(Što je jezovitije od neobjašnjene odsutnosti?)
Kao velika štovateljica prisutnosti, ove ću se Noći vještica osvrnuti samo na umjereno do nimalo sablasne sadržaje u kojima ništa ne nedostaje, već pukotine koje propuštaju studen postaju sve manje i manje, a onda ih više uopće nema. Ovo definitivno jest vrijeme za Midsommar, okrutnost i slavljenje žena kao onih koje nasljeđuju zemlju dok nose veličanstvene vijence od poljskoga cvijeća, ali kada je točno Popsikon bio ispred svoga vremena ili barem u skladu s njim? Stoga, ako ste plašljiv⁞e i volite tek prigodan osjećaj straha s razumne udaljenosti, ispod nekoliko slojeva deka, uz šalicu kipućega čaja, dajte priliku nježnim duhovima i onima koj⁞e će to tek postati.
Los Espookys ili Hororljupci simpatična je HBO-ova serija za sve koj⁞e se žele uvjeriti da iza klasičnih horora postoji dobro uvježbana ekipa i nekoliko poluga za pomicanje tobože ukletoga namještaja. Renaldo, Andrés, Úrsula i Tati zaljubljen⁞e su u nadnaravno te svoj talent za plašenje žele unovčiti pa se bacaju na organiziranje sablasnih zabava. Osim što od epizode do epizode naglavce preokreću sve stereotipne zastrašujuće situacije – u prvoj epizodi režiraju egzorcizam za svećenika kojem opada popularnost, a u drugoj na poziv misteriozne žene, priređuju kuću strave za potencijalne nasljed⁞nice golemog bogatstva – postoje i linije radnje čija se jezivost ne može objasniti. Tako Andrés,1 melodramatičan nasljednik čokoladnog imperija opsjednut pričom o vlastitom posvojenju, odmah na početku pokazuje zabrinjavajuće sposobnosti koje, čini se, imaju korijen u nadnaravnome.
Za razliku od Andrésa ostal⁞e su član⁞ice Espookysa zabavn⁞e u svojoj običnosti. Renaldo živi s majkom i sestrom koja stalno ima ljubavne probleme te je najoptimističniji, ali mu je i najviše stalo da njihov posao opstane. Úrsula je najtrezveniji i apsolutno najkul lik u čitavoj seriji, po danu radi kao neentuzijastična dentalna tehničarka, a ostatak vremena provodi kolutajući očima. Njezina sestra Tati radi niz bizarnih poslova, služi kao comic relief, ali i kao izvor neočekivanih mudrosti. Iako inzistiraju na hororu, Los Espookys zapravo su parodija na latinoameričke telenovele s primjesama američke skeč komedije, što znači da postoji previše sitnih smiješnih momenata koje bi trebalo spomenuti da se dočara apsurdna atmosfera svake epizode. Uz to što počiva na očitoj ljubavi prema nizu miješanih latinoameričkih i američkih tradicija, služi i kao komentar na goruće teme vezane za Latinx zajednicu – od imigracije i nepriznavanja/nepoznavanja španjolskoga jezika do queer identiteta zapostavljenih u (latino)američkim mainstream sadržajima.
Wooden Overcoats jedan je od rijetkih podcasta koji dobro funkcionira kao klasična priča u nastavcima. Ima sjajnu postavu, zabavnu i jednostavnu premisu te (ne)utješan britanski ton. Budući da se radi o tipičnome nasljedniku radio drame, žanru podcasta kojim i dalje nisam pretjerano očarana, možda ga je najbolje ne opisivati linearno, već pomoću omiljenih mi citata.
We already have an identity – it’s miserable and it works.
Radnja podcasta smještena je u mjestašce Piffling Vale (PIFFLING. VALE.) koje se, kako često podsjeća naratorica Madeleine, vječito nada statusu grada. Nemojte da vas preslatko ime, mišica-pripovjedačica i šašav⁞e stanovnic⁞e zavaraju, Piffling je poprište nemilosrdnoga rata dvaju pogrebnih poduzeća. Jedno je poduzeće u vlasništvu Rudyarda i Antigone Funn, blizanačkoga dua koji je upao u rutinu života diktiranog smrtima u Pifflingu. Iako bi se moto trebao skrivati u samom nazivu, Funn Funerals nije zabavno mjesto. Dok je Rudyard zaokupljen idejom da sve treba biti prilično, Antigone se skriva od vanjskoga svijeta balzamirajući, smišljajući sve bolje i bolje načine balzamiranja i razgovarajući uglavnom o balzamiranju. Ukratko, njezin se život sastoji od balzamiranja i filmova francuskog novog vala. Čini se da su oboje zadovoljni u svom nezadovoljstvu, no njihova se rutina naglo prekida dolaskom ambicioznog i naočitog Erica Chapmana koji preko puta Funn Funerals otvara vlastito pogrebno poduzeće te uspijeva šarmirati svakoga tko ga vidi. Naravno, svakoga osim Rudyarda.
Slowly, passionately and with subtitles.
Dok Rudyard u Chapmanu na licu mjesta stječe smrtnoga neprijatelja, Antigone se očajnički zaljubljuje. Njezina putanja u prvoj sezoni kreće od točke komične nesigurnosti. Antigone u svojoj očaranosti Chapmanom napokon izlazi u svijet i odvažuje se sudjelovati u aktivnostima koje je godinama izbjegavala. Tako odlazi po cvijeće s astronautskom kacigom na glavi, boreći se pri svakom koraku s rastućom tjeskobom te prvi put mijenja svoj obrazac odlaska u kino gdje obično gleda isključivo novovalne filmove jer: „You’re not supposed to enjoy good cinema, you’re supposed to SURVIVE IT!“ Iako Chapmanova privlačnost funkcionira kao okidač za Antigoneinu polaku emancipaciju (od balzamiranja), ona ni u jednom trenutku nije prikazana kao nekompetentna zaljubljena budala. Dapače, dok radi pogrešne korake na ljubavnom planu, u svim ostalim interakcijama djeluje kao glas razuma što kulminira u epizodi u kojoj zatraži savjet od neustrašive Georgie Crusoe, pomoćnice blizancima Funn. Kada joj Georgie objasni kako flertati, a Antigione definitivno shvati da, barem trenutno, ne želi kompromitirati sebe zbog Chapmana ili bilo koga drugog, iznosi svoj manifest, ujedno i najromantičniji sentiment prve sezone podcasta (podcast je prilično neromantičan!): „And one day you’ll meet someone who likes everything about you, and you’ll scowl at him every day, and you’ll be deliriously happy together.“
Sheer, naked panic does something wonderful to his eyes.
Wooden Overcoats prvenstveno sjaji zbog izvrsnoga pripovijedanja, jasne karakterizacije likova koja ne prelazi u karikaturu, ali daje si vremena s nijansama te neumornog šarma britanske ironije. Stoga Rudyard Funn u svojoj vendeti protiv naoko perolakog Chapmana nikada ne postaje zamoran, već uskačući iz jedne katastrofe u drugu zadobiva slušateljske simpatije iako ga je teško bezrezervno voljeti. Volim to što zasad nema ljubavni interes, što ga mizerija ispunjava neobjašnjivim sjajem i što, opet zasad, nije na putu samootkrivenja kao (ponekad) Antigone, već stalno radi iste greške i ne može vjerovati kako mu nikada ništa ne polazi za rukom, a trebalo bi. Gledan kroz oči svoje najbolje prijateljice Madeleine, kućne mišice koja piše memoare o životu u pogrebnom poduzeću, Rudyard nikada nije u potpunosti pošteđen, no Madeleine u svojoj iskrenosti nalazi začudne i često urnebesne načine da Rudyardovu mizantropiju i nesposobnost da se prilagodi prikaže kao vrijedne suosjećanja i ljubavi. Tako su prikazani i svi ostali likovi, od svećenika Nigela koji se na svakom pogrebu zdušno upušta u propitivanje božjeg postojanja do kulerice Georgie koja ne registrira Chapmanovo udvaranje, ali može napisati knjigu o očijukanju. Što duže slušate Wooden Overcoats, to vam se više čini da život među tekućinama za balzamiranje, mali život bez romanse, iskupljenja ili pobjeda, ipak nije tako strašan.
Ako trebate soft ghosts content recentniji od ove kultne epizode Caspera, čitajte Sheets Brenne Thummler i Taproot Keezy Young. Oba su grafička romana namijenjena dječjoj publici, no dovoljno su slatki i vizualno lijepi da utješe svakoga tko se boji duhova. Sheets prati Marjorie Glatt, djevojku koja brine o depresivnom ocu i mlađem bratu te poslije škole vodi lokalnu obiteljsku čistionicu kojoj nakon majčine smrti sve lošije ide. Ne pomaže ni to što joj posao želi oduzeti predatorski nastrojen gospodin Saubertuck kojem na putu do otvaranja centra za jogu stoji još samo čistionica Marjorieinih roditelja. S druge pak strane vela Wendell, pridošlica u svijet duhova, pokušava pronaći način da se uklopi u svoje novo okruženje ili da iz njega pobjegne. Marjorie i Wendell susretnu se u praonici rublja i, zbunjeni u vlastitim svjetovima, zajedno pokušaju skrojiti novi, hibridni svijet i usput spasiti Marjorieinu čistionicu. Iako ritam pripovijedanja nije ujednačen pa ne daje ni dovoljno prostora da se Marjorieino i Wendellovo prijateljstvo organski razvije, plavičasti tonovi ulica i plahta te ohrabrujuća pljuska beskarakternom i oportunističkom kapitalcu Saubertucku svakako spašavaju ovu priču o duhovima.
U Taprootu naglasak je stavljen na ljubavnu priču između najboljih prijatelja i jezu koja prati miješanje svjetova koji se ne bi trebali miješati. Hamal je vrtlar koji vidi duhove, a Blue je duh koji ne može nastaviti dalje na svom zagrobnom putu jer ne želi ostaviti Hamala. Kada se počnu događati čudne, uznemirujuće stvari, Blue i Hamal moraju voditi zastrašujuće pregovore kako bi ostali zajedno ili barem vratili ravnotežu između svojih svjetova. Ovaj grafički roman više sam sklona svrstati pod kratku priču jer je uistinu (pre)kratak, jednostavan i bajkovit, no ispričan je uravnoteženo, u prekrasnom, nježnom zelenilu te se jako veselim daljnjim projektima na kojima će Keezy Young raditi.
Nemojte biti kao ja i navečer napraviti plejlistu koja se sastoji isključivo od bijedne I Miss You i pitati se što vam je bilo kad ste imal⁞e petnaest, i što vam je sada, i zašto ta pjesma uvijek ima smisla i što je Blink-182 uopće??? Ne, budite kul i slušajte Rosalíju. Njezin El mal querer savršen je spoj španjolske tradicije, kontriranja istoj i vještičjih vibracija te će obogatiti svako halloweensko okupljanje/samovanje. Za zloslutnost punoga mjeseca i padanja mraka prije šest sati ne postoji primjerenija pjesma od Malamente, prošlogodišnjeg hit-singla u kojem Rosalía pjeva o predosjećaju apsolutne propasti i ustrajanju u toksičnoj vezi. Pjesma se uglavnom sastoji od niza slika povezanih s nesrećom – razbijanje stakla, prelaženje preko nečijeg puta, nepoznati glas, most koji se ziba – i već dugo nisam čula nešto toliko efektno kao što je Rosalíjina jezgrovita naracija spojena s flamenco popom.
Druga pjesma s albuma, Que no salga la luna, ispjevana je iz perspektive mladoženje te inspirirana Lorcinom Krvavom svadbom i mojom omiljenom adaptacijom te drame, onom Carlosa Saure iz 1981. godine. Analizira mračnu stranu zaruka i žestoko podsjeća na tweet Carmen Marije Machado: „Heterosexuality is both a trap and a prison.“ Dojam je ponovljen na Pienso en tu mirá, singlu također ispričanom glasom ljubomornoga muža koji strahuje da će sv⁞e vidjeti ljepotu njegove žene te je ne želi pustiti iz svoga zagrljaja. Unatoč tome što je jeza ljubomore čitavo vrijeme prisutna, pojačana videom prepunim prijetećeg oružja, pjesma nudi neke od najljepših stihova o posesivnosti: „Plaši me kada na ulicu izađeš smiješeći se / Jer tada svi mogu vidjeti tvoje jamice“. (Je li alarmantno kada su stihovi o posesivnosti lijepi? Je li to ultimativna sablast ove Noći vještica?) Od ostalih pjesama s El mal querer još bih izdvojila Di mi nombre, jer i seks uspijeva učiniti sablasnim pomoću pomalo unhinged klavira. U prvih par slušanja album mi je zvučao kao žestoko ljubavno pismo jedne žene drugoj, ultimativna subverzija španjolskoga mačizma i stereotipne priče o mladoj koja se udaje s podvojenim osjećajima. Bila sam prilično skrhana kada sam, prolazeći kroz intervjue i čitajući tekstove pjesama, konačno shvatila da se radi o muškom glasu, ali ovaj je konceptualni album i dalje sjajna te inovativna osuda glorificiranja muškaraca koji posjeduju žene, toliko sraslog sa španjolskom, a na sličan način i s hrvatskom, kulturom.
Moje najdraže disaster lesbians i ja želimo vam sretnu Noć vještica, bez sablasnih odsutnosti.
https://spacezeros.tumblr.com
- Glumi ga urnebesan Julio Torres čiji stand-up specijal My Favorite Shapes MORATE pogledati jer je neopisiv u svojoj partikularnosti.
Otvori komentare
Nema još odgovora