Kad bi čovjek trebao stvoriti dojam o ljudima iz Hrvatske isključivo na temelju domaćeg filma, lako bi mogao pomisliti da smo kolektivno zaostali u razvoju te da ne posjedujemo više od dva emotivna stanja: represiju i bijes. Takva emotivna oskudica dolazi u paru sa scenarističkim fetišom na obiteljske odnose i familijom kao krajnjim horizontom ljudskog iskustva. Posljedično, imamo film koji već desetljećima kao da je zapeo u močvari.
Mnogo je razloga za ovakvo stanje stvari. Ne treba smetnuti s uma da smo mala i siromašna država u kojoj hegemoniju na film drži jedna obrazovna ustanova – Akademija dramske umjetnosti – i jedan izvor financiranja – HAVC. Problem s monopolom je monokultura. U igranom filmu obje institucije igraju na sigurno gurajući jedan filmski stil, onaj konvencionalno režiranog psihološkog realizma, čast izuzecima. Monokulturu širi i odsjek glume Akademije dramskih umjetnosti iz koje mnog⁞e mlad⁞e koleg⁞ice izlaze izglačanih karaktera, bez ikakvih individualnih nabora. To utječe i na režiser⁞ke i scenarist⁞kinje. Mašta nije pala s neba. Okvir joj daju lokalitet, političke okolnosti i živi ljudi. Nije ju tako lako moguće pustiti na volju kad znaš da ju nema tko otjeloviti. Problem je i studij režije na ADU, koji je zapravo je studij scenaristike. Većina vremena provedena studirajući režiju odlazi na opsesivno pisanje, dok se realizaciji posvećuje minimum vremena i mentorstva, zbog čega nam film djeluje kao očigledna ilustracija scenarija, bez osjećaja nepredvidivosti i životnosti.
Međutim, postoji i dublji problem od infrastrukturalne rigidnosti i potkapacitiranosti, a to je emotivna nezrelost, pa čak i mačizam, koji se osjeti kod gotovo svih filmskih autora i to oba spola. Filmski milje je relativno liberalan, pa se lako izgubi iz vida da su i njegov⁞e dioni⁞ce stasal⁞e u duboko patrijarhalnom društvu koje se teško nosi sa svojim emocijama. Stoga mi se čini da suštinski problem hrvatskog filma nije ni ekonomski ni estetski ni scenaristički, već emotivni.
Uzmemo li u obzir njihov odnos s patrijarhatom, filmske autor⁞ice možemo u grubo podijeliti u tri kategorije: U prvoj vlada vulgarni primitivizam svojstven sitcom sceni i metuzalemima poput Tonćija Vrdoljaka. U drugoj se nalaze autor⁞ice srednje generacije sentimentaln⁞e prema provinciji i/ili građanskoj familiji koj⁞e često troše filmske minute kako bi nas uvjeril⁞e da i u najtvrđem patrijarhalnom liku kuca toplo ljudsko srce. U trećoj i najzanimljivijoj kategoriji nalaze se autorice i autori mlađe generacije koj⁞e su svjesn⁞e primitivizma koji ih okružuje i ne žele mu podilaziti, ali niti ne vide mogućnost izlaska iz njega. Njihov⁞e protagonist⁞kinje profiliran⁞e su isključivo u odnosu na svoje roditelje kao samo još jedna karika, koliko god labava bila, u lancu obiteljske psihopatologije. Međutim, psihologija opsjednuta roditeljima i porodicom nikada ne može doista odrasti. S tim na umu, možda je malo jasnije zašto je hrvatski film toliko emotivno plitak, zašto u 30 godina kinematografije nije snimljena niti jedna dobra scena seksa, zašto svaki bunt protiv familije završi u defetizmu i zašto su sve te nesretne filmske obitelji – nasuprot Tolstojeve uzrečice – nesretne na identičan način.
Julija (Gracija Filipović), mlada protagonistica filma „Murina“ Antonete Alamat Kusijanović, djeluje kao sestra Marijane (Mia Petričević), protagonistice filma „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić. Obje djevojke žrtve su oca tiranina i slabih majki koje ih ne znaju zaštititi. Ključna razlika je u tome što je Marijana svoju opresiju duboko internalizirala, pa na to reagira mazohizmom i lažnim buntom koji ju vodi natrag njezinim zlostavljačima, dok Julija ipak ima veliku dozu samopoštovanja, zbog čega ulazi u otvoreni konflikt s roditeljima u kojem ne planira kapitulirati, pogotovo s ocem Antom (Leon Lučev), primitivnim dalmatinskim krkanom čiji karakter nikad ne nadiđe ta tri epiteta. Ante maltretira svoju obitelj kako bi pripremili veleban doček njegovog starog prijatelja Javijera (Cliff Curtis), stranog tajkuna oboružanog investicijskim kapitalom. Ante želi prodati svoju parcelu na Kornatima kako bi, uz pomoć lokalnog šerifa i prenamjene zemljišta u građevinsko, Javi na njoj izgradio luksuzni turistički resort „s infinity bazenom“.
Devastacija Jadrana koruptivno-klijentelističkim modelom tema je koja zaslužuje film za sebe; međutim, taj narativni okvir uspostavljen je isključivo kako bi Julija u kasnijoj sceni mogla pred svitom razotkriti svog oca kao gramzljivog oportunista. Pri tom, ona ga posramljuje što pokušava prodati zemlju na kojoj je 2007. poginulo 12 vatrogasaca, što je u suštini moralistička kritika (a ne ekološka ili bar rudimentarno antikapitalistička). Kad bih morao pogađati Julijinu političku opciju, rekao bih da je to Most.
Alamat Kusijanović gradi dramaturšku napetost kroz seriju eskalirajućih okršaja između oca i kćeri, kroz koje Julija polako gradi svoju autonomiju i ruši licemjernu iluziju sretne obitelji koju Ante prezentira pred Javijem, sve dok Ante ne popizdi i zatoči ju u podrumu njihove stare kamene kuće. Kad Julija kroz prozor krene dozivati Javija u pomoć, on ju ne čuje jer se između njih ispriječi vjerska procesija – njen krik za individualnom slobodom bukvalno je prigušen kolektivom i tradicijom. U konačnici će pronaći i otkračunati mali otvor koji spaja kuću s morskom kavernom, ali se nakon krivog poteza strmoglavi i propadne u vodu. Promrzla i sama, zaroni u mračno more tražeći izlaz, sve dok se na rubu njenog očaja ne pojavi deus ex murina – Julijin spirit animal i simbol svega i svačega – koja ju provede kroz stjenoviti labirint da bi na izmaku snage izronila na površinu i ulovila dah života.
Gracija Filipović ima dovoljno impozantno i snažno tijelo da bi iznijela scenu, ali redateljica je na žalost manje zainteresirana za tjelesnost takvog podviga koliko za podebljavanje naslovne metafore. Julijina impresivna kondicija, njena sposobnost da drži dah preko 4 minute, previše je deklarativna i služe kako bi isprovocirale Antin krhki maskulinitet. Alamat Kusijanović nije pretjerano zainteresirana za tjelesnost i seksualnost. Šteta, jer najbolje scene u filmu nisu one koje ilustriraju psihologiju likova, već one u kojima Julija i Ante rone u potrazi za plijenom. U njima kao da se nalazi obećanje nečeg perverznijeg i mračnijeg, kao što je to trenutak u kojem Julija hladnokrvno uperi u Antu svoju podvodnu pušku. Da ju je ispalila, to bi bio veći scenaristički rizik, ali bi mogao odvesti film dalje i dublje od još jednog hrvatskog filma o odnosu s ocem.
„Murina“ oživi kada se pojavi kozmopolitski Javi, koji ima nedorečenu erotsku prošlost s Antinom ženom, dok Juliju očarava izrazima nježnosti za kojima ona toliko vapi, pogotovo od strane očinske figure. U najboljem dijelu filma, kad namćorasti Ante napokon nestane iz scene, redateljica uspostavlja onaj magični mediteranski ennui nabijen erotskim potencijalom, aludirajući na uzbudljivu mogućnost ljubavnog trokuta između Javija, Julije i majke Nele. „Murina“ na trenutak djeluje kao da će skrenuti u teritorij „Noža u vodi“ Romana Polanskog ili „A Bigger Splash“ Luce Guadagnina. Ali ćaća se, na žalost, uporno vraća, a umjesto da napokon prodiše, film se uguši u njegovoj priglupoj muškoj agresiji.
„Murina“, poput „Pijata“, ima kolor korekciju od koje Jadran izgleda ispijeno i blijedo, pretpostavljajući da ga takvim vide lokalni ljudi zapeli u sivoj kolotečini od života. Život je negdje drugdje. U „Pijatu“ on dolazi u tragovima, s dva Zagrepčana koji Marijani ponude joint i okus nonšalantnosti života u velikom gradu. Za Juliju to je jedrilica puna mladih stranaca koje potajno promatra iz prikrajka svoje otočke jazbine.
Umjesto da nas odvede u prostor slobode i ovaj narativni rukavac, na žalost, završi u plićaku. Nakon jednog od brojnih konflikta s ocem Julija napokon dopliva do mladih turista. Priđe joj zgodni i preplanuli frajer na kojeg je već bacila oko te ju krene sočno ljubiti. Ali Julija nije spremna ići dalje od toga, pa otpliva dalje – na žalost, u novi konflikt s ocem. Scena s mladićem, poput njegove kite, ostaje visiti u zraku jer nema nastavak – Julijinoj seksualnosti kreativno se manje daje na važnosti od njenog odnosa s ocem. Upravo tu postaje vidljiva suptilno konzervativna crta filma, koja ne može do kraja zamisliti mogućnost ženskog užitka koji bi bio sam sebi svrha, van psihološkog konteksta obiteljskih odnosa.
Ipak, film Alamat Kusijanović je dobrodošao jer predstavlja bitan ideološki iskorak iz žanra hrvatskog obiteljskog filma, kreirajući protagonisticu za koju osjećamo da će kad-tad bez osvrtanja odletjeti iz obiteljskog gnijezda. „Murina“ sugerira da je dobro ući u otvoreni rat s roditeljima jer je nekad to jedini način da presiječemo emotivnu pupčanu vrpcu i riješimo se svog tog emotivnog glomaznog otpada koji si daje na važnosti nazivajući se našom porodicom.
Nešto ranije, Julija objašnjava Javiju da ne voli plivati daleko jer ne zna što se nalazi ispod nje. Ta izjava služi kao nužan kontrast kasnijoj scenu u kojem će Julija napokon prevladati strah od nepoznatog i neustrašivo zaplivati prema pučini, okružena beskrajnom širinom mora. Snimljen iz ptičje perspektive s malom figurom okruženom velikim prostranstvom, takav kadar pretjerano je simboličan da bi uhvatio veći emotivni zamah, ali on svakako signalizira u kojem smjeru bi se hrvatski film trebao kretati – prema udaljenim horizontima, beskrajno dalje od obiteljskog doma.
*Tekst je objavljen uz financijsku podršku Hrvatskog audiovizualnog centra
Odličan članak, briljantna kritika ukupne kinematografije.