Kada sam se kao brucošica prvi put u jednom davno izgubljenom tekstu susrela s konceptom kampanilizma, osjetila sam prema njemu veliku nježnost. Nesvjesna mnogo očitijih konotacija, suosjećala sam s adolescent⁞icama čije su se tradicija povratka i ljubav prema roditeljskom gnijezdu nemilosrdno ismijavale.

O kontradikcijama i kompleksnostima uživanja i pisanja o glazbi iz ženske pozicije.

Treća je razina čitanja, međutim, bila ona problematična, ona na kojoj se čitateljska ugoda prepoznavanja rasplinjavala – svijest kako Leino iskustvo poroda nije nimalo slično mojem iskustvu, odnosno činjenica da sam osobni dio teksta morala čitati u znanstvenofantastičnom ključu.

Iako je baš svaka osoba na svijet došla nekim oblikom poroda, većina o njemu zna (ni)malo. Stanje neinformiranosti utire put nesankcioniranom nasilju na porodu: ako ne znamo što porod (ne) treba uključivati, kako se boriti protiv neopravdanih i ponižavajućih postupaka?

Radi li se o hrvatskoj ministrici kulture ili bjelogoričnom drvetu iz porodice vrba?

Sjatile smo se opet pisati feministički. Dobrodošl⁞e!