksimalno odmaknu od mene da bi me zaštitili.
Krajnji je produkt film u kojem svi mogu uživati: on⁞e koj⁞e znaju ili ne znaju za Shakespearea, on⁞e koj⁞e su ga zapravo pročital⁞e za lektiru ili odustal⁞e nakon treće stranice.
