Uglavnom smrt

Smrt dolazi u mnogim oblicima. Ovoga je tjedna umro moj osjećaj identiteta na internetu. Mnoge su se stranice odgovorne za potpuno preobraženje ne samo mojih očekivanja od (internetske) kulture već i čitavog mog postojanja na internetu ugasile jedna za drugom u posljednje dvije godine. Nesretan je niz počeo s Toastom, a završio s Rookiejem koji je sasvim neočekivano ugašen 30. studenog, prije samo tjedan dana. U ovim nesigurnim vremenima uvijek bih se samozadovoljno okrenula kopanju po Rookiejevoj arhivi u potrazi za nekim davno zaboravljenim stripom ili fotopričom. Barem tebe uvijek imam, barem zbog tebe ne trebam strahovati, pomislila bih i osjećala da je moje virtualno biće netaknuto. Gašenje Rookieja bila je promišljena odluka koja se formirala mjesecima i koja me na toliko mjesta u Tavinom oproštajnom uredničkom pismu podsjetila na gašenje Mufa da se na kraju priče o Rookieju ne čini logičnim žalovati. Nije čudo što je ovaj eklektičan tinejdžerski časopis prekinuo s radom – čudo je što je uopće narastao dovoljno da za njega doznaju curke diljem svijeta, čudo je što je izdržao sedam godina. Nemoguće je biti toliko naivna i ne slutiti da sudbina koja je snašla gotovo sve važnije šašave feminističke online prostore neće snaći i Rookie. Naravno, smrt nas uvijek zatiče nespremne. Stoga nije sramotno žalovati ili provesti poslijepodne buljeći u posljednju ilustraciju na stranici koja je dio vas. Smrt dolazi u mnogim oblicima, s Rookiejem je možda umro djelić i vašeg srca.

Život prije smrti

Bolest uvijek sa sobom vuče neugodne konotacije krhkosti života i neizbježne smrti, ma kako banalna bila. Kada bolest ili stanje koje na bilo koji način odskače od „normalnog“ nema službenu dijagnozu, kada se o njima ne razgovara ili ih se ne istražuje, strah postaje još snažniji. Allison Behringer u svom se podcastu jednostavnog naziva Bodies bavi upravo različitim neistraženim ili nepriznatim stanjima i to iz rodne perspektive.¹ Kroz šest polusatnih epizoda temeljito i bez zadrške proučava slučajeve žena koje zbog različitih razloga osjećaju da su im njihova vlastita tijela postala zastrašujuća i strana. U prvoj epizodi, prije no što se okrene uzimanju tuđih, poznatih joj i nepoznatih, tijela kao primjera, Behringer radi na vlastitom slučaju te slušatelj⁞ice uvodi u intimnu, a istovremeno nepokolebljivo analitičnu atmosferu priče o bolnom seksu. Kao što je slučaj i u svim drugim epizodama, bilo da se radi o bolestima, benignim promjenama ili tipičnim mijenama ženskoga tijela, Behringer dokazuje da nesigurnost i strah proizlaze iz kontinuiranog podcjenjivanja i trivijaliziranja ženske boli, generalnog zanemarivanja ženskog reproduktivnog sustava te uvriježene nesnošljivosti prema svakome tko je „drugačiji“. Budući da su u posljednjih nekoliko godina endometrioza i kronična bol počele izlaziti iz sjene, „Sex Hurts“ možda vam neće biti revolucionarna, no svejedno je poslušajte jer se radi o uživljenoj dnevničkoj naraciji i sjajnom uvodu u medicinsku rodnu diskriminaciju. Preostalih pet epizoda pokriva teritorij obilnog krvarenja povezanog s rasnom diskriminacijom, promjena u menopauzi o kojima je neugodno razgovarati i traumatičnih iskustava s dojenjem – temama koje se na prvi pogled ne čine sasvim podzastupljenima, ali koje, kada ih se izloži kroz prizmu osobnog iskustva, osvjetljavaju niz previđenih zakutaka.

Posebno bih istaknula epizode „Anxious Mess“ i „Other Than“ koje se bave problemima djevojačkog autizma i dlakavosti. U „Anxious Mess“ Behringerina je sugovornica Reese koja godinama ne može utvrditi zbog čega ima velikih problema s organizacijom i održavanjem kontakta s drugim ljudima te, nakon niza pogrešnih dijagnoza, uspijeva samoj sebi dijagnosticirati autizam.² Reeseina mi je priča bila najfascinantnija zato što nisam znala mnogo o autizmu, a ono što sam znala bilo je problematično upravo iz onih razloga iz kojih Reesein autizam nikada nije službeno dijagnosticiran.

„Other Than“ pak nudi dirljivo ispreplitanje drugosti i umjetnosti. Jeromeyna dlakavost, koja je počela u pubertetu i prekrila joj lice, vrat i druga „atipična“ mjesta, smjestila ju je na drugu stranu. Nasuprot ljepoti i zdravlju, koje su, kako nas se i dalje uči, odraz jedno drugog. Ovo je epizoda koja uz medicinski „misterij“ preispituje i zapadnjačke konvencije ljepote te njihov utjecaj na mentalno zdravlje, ali i nepobitnu činjenicu da naša tijela utječu na to kako vidimo svijet (što je često reakcija na to kako svijet vidi nas). Dlakavost je Jeromey dovela do ljubavi prema hororima i stvaranju sadržaja koji ne zaziru od drugosti, već se njome hrane.

Žalovanje

Na meni isprva neobičan primjer žalovanja naišla sam u epizodi sjajnog podcasta Family Ghosts nazvanoj „No Brown Spots“. Ovaj se podcast bavi zamršenim obiteljskim odnosima i donosi niz različito intoniranih, ali nipošto neujednačenih epizoda o zategnutim odnosima, obiteljskim tajnama i neobjašnjivim situacijama koje unutar bliske zajednice nekako postaju sasvim običnima. U „No Brown Spots“ glavnu riječ ima Caila, imućna mlada žena koja je u misterioznom požaru 2010. godine izgubila mlađeg brata. Način na koji se Caila hvata u koštac s prepričavanjem ne samo vlastite/obiteljske traume već i svega što joj je prethodilo u početku mi se činio gotovo bizarnim. Zbog vlastitih predrasuda o procesu žalovanja i navike da o njemu uglavnom čitam ili gledam nekoga tko je plaćen da žalovanje glumi, pomalo sam sumnjičavo slušala kako Caila poput privatne istražiteljice i nepokolebljive novinarke u jednom kopa po prošlosti svoje izrazito disfunkcionalne obitelji i slušatelj⁞icama zorno predočuje osobnost i posljednje dane svog brata, ali i duboko nesretne i zastrašujuće majke koja je umrla od raka dojke ubrzo nakon sinove smrti. Iako konstantno naglašava koliko su je ove smrti unesrećile te kako se nakon požara više nikada nije vratila „normalnom“, neopterećenom životu, Caila zvuči kao neopterećena, revna pripovjedačica koja se zakopala u tuđu priču jer je njome fascinirana i jer želi riješiti misterij u njenom središtu. Naime, uzrok požara nikada nije utvrđen, a Caila pomoću razgovora s članovima obitelji i vlastitih saznanja o bratovoj i majčinoj mentalnoj bolesti želi potvrditi jesu li njezine slutnje o podmetanju požaru točne. Ipak, ako stvarno slušate Cailu, a ne vodite se glupom idejom da tugovanje uvijek treba i zvučati tužno, u svakom je trenutku potpuno jasno koliko je Caili važno da njezin brat ne padne u zaborav te da preostali članovi i članice obitelji jedni drugima otkriju barem neka mišljenja i osjećaje. „No Brown Spots“ na mahove je jeziva, na mahove neizdrživo napeta, ali najčešće jednostavno neizrecivo tužna priča o malograđanštini najprivilegiranijih te ignoriranju ljudi koji pored nas žive i umiru. Cailino je uskakanje u voditeljevu ulogu validan oblik tugovanja, barem je to jasno na kraju ove gotovo jednosatne epizode. Baš poput smrti, i tugovanje dolazi u mnogim oblicima, a preuzimanje kontrole nad vlastitom pričom jednako je katarzično kao i godine provedene u žalosnoj tišini.

Život nakon smrti

Već sam spominjala koliko volim raznolikost serija te kako me baš one „nevažne“ često najviše vesele. Forever, koju su osmislili Alan Yang i Matt Hubbard, jedna je takva malena, nimalo bombastična serija od svega osam kraćih epizoda. Iako glavni glumci Maya Rudolph i Fred Armisen u promociji serije nisu smjeli otkriti o čemu se zapravo radi, budite upozoren⁞e – spoileri su nužni.

June i Oscar Hoffman upoznajemo kroz montažu koja podsjeća na Pixarov klasik Up! – njihov je život niz idiličnih, rutiniranih trenutaka te su, nakon dvanaest zajedničkih godina, naizgled postigli srednjoklasnu harmoniju. No nakon što odu na skijanje i Oscar doživi nesreću, postaje jasno da se serija vjerojatno neće baviti raspadom njihova braka, već novim položajem u kojem se nalazi June Hoffman, pa je tako cijela druga epizoda posvećena njezinom udovičkom životu. Iako Oscar nikada nije bio opresivan, dapače, njegov je karakter bio blag i iznimno nesklon sukobima, June nakon njegove smrti počinje osjećati određeno rasterećenje. Kada napokon odluči nastaviti sa svojim životom i počne razmišljati o stvarima u kojima se prije nije usuđivala okušati, June se također nađe s one strane. Možda je najveći preokret u seriji koja si dozvoljava dvije epizode uvoda i prevrata taj da se u zagrobnom životu ovih likova ništa ne mijenja, odnosno da će ih promjene koje su se spremale dok su bili živi dočekati i u životu nakon smrti.

Pomoću pedantne estetike koju sam naučila povezivati s Yangom, Forever se prije svega bavi nepromjenjivošću svakodnevice i neimenjivom dosadom. Iako likovi nisu sigurni što ih sve u zagrobnom životu očekuje te postoje li neka pravila koja se ne smiju prekršiti, ono u što se mogu pouzdati jest da ako ne traže više od stabilnoga građanskog života u predgrađu, mogu računati na bezgranične zalihe stvari koje vole i dana koje provode u sigurnosti vlastitoga susjedstva. Tako smrt u Oscarovom slučaju znači naprosto nastavak života, dok za June postaje konačan okidač. Uz to što se osjeća osujećenom (taman kada je krenula s ostvarivanjem vlastitih želja, morala je umrijeti), njezin sve vidljiviji bijes potpiruje i nova susjeda Kase koja je za života bila poslušnica pa je u smrti odlučila biti buntovnica. Dok Armisen sjajno igra lik plahog i pomirljivog, ali ultimativno pomalo zagušujućeg Oscara, Rudolph je apsolutna zvijezda ove serije. Njezino je ključanje ispod površine izvrsno kontrolirano i dozirano te povremeno izgleda kao duh kućanice iz pedesetih godina prošloga stoljeća koji opsjeda prvu polovicu serije. Iako se više ne radi o ekonomski ovisnoj ženi kojoj je dužnost brinuti o kući i odgajati djecu, June pati od neizdržive dosade te je zaglavila u braku kojem objektivno ne može prigovoriti ništa, ali iz kojeg ipak ima potrebu pobjeći. Naravno, razlika je u tome što kao suvremeni lik ima (ekonomski održiv, društveno prihvatljiv) izbor raskidanja braka u kojem se osjeća zatočeno, no serija je dovoljno suptilna da stvari ne postavi crno-bijelo te da pokaže beskrajne sive zone (umirućih) odnosa. Odgovori koje na kraju nudi dovoljno su konačni da zaokruže sezonu i čitavu seriju, a opet dovoljno ambivalentni da ne zvuče propovjednički.

U slučaju da vam je ovakva verzija zagrobnog života presuptilna, čitajte Undead Girl Gang. Naslov govori sve. Ovaj YA roman autorice Lily Andersson prati mladu vješticu Milu Flores čije tugovanje zbog gubitka najbolje i jedine prijateljice Riley Greenway čini podnošljivim jedino Rileyn brat Xander u kojeg je oduvijek potajno zatreskana. Uz to, Mila je uvjerena kako se Riley nije ubila, već je žrtva serijskog ubojice među čije preostale žrtve ubraja i svoje dvije neprijateljice – najpopularnije i najzlobnije djevojke u školi June i Dayton. Iako Mila zapravo ne vjeruje u wiccu te je prakticira više iz odanosti prema Riley (koja je zaista vjerovala u magiju), ispostavlja se da posjeduje snažne moći pomoću kojih uspijeva svoju najbolju prijateljicu dići iz mrtvih. Nažalost ili nasreću, s njom se vraćaju i prije spomenute zlice pa umjesto da Mila i Riley provedu sedam dana, koliko traje čarolija, tragajući za ubojicom i nadoknađujući izgubljeno vrijeme, prvo trebaju sklopiti primirje s Dayton i June te ih uputiti u svoje tajne.

Undead Girl Gang zabavan je i relativno neobuzdan tinejdžerski roman u kojem ćete twist vidjeti s udaljenosti od nekoliko milja (ili nekoliko stotina stranica), ali to vam neće pokvariti radost čitanja o Milinoj necenzuriranoj žudnji za Xanderom ili mračnim trzavicama u prijateljstvu koje se na danjem svjetlu činilo neraskidivim. Prijateljstvo – ono jedinstveno zbog kojeg možete nekoga dići iz mrtvih, ali i ono neočekivano koje postane stvarno i snažno prije no što ste se uopće stigl⁞e snaći –  čini jezgru Undead Girl Gang, no knjiga se referira i na niz aktualnih tema. Mila je body positive Latina čije opaske ponekad istini za volju zvuče pomalo preskriptivno, ali rijetko koji YA roman može izbjeći tu zamku ako tinejdžer⁞icama želi jasno dati do znanja da su inkluzivnost i empatija važne. Andersson je definitivno pogodila gdje ne treba postavljati pravila – u promišljanju o tugovanju, životu i (životu nakon) smrti sve su opcije otvorene, a snažna stajališta pojedinih likova nisu ni odbačena ni favorizirana. Undead Girl Gang zapravo je lijepo iznijansirana studija o žalovanju i ogromnoj ulozi koju najbolje prijateljice igraju u našim životima. Ako vam je teško razmišljati o smrti, nemrtve djevojke iz Undead Girl Gang tu su da vam pomognu.

Popsikon uvijek traži povratak na početak. Dragi Rookie, volim te. Ljubav je besmrtna, zar ne?

1. Preporučujem da uz slušanje svakako pročitate dodatne sadržaje na službenoj stranici. Behringer je stvorila koherentan korpus tekstova koji savršeno faktografski i poetski zaokružuju prvu sezonu ovog  podcasta.
2. Behringer ne propušta naglasiti kako je takav tip dijagnoze upitan, ali i validan s obzirom na stanje sustava u kojem se simptomi autizma proučavaju gotovo isključivo na bijelim, srednjoklasnim dječacima.