Što smo voljele u 2018.

2018. je bila uzbudljiva, turbulentna i puna iznenađenja. Evo što Barb, Lana, Lea i Maša preporučuju iz godine iza nas.

Crveni mjesec i vještice ili ptice

Barb

Prošlu godinu za mene najbolje opisuje sljedeća fotografija Angele Deane, moje nove omiljene umjetnice:

Angela Deane

2018. kao da se silovito trudila biti šarmantna i zabavna, ali je ustvari većinu vremena bila naporna i frustrirajuća, povremeno čak i zastrašujuća. Gotovo da me ništa nije oduševilo momentalno – oko svega sam se previše premišljala. No, kada mi se konačno svidjelo, svidjelo mi se jako. 2018. najviše me je izludjela sporošću.

Najushićenije sam gledala Desiree Akhavan. Svidjelo mi se kako je prikazala zbunjenost junakinja oko njihovih seksualnih orijentacija, podjednako u filmu The Miseducation of Cameron Post i u seriji The Bisexual. Cameron je na maturalnoj zabavi uhvaćena u seksu sa svojom najboljom prijateljicom, a potom prisiljena otići u centar za liječenje homoseksualnosti. Leila je pak impulzivno prekinula svoju desetogodišnju lezbijsku vezu i počela izlaziti s muškarcima. Obje su priče već mnogo puta ispričane, ali ih je Desiree učinila posebno poistovjetljivima: za nju je seksualnost nesumnjivo ozbiljna stvar, ali je isto tako zbunjujuća, banalna, a ponekad naprosto i smiješna. Film The Tale najviše me je potresao, a Shirkers najviše inspirirao. Od Thoroughbreadsa sam pak očekivala premalo. Opis “Američki psiho susreće Heatherice” činio mi se kao obična navlakuša, ali se ispostavilo da je film zanimljiviji i napetiji od mojih skeptičnih predviđanja. Sorry to Bother You u mom je slučaju opravdao svoju razvikanost. Isto vrijedi i za Eight Grade. Od filma Assassination Nation očekivala sam previše, mada me osvetnička pucnjava djevojaka u crvenim vinil balonerima na kraju prilično oraspoložila. Pomaže i to što glavne uloge tumače Abra i Hari Nef. Kad sam već kod filmskih debija omiljenih glazbenica, dopao mi se i Support the Girls, priča o dugom, iscrpljujućem i nepredvidljivom danu zaposlenica jednog otužnog teksaškog sportskog bara. Od serija najviše me obradovala sumanuta druga sezona serije Flowers, kao i bizarna Joe Pera talks with You, a moram priznati da sam jako uživala i u dramatičnoj tinejdžerskoj seriji Elite.

Najdraže ću prošlogodišnje albume samo nasumično pobrojati: Deena Abdelwahed – Khonnar, Marie Davidson – Working Class Woman, Elysia Crampton – s/t, Lolina – The Smoke, E -Saggila – Dedicated to Sublimity, Lucrecia Dalt – Anticlines, 700 Bliss – Spa 700, Isabella – Whistle, Shygirl – Cruel Practice, Rosemary Loves a Blackberry – Snowflake, Julia Holter – Aviary, Klein – CC, U.S. Girls – In a Poem Unlimited, Felicia Atkinson, Jefre Cantu Ledesma – Limpid As the Solitudes, Tirzah – Devotion.

Na internetu sam najčešće dangubila na Vimeu. Izdvajam The Unsolicited Dick Pick koji u 24 sekunde izvrsno dočarava osjećaj koji izaziva neželjena fotografija penisa. Heart Chakra je pak film o djevojci koja naoružana kristalima i savjetima svoje osobne internetske iscjeliteljice nastoji pronaći srodnu dušu. Djevojka iz filma Hot Dog Hands zapada u strašne neprilike kada joj nekontrolirano krenu rasti novi prsti. Misteriozna cimerica iz filma Kayla in 1A opsjednuta je internetskim šopingom, čajem i juhom od kostiju (?). Popisu prilažem i tri filma u kojima dvije djevojke samo neopterećeno čavrljaju. Haley and Joanna svodi se na dečke, pivo i grudnjake, Trash Talk se odvija u kantama za smeće, dok je The biggest wad is mine neodoljivo ogavan film o žvakaćim gumama (od žvakaćih guma). Za kraj: duhoviti i dirljivi Absence koji opisuje sulude stvari koje radimo kada nam netko nedostaje. Recimo, udomimo jednu gigantsku anakondu.

Lea

Svježe roditeljstvo utjecalo je na medije, teme i žanrove koje sam konzumirala u hektičnoj 2018. Nakon godina otpora nabavila sam Kindle (i brzo ga ušuškala u cvjetni omotač) jer a) praktično svijetli u mraku pa ne moram riskirati buđenje bebe paljenjem svjetla b) ne šuška prilikom listanja c) dobro funkcionira kao igračka — dovoljno privlačna za par minuta oduševljenja, a manje zarazna od smartphonea i računala. Čitala sam i više stripova nego obično, isprva iz niskih pobuda — brže se čita, a uvijek se pred bebom mogu praviti da je to knjiga (i) za nju. Kao prava žrtva stockholmskog sindroma, podvrsta roditelj, i u svoje slobodno vrijeme razmišljala sam o hipotetskim i stvarnim problemima na relaciji roditelji-djeca-društvo. 

Počela sam s Uspavankom Leïle Slimani, romanom koji se ne iscrpljuje u zgražanju nad dadiljinim ubojstvom dvoje djece, već pažljivo i temeljito kontekstualizira njezin čin. Nesigurnost roditelja, frustracije i iscrpljenost kako u Uspavanci tako i u Tully (s rekordnom minutažom posvećenom izdajalici — praise the Dark Lord!) bila mi je poznata, utješna i ohrabrujuća. 

Watch Me Disappear Janelle Brown o nestanku savršene kalifornijske majke (vrlo iznenađujući spoiler alert: tajne ispod površine) kupila sam na aerodromu i potpuno je ispunila moja očekivanja od aerodromske literature: triler uz koji zaboravljam dosadnu situaciju polustresnog čekanja. The Ten-Year Nap Meg Wolitzer naširoko razlaže napetost između zaposlenih i nezaposlenih majki te složenost odnosa između feminizma i majčinstva. Ako ste voljel⁞e Tangerine L.A., ne propustite čaroban The Florida Project o odrastanju u otrcanom motelu na rubu Disneylanda koji kombinira roditeljsku ljubav, oskudicu i sve ono što bi zgrozilo suvremene savjetn⁞ice za odgoj. Među dokumentarcima izdvajam Everything is better than a hooker, nevjerojatnu priču o švedskoj seksualnoj radnici kojoj su na moralizatorskoj osnovi oduzeta djeca i dodijeljena nasilnom bivšem partneru koji je na kraju ubija u centru za socijalnu skrb. Polazeći od perspektive seksualnih radnica film vrlo važno prikazuje sav jad i problematičnost švedskog tretmana seksualnog rada.

Dvije djevojčice s leđa, jedna crvenokosa a jedna smeđokosa, gledaju u zgradu ružičaste boje iznad koje je na nebu duga

“Florida Project”

Od akademske tematike izdvajam graphic novel Tiphaine Rivière Carnets de thèse (na engleski preveden kao Notes on a thesis) sa slatko-kiselim crticama iz života postdiplomantice. Činjenica da je autorica na kraju zbog stripa prekinula poslijediplomski studij istovremeno me ushićuje i plaši. Među stručnom literaturom razveselili su me Concrete and Culture: A Material History Adriana Fortyja, oštroumna kulturna povijest betona i Nadogradnje: Urban Self-Regulation in Post-Yugoslav Cities (ur. Sven Quadflieg) o raznolikosti dodataka na socijalističke arhitektonske objekte. 

U rubrici „ostalo“ čekaju još dva stripa najbliža vizualnom savršenstvu. The Encyclopedia of Early Earth Isabel Greenberg na čaroban način pripovijeda o pripovijedanju. Belonging: A German Reckons with History and Home Nore Krug, Njemice koja živi u SAD-u, pretresa obiteljsku povijest i odgovornost za nacizam. Brojni arhivski dokumenti virtuozno su kombinirani sa sjećanjima, povijesnim činjenicama, nostalgijom, krivnjom i odgovornošću. Umjesto knjige Motherhood Sheile Heti (jednom mora biti kraj i toj novoj opsesiji!) pročitala sam njezin stariji roman — How shoud a person be? — i oduševila se perceptivnom kompleksnošću ženskog prijateljstva. Sjajne esejističko-poetske putešestvije Joan Didion: South and West: From a Notebook prigodničarski su me pratile su me na putovanju od Teksasa prema Kaliforniji. 

Chilling Adventures of Sabrina pogledala sam na brzinu u dva dana kad sam mislila da imam malariju i osjećaj je bio jednak onom koji mi je dala Sabrina iz 1990-ih: savršeni ugljikohidratni međuobrok poslijepodne nakon škole. Bonus: neprestanim ponavljanjem „Praise the Dark Lord“ već danima uspješno iritiram okolinu. The Marvelous Mrs. Maisel obožavam zbog sarkastične Susie, kostima i osjećaja da će sve biti u redu i da je promjena moguća. Desertnog karaktera su mi i Ocean’s 8 i romantična komedija How to be single koju sam slučajno pogledala. 

Za kraj, moje mirisno otkriće godine: moringa koja miriše kao redizajnirani jasmin — čarobno, ali još uvijek dovoljno nepoznato, kao 2019.

Biljka moringa

Lana

2018. za mene nije bila dobra godina; bila je teška, naporna i trajala 16 stoljeća. Većinu godine provela sam gotovo bez apetita, i fizičkog i kulturno-intelektualnog, tako da sam glad zadovoljavala nemaštovito, svim oblicima comfort fooda. Ledo kornet u plavom omotuAko bih svoju (pop)kulturnu godinu morala opisati jednom rečenicom, bila bi to: „2018., godina u kojoj sam rewatchala cijele Prijatelje.

Sve novo i uzbudljivo i naoko baš za mene, poput serije Sally4Ever ili My Year of Rest and Relaxation Ottesse Moshfegh, ostalo je netaknuto ili nedovršeno. Moj je Kindle kao groblje novih naslova koji su zapeli negdje između 3 i 5% pročitanosti.

Imajući to na umu, evo moje šake preporuka (evo stvari koje su me se uspjele najdugotrajnije dojmiti):

  • moje internetske osobe godine: 2

Andrea Long Chu napisala je niz odličnih tekstova u 2018., od kojih su najzapaženiji vjerojatno bili njen doprinos skandalu Avital Ronell i brutalna kritika memora Jill Soloway. Meni su najdraži bili tekst o Seksu i gradu, u kojem se nalazi ovaj potpuno savršeni opis Face:

Even Mr. Big, who has the potential to be a full person, speaks in short, biscuity sentences, his burly eyebrows bench-pressing his forehead into a permanent state of aloofness, as if to say, “What?” This could be because he fears chitchat will damage his plague-grey upper lip, which appears to have died and been reanimated by an untalented witch, or because the halved pomegranate where his mouth should be is so wet that any sentence over four words will slide right out, like a baby giraffe from its mother. This is a man who opens up as easily as a blister pack. He looks like if skin were a person. He smiles like an onion. His eyes are offshore bank accounts. His dick energy is so small it could solve climate change.

i tekst „Bad TV“, u kojem piše o pokretu #MeToo i televiziji, političkom i televizijskom, ali i želji za osvetom nasilnim muškaracima:

#MeToo never actually killed anyone, though that might have just been an accident of opportunity. The desire to kill was real enough. While sensible people, garden-party appalled, wondered aloud if important men should really lose their careers in the small of some woman’s back, we sat at home knowing that getting fired was mercy, not vengeance. (…) That mass murder would be morally untenable, or at least practically tricky, only whets the poignancy of the thing. That is the dark comedy of the desire we call feminism: we are ethically compelled not only never to get what we want, but never to stop wanting it, either. The only real justice would be unforgivable injustice. Separatism, the only answer, is also the wrong one. That fucking sucks. It means that justice is the biggest little lie of all.

Ne slažem se uvijek do kraja s Chu, ali njeno je pisanje uvijek vatreno, čvrsto i tjera me da razmišljam na nov način. 2018. završila je kontroverznim tekstom koji je podijelio twitterovu trans zajednicu, a mene veseli knjiga koja joj, nadam se, izlazi ove godine.

Kristen Arnett ove godine sigurno izlazi roman Mostly Dead Things, koji s nestrpljenjem očekujem i pročitat ću 100%, a osim toga je osoba koja me najviše puta nasmijala prošle godine na twitteru. I ne samo mene – kolekcija njenih tvitova doživjela je tiskano izdanje duhovitog naslova 7-Elesbian: A Memoir (folovajte Kristen da shvatite šalu).

Dijelimo ljubav prema psima i taksidermiji, a o potonjem je Kristen pisala i u vlastitom, dirljivom rezimeu 2018.

  • moje knjige godine o stvarnim ubojstvima i ubojicama: 2

Ono što me u ovakvim knjigama fascinira dimenzije su uništenja koje mogu donijeti odluke samo jedne ili dviju osoba. Istovremeno su susret s nečime što se mora opisati kao čisto zlo i s ljudskom empatijom, dobrotom, upornošću i nesebičnošću. Uzbudljiv spoj užasa i nade.

Naslovnica knjige I'll Be Gone in the Dark, kuća pred kojom je žuta policijska traka i naslov knjige u žutoj bojiI’ll Be Gone in the Dark: One Woman’s Obsessive Search for the Golden State Killer, Michelle McNamara

Spisateljica i crime blogerica McNamara iznenada je umrla tijekom pisanja ove knjige koja je posthumno izdana u veljači 2018., a plod je njene opsesije hvatanjem serijskog ubojice i silovatelja koji je terorizirao građan⁞ke Kalifornije između 1974. i 1986., prethodno poznatog pod više imena (Original Night Stalker, East Area Rapist, Diamond Knot Killer). Sad ga svi, pa i policija, zovu Golden State Killer, kako ga je nazvala upravo McNamara.

Dva mjeseca nakon izlaska knjige i 32 godine nakon posljednjeg zločina Golden State Killer je uhićen. Vidjeli smo njegovo lice i ime. Da ljudi poput Michelle McNamara nisu pritiskali i gurali slučaj, možda nikad ne bi bio ulovljen. Crime internet totalno je poludio; you had to be there.

A i knjiga je super.

Columbine, Dave Cullen

Ova je knjiga stara 10 godina, ali sjajna je i vrijedi je čitati jer u jednakoj mjeri analitično, dirljivo i jezivo opisuje ne samo masakr u Columbineu i način na koji je uništio tu zajednicu i promijenio SAD nego i to kako pogrešne informacije postaju činjenice, a onda i mitologije s političkom težinom (direktna je linija od Erica Harrisa i Dylana Klebolda do Jordana Petersona i njegovih poklonika).

Velika preporuka.

  • moje knjige godine o izmišljenim ubojstvima: 1

The Witch Elm, Tana French

Glavni junak i narator romana uobičajeni je bijeli, strejt, cis muškarac kojeg snađe par nesreća – prvo je napadnut i opljačkan u svom domu, zbog čega ima teškoća sa sjećanjem i razmišljanjem, a onda je osumnjičen za ubojstvo koje se dogodilo skoro dva desetljeća ranije. Praćenje stanja njegove svijesti kako roman napreduje iscrpljujuće je, ali i vrlo zadovoljavajuće, jer pored uobičajene krimi napetosti French gradi suptilnu kritiku muškosti potpuno nesvjesne vlastite sreće, aka privilegiranosti.

Za sve s mizandričnim tendencijama!

  • moje knjige iz 2018. koje mi se sviđaju i stvarno ih želim završiti u 2019.: 5 Naslovnica knjige Milkman, nebo za vrijeme zalaska sunca, more i djevojka koja hoda obalom

The Pisces, Melissa Broder (19%)
Normal People, Sally Rooney (4%)
How to Write an Autobiographical Novel, Alexander Chee (2%)
Milkman, Anna Burns (13%)
My Year of Rest and Relaxation, Ottessa Moshfegh (3%)

  • moje pjesnikinje koje su objavile nešto u 2018.: 3

A K Blakemore, zbirka Fondue
Kristín Ómarsdóttir, Waitress in Fall (prijevod izabranih pjesama s islandskog na engleski)
Hera Lindsay Bird, pjesma „Pyramid Scheme“:

it has been a great honor and privilege to love you
it has been a great honor and privilege to eat cold pizza on your steps at dawn
love is so stupid: it’s like punching the sun
and having a million gold coins rain down on you
which you don’t even have to pay tax on
because sun money is free money
and i’m pretty sure there are no laws about that
but i would pay tax
because i believe that hospitals and education
and the arts should be publicly funded
even this poem

  • moj najdraži novi sajt (ne Krilo): 1

Popula! „Popula is a journalist-owned, journalist-run, ad-free publication on the Ethereum-based Civil publishing platform.“

Čitajte Populu! (Pogotovo npr. ovo)

  • moji najdraži tekstovi godine: 2

Dva su mi se teksta 2018. posebno urezala u mozak, a igrom slučaju oba se bave izvanzemaljcima. Ova me godina stvarno bacila na koljena. Ali tekstovi su pravi užitak!

Missing Time“, Marissa Brostoff – o djevojačkom prijateljstvu(?), Mulderu i Scully i životu.

Lost Highway“, Brian Phillips – o Roswellu, pustinji, putovanju, atomskoj bombi i životu.

There’s a beauty to his stories, though, most of which are about how, when something truly inexplicable happens, owls tend to turn up around the edges of the event. You’ll see a dozen of them on a telephone wire, and then, around the next corner, the spacecraft. Mike’s written a book, collecting accounts of owls as harbingers. He thinks they might be psychic projections of extraterrestrial beings. As in, cloaks that aliens wear. He describes lying in the woods, feeling the silent passage of their wings.

Sova raširenih krila

  • moj industrijski sladoled godine: 1

Ledo Super kornet.

„Povodom svog 60. rođendana Ledo vam daruje najveći kornet do sada – Super kornet!“

Ako nitko drugi nije jeo ovaj neugodno veliki kornet retro okusa s punjenjem od višnje, ja jesam. Super je.

  • moja najbolja kupovina

Gua sha pločica za masažu, najbolje što sam 2018. kupila, jako je trendi u svijetu ljepote i kozmetike, no neka vas to ne pokoleba. Prateći jednostavnu shemu, pločicom svaku večer kratko masirate svoje nauljeno lice, što potiče cirkulaciju, pokreće limfu i naglašava vašu urođenu ljepotu. Nisam sigurna ima li takve učinke u mojoj izvedbi, ali jedno je sigurno: gua sha masaža lica dobar je osjećaj koji vam nitko ne može oduzeti.

Gua sha masažer roze boje

Ne znam stvara li ono što konzumiraš godinu ili te godina tjera da konzumiraš određene stvari, ali 2018. je bila bizarna. Svejedno je ne bih mijenjala za neku drugu, lakšu godinu, jer mi njene lekcije tek počinju sjedati, a prva je: ni najgore godine ne mogu trajati zauvijek.

Maša

Prošla je godina bila uzdah na početku Mitskine „Me and My Husband“. Nadam se da nas nije odvela u rezignaciju, u pomirenost sa stalnim pritiskom na grudni koš. Nadam se da će 2019. biti više od ukradenih udisaja.

Moja je 2018., očito, sadržana u 32 minute i 28 sekundi fenomenalnog Be the Cowboy – od nostalgičnih vrhunaca koje je ozvučila melankolična, ali nipošto izgubljena „Two Slow Dancers“ do jezovito običnih padova za koje je stvorena pronicljiva, istinita, savršena „Nobody“.  Uz Mitski slušala sam i debitantski album Noname čiji mi je lullaby rap ponekad doslovce pomagao da zaspim. Sve što trebate znati o Room 25 utkano je u sićušnu uvodnu „Self“ – Noname je sazrela, ali nije otvrdnula. Njezino je samopouzdanje nabujalo: „Y’all really thought a bitch couldn’t rap, huh?“ Njezina je perspektiva šira, ali ton je i dalje šaputav, intiman. Živući je dokaz da za prenošenje ubojitih stihova nije uvijek potrebno vikati. Voljela sam i King Princess koja je pred kraj godine isporučila novi singl – zabavnu i bezbrižnu potvrdu lezbijske žudnje „Pussy Is God“. Taj je singl ujedno početak i kraj poletnih otkrića u 2018., godini u kojoj sam napisala kratku neironičnu bilješku: „Renesansa Sufjana Stevensa!“ Uz Stevensove mrmljave hitove sa soundtracka za obožavani film Call Me By Your Name uglavnom sam se gubila u meditativnosti novog albuma Blood Orangea te u strahu i snazi novog albuma Jessice Lee Mayfield. Ipak, ovaj bih dio priče htjela zaključiti pozitivno, s curkama koje pjevaju o curkama i tome što curke trebaju, kome curke nešto znače, tko su i kakve su. Za validaciju djevojačke požude: Girls Need Love Summer Walker. Za curke-su-najbolje osjećaje: Girls girl in red.

Nekoliko mi je filmova definitivno napunilo pluća kisikom. Jesam li već spomenula Call Me By Your Name? Oh, jesam? Čudno. Mješavina sjećanja na vlastito (manje glamurozno, ali u duhu slično) djetinjstvo, obnavljanja ljubavi prema europskom filmu, suptilne, sjajne glume i neobuzdane žudnje uvukla me u šest gledanja u tjedan dana. Bilo ga je teško izbjeći pa sumnjam da ga niste gledal⁞e, ali ako niste, sad je čas. Godinu sam zatvorila nešto tmurnijom, ali ultimativno izrazito utješnom gej romansom. God’s Own Country bavi se surovim životom na britanskom selu, izgubljenom mladosti i nadom koju daje nježnost. Buja i buja dok vam srce ne bude puno i dok se ne prelije u novu godinu. Između ovih dvaju filmova ističem krasan Eighth Grade koji je apsolutno opravdao hvalospjeve (za razliku od Lady Bird koja mi je bila dirljiva, ali i by-the-numbers). Tijekom prve polovice godine nagledala sam se toliko intervjua u kojima Bo Burnham (prilično samozadovoljno!) objašnjava kako je bijeli cis muškarac napravio stvarno dobar film o djevojaštvu i postajala sve skeptičnija unatoč tome što je zvučao razumno (iako samozadovoljno). Srećom, pokazalo se da je bio u pravu – uhvatio je pukotine između dva uvježbana izraza lica, neugodne poludovršene razgovore, geste koje ne vode nikamo i optimizam tinejdžerskih godina te dao Elsie Fisher da sjaji u ulozi Kayle, nesamopouzdane curke uvijek spremne na pregovaranje s bučnim svijetom oko sebe. Eighth Grade sadrži i jednu od meni najdražih i najslađih scena prijateljskog dejta ikad jer shvaća da dečki i cure ne moraju nužno uvijek ići na romantične dejtove.

Dvije djevojke i dečko za stolom a pred njima junk food

“Eighth Grade”

Televizija je počela igrati ulogu moje popustljive dadilje zlatnog srca, spremne pružiti mi točno ono što trebam/želim, ušuškati me u krevet i ne znati mi reći ne. Zbog toga se više ni ne sjećam što sam sve gledala prošle godine, ali znam jednu stvar – nikada ne možete pogriješiti s bingeanjem Brooklyn Nine-Nine. Svih sam pet sezona odgledala u ožujku i bila oduševljena adekvatnom zamjenom za Parks and Rec te još inkluzivnijom glumačkom postavom i linijama radnje. Malo sam se zatreskala u Jakea Peraltu (a to govori puno o seriji koja obiluje znatno voljivijim i zanimljivijim likovima), blesavog, dobroćudnog i kompetitivnog glavnog detektiva koji sa svojim kolegama/prijateljima iz postaje iz epizode u epizodu razbija mitove o toksičnom maskulinitetu. No nakon početne zaluđenosti Jakeom i Ginom (očito!) kao moja se prava ljubav nametnuo Raymond Holt, čestit policajac, mrtav ozbiljan govornik i ponosan vlasnik preslatkog korgija. Dovoljno je da čujete samo jednu njegovu tiradu i znate da ste vezani uz ovu seriju zauvijek. Uz Brooklyn Nine-Nine, godinu su mi obilježile britanske kriminalističke serije Broadchurch (treća sezona koja sjajno prati proceduru i posljedice silovanja), Unforgotten (druga sezona koja isprepliće raznolike sudbine i bez patetike govori o dalekosežnim traumama) i Happy Valley (izvrsna prva sezona i nešto lošija druga sezona prate život policajke Catherine Cawood koju glumi MAESTRALNA Sarah Lancashire) – sve odreda iznijansirane, dobro odglumljene i bez klišeja. Također sam uživala u sjajnoj prvoj sezoni američke serije The Sinner za koju nemam drugu riječ osim understated. Jessica Biel me ugodno iznenadila i dala cijeloj seriji notu očaja, ali i začudne trezvenosti. Gledajte zbog misterija koji je bolji no što se čini.

Za kraj ostavljam knjige kojima sam se prošle godine napokon vratila s punim kapacitetom. Od svih krasnih, zabavnih, tako-tako knjiga koje sam pročitala u 2018. izdvojila bih romane Sally Rooney i prosinačku YA poslasticu Emergency Contact. Kada sam čitala Conversations with Friends, napisala sam u bilješku sljedeće: „Zbog ove se knjige osjećam kao pas – za razliku od likova ne želim skrivati osjećaje, samo očekujem da sve bude izrečeno i da nikada ne moram naslutiti tuđe zadnje misli. Also: Sally Rooney ima 27 godina i objavila je dva briljantna romana, a ja sam samo pas.“1 Rooney pronalazi nove riječi za misli i osjećaje koje mi se čini nemogućim prikazati kao nove. Ili, još bolje, ne pronalazi nove riječi, već jezik koristi neobično ekonomično i precizno pa odjednom samo želite izjaviti praznoj sobi: „DA, upravo tako!“ jer ste napokon imenoval⁞e osjećaj koji vam je godinama promicao. Normal People, njezin drugi roman, posebno je slatko-gorak te se bavi odnosom dvaju školskih prijatelja čiji se životi uvijek iznova isprepliću jer su veze nerazmrsive, i vječne i tiho venu u nama, čak i kad mislimo da su gotove. S druge pak strane Emergency Contact Mary HK Choi uzima klasičnu shemu girl meets boy i dodaje joj toliko slatke anksioznosti da ćete se od suosjećanja gotovo pretvoriti u likove o kojima čitate. Radnja prati Penny, društveno slabo prilagođenu brucošicu s majkom koju ne razumije, i Sama, siromašnoga slastičara s majkom koja ga je otjerala iz problematičnoga doma. Penny i Sam nakon jednog loše tempiranog napadaja panike počinju razmjenjivati poruke i uskoro postaju nezamjenjivi jedno drugome, kao što će i ova knjiga postati nezamjenjiva vama čim je počnete čitati.

Ova će godina biti više od ukradenih udisaja. Počela sam čitati Carry On i Confessions of the Fox, osjećam to.

  1. Žao mi je što je moja radna metafora uvijek pas, ali mi i nije žao.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Dvije smrti Sinéad O’Connor
♪ ♫*•♪ ♀️ 2021 ☻ favs by barb ヽ༼ຈلຈ༽ノ
Nježne sablasti
Sto Oskara za Tára 
Temeljac
Justine iz filma Sirovo curi krv iz nosa.
Željna krvi
Kvir memoari ili kako ispričati svoj život
Stisak hrvatskih kanselistica
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Lydia Tár ravna Zagrebačkom filharmonijom
Sretna 33. obljetnica panDemije svima koj⁞e slave!
Portijina elegija
Kult Plave Kamenice recenzira Taylor Swift
Preporuke za proljeće
Što bismo sačuvale iz 2021., a ne spalile na smetlištu
The L Word: Generation Q, FINALE
The L Word: Generation Q, S02 E07, E08 & E09
Promijeni veličinu fonta
Kontrast