Iz Rusije s ljubavlju: (anti)junakinje suvremene ženske proze

U ruskoj književnosti od nihilista češće umiru samo žene. Šanse za preživljavanje raspleta dodatno smanjuju taština, seksualne afere i europsko ime. Ženski likovi skončavaju pod vlakovima ili prozorima s kojih su se bacili, od tuberkuloze ili od ruke svojih ljubavnika.

Jedna od mojih omiljenih junakinja, Nastasja Filipovna, u roman Idiot ulazi kao „slika – njezin portret kruži među raznim likovima prije nego što je uopće upoznamo – ali odlazi kao truplo“.1 Nastasju ubija zaručnik Rogožin,2 a Murav primjećuje da većina junaka Dostojevskog čine i ispovijedaju zločine ili prijestupe protiv žena. Ženski su likovi istovremeno žrtve muškaraca i žrtve muških narativa. Laura Mulvey je pitanje narativa koji općenito zahtijevaju (žensku) žrtvu objasnila kao sadizam koji se nastoji opravdati stvaranjem priče, a Teresa de Laurentis u njezinu je zaključku prepoznala implicitnu naznaku obrata pitajući se mora li sadizam prisvojiti sve priče. 

Unatoč općoj i egalitarnoj propasti na kraju Idiota, Nastasja je jedna od rijetkih junakinja Dostojevskog koja pokušava postati autoricom vlastitoga života. Harriet Murav njezino autorstvo povezuje s odnosom prema religiji, ali meni je zanimljiviji Nastasjnin ispad, spaljivanje novca i odbijanje udvarača, koji strukturira daljnji zaplet romana i tri pisma u kojima ga ona objašnjava. Murav se pita postoji li subjektivnost kod Dostojevskog izvan stvaranja diskursa. Mislim da je Nastasjino (histerično?) ludilo tjelesni tip stvaranja značenja. Ipak, i nakon vrlo elokventnih pisama knez Miškin, oličenje kršćanske empatije, kršeći ruke beskrajno ojađen zaključi da je luda. 

U drugoj polovini 19. stoljeća osim Dostojevskog pišu i brojne (naravno, nekanonizirane) spisateljice. Neke su postale doslovne autorice svojih života, razne su spisateljice ostavile zapise, žanr koji spaja zbilju i fikciju te ga odlikuje književno dorađen izraz unatoč ležernome stilu.3 Često su, između ostaloga, pisale o odnosu majki i kćeri, temi posve zanemarenoj u ruskoj književnosti opsjednutoj očevima i sinovima. Posebno su ih snažno i pozitivno proživljavale pripadnice ženske radikalne inteligencije 1870-ih.

Naslovnica engleskog izdanja djela Ljudmile Petruševske "There Once Lived a Woman Who Tried to Kill Her Neighbor's Baby". Ženska bista na crvenoj pozadini, rukopisni font.

Loša majka 

Iako zanemareno u književnosti, majčinstvo je jedan od temeljnih ruskih mitova. Od Bogorodice preko majke radnice do postsocijalističkoga vremena dobra (idealna) majka temelj je obitelji i implicitna norma ženskoga ponašanja. Možda je baš zato Medeja omiljena devijacija dviju suvremenih spisateljica – Ljudmile Petruševske i Ljudmile Ulicke.

Ljudmila Petruševska, dramatičarka i prozaistkinja koja je potpunu afirmaciju doživjela tek 1990-ih, iako je počela pisati daleko ranije, „narativima čitatelje dovodi do očajanja“, a „njihovu pažnju djelomično privlači visoko retoričkim i psihološki mrcvarećim opisima ženstvenosti“.4 U svijetu užasa koji stvara Petruševska traume se prenose po ženskoj liniji unutar beskrajnoga kruga viktimizacije s monstruoznom majkom u središtu.
Figura majke izjednačava se s dobronamjernim, prirodnim i svetim u zapadnoj i ruskoj kulturi. Zbog toga Petruševska svoje najjezivije prizore postiže prikazivanjem majki kao despotkinja koje psihološku moć iskorištavaju za složene i uvelike nepriznate ciljeve. Vrijeme noć, njezin najpoznatiji roman, prikazuje majku koja ponižava svoje ukućane, teatralno se žrtvuje za druge nizom prenaglašenih gesta i noću, u pauzama od maltretiranja, piše. Obiteljsku dinamiku dobro prikazuje prizor očeva odlaska:

I evo mudrih riječi utjehe koje mi je rekla moja devetogodišnjakinja Aljonka kad su se posljednji put zatvorila vrata za njihovim ocem, a ja sam stajala kiselo se smješkajući, vrelih obraza i bez suza, blizu toga da se bacim kroz prozor i ondje, ondje ga dočekam kao bezoblična strvina na pločniku. Da ga kaznim.
– Mama – rekla je Aljonka – ja tebe volim?
– Da – odgovorila sam.
5

Majka, zaključuje Helena Goscilo, s druge strane groba nalaže objavljivanje rukopisa ušutkanoj kćeri koja „govori samo kako bi našla mjesto za majčin glas“.6 Osim okvirnoga dijela koji je napisala kći, Vrijeme noć dnevnik je Ane Andrianovne. Izbor monološkoga žanra sugerira da pripovjedač⁞ica ima povlaštenu poziciju iz koje može manipulirati perspektivom, tonom i naglaskom, a koja je fiktivnim i stvarnim ženama u (ruskoj) književnosti često bila uskraćena. Unatoč tome, i Ana i njezina kći Aljona inzistiraju da je protagonistkinja „pjesnik“, nipošto „pjesnikinja“ ili „spisateljica“. Iako Goscilo njezin tekst uspoređuje s predsmrtnim monologom Ane Karenjine, Ana iz Vremena noći sebe smatra nasljednicom jedne druge imenjakinje, Ane Ahmatove, također „pjesnika“. Za njezino su pisanje značajna još dva podatka – danju ne piše zbog obiteljskih svađa i kućanskih poslova, a dvije su joj pjesme objavljene na Dan žena. Iako Anine pjesme nisu citirane pa ne mogu procijeniti koliko je njezino viđenje sebe kao pjesničke veličine utemeljeno, rijetko i prigodno prepoznavanje ženskih doprinosa (književnosti) i previše mi je poznato. 

Naslovnica engleskog prijevoda teksta Ljudmile Ulicke pod naslovom "Medea and Her Children". Bosonoga osoba u bijeloj haljini stoji na pijesku, more je u pozadini.

Luda pjesnikinja

Za razliku od Petruševske, Ljudmila Ulicka rehabilitira Medeju. Ulickin roman Medeja i njezina djeca prijestupnicu iz naslova opisuje kao brižnu medicinsku sestru koja, iako ne može imati vlastitu, brine za mnogobrojnu djecu svoje braće i sestra. Pri tome je posve dobrodušna i tek rijetko blago ironična.

U romanu se jedan lik ipak približava devijantnome svijetu Petruševske – mlada pjesnikinja Maša koja se na kraju romana i nakon nekoliko psihijatrijskih dijagnoza baca s prozora. Maša je više nezainteresirana nego loša majka, a njezina je tanka zbirka pjesama poput Aninih zapisa objavljena posthumno. Maša me podsjetila na izgubljenu generaciju mladih, genijalnih žena o kojoj piše Kate Zambreno u kritičkim memoarima Heroines, na lude supruge modernističkih intelektualaca čije autobiografske tekstove nitko ne shvaća kao (ozbiljnu) književnost. Uz to što je dio naraštaja nesretnih spisateljica zbog djelomično otvorenoga braka s Alikom, znanstvenikom u čiju genijalnost nitko ne sumnja, zbog mjesta i vremena radnje romana Maša pripada krugu sovjetske, liberalno-boemske inteligencije kojom se u pripovijetci Svoj krug bavila i Petruševska.

Za razliku od Sonječke, protagonistkinje Ulickine istoimene pripovijetke i kućanice koja napušta svoju čitateljsku strast nakon udaje,

Maša, sjedeći kod kuće sa svojim sinom, jedinstvenim dječačićem koji se mogao sam zabavljati od jutra do večeri, pisala je člančiće za časopis sažetaka, pomno čitala brojne knjige i pisala što stihove što neodredive tekstove koji kao da su bili preuzeti od razvih autora. Vlastiti glas kod nje još nije nastao i naginjala je raznim stranama – od Rozanova do Harmsa.7

Imelda Whelehan korpus romana o ludim kućanicama smatra važnim dijelom književne produkcije drugoga vala feminizma. „U ovim romanima pronalazimo tjeskoban osjećaj zatočenost supruge iz predgrađa“,8 dosadnjikavu monotoniju te osujećene intelektualne i umjetničke ambicije. Iako su u solidnim brakovima, protagonistkinje su nezadovoljne i pisanje vide kao terapijski čin. Romani kojima se Whelehan uglavnom bavi žensko pisanje prikazuju kao otkrivanje sebstva. Za Mašu, kućanicu koja nije odustala od umjetnosti, intenzivno je pisanje početak psihoze. Ulicka na zanimljiv način spaja dva sustava motiva – lik nezadovoljne kućanice, daleko tipičniji za zapadni nego za sovjetski kontekst unutar kojega je ideal bila zaposlena majka, i bliskost ludila i pjesništva. Zambreno je te motive povezala teorijski, zrcalnim slikama umjetnika i muze te psihoanalitičara i pacijentice. Lik je umjetnice feminističkim spisateljicama posebno važan: on je istovremeno ženska borba za (samo)reprezentaciju i subverzija ustaljenih rodnih uloga. Ne mogu se oteti dojmu da je Sonječka, za razliku od Maše, dobra kućanica i majka djelomično zbog toga što je odustala od bavljenja književnošću.       

Maša započinje aferu na ljetovanju, prilikom posjeta Medeji. Neimpresivan preljub, gotovo antromansa nalik zapadnjačkim feminističkim romanima, pretvara se u spisateljski materijal. Ljubavnik Butonov misli da je od nekoga prepisala pjesme koje mu šalje u pismima, a koje je njegov obrazovani prijatelj proglasio dobrima. Mašine pjesme, napisane 1960-ih i 1970-ih i citirane u romanu, vrednuju i objavljuju muški likovi. Njezino je samoubojstvo posljedica halucinacija (ili vizija), posljednja kopča kojom je povezano žensko ludilo i žensko pisanje. Opisano je kao tragično, ali ne zbog Mašina književnoga potencijala nego zbog toga što je mlada supruga i majka.

Naslovnica engleskog prijevoda romana Irine Denežkine "Give Me (Songs for Lovers)". Djevojka s cigaretom u ruci naslanja se na crno-bijeli televizor, ornamentirane tapete su u pozadini.

Nova djevojka

Nova ženska proza (ili: proza novih žena) u Rusiji nastaje krajem 1980-ih. Poststaljinska generacija spisateljica objavljuje dvije antologije i ističe povezanost roda i autorstva.9 Irina Denežkina svoju je nagrađivanu zbirku kratkih priča Daj mi! objavila 2003. godine. Olga Slavnikova o njoj piše kao o članici Sljedeće generacije, skupine mladih prozaist⁞ica stasalih početkom stoljeća za čiju je poetiku dob važnija od roda. Po mome mišljenju, adolescencija i feminitet u zbirci su neodvojivi. Unatoč razlikama, heroine, uglavnom i pripovjedačice koje govore ispovjednim tonom toliko ustaljenim u ženskoj prozi, znaju u kojoj mjeri usvajanje feminiteta može biti bolno.

Umjesto poezije, toliko važne u prethodnim knjigama, Denežkina citira MTV hitove. Englesko je izdanje dobilo podnaslov po jednome od njih, pjesmi Song for Lovers koju Denežkina koristi kao pozadinsku buku dok opisuje antiromantične dogodovštine skupine prijatelja, promašene modne i ljubavne izbore. Autorica koristi arhetipski prizor djevojačke proze, djevojku koja se promatra u zrcalu, kako bi prikazala emocionalni intenzitet (post)adolescencije: „Nije joj bilo jasno. I također joj je bilo nemoguće zamisliti da se tako lako srušilo SVE i da se zemlja izmakla pod njezinim nogama, rugajući joj se“.10 U Valeročki je, uz za djevojku traumatičan i nasilan seks, opisana „jedna slučajna pogreška“, slučajno davanjem samo malo pogrešnoga broja napornome poznaniku. I mučne i komične, situacije su s razlogom djelovale blisko i poznato mnogim američkim recenzenticama.

Na naslovnici originala nalazi se grad u pozadini te lijepa, nasmiješena autorica u prvome planu. Na naslovnici engleskoga izdana nalazi se melankolična mlada žena koja puši naslonjena na televiziju. Vizualne strategije naslovnica dobro pokazuju afektivnu politiku zbirke – djevojaštvo je temeljito ambivalentno razdoblje povezano s urbanim prostorom i konzumacijom (zapadnjačke) popularne kulture.

Što da se radi s ovim tekstovima? Mnoge su kritičarke (ispravno) primijetile da romani koji se bave ženama nisu nužno feministički. Iako se svi spomenuti tekstovi dotiču menstruacije, abortusa, brige za djecu i seksualnosti, tema koje su punopravno mjesto u književnosti dobile zahvaljujući feminizmu, protagonistkinje narative rijetko (ako uopće) napuštaju trijumfirajući. Sara Ahmed u knjizi The Promise of Happiness sreću smatra posljedicom dobre izvedbe uloga (kućanice, majke, kćeri), društveno nametnutim imperativom koji se najbolje ostvaruje u srednjoklasnom heteroseksualnome braku. Nesreća ima prevratnički potencijal, ona ukazuje da norma nije neupitna i da su nesretnice spremne da je izazovu.

Ruska je ženska proza politički zanimljiva jer otkriva neka prazna mjesta zapadnoga feminizma poput zablude da izlazak na tržište rada znači automatsku ravnopravnost ili da je deklarativna jednakost jamac promjena na privatnome planu. Whelehan zaključuje da su američke i britanske feministkinje željele pisanjem steći i kod čitateljica stvoriti revolucionarnu svijest. Možda je suvremena ruska proza ponekad toliko depresivna jer opisuje posljedice revolucije koja je razočarala svoje kćeri.

 

*Zahvaljujem profesorici Danijeli Lugarić Vukas na sjajnome kolegiju i novim literarnim favoritkinjama.

Ilustracija na naslovnici: Masha Krasnova-Shabaeva

  1. Murav, Harriet, „Reading Woman in Dostoevsky“, u: A Plot of Her Own. The Female Protagonist in Russian Literature, ur. Sona Stephan Hoisington, Northwestern University Press, Evenston, 1995, str. 51.
  2. Ona krvari vrlo malo, Rogožin tvrdi da je iskrvarila tek pola žličice. Iako knez Miškin, idiot iz naslova, to objašnjava kao unutarnje krvarenje, Nastasjina se biološki neobična (ali društveno vrlo uobičajena) smrt može povezati s njezinom čudovišnošću. Monstruozna i vrlo zanimljiva junakinja hrvatske književnosti, Laura iz Kovačićeva romana U registraturi, također umire ne ispustivši ni kap krvi.
  3. Heldt, Barbara, Terrible Perfection. Women and Russian Literature, Indiana University Press, Bloomington & Indianapolis, 1987, str. 81.
  4. Goscilo, Helena, „Mother as Mothra: Totalizing Narrative and Nature in Petrushevskaia”, u: A Plot of Her Own. The Female Protagonist in Russian Literature, ur. Sona Stephan Hoisington, Northwestern University Press, Evenston, 1995, str. 103.
  5. Petruševska, Ljudmila, Vrijeme noć, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013, str. 61.
  6. Goscilo, str. 113.
  7. Ulicka, Ljudmila, Sonječka i druge priče, Sysprint, Zagreb, 2009, str. 210.
  8. Whelehan, Imelda, The Feminist Bestseller: From Sex and the Single Girl to Sex and the City, Palgrave Macmillan, Hampshire & New York, 2005, str. 63.
  9. Goscilo, str. 102.
  10. Denežkina, Irina, Daj mne!, Limbus Press, Sankt-Peterburg & Moskva, 2003. (Prijevod: Irina Denezhkina, Give Me: Songs for Lovers, str. 143.)

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Dvije smrti Sinéad O’Connor
♪ ♫*•♪ ♀️ 2021 ☻ favs by barb ヽ༼ຈلຈ༽ノ
Nježne sablasti
Sto Oskara za Tára 
Temeljac
Justine iz filma Sirovo curi krv iz nosa.
Željna krvi
Kvir memoari ili kako ispričati svoj život
Stisak hrvatskih kanselistica
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Lydia Tár ravna Zagrebačkom filharmonijom
Sretna 33. obljetnica panDemije svima koj⁞e slave!
Portijina elegija
Kult Plave Kamenice recenzira Taylor Swift
Preporuke za proljeće
Što bismo sačuvale iz 2021., a ne spalile na smetlištu
The L Word: Generation Q, FINALE
The L Word: Generation Q, S02 E07, E08 & E09
Promijeni veličinu fonta
Kontrast