Muke po nadzoru

*pišu Barbara Pleić Tomić i Lea Horvat

S tekstom se mučim tjednima. Ono što se na početku činilo izvrsnom idejom, postalo je teret koji posvuda vučem sa sobom, svjesna da je krajnje vrijeme da se prihvatim posla, a nikako se na to ne uspijevam natjerati. Pokušavam za to okriviti okolnosti: raznorazne kombinacije online i nastave u živo, samoizolacije mojih ukućana. Mogućnost povratka na isključivi rad na daljinu koja stalno visi u zraku, podsjećajući na scenarij prošlog proljeća i rada iz dnevnog boravka paralelno s kućnim školovanjem starijeg djeteta i vrtićarca koji zahtijeva svoje. Stalnim iščekivanjem i osjećajem privremenosti opravdavam nesposobnost da se koncentrirano i disciplinirano posvetim radu na tekstu.

Ironično je da su ono što sama sebi trenutno (iako s grizodušjem) opraštam manjak istih onih kvaliteta koje očekujem od svog djeteta dok se bakće sa zadatcima u virtualnoj učionici. Osim toga, ustanovljujem da mi u obrazovnom radu s vlastitom djecom često nedostaje strpljenja i razumijevanja. Zašto to ne možeš odraditi sam kad sam ja to mogla u tvojoj dobi?, vrti mi se po glavi dok nadgledam kako napreduje pisanje lektire ili nabrajanje jesenskih aktivnosti.

Radi se, naravno, o post-festumskom prekrajanju narativa po mjerama koje mi iz ove perspektive odgovaraju. Moja samostalnost i discipliniranost nije bila nešto što se aktiviralo glatko i trenutno polaskom u prvi razred; ni ja nisam bila sama za kuhinjskim stolom. Uz mene su sjedili djed i baka, objašnjavajući, ispravljajući, ljuteći se i pohvaljujući. Njihova angažiranost zapravo je, stjecajem okolnosti, prilično nadilazila moju u normalnim okolnostima. Međutim, pandemijsko školovanje silom je prilika uvelo svakodnevno nadziranje učenja i poučavanje i u naše kućanstvo. Za razliku od bake i djeda koji su ponavljanje tablice množenja i pravila pisanja velikog i malog slova lakše mogli uklopiti u svoje umirovljeničke dane, opterećenje poslovnih obaveza otežava održavanje razine strpljenja i entuzijazma potrebne za adekvatno školovanje vlastitog djeteta u kućnoj radinosti.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Moja koronapersona je zaljubljenica u prirodu, a Brandenburg, zeleno-plavi ravničarski plašt oko Berlina, rijetko naseljena i relativno siromašna pokrajina bivšeg DDR-a, njezin nezainteresirani revir. Do iznemoglosti listam vodiče s umirujuće zastarjelim fotografijama iz gradske knjižnice, proučavam rute vlakova i Google kritike jezera koje su ostavil⁞e neshvaćen⁞e kritičar⁞ke svakodnevice. Brandenburški krajolik je čarobno nedramatičan — umjesto mora, spomena vrijednih brda, slapova ili vulkana tri tisuće ledenjačkih jezera, močvare, bukove šume, „pruski pijesak“ bizarnih dina, mreža riječnih kanala koja seže sve do Poljske. Brandenburg je berlinsko Drugo iza ugla koje, izuzevši glavni grad Potsdam, malo koj⁞a turist⁞ica posjeti, a kamoli spomene u kvaziznalačkom putopisu o neuköllnskim barovima i kreuzberškim stanovima. Postoje mjesta na kojima se nešto događa i postoji Brandenburg, kaže popularna kabaretska satira. Naravno, nije baš tako: obitelji generacijama žive u Brandenburgu, tu su i imanja radikalne desnice, anastazijan⁞ke, farme i vrtovi pretvoreni u sofisticirane hotele, coworking prostore i destilerije džina. 

Svaki put kad ponosno utvrdim kako sam osoba nevjerojatno jedinstvenih životnih izbora, za najkasnije dva tjedna uvidim da sam sljedbenica trenda. Otkrila sam ljubav prema chelsea boots jer su ove sezone posvuda, a ne jer je moj modni rječnik neviđeno dubok. Skoro sv⁞e Berlinčan⁞ke idu u Brandenburg, na izlet ili u kupovinu nekretnina, ovisno o dubini džepa. Otvorena prostranstva za samotnost i putovanje skoro bez putovanja (najbliži dijelovi su na 13! minuta vlakom) čine ga ultimativnom koronadestinacijom.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Za vrijeme proljetnog lockdowna novinski članci koji su se bavili novonastalom situacijom redovito su bili popraćeni čitateljskim komentarima o tome kako „roditelji sad konačno moraju provoditi vrijeme sa svojom djecom“, odnosno kako se tek sada „bave njima“. Ovakve izjave činile su mi se iznimno nepravednima i zapravo promašenima – nepravednima prema roditeljima s objektivnim poteškoćama uklapanja ogromne zadaće obrazovanja u ionako pretrpane rasporede; promašenima jer je u njihovom podtekstu zazivanje nekih prošlih, „boljih“ vremena u kojima je su roditelji bili znatno prisutniji u životima svoje djece.. Roditeljsko „zanemarivanje“ dječjih emocionalnih i odgojnih potreba u tom je narativu obično uzrokovano „modernim načinom života“ i zaokupljenošću roditelja poslovnim obvezama pri čemu se odgovornost za moguće negativne posljedice prebacuje isključivo na leđa roditelja, dok se društveni sustav koji od pojedinaca takav raspored očekuje gotovo nikada ne dovodi u pitanje.

Kao relativno jednostavan motiv za pokretanje zapleta, roditeljska odsutnost zbog zahtjeva „karijere“ često je prisutna i u (popularno)kulturnim proizvodima, od dječje i adolescentske književnosti do obiteljskih melodrama. Odgovornost za uspostavljanje ravnoteže u disbalansu obiteljskog života i tamo je uvijek zadaća roditelja, koji moraju naučiti (ili se podsjetiti) što je u njihovim životima „zaista važno“ i smanjiti obujam radnih obaveza i ambicija kako bi imal⁞e više vremena za svoju djecu i obiteljski život. Pri tome redovito izostaje logistika iza tih poteza, njihova realna provedivost i ekonomska održivost. Iako se problematičnost čitavog društveno-ekonomskog sustava možda ovlaš i spominje u obliku općenite elegije o dehumaniziranoj, nemilosrdnoj modernosti, obračun s njom se odvija na mikrorazini obitelji i pojedin⁞ki koj⁞e jednostavno moraju više potruditi kako bi osigural⁞e obiteljsku harmoniju.

Budući da se trajna napetost između javne sfere rada i prostora privatnosti u kapitalizmu uglavnom prelama preko ženskih leđa, novonastalo zamućivanje granica između jednog i drugog rezultiralo je drastičnim povećanjem opsega ženskog posla jer upravo žene, upozorava Helen Lewis, na sebe preuzimaju glavninu neplaćenog skrbnog rada, uključujući i glavninu nastavničkog posla. Patronizirajuće primjedbe o tome kako je korona-kriza prisilila roditelje da se konačno posvete djeci (zlo)namjerno ignorira činjenicu kako je poslovna preopterećenost manje izbor nego ekonomska nužnost; odsutnost iz obiteljskog doma za potrebe rada nužna je kako bi se toplina tog istog doma održala, a djeca uzdržala.

Komentari o nebrižnim roditeljima iritirali su me iz još jednog razloga. Dominantna ideologija roditeljstva ne ide u prilog takvim tvrdnjama. Hanna Rosin, primjerice, ističe kako prema statistikama i majke i očevi, bez obzira na visinu plaće, provode više vremena s djecom nego prije, iako žene danas rade znatno više nego što je to bilo u 1970-ima. Iako se brojke na koje se Rosin poziva odnose na američko društvo, anegdotalna iskustva roditelja, medijski članci i objave na društvenim mrežama navode na zaključak kako su danas roditelji i u Hrvatskoj generalno u živote svoje djece uključeni daleko više nego što su njihovi roditelji bili uključeni u njihove. U krugu roditelja u kojemu se krećem čini se da se djecom bavimo stalno, vječno zaokupljen⁞e kvalitetno provedenim vremenom, borbama protiv prekomjernog igranja igrica i gledanja crtića, odlascima na Sljeme vikendom, sportovima i stranim jezicima, zajedničkim čitanjem priča prije spavanja – onime što sociologinja Annette Lareau naziva „pomno promišljenom kultivacijom – aktivnim obogaćivanjem“ djetetovog razvojnog puta.1 Aktivnosti u kojima naša djeca sudjeluju trebaju ciljano pridonositi njihovoj kognitivnoj, fizičkoj i emocionalnoj dobrobiti i osigurati im uspješniju i sretniju budućnost, što kod dijela roditelja kondicioniranih roditeljskim priručnicima, medijskim diskursom i usmenom predajom rezultira sklonošću mikromenadžeriranju i obrascima ponašanja karakterističnima za takozvani helicopter parenting.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Iako se čini da su helicopter parents operirani od samokritike, i njima je bolno jasno da su zapeli između nepomirljivih ideala: neoliberalnog mita o individualizmu (razvoju osobnosti djeteta kao da je nebo granica, a sistemska nepravda zanemariva) i imperativa maksimalne sigurnosti. Dok se u mom djetinjstvu na padove odmahivalo rukom uz krilaticu „djeca imaju gumene kosti“, rizik od povrede na igralištu u SAD-u je od 1970-ih sve češće predmet tužbi te je strogim certificiranjem opreme danas sveden na minimum. Nepomućenu sigurnost žele i potjera za toksinima u dječjem priboru i rasprave o apsolutno-definitivno-neupitno najsigurnijim autosjedalicama. Istvremeno, previše kontrole ugrožava djetetovo samopouzdanje, poduzetnost i nesputan duh, upozorava free-range parenting, pedagoška protuteža helicopter parentingu nastala nakon shitstorma na kolumnu Lenore Skenazy u kojoj objašnjava zašto se njezin 9-godišnjak sam vozi newyorškim metroom.

Iako preferiram free-range parenting, helikoptersko nadlijetanje mete i povezujuće roditeljstvo puno su veći dio mog života nego što bih to željela (priznati). U prirodi je spas, ishitreno sam se ponadala. Raslinje, vremenske prilike i organski ciklusi u sebi imaju nešto spontano, a cijene ih i reformatorske pedagogije od kraja 19. stoljeća preko waldorfske pedagogije do nedavnih trendova kao što su slow parenting, simplicity parenting i u Njemačkoj trenutno superpopularna Wildnispädagogik (pedagogija divljine). Šumski vrtići, kampovi u prirodi, tečajevi luka i strijele imaju sve više pobornica u gradovima. Djeca su vani neovisno o vremenskim prilikama, uče orijentirati se prema mahovini i zvijezdama, osluškivati životinje, penjati se na stabla, graditi kolibe.

Kao djetetu odraslom na selu rosne gradske fantazije o netaknutoj prirodi dugo su mi bile čudne do neshvatljive. Umjesto zvijezdama posutog kataloga vještina poduke iz cijepanja drva i klanja kokoši više bi odgovarale stvarnosti. Priroda je za gradsko stanovništvo divno lišena rada. „Šuma je doživljaj u kojem je najbolje to da joj se jednostavno možemo prepustiti“, kaže pedagoginja divljine Verena Hillgärtner, a ja je se sjećam kao poprišta radne akcije grabljanja lišća za stelju kravama. Iz moje novogradske perspektive izlet u prirodu postaje rijetki predah od koreografije intenzivnog roditeljstva. Iluzija neograničenog istraživanja 100% organskih šuma, livada i stajaćica nudi iskupljenje za neprekidan nadzor. „Punjenje baterija“ pod krošnjama uz klokotanje potoka prenosimo svojoj djeci kao recept za nošenje sa stresom.

Cjelodnevni izlet s djetetom u Brandenburg moja je primjena pedagogije divljine. Put je kratak i bezbolan zahvaljujući ravnici, polupraznim vlakovima i besprijekornim biciklističkim stazama. Kući se vraćam iscrpljena na dobar način, spremna zaspati bez anksioznosti i nesanice. Možda najvažnije, za razliku od hrapave dosade igrališta, izlet u prirodu dopušta roditeljsko postojanje kao samosvojne osobe. „Ali JA želim vidjeti dabrove“, podviknula sam kad je moja kći nakon četiri kilometra idilične šetnje kroz močvaru zavapila da ipak želi na vlak, a ne u dabrolov.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

U eri nastave na daljinu kontinuirana roditeljska prisutnost nužna je u slučaju mlađe djece. „Diljem zemlje“, piše Danielle Braff o utjecaju pandemije na američki obrazovni sustav, „odrasli dovoljno privilegirani da mogu ostati kod kuće ili samo imati nekoliko minuta ‘slobodnog vremena’ sjede pokraj svoje djece na Zoomu – ili nekoliko metara od njih, potičući ih kada im pažnja odluta i vičući na njih da podignu ruku, govore u kameru i prestanu se vrpoljiti“ – situacija koja je dobro poznata i hrvatskim roditeljima. Vremenska stiska tek je jedna od poteškoća, iako, kako u tekstu upozoravaju stručnja⁞kinje, nipošto zanemariva, jer „neki roditelji mogu prestati raditi ili organizirati posao kako bi mogli pružiti podršku svome djetetu tijekom nastave na daljinu, ali radi se o manjini“. Razlikama u fleksibilnosti radnog vremena treba pridružiti i razlike u obrazovnom i financijskom statusu obitelji.

On⁞e najsretnij⁞e, koje ne pritišću problemi dostupnosti materijala, računala i internetske veze, očekuje niz drugih izazova koji rezultiraju iz položaja (nevoljkog) partnera u učenju. „Sva samostalnost koju je dosad uspjela postići potpuno se istopila“, opisuje jedna majka iz Braffinog članka. Iako sam smatrala kako nikad neću biti jedna od onih roditelja koji pišu zadaće i rade projekte umjesto svoje djece, zaprepastilo me koliko se često moram suzdržavati da tijekom rada svom djetetu ne sugeriram rečenice koje po mom mišljenju izgledaju bolje ili odgovore koji zvuče sofisticiranije. Nastava na daljinu utjecala je i na druge korake osamostaljivanja, poput samostalnog odlaska u školu ili kraćeg zadržavanja na igralištu bez roditeljske paske. I u normalnim okolnostima, čak i kad nisu s nama ili u školi/vrtiću, djeca svoje vrijeme provode na unaprijed strukturiranim, planiranim i osmišljenim aktivnostima. Kao što navodi Rosin, kada je njezina kći napunila deset godina, njezin je suprug shvatio kako u cijelom svom životu vjerojatno nije provela više od deset minuta bez nadzora odrasle osobe.

Kada razmišljam o svojim ranim osnovnoškolskim danima, prvo se sjetim poslijepodnevne smjene u trećem razredu kada sam se obično budila nakon odlaska roditelja na posao. Jutra su mi se sastojala od pisanja zadaće uz „Dobro jutro, Hrvatska!“ (televizor je bio upaljen cijeli dan kako bi razbio neugodnu tišinu u stanu), skupljanje hrabrosti da odem u kupaonicu oprati zube (jer tko zna što bi moglo vrebati iza vrata ili u WC školjci), igranja u obližnjem parkiću, podgrijavanja ručka i gledanja tada aktualne meksičke sapunice prije polaska u školu (udaljenu tri minute i jedan pješački prijelaz). Iako sam generalno bila dijete u koje su roditelji mogli imati povjerenja, u tim je satima bilo trenutaka u kojima nikako nisu mogli znati gdje sam točno i što radim. Mobiteli i pametni satovi bili su daleka budućnost; mama bi me u neko doba nazvala na naš fiksni telefon, provjerila je li sve u redu. Obično nisam odstupala od svojih dnevnih obrazaca, ali mama se ipak morala osloniti na povjerenje – da sam doista tu gdje misli da jesam, da doista radim to što vjeruje da radim.

Danas mi je nezamislivo staviti svoje dijete u takav kontekst, iako znam da uskoro neću imati izbora. Osnovna škola koju pohađa moj stariji sin diči se najvećim upisanim brojem prvašića u Hrvatskoj, istovremeno se godinama boreći s golemim manjkom prostornog kapaciteta, budući da infrastrukturni kapaciteti poput škola, vrtića i ambulanti ne prate frenetičnu stambenu izgradnju u našem dijelu grada. Zbog toga je škola jedna od onih koje su u pred-pandemijskim okolnostima nastavu organizirale u tri smjene. Poznanica čije je dijete nešto starije od moga i stoga više nema mogućnost iskorištavanja blagodati produženog boravka ljetos se žalila kako je njega dopala baš ona najnesretnija međusmjena koja popodne počinje u tri sata; budući da ona na posao odlazi rano ujutro, dijete ne vidi cijeli dan.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Dio roditeljske odgovornosti na igralištu se amortizira arhitekturom fizičke sigurnosti. Prva su igrališta — pješčanici — nastala u Njemačkoj krajem 19. stoljeća kao prostor u kojem su djeca nakratko pošteđena surovosti industrijskog velegrada. Nakon Drugog svjetskog rata u Engleskoj djeca su bila vjesnice novog doba koje će (svoj) svijet izgraditi iznova, bez tereta prošlosti, čemu je odgovarao tip igrališta na ruševinama. U socijalističkoj Jugoslaviji oprema igrališta proizvodila se u serijama. Još me proganja penjalica, nemilosrdni okvir kocaka unutar kocke, hladne i tvrde metalne šipke kroz koje se jedva provlačim. Nakon modernističkog interesa za pročišćene apstraktne forme i fizičku aktivnost od 1980-ih nastaju postmoderna igrališta koja se okreću povijesti (kolibe, dvorci) i imaginitivnim igrama.

Priroda, uredno standardizirana organskim certifikatima i rafiniranom estetikom, zadobila je povjerenje srednjoklasnih roditelja. Iako je netom obnovljeno, igralište u mojoj blizini izgleda kao da je majka priroda zagrizla asfalt: pijesak posvuda, pozamašni balvani, konopci, grubo obrađene gromade obrasle korovom. Berlinska igrališta dio su šireg „povratka“ prirodi koji je pretočen u robu. Metalna bočica za vodu (koju sam platila dobrih 20 dolara) izgleda kao tobogan na „našem“ igralištu. Tanke kožne papučice trebale bi djeci dati osjećaj bosonoge slobode, pijesak koji se ne zaustavlja u pješčaniku širenje je „prirodnog“ terena. U dječjim kolekcijama organskih robnih marki, roditeljskog statusnog simbola, prevladavaju nijanse kao što su senf, boja pijeska, tamnozelena i bordo. Jarke boje, nekoć pouzdani simbol vedrog djetinjstva, danas izazivaju bojazan od pretjerane stimulacije djeteta — argumenta protiv ekrana, ali i za okretanje beba u kolicima tako da uvijek gledaju poznato lice, a ne frenentičnu okolinu.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

U knjizi Perfect Madness Judith Warner citira psihologinju Janne Mahmud Smith koja tvrdi kako majčinstvo u nama budi povećan osjećaj ranjivosti, i osobne, i društvene – postavši roditeljima, preuzeli smo osobnu misiju održavanja osobe za koju smo odgovorni na životu. Warner napominje kako se ova sveprožimajuća tjeskoba ne može svesti samo na disproporcionalnu percepciju opasnosti koje vrebaju u vanjskom svijetu – ono što je čini jedinstvenom je stav kako nešto loše što se dogodilo našoj djeci direktno korelira s našom roditeljskom sposobnošću – „jer vjerujemo kako bismo morali kontrolirati život tako savršeno da možemo spriječiti da se loše stvari dogode.“2

Ovaj je fenomen redovito prisutan u reakcijama na svaki članak crne kronike koji opisuje nesreću ili izgred u kojoj je sudjelovalo dijete ili maloljetnik. „Gdje su im bili roditelji?“ redovito će se zapitati barem nekoliko komentatora, iza čega stoji zahtjev za fundamentalnim obratom – zamjenom vjere čvrstim, nepobitnim, empirijskim činjenicama – moje dijete je tu gdje bi trebalo biti jer to potvrđuje i moje prisustvo; radi ono što bi trebalo raditi jer ja taj rad nadzirem. „Na djecu se uvijek mora paziti, nesreća se dogodi u sekundi“, obično se nadovezuje na pitanje o tome gdje su se nalazili ti (neodgovorni, nebrižni, loši) roditelji koji su dopustili da se neželjeno dogodi.

Iza kritiziranja neadekvatnosti i nebrige modernih roditelja često se krije nešto više od moralne superiornosti – upravo ona duboka anksioznost koja nas tjera da posežemo za kvazi-magijskim razmišljanjem na kakvo upozorava Warner. Ako je uzrok stradanja nekog djeteta greška roditelja, nama uvijek budnima i uvijek prisutnima takvo što se nikada neće dogoditi. Moralna osuda koja nas goni da pišemo, govorimo ili mislimo stvari poput „A gdje su bili ti roditelji?“ krije krhku nadu kako, jer smo mi roditelji koji su uvijek TU, takav članak nikada nećemo morati pročitati o vlastitom djetetu; naša vječna prisutnost zaštita je od „postojanja koje je nemoguće disciplinirati, života koji je nemoguće kontrolirati“, od „nasumičnosti sudbine“. Pandemijska ograničenja mobilnosti privremeno su ovakve brige gurnule u drugi plan – barem neko vrijeme ne moramo brinuti o tome što bi se moglo dogoditi jednom kada neminovno svrnemo pogled.

Žena se kišobranom brani od rode koja nosi bebu

Crno-bijela slika — „zli“ nenadzor, „dobra“ roditeljska prisutnost, doslovno toksična neprirodnost, čestitost prirodnog — nije darežljiva ni prema nama ni prema drugim roditeljima, ne dopušta oklijevanje, grešku i neodlučnost. Ona je, naravno, iluzija. „Prirodna“ okolina „našeg“ igrališta brižljivo je konstruirana. Balvani su otesani da ne ostavljaju ivere, užad (opasnost od gušenja!) je postavljena u strogo definiranim razmacima, industrijski proizveden pijesak nasipan je na parcelu stisnutu između barova, auta i električnih romobila. Svjesno uključivanje prirodnih akcenata ne mijenja činjenicu da u gradu živimo u duboko neprirodnoj okolini, odnosno, u skladu s ljudskom prirodom. Ni šuma nije bolja. Najprirodnije okruženje koje sam 2020. vidjela ispostavilo se kao najumjetnije: livada u 19. stoljeću zasađena botaničkom mješavinom pomno izabranom da odražava „tipičan“ krajolik Brandenburga danas izgleda kao tipičan krajolik Brandenburga. Isti bismo znatno teže konzumirale da nema staza i mostića ponad močvare, kolodvora i putokaza. „Prirodno“ je (zasad) često najskuplje za potrošačice i nije uvijek najbolje za okoliš (iako dodatno plaćamo baš to obećanje), već sebično najbolje za moje dijete. U djetetove nepune tri godine prošla sam tri trenda najzdravijeg pribora za jelo (plastika bez BPA, bambus, metal). Za ekosustav bi bilo najbolje da sam se držala jednog ili da sam djetetu dala običnu čajnu žličicu.

„Tim priroda“ i uz najbolje ekološke namjere brzo je na skliskom terenu i u nezgodnom društvu. Dojenju, regionalnim proizvodima i krajoliku njemačke provncije ne dive se samo zeleni urbani roditelji, već i neonaci(onali)stkinje koji u njemu traže čistoću jednostavnije prošlosti. Strah od kontaminacije neprirodnim u najboljem je slučaju smiješan, kad pomalo patetično iz kadra izbacim izletnice s ružnom majicom, stup dalekovoda, suvremenu vjetrenjaču. U gorem je slučaju klasistička stigmatizacija djetinjstva u poliesteru, s mliječnom formulom, a u krajnjoj liniji i isključivanje navodno „neprirodnih“ iz društva („prirodna selekcija“). Prigrliti ambivalentnost znači promisliti o blagoj, utješnoj i korisnoj neprirodnosti, o surovoj prirodi, o treptaju između budnosti i odlutalog pogleda.

  1. Navedeno u Jennifer Senior: All Joy and No Fun: The Paradox of Modern Parenthood, Ecco/HarperCollins, 2014.
  2. Perfect Madness: Motherhood in the Age of Anxiety, Penguin Publishing Group, 2006.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
madame x i njena ljubavnica
Feministički metež Ulrike Ottinger
Muškarci koji plešu
Muke po nadzoru
qts
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
kolaž prikazuje glumice nominirane za oscara
Oskari 2021: 🔪, ⛺ ili 🥦?
Blagdanski chat: Tužan Božić KStew 🎄
Zmije u njedrima chat: Krilo vs Krilo, “The Craft” vs “The Craft” 🐍
🍂 na Krilu
Promijeni veličinu fonta
Kontrast