ZLATO

Roditelji su mi ozbiljno i učestalo govorili da se ne smijem družiti s nepoznatima i primati njihove darove. Ipak sam se s 13 godina spojio na Internet, registrirao na forum i počeo činiti suprotno.

U ta drevna vremena svi su pisali anonimno jer se iz maglovitih razloga smatralo da otkrivanje osobnih informacija na Internetu može biti opasno. Tako je nastao javni prostor na kojem ljudi, skriveni iza imena filmskog lika, grčke boginje ili svog kućnog ljubimca, bez ikakvog srama iznose sve ostale osobne informacije. Na forumu sam prvi put dobio priliku iz nelagodne blizine promatrati druge ljude i razgovarati o stvarima o kojima se inače nisam usudio ni misliti. Stekao sam prijatelje kojima nikad nisam doznao ime, ali jako dobro sam znao koji ih obiteljski problemi muče, znaju li što žele od svog života, kakav im je smisao za humor, što ih sve može razveseliti, izbaciti iz takta ili seksualno uzbuditi.

Jednako bitno, tamo sam prvi put čuo za manje poznate filmove, knjige i muziku koje ću kasnije zavoljeti. Kad bih pročitao začudna imena bendova – Sonic Youth, Gang of Four, Fugazi, Pixies, Throwing Muses – u glavi bih mogao čuti nešto glasno, izvanredno i potpuno novo. Ali nisam mogao čuti kako doista zvuče. Naime, Internet još nije bio servis za razmjenu kulture jer je promet bio prespor, a kompjuterske memorije premale. Torrenti su bili u domeni teleportiranja, letećih skejtova i bahate umjetne inteligencije. Razmjena je mogla biti samo fizička. Kultura je imala težinu – fizičku težinu, nemojmo se zavaravati, ali i ona je bitna. Nitko ti neće donijeti sto CD-a muzike, nego samo par albuma koje smatra vrijednima.

Ako sam htio do novih stvari, morao sam napustiti sigurnost svoje sobe i fizički se naći s forumašima, što nije bilo lako. Prvo sam morao umaknuti roditeljskom nadzoru, i to tako da sam muljao, inatio se i iznosio nebulozne argumente (meni omiljen: „Oni su ipak moderatori na forumu, dakle ne mogu biti manijaci!”) Morao sam nadvladati i svoj strah od nalaženja s ljudima s kojima sam imao iskrene, intimne, ali isključivo tekstualne odnose. Odjednom je tu ušlo tijelo – postao sam svjestan svog glasa, izgleda, tikova, stava, disanja, uzbuđenosti… I shvatio sam da se iza prijateljskih nickova kriju strana ljudska bića.

Strah se ubrzo ugasio sam od sebe. Ljudi koji su mi bili zanimljivi online uglavnom su uživo bili isti takvi jer preko foruma svašta možeš fabricirati, ali karakter ne. Razmjena piratskih CD-a samo nas je dodatno povezala. Stoga, iako nemam naročito pamćenje, bez greške znam da me Mantra upoznao sa solo albumom Kristin Hersh Hips and Makers, kF mi je donio cijeli dotadašnji opus Toola, Gospon Pes mi je iz Njemačke na poklon donijela originalni DVD Sedam samuraja s lošim, ali funkcionalnim engleskim titlovima, Mr Smoogj mi je posudio Ennisov strip Crossed, Mrtva Mrkva me zatrpala diskografijom Buzzcocksa, a Kemik mi je spržila tada novu hit seriju Rickyja Gervaisa The Extras. Zato i dalje imam nepopravljivo relacijski odnos prema umjetnosti – ako nešto nemam s kime podijeliti, ako se preko toga ne mogu s nekim povezati, dojam mi ostaje nepotpun.

Godine su prošle i sve se okrenulo. Ne moramo se više nalaziti s drugima da bismo došli do filma ili muzike. Ne moramo skrivati svoje ime iza tupavog nadimka. Možemo se virtualno ograditi i družiti samo s našim prijateljima i poznanicima. Imamo veću slobodu.

Zašto mi je onda Internet postao mnogo dosadnije mjesto? Nemam dojam da poznajem svoje prijatelje s Facebooka iako im vidim ime, fotografije s ljetovanja i stav o Plenkoviću. Ne osjećam se slobodno ni opušteno dok pišem komentare pod svojim imenom, nego i dalje imam potrebu koristiti pseudonime („- Zašto nemaš ime i prezime u svojoj mail adresi? – Jer je Internet pun pedofila. – …”). Mogu za par sekundi na YouTubeu otkriti svu živu muziku, ali kad pročitam ime nekog novog benda, u glavi ne čujem ništa. Pouzdam se samo u direktne preporuke, i to onih ljudi koji su mi spremni fizički uvaliti knjigu ili memoriju na USB-u. Ignoriram 99% viđenog sadržaja i kukam za vremenima kad je Internet služio za socijalnu izolaciju, a ne protiv nje.

Znam da sam boomer, ali s pravom – više nisam najmlađa osoba na Internetu, nego sam virtualni veteran. Stari sam seronja koji može slušati deset minuta optimistične priče o kriptovalutama samo da bih zaključio: „Sve je to lijepo, ali zlato je zlato!”

Ako mi ne nosite zlato, ne morate me buditi.