Silovanje, sram i književno naslijeđe

Trumpovo predsjedništvo, policijsko nasilje u Americi, policijsko nasilje u Hong Kongu, #metoo pokret, situacija u Sjevernoj Koreji, Flint koji još nema čistu vodu, jačanje neonacističkog pokreta, homofobni napadi po klubovima i autobusima, javni slom hrvatske javnosti oko konvencije koju je potpisalo pola Europe – živimo u vremenu kada je ove događaje nemoguće ignorirati. Počinje se govoriti o tzv. emocionalnoj iscrpljenosti (compassion fatigue), nesposobnosti osobe da zbog učestalosti teških situacija empatično reagira na svaku od njih. Kao odgovor na rast apatije, aktivist⁞kinje na društvenim mrežama posegnul⁞e su za ljutnjom; pod sloganom if you are not angry, you’re not paying attention pozivaju ljude da “se naljute, ali da ostanu ljuti”, da ne popuste. Ljutnja je jukstaponirana apatiji te definirana kroz angažiranost, kao negativna reakcija na negativne stimulanse, ono što nas sprečava da odustanemo. Nešto pozitivno, potrebno. 

Psiholog⁞inje Batja Mesquita, Michael Boiger i Jozefien De Leersnyder istražival⁞e su kulturnu uvjetovanost emocija i otkril⁞e pravilnosti u emotivnim odgovorima na situacije ovisno o kulturi u kojoj su ispitanici živjeli. Primjećuju “kulturne razlike u vrstama fenomena koji tvore emocije ukazuju na kulturnu konstrukciju u službi performiranja kulturnih zadataka”.1 Smatraju da kulturno uvjetovane reakcije olakšavaju funkcioniranje društva te nazivaju stanje kojem težimo “kolektivnom intencionalnošću”. Individue uče kako se osjećati u određenim situacijama; društvene norme kontroliraju ne samo naše reakcije već i emotivno stanje koje ih izaziva, a krajnji je cilj održavanje postojećeg društvenog sistema. Upravo je ljutnja jedna od emocija koju smatraju izrazito kulturno bitnom: “Ljutnja je normativna u Americi, gdje se pretpostavlja da motivira autonomiju i nezavisnost, a nepoželjna u Japanu gdje krši cilj harmonije odnosa. Također, sram je normativan u Japanu koji vrednuje kritičku samorefleksiju i nepoželjan u Americi gdje se smatra da potkopava vrijednost pozitivnog pogleda na sebe”.2 Ovaj zaključak podržava moja zapažanja o društvenim medijima; Zapad prihvaća ljutnju kao pozitivan odgovor na nešto negativno, kao branitelja autonomije i nezavisnosti.

No antropolog Renato Rosaldo smatra da Zapad u određenim situacijama potiskuje ljutnju. Njegova priča počinje s filipinskim plemenom Ilongota u čijoj je kulturi Michelle Zimbalist Rosaldo, njegova supruga, otkrila liget. Enciklopedija emocija liget definira kao “energiju ljutnje” koja posjeduje određeni “optimizam i vitalnost” te “može uzrokovati nepotrebne razmirice ali također uzbuđuje i motivira”. Kao slične emocije navedeni su “rivalitet”, “olakšanje” i “tugovanje”. Bijes u tugovanju postaje tema Rosaldova daljnjeg rada. Djelomično jer se vratio sam (Michelle Zimbalist Rosaldo preminula je u tragičnoj nesreći), ali i jer su mu razgovori s pripadnic⁞ama plemena pomogli da prepozna bijes u vlastitoj tuzi. U članku Grief and a headhunters rage opisuje svoju reakciju na Michellinu smrt:

Razbjesnio sam se čim sam joj vidio tijelo. Kako me mogla napustiti? Kako je mogla biti tako glupa i pasti? Pokušao sam plakati. Jecao sam, ali bijes je blokirao suze.3

Rosaldo smatra da Zapad treba prestati ignorirati i potiskivati bijes koji dolazi s tugovanjem te da mu je iskustvo s Ilongotima omogućilo da bolje razumije vlastite emocije. No gore naveden⁞e psiholog⁞inje sugeriraju da su Renatove emocije produkt Ilongotske kulture, da ga je boravak s njima promijenio.  Renato je proveo mnogo vremena pokušavajući razumjeti drugu kulturu te i sam dugo živio u njoj; nije neočekivano da je “pokupio” određene emocionalne norme. Također nije neočekivano da Zapad potiskuje ljutnju pri tugovanju. Ljutnja zbog društvene nepravde može dovesti do njezina ispravljanja. Ljutnja kao odgovor na smrt ne može učiniti ništa. Liget je u Ilongotskoj kulturi živio u simbiozi s ritualom “uzimanja glava”, lova na ljude izvan plemena. Kada je taj proces kriminaliziran, mnogi su Ilongoti doživjeli izrazitu emocionalnu bol, te su se mnogi pokrstili jer je kršćanstvo nudilo drugačiji, manje bijesan odgovor na smrt: “više se nisu morali suočavati s groznom vječnošću smrti”.4 Bez “ispušnog ventila” ljutnja je boljela u svojoj nepopravljivosti. Zapad voli ljutnju samo kad nas čini moćnima; smrt nam ne dopušta moć. A bespomoćnost je, za autonomn⁞u Zapadnjak⁞inju još gora od srama.

Zanima me koje emocije Zapad zahtijeva od žrtve silovanja. Pitanje reprezentacije silovanja nešto je o čemu je teško ne imati mišljenje; malo je književnih djela koja silovanje neće prikazati u nekom obliku. To se vidi od korijena zapadne civilizacije (Ovidijeve Metamorfoze, gdje se žene pretvaraju u biljke i životinje i ptice u potrazi za oblikom koji neće biti napastovan), u popularnoj kulturi (bojim se i spomenuti Igru prijestolja), a i čak na silabima za feminističke kolegije na Filozofskom fakultetu gdje je gotovo svaki naslov sadržavao neki oblik seksualnog nasilja nad ženskim likom. Ovo, naravno, nije kritika tih djela, već samo refleksija na ono što takva zasićenost govori o našoj kulturi. Kako prestati pisati o silovanju kad se silovanje neprestano događa? Kako način na koji prezentiramo silovanje utječe na stvarne žrtve — ne samo na prizivanje neugodnih sjećanja, nego i na konstruiranje emocionalne reakcije? Emocije su kulturno konstruirane — književna djela grade kulturu. Moj je cilj usporediti diskurz o fiktivnom silovanju s onim koji se koristi kad je riječ o pravim žrtvama, te osvijestiti (samoj sebi, ako nikome drugome) normativne reakcije koje se u njima propagiraju, repliciraju ili izazivaju. 

Ovidijeve Metamorfoze, nastale osme godine nakon Krista, prate niz priča s figurama iz tadašnje mitologije i većina sadrži prikaze silovanja. Citirat ću samo dva slučaja: priču o Dafne, i priču o Filomeli.

Dafne je bila nimfa koja se svidjela bogu Apolonu — ovu sam priču slušala u višim razredima osnovne škole, sa samo deset godina, od profesorice koja je koristila eufemizme gdje je mogla, ali ipak je ostala vjerna originalnoj verziji. Dafne odbija Apolona, bježi od njegovih nasrtaja i naposljetku traži pomoć od svog božanskog oca:

I kaže: “Oče, pomozi! O zemljo, zini il’ ovaj
Oblik što čini, da trpim, prom’jeni, da nema ga više!”

Filomela se, pak, dopada mužu svoje sestre koji je na prevaru dovodi na privatno mjesto te je tamo siluje. Priča završava kvintesencijalno rimskom krvavom osvetom te svi na kraju postaju ptice, ali riječi koje Filomela upućuje svom silovatelju (prije no što joj on uklanja jezik) posebno su zanimljive:

Zašto mi, nevjerniče, i život ne otmeš, da zla
Ispuniš sva? Ej da si učinio pred obležanjem
Kletijem to, bar sjenka bez krivice bila bi moja!

Ovi su mi citati bitni jer iskazuju dva uvjerenja dan-danas prisutna u diskursu oko silovanja: 

“Change my form, whence all my sorrows came” sugerira da je Dafnin izgled, a ne Apolonova nekontrolirana požuda, uzrok silovanja. Filomela, pak, tuguje što ju Terej nije ubio prije no što ju je silovao jer bi tada njen duh ostao čist —  žrtva je kriva i žrtva je onečišćena. 

Ne mogu govoriti o Metamofrozama i silovanju a da ne spomenem Meduzu. Interpretacije njezinoga mita brojne su i raznolike, a motiv silovane žene koja bude kažnjena (ili spašena?) te postaje čudovište i danas fascinira čitatelj⁞ice. 

Filomela odbija šutjeti i biti posramljena te postaje nasilna, ubojica, metaforičko čudovište. Meduza postaje doslovno čudovište; njezin oblik s vremenom postaje simbol moći, sigurnosti, spasa. Je li bolje biti čudovište nego žena? Unakazuje li nas silovanje? Jesmo li samo unakažene sigurne? Meduza ipak umire. Dvadeset i prvo stoljeće je i umjetnic⁞e stvaraju kipove Meduze s Tezejevom glavom. Zašto ta potreba za rehabilitacijom fiktivnih žena-čudovišta? Profesor Anđel Starčević nam je rekao, čisto sociolingvistički, da slušamo priče koje se ponavljaju jer tako znamo što je ljudima bitno. Zašto je Meduza toliko bitna? Helene Cixous piše o ženskom pisanju, naziva to Meduzinim smijehom. Dafne preuzima krivnju, traži milost i postaje drvo. Je li biti drvo bolje nego biti žena? Pjevačica i pjesnikinja Mary Lambert u knjizi poezije Shame is an ocean I swim across priznaje: “kad ga osjetiš u sebi, želiš biti lampa. Sigurnosni pojas. Kutija čavala, hrđe, nešto otvrdnulo, uništeno. Želiš biti divlji poni, riba na udici, bilo što osim žene”. Smije li se Meduza još? Agnes Varda piše: “Prva feministička gesta je reći: ‘U redu. Gledaju me. Ali ja gledam njih’. Čin gledanja, čin koji odlučuje da neću biti definirana kroz tuđu percepciju mene, već kroz vlastitu percepciju njih”. Meduzin pogled koji pretvara u kamen. Ovi su tekstovi požutjele tapete, a ja sam žena koju ne puštaju iz spavaće sobe. 

Mary Lambert zanimljiva je umjetnička ličnost upravo zbog dvojnosti koju njezin rad obuhvaća. Kao pjevačica poznata je po pop melodijama i romantičnim pjesmama koje se bave lezbijskom ljubavlju. moguće ju je čuti u refrenu Macklemoreove nagrađivane pjesme Same Love (2012), spotovi su joj šareni i puni svijetla i smijeha, te u njima zrači vedrinom. Čak i pjesma Secrets (2014) u kojoj otkriva vlastite tajne te tvrdi da ju “nije briga ako ih svijet sazna” zadržava isti vedri ton. A onda je tu njezina poezija.

Shame is an ocean I swim across bavi se temama kojih se nije dotakla u pop kulturi; govori o traumi koju je preživjela, o neugodnim posljedicama iste, o svom odnosu prema vlastitom tijelu i seksualnosti, o pritisku da sve svoje “ružne” dijelove zapakira u lijep omot. Ne mogu ne primijetiti razliku između umjetnice koja s osmijehom na licu govori “pretila sam, imam bipolarni poremećaj, ponekad ne ustajem iz kreveta po cijeli dan” i pjesnikinje koja je napisala Tips for Fat Girls: “Šminkaj se kao da se ne možeš pogledati u ogledalo, jer je ženstvenost jedina stvar koja ti preostaje”. Ne želim nazvati ijednu stranu Lambertine umjetnosti neiskrenom jer ne vjerujem da ijedna to jest; samo mi je zanimljiv jaz između tonova koje koristi. Pop-zvijezda Lambert ne glumi savršenstvo i bavi se temama homofobije i mentalne bolesti, ali pop-zvijezda Lambert neće biti ljuta ili povrijeđena. To ostaje na pjesnikinji Lambert. 

Sličnu dvojnost nalazim u pjesništvu Elise Chavez. Zbirka Miss Translated projekt je u kojem Chavez piše pjesme na španjolskom te ih sama prevodi na engleski. Način na koji Chavez pristupa prijevodu glavni je “sastojak” ove zbirke. Puno se toga može reći o činu prevođenja i definicija “točnog prijevoda” apstraktnija je od dadaističke umjetnosti, ali nepobitno je da su engleski prijevodi unutar ove zbirke nužno drugačiji od španjolskog originala. 

Chavez u prijevodu uzima toliko slobode da bi amater⁞ka ovaj prijevod nazva⁞la “krivim”. Međutim, riječ je o angažiranom prijevodu koji u tekst upisuje ideologiju oprečnu onoj u originalu te tako razotkriva često zanemarenu političku stranu prevođenja. Chavez pjesme objavljuje na internetu, original kraj prijevoda, i pušta čitatelj⁞ice da sam⁞e primijete razlike u verzijama, ali čitatelj⁞ica nema uvijek privilegiju pristupa originalu, sposobnost razumjeti original, ne obraća uvijek pažnju. Chavez pretvara svoje često ljute, često uznemirujuće španjolske originale u pjesme lakše probavljive anglofonoj kulturi, jeziku Zapada, te istovremeno problematizira i moć koju prevoditelj drži nad tekstom i činjenice kulturnih normi u kojima živimo.

“Ništa se nije dogodilo (uvjeravam se uvijek iznova)”, počinje prijevod pjesme Škorpion. Lirski subjekt govori o žrtvi silovanja koja o tom silovanju ne govori. Kroz pjesmu se proteže ton uznemirenosti, ali subjekt ne diže glas, ne izražava ljutnju. Okreće se umjetnosti, drugim hobijima, ne razmišlja o traumi. Kada je bezimeni On pita što se dogodilo i uvjeri da nije bilo ništa strašno, subjekt se doživljava kao “ono što ostaje nakon potresa, knjižnicu srama”. Završava riječima: “Nisi me silovao. Ništa se nije dogodilo”.

Original govori drugu priču. “Pokušavam imenovati ono što si mi oduzeo”, piše ovaj lirski subjekt te čitatelj⁞icu odmah uvodi u problematiku narativa: “Imam samo tvoje riječi za svoje tijelo, tvoj prljavi rječnik, ili osobito ružan ožiljak”. Nedostatak riječi kojima može opisati što joj se dogodilo Chavez sjedinjava s formom poezije, s činom prevođenja: završni distih postaje: “Nisi me silovao. Samo si me preveo”. 

Chavez, Amerikanka meksičkog podrijetla, ne prevodi, već i lokalizira, pretvara svoju poeziju u nešto što Zapad želi čuti. Pjesme o izbjegličkom iskustvu pretvara u manje ratoborne, kritika i uzrujanost gube se u prijevodu, a sirena iz alegorijske pjesme la sirena y el pescador umjesto opraštanja zahvaljuje ribaru koji joj je ukrao rep. Pjesma Škorpion nadovezuje se na Metamorfoze, na Mary Lambert, na protagonisticu Coatzeejevog romana Foe, na junakinje Igre prijestolja. Zajedno nam govore o načinu na koji se na Zapadu smije govoriti o silovanju.

Lambert svoju ljutnju skriva u poeziju, Chavez u španjolski. Zašto se ljutnja skriva? “I am deflowered, burned hysterical”, pjeva Arielle Tipa u Taca Chantrieri. Beinoff i Weiss (Igra prijestolja) pišu o ženama koje lude tražeći osvetu; ja vidim Ovidijevo naslijeđe. Ljutnja kojoj je moć oduzeta boli; postoje li paralele između ligeta i bijesa žrtve silovanja? Koje su emocionalne alternative uopće dostupne? Da padnemo na koljena i molimo bogove da nas pretvore u drveće?

The Nib je 2014. objavio strip Trigger warning: Breakfast u kojem autorica opisuje istiniti događaj: kako je jutro nakon vlastitog silovanja silovatelju napravila doručak te uvjerila samu sebe da se silovanje nije dogodilo. Chavezine riječi “nisi me silovao. Ništa se nije dogodilo” kao da odjekuju ovim stripom. Carmen Esposito u svom specijalu Rape Jokes priznaje da je vlastito iskustvo pričala kao zabavnu anegdotu godinama jer je to bilo probavljivije od istine. Pjevačica Dodie Clark priznaje da je tek godinama nakon prekida postala svjesna da joj je u vezi trebalo biti dopušteno odbiti spolni odnos. Jeanette Winterson u romanu Naranče nisu jedino voće opisuje incident u kojem uzrujana i maloljetna spolno opći s mnogo starijom ženom koja ju je gledala kako odrasta; taj čin nije osuđen ni kasnije spomenut. U romanu Foe Joe Coetzee stvara protagonisticu koju Robinson Crusoe siluje. Silovanje se više ne spominje, naizgled nema nikakav efekt na žrtvu. Zapad se nosi sa smrću uvjeravajući se da ona nije kraj, sa silovanjem uvjeravajući se da ga nikada nije ni bilo.

Pripovjedačica u romanu Marguerite Duras Ljubavnik daje izrazito emocionalno obojeno iskustvo, savršen školski primjer nepouzdan⁞e pripovjedač⁞ice te kombinira moje najdraže elemente proze (to što je proza) i poezije (to što se ne pretvara da nije poezija) u visoko osobni narativ. Da je tema drugačija, vjerujem da bih ovu knjigu čitala iznova i iznova, neprestano je citirajući na Instagramu dok cijeli svijet ne prizna koliko je Duras briljantna. No zbog tematike sam je mogla podnijeti samo jedanput. 

Pripovjedačica se prisjeća veze u koju je ušla s petnaest i pol godina. Njezin ljubavnik bio je znatno stariji, moćniji, iskusniji. Iako pripovjedačica neprestano citira to što je bjelkinja kao element moći nad kineskim ljubavnikom, na više mjesta priznaje da ona ipak nikakvu moć nema: ljubavnik je svjestan da krši zakon ali ona ga uvjerava da njezina majka nema novaca da ga tuži te samu sebe zove “dječjom prostitutkom”. Uvjerava čitatelj⁞icu — ili samu sebe — da je odnos uzajaman, da je on slab na nju, da ona njega uništava:

 Stariji je dvanaest godina od mene, i to ga plaši. Slušam ga kako govori, kako griješi, kako me voli, s nekom teatralnošću koja je u isti mah konvencionalna i iskrena.5

Stalno ističe njegovu preveliku emocionalnost, opisuje kako plače tijekom seksa, emaskulira ga svakom prilikom: “Ono čini plačući. U početku boli”.6

Ipak, ne može sakriti da on nju ostavlja i vjenčava se s drugom ženom, a ona naglo stari te misli na njega godinama nakon kraja afere. Ona, po vlastitom kazivanju, ima razoreno lice, ona biva ostavljena, ona je imala petnaest godina, ona nije imala novaca, nju nestabilna majka tuče dok braća radosno slušaju priljubljeni uz vrata. Smatram da čitatelj⁞ica Ljubavnika ima više dobrih razloga sumnjati u pripovjedačičinu verziju priče. 

Trebalo mi je četrdeset i osam sati da to shvatim, te dva tjedna da to uspijem staviti u riječi, ali knjiga me potresla. Iskustvo me podsjetilo na čitanje Nabokovljeve Lolite: stalno isti problem, nepouzdani pripovjedač, dobar s riječima. Humbert Humbert nas može uvjeravati da ga trebamo osuditi kao čovjeka i slaviti kao pisca, pripovjedačica Ljubavnika može tvrditi da je kao siromašno dijete imala nadmoć nad odraslim bogatašem s mnogo seksualnog iskustva; zašto im vjerujemo? Je li riječ o nesvjesnom biranju manje mučnog čitateljskog iskustva? Ili smo jednostavno kulturno uvjetovan⁞e ignorirati prikaze seksualnog iskorištavanja, pretvarati se da se ništa nije dogodilo? 

Ne želim siliti nikoga na identitet žrtve. Ali želim identitetu žrtve vratiti njegovu moć. Shoshana Felman nam je rekla da “deprimirane i prestrašene žene neće prisvojiti sredstva proizvodnje i reprodukcije”.  Freud nam je rekao da potisnute emocije ne nestaju, već uzrokuju simptome. Ne vjerujem da su represija i ludilo jedine dvije opcije; vjerujem da je riječ o jednoj opciji, opciji koju ova kultura želi. Bol koju žrtva silovanja proživljava slična je boli tugovanja; boli koja proizlazi iz ljutnje kojoj je oduzeta moć. Ali dok smo pred smrću uistinu bespomoćn⁞e, kultura silovanja samo želi da se tako osjećamo. Kultura silovanja naučila nas je da se bojimo vlastitog bijesa, ali on je opasan samo kad ga potiskujemo, patologiziramo. Tatiana Lubovinski definira loše žrtve kao “žene koje slušaju druge žene, žene koje vjeruju drugim ženama”. Hannah Gadsby otvoreno govori o vlastitoj traumi te inzistira: “Ne govorim vam ovo da biste me gledati kao žrtvu. Nisam žrtva. Govorim vam ovo jer moja priča vrijedi. (…) Vjerujem da možemo naslikati bolji svijet ako ga naučimo gledati iz više perspektiva”. Postoje alternative. Postoji solidarnost. Postoji nada. Bijes nije problem; možemo imenovati pravi problem. Možemo riješiti pravi problem. I mir će doći sam od sebe.

Ilustracija: Karolina Wojtas

  1. Mesquita, Batja; Boiger, Michael; De Leersnyder, Jozefien. „The cultural construction of emotions“. Current Opinion In Psychology. Vol. 8, 2016.
  2. Mesquita, Boiger, De Leersnyder, str. 5.
  3. Rosaldo, Renato. Grief and a headhunters rage. 2004., str. 169.
  4. Rosaldo, str. 168.
  5. Duras, Marguerite. Ljubavnik. Ceres, 1998., str. 40.
  6. Duras, str. 32.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
Silovanje, sram i književno naslijeđe
Roditeljstvo na ekranu
Bila sam teen anarhistkinja
Bundevine sjemenke
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast