Moje iskustvo čitanja Leina teksta „U feminističkoj rađaonici“ funkcioniralo je na tri različite razine. Tu je, naravno, bilo jednostavno, „objektivno“ zadovoljstvo čitanja dobro napisanog teksta; druga je razina bila onaj osobniji užitak čitanja o iskustvu koje me se tiče, duboko intimno prepoznavanje teme. Treća je, međutim, bila ona problematična, ona na kojoj se čitateljska ugoda prepoznavanja rasplinjavala – svijest kako Leino iskustvo poroda nije nimalo slično mojem iskustvu, odnosno činjenica da sam osobni dio teksta morala čitati u znanstvenofantastičnom ključu jer se, da se vratimo na sam naziv, u Hrvatskoj o rađanju u feminističkoj rađaonici još uvijek uglavnom može samo sanjati.
Imam potrebu početi s disclaimerom: oba moja poroda prošla su relativno lako, bez komplikacija. Tako da zapravo ne znam kakva je uistinu prava trauma poroda u Hrvatskoj, nemam priču poput onih ispričanih tijekom Rodine akcije Prekinimo šutnju, a koje su u meni izazvale ono što mogu nazvati samo potpunim primordijalnim užasom, i nakon čitanja kojih sam bila sposobna jedino nijemo zahvaljivati sudbini, nebesima, sretnom slučaju, što ih i sama nisam morala proživjeti.
Također mi se čini apsurdnim uopće pokušavati uspoređivati javnozdravstvene usluge u Njemačkoj s onima u Hrvatskoj. Umjesto obiteljskih soba, obroka pripremljenih od organskih namirnica i privatnih kupaonica većina hrvatskih rodilja iz bolnica nosi uspomene na beskrajne sate provedene u predrađaonici s drugim nepoznatim ženama u kojoj prilikom vaginalnih pregleda dežurnih liječnika jedinu iluziju privatnosti daju zastori oko kreveta, sate nakon poroda provedene u krevetu na hodniku jer u sobama na odjelu babinjača nema mjesta, zajedničke kupanice u kojima se iz koševa za otpatke već u rano poslijepodne na podove prelijevaju krvavi ulošci, rasklimane kolijevkice. I gotovo je svetogrdno zgražati se nad tim kada sve dobro znamo kako stvari stoje, kada smo već toliko puta čule i čitale o višemilijunskim rupama koje se, poput onih na starim spavaćicama u koje su umotani jastuci na bolničkim krevetima, neumoljivo šire sustavom hrvatskoj javnog zdravstva.
Žaliti se na materijalne uvjete u hrvatskim bolnicama je besmisleno. Žaliti se na odnos (dijela) osoblja, kao i na sam pristup porodu, sebično je i razmaženo. S jedne strane, tu je ponovno materijalna komponenta, svijest o nezadovoljavajućim plaćama i nemogućim uvjetima rada medicinskog osoblja, uvjerenje kako većina radi najbolje što može s onime što ima. S druge strane, forumske priče i iskustva drugih žena dobra su priprema za ponašanje kakvo se od rodilje očekuje. Procedura je takva kakva je i najpametnije ju je poštovati. Nemati „posebne“ zahtjeve. Ne raditi „probleme“. Biti svjesna da brijanje, klistiranje i epiziotomija nisu izbor, već rutinski koraci.1 Pomiriti se s činjenicom da iskustvo rađanja u Hrvatskoj vrlo vjerojatno podrazumijeva gotovo potpuni gubitak osobne autonomije, odnosno, riječima jedne friške rodilje:
Plan poroda😂😂😂😂 jeje, lezi i muči. Možeš biti i papa, nije ih briga.
Sve navedeno prihvaća se jer se nema drugog izbora, koji se uglavnom svodi na većini nedostižnu i time privilegiranu odluku o porodu u privatnoj klinici. Ipak, umor i loši radni uvjeti ne bi trebali biti izgovor za izrugivanje ženama koje su „preglasne“ tijekom poroda. Materijalni nedostatci u rodilištima ne smiju biti povod za neprihvatljivo, omalovažavajuće ponašanje medicinskog osoblja prema rodiljama. „Ne mogu vas ja sad voditi na zahod, šta izmišljate, ionako su vam bili stavili kateter, nije moguće da vas već tjera“, odgovorila mi je sestra koju sam zamolila da mi (prema uputama koje smo dobile na tečaju za rodilje!) pomogne otići na toalet jer još nisam mogla dobro hodati sama nakon epiduralne anestezije. „Koliko je tebi uopće godina, petnaest? Šta si se tako stisla, kao da nikad nisi vidjela bebu? Nećeš moći ići kući s bebom dok joj ne znaš promijeniti pelenu“, komentirala je druga sestra jer sam imala problema sa saginjanjem zbog gorespomenute epiduralne i zbog toga teškoće u mijenjaju pelene na bolničkom krevetu (u sobi je bio samo jedan stolić za presvlačenje).
Tijekom i nakon drugog poroda ovakvih je usputnih negativnih iskustava bilo manje zato što sam sada imala prethodno vlastito iskustvo, mogla predvidjeti „poteškoće“ i „neugodne reakcije“ svog tijela i upozoriti na njih medicinsko osoblje, što je smanjivalo mogućnost njihove iritacije zbog, npr., mučnine i povraćanja uzrokovanih Dolantinom, proljeva uzrokovanog klistiranjem ili beskrajnog curenja amniotičke tekućine nakon pucanja vodenjaka koja tvrdoglavo natapa bolničke spavaćice i posteljinu ne obazirući se ne negodovanje sestara (drugi put sam od kuće ponijela dovoljno ručnika).
Pišem sve ovo i dalje sam nelagodno svjesna već spomenute činjenice kako se, u odnosu na brojne druge žene, sve ovo čini sasvim beznačajnim, kako se radi o standardnim banalnostima iskustva poroda u hrvatskim bolnicama koje zapravo nisu vrijedne žalopojki.
Ništa ne može biti opravdanje za zvjerstvo. Međutim, teško je očekivati brze i dubinske promjene s obzirom na to da stručnjaci iskustva koja se žene usude iznijeti u javnost otpisuju kao „pogrešan, potencijalno kontraproduktivan i tendenciozan pristup“ kojime se „bezrazložno unosi nemir među trudnice i narušava povjerenje između zdravstvenih djelatnika i rodilja koje je iznimno važno za uspješan i netraumatičan porod“, kako je naveo dr. Trpimir Goluža, ginekolog i predsjednik Hrvatske udruge bolničkih liječnika u reakciji na Rodinu kampanju.
Sve što se događa unutar zidova rodilišta višestruko se umnaža i komplicira povratkom kući i uranjanjem u svijet svakodnevnih roditeljskih obveza. Kućni posjeti patronažne sestre u Hrvatskoj su ograničeni na svega nekoliko termina u prva dva tjedna nakon poroda, što je manje-više i sva institucionalno regulirana savjetodavna pomoć (osim odlazaka pedijatr⁞ici) koju majke mogu očekivati, a koja je primarno usmjerena na fizičko stanje i pravilno napredovanje djeteta. Jedini put kada sam čula nešto o postporođajnoj depresiji od strane medicinskog osoblja bilo je kada je patronažna sestra prilikom posjeta mojoj mami ovlaš spomenula jednu novopečenu mamu koja je brine jer ne može uopće pogledati svoje dijete. Informiranje o postporođajnoj depresiji i mentalnom zdravlju i dalje ovisi isključivo o osobnom angažmanu rodilje. U priručniku Iz Rodina kljuna koji sam dobila u rodilištu 2012. specifičnosti psihičkog stanja žene nakon poroda i postporođajna depresija uopće se ne spominju, a jedini dio posvećen, uvjetno rečeno, mentalnom zdravlju kraći je odlomak u dijelu „Izazovi roditeljstva“ koji navodi kako je „pod pritiskom roditeljske odgovornosti lako ‘izgorjeti’ i ‘istrošiti se’“ jer su prvi mjeseci djetetova života izrazito emotivno i fizički zahtjevni. Priručnik navodi važnost „brige o sebi“ koja podrazumijeva vježbanje, vrijeme posvećeno samo sebi, pravilnu prehranu i podršku partnera, obitelji ili grupa potpore roditeljima. Svi ostali izazovi i kontradikcije majčinstva u zemlji u kojoj je ideja i ideologija majčinstva nabijena nacionalističkom, klerikalnom i patrijarhalnom simbolikom koja se u novije vrijeme intenzivno čita u ključu vapaja za demografskom obnovom, a drastično je suprotstavljena svakodnevnim majčinskim praksama i ženskim iskustvima, tema su za niz drugih tekstova.
Naslovna ilustracija: Birth Tear, Judy Chicago
- Poznanica koja je nedavno rodila u jednoj zagrebačkoj bolnici rekla je da su je pitali pristaje li na klistiranje i porod. Međutim, drugoj koja je rodila u isto vrijeme u drugoj bolnici navedene prakse nisu dane na izbor. Ako se promjene pristupa određenim praksama u porodu i događaju, još uvijek nije riječ o sustavnim promjenama čak ni na razini jednoga grada, a kamoli države. Roda je početkom ove godine objavila pokazatelje za sva rodilišta u Hrvatskoj koji, kako navode, „otkrivaju velike razlike unutar zdravstvenog sustava“. Važno je i napomenuti kako je na upitnik koji je udruga poslala rodilištima početkom 2016. „tek polovica rodilišta ustupila odgovore Rodi“. Zbog toga su prikupljeni podatci manjkavi i nemoguće je steći cjelovit uvid o praksama koje se provode u velikom broju rodilišta.
Otvori komentare
Nema još odgovora