PROLJEĆE: 💐🍓🍒🍑🍌🌳

Ruka u gumenoj rukavici pred grmom ruže, drži jednu ružu među prstima

Fotka: Dunja

Ⅰ Leksikon

Imam 11 godina, 6. sam razred i ispunjavam još jedan u nizu leksikona.

„Omiljeno godišnje doba?“ – Ljeto i jesen, naravno. (Moja rakovska neodlučnost već se tada jako nazirala, ali sasvim sigurno znam da mi proljeće nije omiljeno godišnje doba. Obučena sam od glave do pete u cvjetni uzorak, ali kategorički tvrdim da ne volim proljeće.)

„Omiljeno voće?“ – Banana. (Ne volim jagode, višnje, trešnje, šljive, kajsije, nikakvo bobičasto voće, ništa slavonsko, samo tropsko.)

Ⅱ Termo peć

Kad sam bila mala, od moje 5. godine do odlaska na faks, živjeli smo u centru Županje u stanu na 4. katu stambene zgrade. Soba koju sam dijelila sa sestrama gledala je na našu osnovnu školu, na onaj dio nje u kojem se odvijala razredna nastava i na višestoljetni hrast koji je zbog svoje starosti bio tolika znamenitost da ga nisu htjeli srušiti kada su gradili školu nego su oko njega podigli zidove škole. Uz prozor naše sobe stajala je termo peć i ništa mi nije bilo draže nego sjediti na njoj i promatrati ljude i mikro događanja vani. Na peći nisam nikada sjedila zimi, barem ne duže od dvije minute jer bi me tada krenulo peći po guzici od vrućine i brzo bih silazila s nje. Ljeti je, pak, bilo dosadno tako provoditi vrijeme jer nije bilo ljudi koji su prolazili, a i ja sam htjela drugačije provoditi svoje vrijeme uz reprize „Beverly Hillsa“ i „Crvenog patuljka“ te neprekidne epizode „Santa Barbare“. Proljeće je bilo idealno vrijeme za sjedenje na peći i promatranje. Znala bih sjesti na peć i čekati da ugledam mamu kako ide prema našoj zgradi na svojoj pauzi od 11-11:30 ili bih držala knjigu u krilu i svako malo škicala na prolaznike, na nastavu u školi, na tv i serije na njemu. (Za slučaj da ste se počeli pitati – jesam, definitivno sam „Peeping Tom“, a prozor dječje sobe zamijenila sam internetom.) No, najčešće sam jednostavno sjedila, gledala u prazno i maštala. Jednom sam čak, mislim u 5. razredu, napisala sastav o tom sjedenju na peći i o tome kako uživam u samoći. Moju mamu je taj sastav toliko uznemirio da i dan danas traumatizirano priča o njemu i otkriću mog samovanja te priznaje da se tada zapitala što se to sa mnom događa i jesam li dobro ako toliko vremena provodim gledajući kroz prozor. (Zimus smo igral⁞e Dixit i mama je, kada je bio njen red da bude pripovjedačica, odabrala asocijaciju „Dunja“. Kada smo sv⁞e položil⁞e karte odmah sam znala koja je slika mamu asocirala na mene; proganjam ju s tim prozorom i maštanjem na termo peći naše dječje sobe.)

Ⅲ Grah

Probudila sam se ujutro za školu i sva van sebe skužila da mami i tati nisam danima (ili tjednima? Koliko treba da grah proklije?) rekla da trebam posaditi grah i odnijeti ga u školu kad proklije. To znači da će mi Babićka dati jedan, a ja ću opet ispasti totalna zbunjola i smotus koja se nikada ničega ne može sjetiti i sve zaboravljam. Spremila sam se i odlučila da mi ne vrijedi živcirati se oko toga, prihvatit ću svoju sudbinu i jedinicu iz prirode, a sigurno neću biti jedina koja je zaboravila posaditi taj glupi grah. Na satu Babićka traži da svi koji su donijeli grah postave svoje čašice na prozor, nastaje gungula i kaos, ona potpuno gubi kontrolu nad nama i više ne zna tko je donio grah, a tko nije, kome treba dati 5 a kome 1. Svi dobivamo pluseve, a meni se dlanovi prestaju znojiti od olakšanja. Od tada grah čitam kao simbol svog poraza pred praktičnim stvarima u životu.

Ⅳ Jebeni folklor i kruška, jabuka, šljiva…

Imamo glazbeni i učimo onu groznu pjesmu o kruškama, jabukama i šljivama. (UGH! Mrzim šljive i pekmez od šljiva. Uvijek budu gnjecave i zgnječene po stazi i zalijepe mi se po cipelama dok bezuspješno hodam na prstima da ih ne dotaknem.) Ako se zovete Dunja, živite u Slavoniji, a ne idete na folklor i prezirete sve što ima veze s folklorom i Šokačkim sijelom u Županji onda možete razumjeti razmjere ove noćne more. Cijeli se život moram nositi s kakti zabavnim likovima koji misle da su duhoviti kada me pitaju zovem li se Voćka, Jagoda ili Kruška.

Ⅴ Grobljanska—

Proljetne nedjelje u Slavoniji sati su i sati tamburaških pjesama lokalne radio postaje. Posebno grozne proljetne nedjelje su one kada umjesto baki i didi na Šećeranu moramo ići kod babe i dide u Gradište. U auto sjedamo u tišini, trešti samo glupi Radio Županja koji nikada ne pušta ništa osim tamburice, mama i tata ne pričaju, a sestre i ja zatomljujemo nelagodu i napetost pričanjem gluposti i smijuljenjem. Tatini roditelji žive na sâmom kraju sela, u ulici koju u selu zovu Grobljanska jer je na njenom kraju seosko groblje. Baba i dida baš i ne znaju kako s nama trima, uglavnom nam je zabranjeno raditi bilo što u dvorištu ili tata bude toliko nervozan i ljut u blizini svojih roditelja da i mi moramo sjediti sa svima njima u sobi i promatrati kako ta napetost samo raste i sve ih prožima. S vremenom su nam čula za detektiranje stupnja napetosti postala toliko istančana da znamo već s kapije pitati da se idemo igrati sa susjedama koje žive dvije kuće dalje. Kada trebamo ići kući mama i tata nas zovnu s kapije, mi se pozdravimo s prijateljicama, kratko pozdravimo babu i didu i uskočimo u auto. Na putu kući mama, sestre i ja šutimo, jako se trudimo ništa ne reći i ne glupiramo se kako bismo razbile napetost. Uz cestu su nepregledna zelena polja, a ja ih promatram kroz prozor.

Ⅵ Šećerana

S bakom i didom na Šećerani skupljamo puževe u travnju (Ne sjećam se zašto. Moj um odbija vjerovati da je jedna od brojnih bakinih fiks ideja bila kuhanje puževa koje smo skidali sa živica na Šećerani.) i beremo bagrem u svibnju. Šetamo se skroz do šećeranskih jablana, do granice koja to stambeno naselje izgrađeno uz tvornicu šećera odvaja od ostatka Županje. Dida nas nasmijava, priča o svojim dogodovštinama dok je radio u tvornici i ljuti baku sâmim svojim postojanjem. Na Šećerani smijemo sve raditi, igrati se u bilo kojem dijelu kuće ili dvorišta, a za ručak nikada nije pura s mlijekom nego masni pečeni krumpir i piletina. Soba u kojoj smo nas tri spavale kada smo bile na Šećerani bila je puna starih jorgana, maminih knjiga iz vremena prije nas tri, bakinih primjeraka Zagorkinih romana koje je izrezivala iz novina i ručno uvezivala. Subotom ujutro u proljeće baka bi stavila jorgane na otvoreni prozor da se zrače, a ja bih uzela neki od Zagorkinih romana i čitala na krevetu ispod prozora.

 

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Nježne sablasti
Prosvjed
Samo meko
Silovanje, sram i književno naslijeđe
Roditeljstvo na ekranu
Bila sam teen anarhistkinja
Bundevine sjemenke
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Eat the Cowboy
Istraživanje: zašto je ovo moja najdraža slika?
Male žene hejt chat
Što smo voljele u 2018.
Leti, leti… Krilo!
Promijeni veličinu fonta
Kontrast