Smart Bitches, Trashy Books: društveno odgovorno čitanje ljubića

Blog Smart Bitches, Trashy Books pokrenule su 2005. godine Candy Tan i Sarah Wendell. U narednih trinaest godina blog je iznjedrio tri objavljene knjige, nebrojene recenzije kako ljubavnih romana tako i raznorodnih književnih i filmskih ostvarenja te niz posebnih rubrika (posvećenih svemu od pronalaska zaboravljenih naslova i slavljenja stvarnih epskih ljubavnih priča do serije postova o pletenju i svijećama). Također je pridobio veliku i vjernu publiku, od milja prozvanu the Bitchery. Upravo su zajednica čitatelj⁞ica i njihov međusobni dijalog stavke koje su istaknute na stranici za novopridošlice kao najbitnije zadaće bloga: „povezujemo međusobno ljubitelj⁞ice ljubavnih romana – nijed⁞na obožavatelj⁞ica ljubića ne bi treba⁞la biti usamljen⁞a!“ i „najvažnije, želimo dobrodošlicu svakome tko se želi upustiti u posprdne, blesave i pametne rasprave o svim temama u kojima uživaju čitatelj⁞ice ljubavnih romana“. Međutim, „sve teme u kojima uživaju čitatelj⁞ice ljubavnih romana“ u kontekstu SBTB duboko su isprepletene s pogledima na svijet autorica bloga te ovise o etičkim evaluacijama koje vrše član⁞ice Bitcheryja.

Kao što Christine Gledhill ističe u tekstu „Gender and Genre: the Case of the Soap Opera“, jedan od problema žanrovskih kulturnih proizvoda jest nehomogenost publike. Ljubavni su romani žanr koji čitaju primarno žene, no osim spola, čitatelj⁞ice određuju i drugi aspekti njihovih identiteta – rasa, dob, nacionalnost, seksualna orijentacija, financijsko stanje, politička uvjerenja, bračni status, razina obrazovanja… Razlike među konzument⁞icama određenog žanra uistinu su nebrojene stoga pitanje prikazivanja „stvarnosti“ sa sobom, prema Gledhill, neminovno povlači važno potpitanje: „o čijoj je točno stvarnosti riječ“?1

Poteškoće mirenja različitih inačica onog što recenzent⁞ice ili pak član⁞ice Bitcheryja doživljavaju kao svoju neposrednu stvarnost očituju se u nekoliko recenzija romana suvremene tematike. U prvom slučaju, Carrie S. svoju recenziju suvremenoga ljubavnog romana Roomies (zaplet se zasniva na dobivanju američkog državljanstva brakom) grafički i sadržajno odvaja u dva dijela: zoom in i zoom out. U prvom dijelu recenzije eksplicitno je navedeno da će se romanu pristupati kao da „knjiga postoji u svojem vlastitom svemiru, bez šireg konteksta“, dok je u zoom outu fokus na političkim i društvenim konotacijama romana koji, po mišljenju recenzentice i reakcijama zajednice u komentarima, prikazuje problem imigracije na vrlo površan način.2 Činjenica da je svijet prikazan u romanu zanimljiv i šarmantan, no posve nespojiv sa stvarnom životnom situacijom u SAD-u izaziva u čitatelj⁞icama osjećaj ogorčenosti i žaljenja zbog „propuštene prilike“. U ovom neskladu između tehnički uspješne izvedbe samog romana i nepodudaranja sadržaja tog romana sa stvarnim svijetom moguće je uočiti problematičnu vezu između žanrovske i kulturne vjerodostojnosti koju ističe: ono što se sasvim korektno uklapa u granice žanra ne uspijeva funkcionirati u kontekstu znanja koje čitatelj⁞ice imaju o stvarnom svijetu.3

U komentarima na recenziju romana Roomies jedna čitateljica postavlja retoričko pitanje koje zapravo sažima mnoge rasprave unutar zajednice: „Jesam li nerazumna zato što očekujem da žanrovska književnost koju preferiram odražava svijet kakav stvarno jest, a ne nekakvu uljepšanu sliku gledanu kroz ružičaste naočale?“ Međutim, „svijet kakav stvarno jest“ intenzivno je podložan onome što Jim Collins naziva „politikom osobnog“, to jest čitanjem onih značenja i interpretacijama koje su nama relevantne.4 Tako u recenziji suvremenog romana If the Dress Fits Carrie S. pohvaljuje činjenicu da je „plus size“ junakinja romana kroz veći dio knjige istinski samopouzdana i ni u jednom trenutku ne pomišlja na dijetu. Međutim, u komentarima se javlja čitateljica korisničkog imena Desiree koja izražava zabrinutost zbog toga što glavna junakinja ne pokušava izgubiti kilograme. Sebe opisuje kao osobu koja boluje od dijabetesa i cistične fibroze te ističe da bi prema njezinom sudu bilo logično i mudro da junakinja smršavi kako bi postala „najbolja i najzdravija verzija sebe“. Dakle, možemo zaključiti da su njezin doživljaj stvarnosti i njezina „politika osobnog“ duboko povezane sa zdravljem i željom da svi ljudi budu „najzdraviji“ što mogu. S druge strane, ostatak komentatorica, uključujući i samu Carrie S., problemu pristupa iz potpuno drugačijeg gledišta, iz perspektive osoba koje imaju višak kilograma te se godinama nose s „mikroagresijama, posramljivanjem i ‘dobronamjernim savjetima’ koje nisu tražile“, te doživljavaju Desireene savjete i komentare kao neinformirane, neosjetljive i propovjedničke. Kao što Elizabeth Long objašnjava u svojim tekstovima o književnim klubovima,5 teškoće s kojima se čitatelj⁞ice nose u stvarnom životu potiču ih na promptnu i oštru reakciju protiv osobe koja je, riječima jedne komentatorice, „upropastila jedno od rijetkih mjesta koje pruža osjećaj sigurnosti“.

Pregovaranje o tome što je realističan i vjerodostojan prikaz stvarnosti nije ograničeno samo na ljubavne romane suvremene tematike. Štoviše, ideologije zbog kojih se, riječima Christine Gledhill, “društveni odnosi dominacije i opresije čine prirodnima i koje na taj način zamagljuju ‘stvarne’ uvjete života“ posebno se dovode u pitanje u recenzijama povijesnih ljubavnih romana. Prema Northropu Fryeu, upravo je romansa idealan žanr za glorificiranje imperijalizma i kolonizacije.6 Sudeći po radnji mnogih povijesnih ljubavnih romana recenziranih na Smart Bitches, Trashy Books, njegova tvrdnja, koliko god na prvi pogled zvučala kao puka generalizacija, nosi određenu težinu. Naime, najpopularnija su i najmnogobrojnija podskupina povijesnih ljubavnih romana regencyji, romani koji se fokusiraju na početak devetnaestog stoljeća u Velikoj Britaniji te najčešće prate živote pripadni⁞ca viših slojeva koj⁞e provode društvenu sezonu (koja se poklapala sa zasjedanjem parlamenta) u Londonu, a ljeto i jesen na ladanju. Drugim riječima, regency romani gotovo isključivo prikazuju glamuroznu verziju engleske prošlosti iz perspektive bogatih bijelaca i bjelkinja plemićkog ili aristokratskog podrijetla. Činjenica da velik dio bogatstva i moći Engleske u 19. stoljeću izvire iz sistematičnog iskorištavanja resursa (i ljudstva) u kolonijama vrlo je rijetko tema u regencyjima. Kao što to Diane Elam jezgrovito objašnjava u svojoj knjizi Romancing the Postmodern, „romansa se bavi pitanjima koja se ne doimaju političkim pitanjima, pitanjima o čijem se političkom utjecaju uvijek odlučivalo negdje drugdje, na realističnoj razini“. Kod Smart Bitches,7 međutim, uočljiva je tendencija da se pitanja rase, imperijalizma i reprezentacije stavljaju u prvi plan. Na primjerima niza recenzija povijesnih ljubavnih romana moguće je uočiti da i autorice bloga i čitateljska zajednica podupiru Gledhillinu tezu da „medijski prikazi i reprezentacije tvore plodno tlo za konflikt i pregovore, kojima je krajnji cilj definiranje toga što će biti prihvaćeno kao ‘stvarno’, te borbu za imenovanje i pridobivanje potpore za određenu vrstu kulturnih vrijednosti i identiteta kojima se daje prednosti nad ostalima“.

Ova borba najjasnije se očituje u recenzijama romana koji su na blogu negativno ocijenjeni jer, barem prema mišljenju recenzentica, pridonose održavanju statusa quo prikrivenim korištenjem onoga što Pierre Macherey naziva „jezikom ideologije“.8 Jezik igra golemu ulogu u načinu na koji Smart Bitches pristupaju romanima Someone to Love i Hello Stranger, djelima, mora se napomenuti, dviju izuzetno uspješnih i etabliranih autorica ljubavnih romana. Naime, u obje recenzije Carrie S. i Elyse autoricama romana ne zamjeraju nedovoljni emocionalni učinak ili loše razriješen konflikt između protagonista već sporedne likove napisane na orijentalistički način. U slučaju Someone to Love u pitanju je korištenje generičkog naziva „kineski gospodin“ za lik koji ne dobiva ime, ali je u nekoliko scena u kojima se pojavljuje prikazan na iznimno stereotipan način (uči glavnog junaka neimenovanu mističnu istočnjačku mudrost iz nerazjašnjenih razloga). Kod Hello Stranger riječ je o bezimenoj „ženi iz Calcutte“ koje se junak prisjeća kao osobe koja ga je naučila „kako zadovoljiti ženu“. U njegovim sjećanjima ona je prikazana kao sredstvo do cilja – seksualizirana, fetišizirana verzija „kineskog gospodina“. U svojoj recenziji Elyse kategorički tvrdi da je ovakav prikaz Indijki u povijesnim ljubavnim romanima štetan jer „pridonosi kulturi silovanja u kojoj živimo UPRAVO SADA“.

Iako bi bilo najlakše odbaciti ovakve proteste kao pretjerane jer su čitatelj⁞ice ljubića naposljetku sasvim svjesne da čitaju fikciju, te stoga ona ne utječe izravno na njihovu percepciju stvarnosti, takav sud bio bi ishitren. Kao što Janice Radway ističe u svojem kapitalnom djelu Reading the Romance: Women, Patriarchy and Popular Literature, smithtonske9 čitateljice konstantno se pozivaju na obrazovnu funkciju ljubavnih romana: „Njihova vjera u to da je roman verbalna transkripcija ‘stvarnosti’ toliko je potpuna da napomene o povijesnim običajima i geografskim lokacijama pamte kao ‘činjenice’ i ‘znanje’ o svijetu i njegovoj povijesti.“10 Dakle, ako spisateljice ljubavnih romana konstantno koriste određene „verbalne transkripcije“ za opisivanje povijesti manjina o kojima čitatelj⁞ice nemaju prethodnog znanja (pišući na primjer razne inačice „kineskog gospodina“ i „žene iz Calcutte“), one zapravo formiraju sliku koju će prosječna čitateljica (u kontekstu Radwayine studije to su uglavnom bjelkinje niže srednje klase, kućanice s djecom), barem na podsvjesnoj razini, zadržati o pripadni⁞cama drugih, nepoznatih kultura. U svjetlu takvog tumačenja, Elysina zgroženost poprima drugačije značenje od „pretjerivanja“ za koje je optužuje nekolicina čitateljica u komentarima.

Iako to što čitateljice dijelom formiraju sliku o svijetu na temelju pročitanih ljubavnih romana daje golem utjecaj autor⁞icama, recenzije Someone to Love i Hello Stranger ukazuju na promjenu strukture moći – od svemoćnog autoriteta do pisca koji, riječima Jima Collinsa, “treba i traži našu pomoć pri stvaranju priče“. Činjenica da se Mary Balogh (autorica Someone to Love) oglasila u komentarima i zatražila da joj se objasni zašto je njezin opis uvredljiv te da je Lisa Kleypas (autorica Hello Stranger) napisala službenu ispriku koju je započela rečenicom „Tijekom svojeg života imala sam puno toga za naučiti i odučiti se“ vrlo jasno govori u prilog moći čitatelj⁞ica da nešto „nauče“ autor⁞icu. Korak dalje dovodi nas nastavak Kleypasine poruke u kojem obećava da će izmijeniti buduća izdanja kako bi bila „kulturno osjetljiva“,11 dovodeći tako do ekstrema Fishevu ideju o interpretativnim zajednicama koje činom interpretacije zapravo ispisuju tekst.12

Iako je sasvim moguće da je, kao što u komentarima nagađa spisateljica K. J. Charles, Kleypas reagirala primarno zbog toga što ju je tako utjecajan blog negativno ocijenio, nezanemariv je utjecaj koji je polučila rasprava u komentarima. Osim već spomenute K. J. Charles, u komentarima Hello Stranger oglasilo se još nekoliko objavljivanih autorica ljubavnih romana (Melissa Blue, Suleikha Snyder, Kris Bock, Evangeline Holland, L. A. Hall), podupirući tako dekonstrukciju tradicionalne dihotomije autor⁞ica-čitatelj⁞ica. Sličan je slučaj i s komentarima na recenziju Someone to Love, gdje se posebno ističe osobna priča spisateljice Courtney Milan o načinima na koje su je „pozitivni“ stereotipi o Azijkama tijekom mladosti doveli u niz neugodnih situacijama s napasnim muškarcima koji su očekivali da će biti krotka i submisivna. Milanina ispovijest zapravo potkrepljuje Longinu tvrdnju o načinu funkcioniranja književnih klubova. U svom tekstu „Textual Interpretation as Collective Action“ Long tvrdi da „knjige koje član⁞ice kluba zajedno čitaju služe kao leće kroz koje gledaju u živote drugih član⁞ica grupe, istovremeno koristeći interpretacije drugih član⁞ica koje su motivirane osobnim asocijacijama kao leću kroz koju analiziraju knjigu“.13 Bitna razlika u odnosu na klasični književni klub, a koju pruža internetska zajednica poput SBTB, zamjenjivanje je prijateljskih odnosa između član⁞ica kluba međusobno kritičkim i kontemplativno nastrojenim autor⁞icama-čitatelj⁞icama.

Kao posebno zanimljiv komentar recenzije Someone to Love ističe se onaj čitateljice s korisničkim imenom Rebecca, koja je ponukana raspravom u komentarima istražila englesko-kineske diplomatske odnose i vjersku strukturu Kine kasnog 18. stoljeća te osmislila ime i cijelu pozadinsku priču za bezimenog „kineskog gospodina“. Taj očit dokaz čitalačke kreativnosti koja se izrodila iz žustre debate možemo shvatiti kao čin otpora prema onome što većina Bitcheryja u komentarima obiju recenzija karakterizira kao kroničan nedostatak reprezentacije u ljubavnim romanima. Kao što Smart Bitch Amanda ističe u svojem komentaru na Elyseinu recenziju romana Hello Stranger, ljubavni romani velikim su dijelom žanr „koji pišu bjelkinje za bijelu publiku“ te su napučeni prvenstveno bijelim likovima. Ova parafraza poznatog opisa ljubavnih romana kao „knjiga koje pišu žene za žene o ženama“ ukazuje na činjenicu da – unutar zajednice koja prihvaća činjenicu da su aktivn⁞e konzument⁞ice književnosti koja je udžbenički primjer „ženskog“ žanra – glavno pitanje političke i društvene borbe više nije opravdavanje uloge žanra u životima žena već zahtijevanje reprezentacija različitih žena. Međutim, kao što primjeri navedenih negativno ocijenjenih romana dokazuju, to ne mogu biti bilo kakve reprezentacije. U komentaru na recenziju za Hello Stranger spisateljica indijskog podrijetla Suleikha Snyder priznaje da je u tinejdžerskim godinama čitala sve povijesne ljubiće kojih se mogla dokopati u kojima se Indija spominjala u bilo kojem kontekstu jer je žudjela za prikazivanjem barem djelića svoje kulture u svojem omiljenom žanru. Tvrdi da je bila toliko očajna da nije ni marila na koji su način Indijke prikazane, samo se htjela osjećati priznatom i viđenom. Međutim, završava svoj komentar na vrlo znakovit način: „Nakon 25 godina… Želim bolje. Mi zaslužujemo bolje.“

Upravo tu se ističe važnost Smart Bitches, Trashy Books kao bloga koji vrlo eksplicitno rangira knjige kao više ili manje vrijedne vremena čitatelj⁞ica. To na neki način Smart Bitches približava Radwayinoj Dot, kao savjetnici koja je postigla velik uspjeh u svojoj zajednici stoga što je “gutanjem” goleme količine ljubića stekla znanja o specifičnostima raznih podvrsta ljubavnih romana, kao i zbog toga što se u svojim preporukama fokusirala na ono što će se specifičnoj čitateljici svidjeti. Zanimljivo je uzeti u obzir i činjenicu da Radway opisuje ljubavne romane (na način na koji ih čitaju smithtonske žene koje su temelj njezine studije Reading the Romance) kao „kompenzacijsku književnost“ jer nude zamjenu za neispunjene žudnje u svakodnevnom životu. Iako ne u istom kontekstu, i čitanja Bitcheryja moglo bi se okarakterizirati kao kompenzacijska. Međutim, žudnja koju velik dio ove zajednice želi ispuniti jest osjećaj priznatosti i prepoznatosti u svojem omiljenom žanru. Shodno tome, knjige koje Smart Bitches preferiraju ističu se po tome što pružaju slojevite i raznolike reprezentacije likova te, riječima Elizabeth Long, „pružaju ljudima priliku da stvore nove poveznice, nova značenja, nove odnose – bilo s likovima, autor⁞icama, sa samima sobom, s drugim član⁞icama grupe, s društvom i kulturom u kojoj žive“.14

Vrlo je zanimljivo promatrati kako u komentarima recenzija ljubića koji nisu ispunili njihovu želju za dobrom reprezentacijom čitatelj⁞ice u više navrata spontano imenuju autorice koje su u tome bile uspješne. Tako u komentarima za Hello Stranger čitateljica korisničkog imena bgs nakon kritike upućene Kleypas zbog „lijene i nemaštovite uporabe stereotipa“ autoricama čiji rad cijeni upućuje sljedeće riječi: „Želim iskazati svoje divljenje prema ljudima poput Suleikhe Snyder, Alishe Rai, Courtney Milan, K. J. Charles, Alysse Cole (i nizu drugih kojih se trenutno ne mogu sjetiti) zato što pokazuju da su intersekcionalno razumijevanje i dubina mogući u različitim podžanrovima ljubavnih romana. Vaše knjige daju mi osjećaj da sam viđena (a ne izbrisana) i daju mi snove za prostor, bijeg i fantaziju. Hvala vam.“ Još je intrigantnije da su upravo autorice koje je bgs nasumično nabrojala spisateljice čije knjige redom izazivaju oduševljenje recenzent⁞ica na blogu te da su mnoge od njih (kao što su demonstrirale u komentarima recenzija za Someone to Love i Hello Stranger) vrlo rječite kad se radi o reprezentacijama koje žele u ljubavnim romanima. Već ranije spomenuta dekonstrukcija odnosa koje tipično očekujemo od autor⁞ica, čitatelj⁞ica i recenzent⁞ica u ovom slučaju dovedena je do svojeg najčišćeg oblika – sv⁞e on⁞e čine zajednicu koju na okupu drži zajednički pogled na svijet koji im omogućuje da, bez obzira na njihove različite uloge, čine produktivnu i aktivnu interpretativnu zajednicu.

Međutim, Smart Bitches, Trashy Books nije poseban sajt zbog činjenice da su sve čitatelj⁞ice (i autor⁞ice) ljubavnih romana koje prate blog ujedinjene u feminističkim i progresivnim idejama. Upravo suprotno, u komentarima svih recenzija koje sam uključila u ovaj tekst postoje eksplicitni znakovi otpora društveno svjesnom zaokretu koji karakterizira djelovanje bloga u posljednjih nekoliko godina. Dio čitateljica naprosto se ne slaže sa stavovima autor⁞ica recenzija, dio smatra da nije u redu cijelu knjigu osuditi na temelju jednog spornog odlomka, no srž većine kritika sadržana je u komentaru korisnice korisničkog imena Freda Bloggs. U svojem komentaru na recenziju Someone to Love, Freda kritizira prema njezinom sudu neopravdane i pretjerane zamjerke recenzentice te u zaključku svojeg komentara piše: „Čitam ljubiće zbog romantike i bezbrižnosti. To znači da ne želim čitati o problemima radničke klase ili etničkih manjina. Želim lijepe haljine, čajanke i duhovite razgovore. Da želim beskompromisnu analizu društvenog stanja, čitala bih neki drugi žanr.“

Uvjerenje da svaki žanr služi svojoj svrsi (krimići mozganju i uzbuđenju, ljubići opuštanju i maštanju o Onom Pravom, SF i fantasy udovoljavanju unutarnjem štreberu u nama…) nije ništa novo, kao ni ideja da nijednom žanru zapravo nije funkcija potaknuti čitatelj⁞icu na promišljanje (budući da je to, naravno, uloga visoke književnosti). Ono što Smart Bitches, Trashy Books čini specifičnom zajednicom činjenica je da ovakav komentar, iako je i dalje dio diskursa, ne predstavlja stajalište većine čitatelj⁞ica već je samo povod član⁞icama Bitcheryja da opetovano i elokventno uzvrate protuargumentima zasnovanim na jednostavnoj, ali revolucionarnoj ideji – analiza, interpretacija i evaluacija proizvoda popularne kulture koje konzumiramo nikada nisu nepotrebne, forsirane ili suvišne. Smart Bitches, Trashy Books, naposljetku, nisu izabrale svoje ime zbog zvučnosti – svakom svojom recenzijom ponovno dokazuju da su skupina žena koje odbijaju pasivno upijati ono što im industrija ljubavnih romana servira kao romantične ideale te da kao interpretativna zajednica iznalaze vlastite standarde toga što je dobra književnost – u bilo kojem žanru.

  1. Christine Gledhill, „Genre and Gender: The Case of Soap Opera“, u Representation: Cultural Representations and Signifying Practices, ur. Stuart Hall, 1997, str. 339-384.
  2. Valja istaknuti da je Carrie S. recenziju završila poveznicom na stranicu putem koje se čitatelj⁞ice mogu osobno politički aktivirati kako bi se olakšali životi imigrant⁞kinja u SAD-u. U nedavno objavljenom eseju na temu romana s naoružanim muškarcima na naslovnicama Smart Bitch SB Sarah u dijelu za komentare ostavila je poveznice na stranice udruga za kontrolu oružja. Ova vrlo eksplicitna i proaktivna politička svijest znantno udaljava SBTB od slika pasivnih čitateljskih zajednica kakve se tipično vežu uz čitateljice ljubića.
  3. Stephen Neale, prema Gledhill.
  4. Jim Collins, Bring on the Books for Everybody: How Literary Culture Became Popular Culture, 2010.
  5. Elizabeth Long, Book Clubs: Women and the Uses of Reading in Everyday Life, 2003.
  6. Diane Elam, Romancing the Postmodern, 1992.
  7. Naziv koji koristim za trenutne članice stalne autorske postave: SB Sarah, Carrie, Elyse, RedHeadedGirl i Amandu.
  8. U Diane Elam, Romancing the Postmodern.
  9. Pseudonim grada na američkom Srednjem Zapadu u kojem je Radway provela svoje istraživanje.
  10. Janice Radway, Reading the Romance: Women, Patriarchy, and Popular Literature, 1991.
  11. Kleypas je ispunila svoje obećanje – manje od pola godine nakon objavljivanja recenzije romana Hello Stranger na Smart Bitches, Trashy Books Kleypas je izdala novo digitalno izdanje koje nije sadržavalo spornu scenu.
  12. U Zdenko Lešić, Nova čitanja. Poststrukturalistička čitanka, 2003.
  13. Elizabeth Long, „Textual Interpretation as Collective Action“, Discourse, 1992.
  14. Elizabeth Long, Book Clubs.

Otvori komentare

Nema još odgovora

Komentiraj

djevojaštvo

književnost

LGBTIQA+

majčinstvo

muzika

politika

prostor

tv & film

život

OSVETA: Ubojica pilića
NEPCA: Avignon
ŽIVOTINJSKO CARSTVO: 3 ribe
RADOSTI TIJELA: Govna
popsikon
Dvije smrti Sinéad O’Connor
♪ ♫*•♪ ♀️ 2021 ☻ favs by barb ヽ༼ຈلຈ༽ノ
Nježne sablasti
Sto Oskara za Tára 
Temeljac
Justine iz filma Sirovo curi krv iz nosa.
Željna krvi
Kvir memoari ili kako ispričati svoj život
Stisak hrvatskih kanselistica
Klasna priča bez pokrića
Nina Obuljen Koržinke i drvo žalosne vrbe
Kviz: Nina Obuljen Koržinek ili žalosna vrba (Salix babylonica)?
Lydia Tár ravna Zagrebačkom filharmonijom
Sretna 33. obljetnica panDemije svima koj⁞e slave!
Portijina elegija
Kult Plave Kamenice recenzira Taylor Swift
Preporuke za proljeće
Što bismo sačuvale iz 2021., a ne spalile na smetlištu
The L Word: Generation Q, FINALE
The L Word: Generation Q, S02 E07, E08 & E09
Promijeni veličinu fonta
Kontrast