VJETAR U KOSI: Gubici, gubitnici i fuck you, Alanis Morissette!

I. Ruke čiste

Nosim prugastu majicu lađa izreza koju čupkam kod pupka dok promatram odraz u staklu i svakih se par minuta sjetim uspraviti. Vidim bijele pruge i obrise i vlasi kose koje podrhtavaju na zraku kao plamičci, ali lice mi je prozirno. Oko mene sa svake strane jedan Marko, jedan mi sklanja pramen kose s usne, drugi stresa pepeo iz krila. Mahnem rukama, ali godi mi, osjećam se kao lutka u rukama dječaka koji se boje da će je potrgati, a istovremeno je to upravo ono što bi najradije napravili, ošišali je ili pošarali, pa bi im kasnije bilo krivo. Sve moje ljubavi s pomoćnim kotačićima zvale su se Marko i među nama nikad nije baš sasvim upalilo. Prva je bila na moru, iz ljeta u ljeto, pa sam jedne godine konačno odlučila da sam je spremna izraziti; imala sam osam godina, taman sam uzela čitati Marka Twaina i osjećala sam se superiorno:

– Glup si ko konj! – rekla sam jer sam to baš naučila reći. Naljutio se:
– Ti imaš zube ko konj! – rekao je, a meni suze na oči, jer imam.

Sada mi drugi Marko pričaju priče o amforama na dnu mora, užasno sam umorna i teški miris proljeća me uspavljuje. Kava mi nije dovoljno slatka jer sam dobila samo jedan šećer i neugodno mi je tražiti drugi, kafići u kojima se uz kavu dobije samo jedan šećer misle da su bolji od mene.

– Odlazim – kažem i obojica se stresu, – Moram otputovati, hitno i daleko – izgovorim i obojica briznu u plač, dva nedorasla Marka kao dva mala Knausgaarda viču: Oooooo!

Ranije toga dana uspinjem se uz par zdepastih stepenica, sjedam, povlačim ručicu i vjetar mi diže kosu. U buldožeru sam i rušim nekoliko borongajskih limenki jer svatko tko me dotjera do toga da me progoni jebena Alanis Morissette zaslužuje umrijeti. Ne čujem ništa osim brečanja mašine, preda mnom se rahlo trusi fasada i savija metal, pucaju kosti, umiru ljubavi i ljubavnici. Skačem sa sjedišta i odjednom sam tu gdje me moče dva Marka. Ustajem i mahnem im na odlasku, zaboravit će me čim zađem za ugao, ali zasad su neutješni, a meni je drago.

II. Trebali biste znati

Pakiram sve svoje bivše, sve svoje bivše fikcije, sve svoje Marko i sve su lako sklopive, sve ih je vrijeme izjelo i sabilo u po nekoliko redaka. Nesuđeni muzičar koji malo baca na Cobaina jer ima plavu kosu do ramena, grindcore metalac katolik, stomatolog partijaner kojem je jedna noga kraća od druge, komparatist književnosti vulgaris, hipersenzibilni elektrotehničar koji mi je ostavio svoju kremu protiv reume. Lica im vidim savršeno jasno, ali priče sam gotovo sve zaboravila. Nije to ni slučajno jer egzorciram svoje ljubavi, posvećeno sjedim u kadi cijelu noć dok ih ne isplačem, ne dam da mi kradu mjesta koja volim, glazbu i godišnja doba. Vraćam se putem kojim sam došla koliko god puta treba da bi sve to ponovno bilo samo moje, da bi ostali samo bljeskovi, samo pragovi, ali posve ohlađeni. Pamtim, prvi seks mi je bio u parku, a drugi u wc-u biljarskog kluba na Kvatriću, uz lupanje gospođe koja mi je kasnije rekla da me treba biti sram. Mislim da je sram nešto što refleksno uhvatite jer je netko to bacio prema vama, a pritom je potpuno beskoristan i trebalo bi ga pustiti da se odbije od vas kao lopta u graničaru (bila sam jako loša u graničaru).

Nisam puno polagala u gubitak službene nevinosti, htjela sam je se riješiti, lagala sam prvom dečku da sam iskusnija nego što jesam jer nisam htjela da se osjeća posebno. («Aha, nisi mi rekla da imaš mengu…» – «Nemam mengu.» – «Kaj?» – «Kaj?») Druge su vrste gubitka nevinosti dublje i bolnije, poput one kad shvatiš da možeš nekoga potpuno voljeti i da on⁞a svejedno može otići. Nevinost postoji samo utoliko što je možeš izgubiti, a kad je izgubimo znači da smo nešto drugo dobile, da znamo nešto što nismo znale, samo to nešto ne pokriva jednobojni kišobran riječi kao što je nevinost. Ona i nije smišljena da traje, zaigrana i neustrašiva, nevinost vuče prema svojim malim smrtima. A to boli: nije se nepovratno promijenilo samo ono što jest i što slijedi, nego i sve što je bilo prije.

III. Nije li ironično, ne čini li ti se

Nestvarno lako prolazim paučinastom bjelinom aerodroma i ulazim u avion koji će me odvesti kamo moram ići da se rekuperiram. Torbu punu Marka nosim sa sobom i spremam ispod nogu. Proljetna jutra, zelena haljinica, madež na ramenu. Jedna glupa večer kad sam se napila s prijateljem, nazovimo ga Marko, i došl⁞e smo pred moj haustor i ne sjećam se zašto je izvukao penis, ali muškarci to rade pa sam ga više iz pristojnosti primila u ruku. Uto mi je užasno pozlilo pa sam se najbrže što sam mogla zaletjela u stan povraćati, dok su dva melankolična prijatelja ostali stajati na ulici. Kasnije ga nisam mogla uvjeriti da sam otrčala naprosto zato što mi je bilo zlo («Gle, Ana, onak, kužim da je ti je sve to bilo too much.»). Zašto sam se sada toga sjetila?

Sjedim pored prozora i cura kraj mene mi već neko vrijeme maše knjigom pred nosom toliko entuzijastično da ne mogu razaznati što piše na njoj, a sada mi je već toliko mučno da ne mogu otvoriti usta da pitam, samo na naslovnici vidim srce koje možda jest, a možda nije slomljeno. Srce nema veze s ničim. Ako je negdje u tijelu, ljubav nije u dum-dum tika-taka, nego u paru krila koja se zajedno stežu i rastežu, u plućima, vječna vjetrometina.

– Znaš što ja mislim? Ja mislim da je dečkima važno da su prvi, a da je curama važno da su zadnje. – kaže mi ozbiljno i skoro mi dođe žao što nemam pojma što je prije toga rekla, ali klimam. Zadnje. Bezobrazno je što se uvijek nekako vrati, ali tako mora biti jer inače nikad ništa ne bismo radile više nego jednom i nikad-nikad ne bismo nikoga voljele; nevinost nas sunovrati, razbije se, pa se sva izubijana poskrivećki vrati da nas opet gurne da padnemo na nos. Ako hoćemo imati posla s ljubavi, već smo pristale biti luzer⁞ice.

Ustajem sa svojom vrećom Marka i šećem do vrata aviona. Kako se ne osjećam sasvim dobro, naslanjam se na hladnu stijenku i vidim da jedna stjuardesa maše rukama. U trenu se sve sabiru kao golubovi i trče prema meni, što me samo prestraši pa utoliko brže iskačem i dugo osjećam samo vjetar. Padam i padam, stisnutih pluća dok mi navala zraka zaustavlja dah, kroz oblake i maglu, zajedno s mrakom, dok sve što vidim ne postane crno more ispod crnog neba.

More me pljusne i sve se odjednom posve uspori. Napravim salto pri dnu i dok izranjam ogrebem se o dno. Izlazim polagano, gazim po morskoj mahovini, izgubila sam obje tenisice i jednu čarapu, koljena sjajna i jarko crvena hladi vjetar.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
Silovanje, sram i književno naslijeđe
Roditeljstvo na ekranu
Bila sam teen anarhistkinja
Bundevine sjemenke
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Male žene hejt chat
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast