I am a forest fire
And I am the fire and I am the forest
And I am a witness watching it
Mitski, Burning Hill
Drugi smo razred srednje škole.1 Ležim na trosjedu u sobi jedne od svojih najboljih prijateljica. Ona sjedi na krevetu i baca ljigavca u zid. Ljigavac, ona ljepljiva masa oblikovana u čudovište namijenjena za osnovnoškol⁞ke i razmjenu pod odmorima, udara o zid prekriven šarenim izrezanim srcima, balonima i slikama Alexa Turnera, Belle Swan, Brendona Uriea, Ryana Rossa te plejade preznojenih nogometaša. Lijepi se, ostavlja mrlju na Bellinom obrazu ili Kewellovoj kopački i vraća natrag u njezine ruke. Iscrpljene smo i bezidejne. Prošle smo još jedan intenzivan period čežnje. Ne sjećam se više što smo gledale, ili slušale ili čitale, ali nešto nas je ostavilo bez daha. Ne moramo govoriti o tome, ne moramo uopće govoriti.
Ipak, toga se dana rađa teorija interfaza – perioda između dvije faze zaluđenosti, izgubljenoga vremena, praznoga prostora, low-key depresije.2 „Opet sam u interfazi“, od tada govorimo jedna drugoj i znamo što to znači. Napokon možemo imenovati osjećaj ili nedostatak osjećaja koji za sobom ostavlja intenzivna zaljubljenost u nekoga ili nešto. „Opet sam u interfazi“, kažem nakon što iscijedim svu svoju ljubav prema seriji The OC. „Opet sam u interfazi“, kaže ona nakon što u jednom popodnevu rada na plakatu za biologiju odslušamo Baby I’m Yours u obradi Arctic Monkeysa barem dvjesto puta. Stvari neminovno završavaju. Ali čak i kada više nitko ne razumije što je interfaza, nepogrešivo znam kada će nastupiti.
U mojoj su glavi zaljubljivanje i melankolija neraskidivo povezani. Veselim se oboma. Oboje su znak da nešto ne gubim. Ako nakon intenziteta zaljubljenosti slijedi intenzitet tuge zbog završetka, onda se zapravo ne radi o završetku. Melankolija je produžetak, melankolija je odgađanje praznoga hoda. Pritom ne mislim na zaljubljivanje u osobu – njegova je putanja prekrivudava, preneizvjesna da bi svaki put završilo u melankoliji na isti način ili da bi uopće trebalo završiti. Ovo je tekst o riječima i slikama u koje se zaljubljujemo i, ako ste sazdan⁞e od istih mekih tvari kao ja, koje nas pogađaju (gotovo?) jednako kao izluđujuće stvarni ljudi. Ovo je pitanje: „Zaslužuje li sve melankoliju?“ (Je li to još nešto dublje, uvrnutije od melankolije?) I ovo je pitanje: „Je li fanfikcija inherentno melankolična?“ Ali zapravo: „Zašto melankolija nije u redu?“ Ako niste spremn⁞e na raspadanje nad romanom Carry On Rainbow Rowell, odgovori su, redom: „Da“, „Vjerojatno“ i „U redu je“.
Carry On jest i nije klasična priča o Odabranome. Vjerno prati konvencije žanra, ali i otvoreno računa s čitateljskim predznanjem. Narativni su momenti poznati, sve dok više nisu. Osim što se likovi iz ovoga romana pojavljuju kao „fikcionalni-fikcionalni likovi“ u Rowellinoj Fangirl, oni su ujedno i odgovor na desetljeća YA i fantasy knjiga koje se vrte oko jednog (bijelog, strejt, cis) svemoćnog protagonista čiji je zadatak svojom iznimnošću spasiti svijet. Mojoj generaciji, a vjerojatno i svima drugima, najbliža je paralela Harry Potter po kojemu je radnja Carry On, ili barem one verzije priče o Simonu Snowu koja se prvotno pojavljuje u Fangirl, u velikoj mjeri modelirana. Simon, najmoćniji mag u povijesti, tinejdžer je koji ne može kontrolirati svoju ogromnu moć, a od kojega se očekuje da svakoga mjeseca iznova spašava svijet magova. Polazi Watford, vrlo hogwartsovsku školu, a susrećemo ga na posljednjoj, osmoj godini u rutini neraskidivoga prijateljstva s briljantnom Penelope Bunce i mlake veze s genijalno ambivalentnom Agathom Wellbelove. Njegov se zakleti neprijatelj Tyrannus Basilton Grimm-Pitch – vampir, kuler, sveznalica – nije pojavio od početka školske godine te opsjeda prvu trećinu knjige na način na koji bi Draco Malfoy, da mu je dano malo više prostora, opsjedao Harryja.
Rowellino oslanjanje na sagu o Harryju Potteru, eksplicitno i majstorski izvedeno u Fangirl, tamo funkcionira kao fanfikcija, no u ovom samostalnom romanu priča o Simonu (i Bazu) postaje kanonskom. Sama je Rowell vrlo jasna – Carry On nije fanfikcija. Nadahnuta je pričama o Odabranome, preuzela je likove iz fikcionalne fanfikcije, ima svoj izvor u fanfikciji – fikcionalnoj i „stvarnoj“ – ali nije fanfikcija. Ipak, kada sam pročitala kako je i zašto Carry On nastala, pomislila sam: „Yup, to je moja definicija fanfikcije.“ U nekoliko je intervjua Rowell izjavila da nakon završetka pisanja Fangirl jednostavno nije mogla pustiti Simona i Baza. Željela je znati što će se s njima dogoditi, željela ih je slijediti dalje i to iz vlastite perspektive, a ne kroz narativni glas nekog drugog lika. Od svih razloga zbog kojih ljudi pišu i čitaju fanfikciju oduvijek mi se činilo da upravo taj zaslužuje biti na prvome mjestu. Nemogućnost napuštanja svijeta u koji smo se zaljubil⁞e.
the ideal burns in you like a fever
or not like a fever, like a second heart
Louise Glück, October
Pripovjedač romana Confessions of the Fox kaže: „Zavođenje nije zavođenje ako ne nosi sa sobom tračak opasnosti – smrti, ako ćemo iskreno – zar ne? Budite zahvalni na mojoj jeftinoj psihoanalizi; barem vam ne citiram Rolanda Barthesa.“
Ja kažem (Barthes kaže): „Dok izlazim iz kina, sâm, i pretresam u sebi svoj ljubavni problem, koji mi ni film nije pomogao zaboraviti, otima mi se neobičan uzvik, ne: neka to prestane! nego: želim shvatiti (što mi se događa)!“ Film je moj ljubavni problem.3 A kod zaljubljenosti u film/seriju/knjigu/pjesmu ima više smrti no bilo gdje drugdje, čini mi se. Romansa je jednostrana i završava brzo. Želim je ponoviti. Nemoguće? I zato – da, želim shvatiti.
Također, osjećam se budalasto i djetinjasto – Barthes je svačija prva misao. Pripovjedač me upozorio. Pisanje bi trebalo biti više od prve misli? Nakon tog pitanja, evo o čemu razmišljam čitav dan: „…govorim da pišem knjigu kako bih opravdala vrijeme koje provodim sama u svojoj sobi šizeći zbog riječi.“ Ako su riječi premalo, ako je Barthes preveliki klišej kada pišemo o zaljubljenosti, što nam onda preostaje? Gdje se sram ne skriva? Pa jasno.
„Dobrodošli na Fanfixx.net – gdje priča nikada ne završava.“4
Kada čitam svoju prvu fanfikciju, ne znam što je fanfikcija. Neću to znati još godinama. Ipak, znam da nije kanon. Kanon je Once and Again, serija odabrana u HRT-ovom programu toliko nasumično da i dan-danas ne mogu vjerovati da je sve započelo s njom. Postanem opsjednuta Jessie Sammler, tihom tinejdžericom koja uslijed razvoda roditelja i ulaska u novu obitelj razvija poremećaj u prehrani i zaljubljuje se u iskričavu kolegicu Katie Singer. Iako finalna epizoda Once and Again završava s prigušenom nadom za Jessie i Katie – okružene Jessienom izmirenom proširenom obitelji, na ne sjećam se više čijem vjenčanju potajno se drže za ruke i smiješe – već mi tada to nije dovoljno. Nakon što mi netko na VHS-u presnimi preko epizode u kojoj se Jessie i Katie poljube, utipkam jessie once and again u tražilicu s namjerom da pronađem sliku na kojoj nosi ljubičastu plišanu vestu, ali tamo, na primitivnoj ružičastoj stranici koju još uvijek vidim kada zatvorim oči, između screencapova desetaka Jessienih odjevnih kombinacija, pronađem i desetke kratkih priča. Imam dvanaest ili trinaest godina i mori me briga da radim nešto ilegalno. Kršim autorska prava. Kršim zakonitosti fikcionalnoga svemira. Prelazim granicu dobrog ukusa. No nakon što saznam da su Jessie i Katie žive, i slobodne, i voljene i dostupne svaki dan, to je sve što mi treba.
Carry On je također Rowellina najbolja ljubavna priča. (DON’T @ ME!) Kada se Baz napokon pojavi, na kraju prve trećine knjige, radnja skreće tamo gdje je tisuću fanfikcija već davno skrenulo – Baz potajno čezne za Simonom, a Simon još tajnije voli Baza. Poljube se usred vatrenoga kruga, pohvataju u kućnoj biblioteci i vrijeđaju cijelo vrijeme. Ipak, njihovo zaljubljivanje-kao-ushit tim je uzbudljivije zato što mu prethodi zaljubljivanje-kao-opasnost. Simon i Baz vrte se jedan oko drugoga ne zato što očekuju da će završiti zajedno, nego zato da okončaju jedan drugoga. Njihova je misija još od prve godine, kada su na magičnoj ceremoniji odabrani kao cimeri, međusobno se osujećivati, špijunirati, sumnjičiti i, naposljetku, uništiti. Baz, koji ima više vremena da promišlja o njihovoj potencijalnoj romansi, svoju ljubav prema Simonu vidi kao gubitak – svaki je trenutak ukraden i odbrojava do konačnoga uništenja, svaki je pogled „utješna nagrada“. Ne jednom naglašava kako će skončati kobno, a kada si dopušta sanjarenje o Simonu, ono završava poražavajućim uzdahom: „All I do is lose.“ Ili: „…gdje je rana, tamo je i subjekt…“5
S druge strane, velik dio Simonove opsesije Bazom otpada na sumnju da je Baz vampir. Kao takav – hladan, parazitski, besmrtan, ali neživ – Simonu je dodatno nedokučiv zato što je Simon gotovo pretjerano živ. On je previše za sebe i za svijet magova, prepun je energije, prepun magije, nesposoban upravljati svojim prevelikim osjećajima i presnažnim reakcijama. Simon svojom magijom može zakriliti svijet. Vampirsko pitanje za Baza je nešto drugačije – on zna da jest vampir, ali ne zna je li živ. Bazova fiksacija na propast dio je njega na doslovnoj razini. Biti vampir znači propasti u poluživot, biti vječno gladan, stalno biti na gubitku. Simon je, naravno, taj koji ga kasnije pokušava uvjeriti u njegovu ljudskost i Baz mu napokon povjeruje. #ljubav
Ljubav prema knjizi kao popunjavanje praznine, riječima mudre tinejdžerice sa stranice Goodreads: „anyway, I am so grateful for fictional characters and otps for filling the void in me where love should exist as an actual thing and not just an abstract concept.“
Zaljubljenost u knjigu nije projekcija, sjena osjećaja na koje čekamo, učitavanje ili supstitucija. To je ono mjesto gdje ljubav postoji kao osjećaj, a ne kao apstraktan koncept.
A opet, kod Barthesa zaljubljenost u drugoga počiva na projekcijama. Na ničije iznenađenje, otkrivam da za knjige vrijede jednaka pravila kao i za ljude. Posebno zabavno: ljubav prema knjizi možemo projicirati na nekoga, u želji da on⁞a bude knjiga, ili iz knjige ili produžetak knjige. Nešto poput obrnutog I Love Dick. Umjesto da nas žudnja inspirira da napišemo knjigu, zaljubljen⁞e u knjigu, napišemo osobu. Iako sam istaknula da Carry On nije fanfikcija, ona je ipak za tisuće čitatelj⁞ica iskonski wish fulfilment. Popunjavanje praznoga prostora, pretvaranje projekcija u konkretne rečenice. U fanfikciji takva je konkretizacija i dalje najistaknutija na razini rase i potvrde LGBTIQA+ ljubavnih priča. Dajući Simona Bazu Rowell odlazi na mjesto gdje ljubav postoji kao osjećaj, a ne kao apstraktan koncept. „Fanfikcija je jedno od rijetkih mjesta na kojima možete dopustiti svom srcu da odlučuje.“6
It feels like the tide going out – if the tide were made of heroin and fire.
Rainbow Rowell, Carry On
Ono što razlikuje knjigu od osobe njezina je prisutnost.7 Dok je Barthesov drugi uvijek odsutan, knjiga je uvijek spremna za novo čitanje, vječno dostupna. Nakon prvotnoga šoka zbog završetka, kada bi gubitak trebalo odžalovati i krenuti dalje, knjizi se možete vraćati u beskonačnost. Pročitam je jednom. Pročitam dvaput. Pročitam trideset puta za redom. Čitanja izgledaju ovako: Sve. Opet sve. Samo dobri dijelovi, polako. Samo dobri dijelovi, manično, kada više ništa nije novo. Zanemareni dijelovi, sada čudesno novi. Samo najbolji dio i onaj osjećaj da se nešto u meni zacementiralo. A onda se ushit istanji, a tuga zgusne.8 „Zagušenje zbog svijesti o nadolazećoj odsutnosti.“ Gustoća tuge zbog kraja.
Ono kad je drugi tekst:
U tekstu, fading glasova je prihvatljiv: glasovi pripovijedanja dolaze, odlaze, nestaju, preklapaju se; ne zna se tko govori; govori se, to je sve: nema više slike nema ničega osim jezika. Ali drugi nije tekst, on je slika, jedna i stopljena; ako se izgubi glas, cijela slika nestaje (ljubav je monološka, manijačka; tekst je heterološki, perverzan).
Jesam li melankolična?
- duboka utučenost ✔
- nestanak interesa za vanjski svijet ✔
- gubitak sposobnosti za ljubav ✔ (Za druge, zar ne? Ne za knjigu?)
- prekid svih aktivnosti ✔
- pad samopoštovanja ? Opaska: Mislim da se poštujem više?!
Melankolija se obično doživljava kao stanje letargije, melankolična je osoba praznina. No melankolija je usmjerenost ka jednom jedinom cilju – produžetku osjećaja ispunjenosti drugim. Dakle, ako melankolija znači fiksiranje na diskutabilno nepostojeći gubitak, onda biti melankoli⁞čna znači biti intenziv⁞na. Na melankoliju gledam kao na nevidljiv rad na zadržavanju ushita. Kada se ushit čitanja istanji, melankolična osoba nalazi nove načine da bude ushićena (u svojoj dubokoj utučenosti, očito).
Na kraju osnovne škole otkrijemo pisanje. I dalje ne znam(o) što je točno fanfikcija – ona koju čitam(o) na internetu, sporadično i nesustavno, za nas još uvijek nema ime – ali definitivno je pišemo. Isprva u pismima razvijamo scenarije o simpatijama, a onda napišem tekst od 111 stranica o zajedničkom ljetovanju na Mljetu i pisma nam više nisu dovoljna. Počinjemo to zvati sastavcima. Ispunjavamo bilježnice i bilježnice. Ružičasta se kemijska nadovezuje na tamnoplavu, mrljavu, na šljokastu ljubičastu s mirisom maline, na crnu koju ne razlikujemo od grafitne olovke, na ružnu, ispranu zelenu, na običnu olovku koja blijedi s godinama.
Naši su rukopisi kao i linije radnje koje izmišljamo agresivno drugačiji, ali sve ih prepoznajemo kao svoje. Fanfikcija je kolaborativna, ali intimna. Saznajemo stvari o sebi, jedna o drugoj i, ponekad, o samom pisanju. Od jedne naučim koliko je važno ubacivati specifične podatke u priču (ne „omekšivač“, nego „Lenor“; ne „u razredu“, nego „u trećoj klupi do prozora, na onom klimavom stolcu u koji je J. za vrijeme tehničkog urezala srce“), od jedne naučim da ne postoji decorum (piše woolfovske unutarnje monologe u tekstu koji također sadrži tri uzastopne šale o podrigivanju), o sebi naučim da se baš iz svega mogu izvući patetikom.
Prve su misli definitivno dovoljne za našu fanfikciju, ali to ne znači da ne promišljamo o tekstu. Kate Zambreno tvrdi da se djevojke tretira „kao da su svoju prozu ispovraćale“. Iako nemam ništa protiv ispovraćanoga teksta i nekako potajno želim ispovraćati dobar tekst i nikada ga više ne pročitati, fanfikcija itekako nije ispovraćana. Budući da je predominantno djevojački žanr, ne čudi što se na taj korpus tekstova gleda kao na banalan, kičast, opsesivan, nipošto autoironičan. Ali bilo da se radi o prijatelj⁞icama ili virtualnim srodnim dušama koje obožavaju isti sadržaj, Sam Maggs smatra da je za fanfikciju ključno testiranje prije objavljivanja. Suptilno nas usmjerava prema revidiranju i lekturi, odnosno prema onome što fanfikciji navodno nedostaje. Ostavljamo komentare na marginama (neke stvarno smiješne i baš jako oštroumne), podvlačimo rečenice i škrabamo kratke usklične opaske iznad njih, precrtavamo, lijepimo dvije stranice jednu uz drugu ili ih trgamo kako naši sramotni prvi pokušaji nikada ne bi ugledali svjetlo dana, razgovaramo satima o prekrajanju priče pri uvođenju novih likova, svađamo se o pogrešnim linijama radnje i nastavljamo dalje.
Konačno, Carry On, kako sam naslov kaže, roman je posvećen nastavljanju. Isprva je to tek nastavak svijeta i likova koje Rowell ne može ostaviti iza sebe, prepoznatljiv svim čitatelj⁞icama Fangirl. Zatim se grana u Simona i Baza. Bazov je osnovni konflikt, osim zaljubljenosti u svog smrtnog neprijatelja, iznevjerivanje majke. Nakon što mu se majka ubila kako bi zaštitila djecu koju su napali vampiri, ali i kako ne bi i sama postala vampiricom, Baz, jedino ugrizeno dijete, provodi svoje formativne godine uvjeren da bi trebao biti mrtav. Smatra da svakim danom koji na svijetu provede kao vampir kalja uspomenu na svoju majku te da bi ga se ona sramila, dapače, da bi ga sama ubila kada bi znala u što se pretvorio. Kada uviđa da može biti voljen te da smrt nije jedini izlaz (ni za njega ni za Simona), Baz napokon odluči prestati je željeti. U katakombama ispod Watforda majci objavljuje da će nastaviti dalje točno ovakav kakav jest i oprašta se s njom.
Bazova melankolija prestaje kada Simonova započinje. Simon opet spašava svijet, ali ovaj put za to mora žrtvovati svoju magiju. Iako se s njom nikada nije znao nositi, gubitak magije, kao i gubitak vjere u osobe/ideje koje je prije bezrezervno slijedio, vode ga u krizu identiteta. Rowell zna da nastavljanja nema bez pomoći. Dok protagonisti drugih priča o Odabranome nakon proživljenih traumi jednostavno otplove u Valinor ili zasnuju obitelj te se mudro smiješe svojim manje napaćenim bližnjima, zauvijek promijenjeni, ali bolji, Simon razgovara s psihoterapeutkinjom za magove te prorađuje svoje traume. Spasio je magove i spasio je Baza, a sad mora spasiti sebe. Na kraju sve nije izgubljeno niti je sve dobro, ali kada mu Baz kaže: „Nastavi dalje, Simone“, što je ujedno i posljednja rečenica u romanu, čitatelj⁞ice znaju da Simon odlazi potražiti kekse. Da se priča, neobjašnjivo, uvijek nastavlja.
BURN JOY
BURN EVERYTHING
tweet Jonnyja Suna
Imam problem sa zaključcima, jer imam problem s krajevima. Oni su gotovo bez iznimke najpatetičniji dijelovi mojih tekstova. Patetika je lijepa i, ponekad, lagana. Fanfikcija obiluje patetikom, kao i Carry On, jer patetika je silovita. Srećom, Rowell je vješto dozira. (Ja je ispovraćam.) Patetika je indikator da nešto može biti rečeno kraće, bolje, čudnije, da istina nije ovdje, očita i agresivna, već negdje drugdje, ispod kićenih slojeva. Patetiku zamišljam kao tešku, skupocjenu tkaninu – brokat ili kraljevski plavi pliš – omotanu oko srca moje melankolije, velikog i nelijepog.
Priča se uistinu nastavlja i to ne samo u fanfikciji jer Carry On ove godine dobiva nastavak. Uskoro ću ući u interfazu, ono što dolazi kada melankolija postane isprana. Stvari neminovno završavaju. Ipak, čak ni interfaze nisu samo gorke. Pomislim na sobu punu balona i crusheva, na poznata uleknuća u trosjedu, na lijena poslijepodneva nakon škole i zadovoljnu tišinu. Poput ljigavca udaram o zid i lijepim se na sve. Lijepim se i vraćam natrag u njezine ruke.
- Dijelovi ovoga teksta pojavili su se u izlaganju Fangirling: djevojačke internetske prakse u tinejdžerskim romanima prezentiranom na konferenciji Književnost i Internet – tekst u digitalnom dobu
- Danas se tim terminom ne razmećemo, ali u tinejdžerskim je godinama sve depresija. Nikada nije zgorega upozoriti na jezik koji olako koristimo, a kojim uzimamo onima kojima je potreban i dajemo na poklon sebi, lijen⁞e pronaći bolju riječ za tugu koju osjećamo. Ipak, tinejdžer⁞icama je toliko toga zamućeno, toliko se toga rađa u njima istovremeno da reći: „U depri sam“, a ne biti klinički depresiv⁞na ne smatram velikim prijestupom. (Također, koja je granica? Visoko funkcionalna depresija je stvarna! Mentalno zdravlje nije monolit!)
- Zapis iz izrazito bizarnoga dnevnika koji sam počela voditi u zenitu zaljubljenosti u Call Me By Your Name: „17. siječnja 2018. ‘Compromises are tragic.’ […] Jedan od YouTube komentara: ‘this movie has emotionally wrecked me in the most beautiful way possible.’ DA!“ Uzročno-posljedična veza između ljubavi i uništenja: potkrijepljena. Nota histerije u citiranju YouTube komentara: prisutna.
- Rainbow Rowell, Fangirl
- Roland Barthes, Fragmenti ljubavnog diskursa
- Sam Maggs, The Fangirl’s Guide to the Galaxy
- Ako ste dovoljno sretn⁞e da je posjedujete.
- Ili, bezgranično ljepše: Pjesma se prvo pojavila na horizontu, kao lik u vesternima. Počele smo se približavati i primijetila sam stvari na njoj, zadebljanja i teksture, čudne sjene, nešto je bilo uzbudljivo (ili nije). Malo kasnije to sam već prepoznavala, ali uočavala sam razne nove stvari. A onda je nikako nisam mogla rekonstruirati u glavi, kao što se ne može lice osobe u koju smo zaljubljeni. U toj mi je najljepšoj fazi svaka njena sekunda bila blistava svjetlost, nešto silovito i neuhvatljivo. Kad je znam pjevati, znam da je nepovratno moja. A nekad ću je kasnije poznavati dovoljno dobro da će se opet krenuti približavati horizontu i udaljavati od mene, zapravo ja od nje, jer ne mogu zauvijek biti uzbuđena istim intenzitetom, jer je vrijeme ubojica.
Otvori komentare
Nema još odgovora