Lipanj je došao i prošao, ali Popsikon slavi Prajd cijelu godinu. #20gayteen
Dogodilo se da sam u rasponu od nekoliko dana pogledala čak tri mainstream tinejdžerska filma koji u centar smještaju LGBTIQA+ likove ili im barem dopuštaju ravnopravnu participaciju u priči. Love, Simon, Alex Strangelove i Blockers nipošto nisu savršeni tinejdžerski filmovi, ali napokon široj publici nude nešto više od boy meets girl koncepta ili frustrirajuće sporedne uloge gej najboljeg prijatelja. Tradicionalnom okviru (uglavnom) bijelih, srednjoklasnih i prilično bezbrižnih života dodan je i element društvene osviještenosti – protagonist⁞kinje okružuju roditelji, prijatelj⁞ice i školsk⁞e koleg⁞ice pun⁞e razumijevanja. Sva tri coming out narativa na taj su način lišena dodatnog tereta neprihvaćanja, diskriminacije i odbacivanja što, usprkos pomalo utopističkom karakteru, svakako doprinosi normalizaciji takvih narativa u mainstreamu te gledatelj⁞icama omogućava identifikaciju koja nije bazirana na traumi ili otuđenosti. Simonu, Alexu i Sam coming out i dalje zadaje probleme, no oni su vrlo konkretni, više ih ne okružuju poput uopćenog oblaka straha.
Kod Simona naglasak je stavljen na poruku o autoritetu nad vlastitom pričom – svatko treba sam moći odlučiti kada će, kako i kome reći da je gej. Zaplet se tako gradi oko prilično problematičnog oduzimanja autoriteta kada Martin, Simonov školski kolega koji je zaljubljen u njegovu najbolju prijateljicu, sazna da je Simon gej i počne ga ucjenjivati. Alexova priča fokusira se na propitivanje seksualne orijentacije – iako je u dugogodišnjoj vezi s Claire, Alexa privuče Elliott što ga potakne da preispita svoj odnos s Claire i definira kojem dijelu LGBTIQA+ spektra pripada. Alexu nije problem reći da je bi ili gej, važno mu je dokučiti je li bi ili gej. Samin je problem strah od gubitka – ona heteroseksualnost vidi kao sponu koja vezuje nju i njezine dvije najbolje prijateljice, a budući da uskoro odlaze na fakultet, očajnički ih želi zadržati uz sebe. Sam svoj coming out vidi kao alijenaciju, kao odbacivanje dijeljenog iskustva pa u tom smislu pokriva teritorij koji Love, Simon i Alex Strangelove uglavnom zaobilaze. Upravo je njezina priča najmanje problematična – pristajanje na pakt o gubitku nevinosti nakon maturalne zabave od samog je početka prikazano kao promašena odluka za koju film ipak pokazuje suosjećanje te od Sam ne radi budalu, već joj daje prostor da, uz pomoć svog blesavog oca, revidira odluku i dobije sretan kraj.
Važno je primijetiti da sretni krajevi i dalje dolaze najprivilegiranijima. Da bi LGBTIQA+ likovi postali glavni likovi u mainstream pričama, njihov rodni/rasni/klasni identitet mora ostati „univerzalan“. Tek Blockers dozvoljava tri podjednako važne djevojačke priče u kojima ima mjesta za women of color, LGBTIQA+ likove i seks-pozitivnu perspektivu, s time da ova komedija zapravo velikim dijelom pripada roditeljima tinejdžerica, a nešto manje samim tinejdžericama. Indikativno je to što djevojke priču moraju dijeliti među sobom, ali i s drugim (glavnijim?) likovima, dok tinejdžerski filmovi koji napokon odbacuju heteronormativnu matricu i posvećuju se praćenju ljubavne priče jednoga lika to čine na primjeru bijelih cis tinejdžera i još su k tome prilično okrutni prema ženskim likovima.1 Sjajno je što Love, Simon i nešto neuspješniji Alex Strangelove postoje i privlače sve širu publiku pred velike i male ekrane te što LGBTIQA+ ljubavne priče napokon nisu isključivo Oscar bait ili priče o mučeništvu, no dovoljno je samo preletjeti kroz televizijski sadržaj da bismo vidjel⁞e koliko bi bolji i ljepši filmovi mogli biti kada bi se stvarno posvetili raznolikosti.
Ono što me najviše veseli kod televizijskih sadržaja upravo je njihova raznolikost. Naravno da je pokušavati pratiti sve relevantne serije iscrpljujuće i nemoguće, ali mislim da o relevantnim serijama više ionako ne možemo govoriti na isti način kao u doba Žice ili Seksa i grada. Vida, koja je svoju prvu sezonu završila u lipnju, jedna je od onih serija koje su uspjele upravo zato što televizija više ne stremi lažnoj univerzalnosti. Iako nikada neće doseći gledanost „univerzalnih“ serija, njezina je autentičnost (kako su prosudil⁞e kritičarke i kritičari iz Latinx zajednice) utješna mnogima i značajna u trenutačnoj antiimigracijskoj klimi. Ime serije dolazi od španjolske riječi „život“, ali i od pokojne majke dviju junakinja, sestara Emme i Lyn Hernandez. Emma i Lyn po smrti majke dolaze u svoju staru četvrt u Los Angelesu gdje se uz njihove osobne probleme raspetljava i priča o iseljavanju lokalnog latinoameričkog stanovništva i dolasku američke bijele srednje klase. Glas te priče zabavna je i borbena Marisol Sanchez, odnosno La Chinche Pinche koja snima prizore gentrificiranog susjedstva i sudjeluje u kvartovskom otporu. Usto, njezina se pripovjedna linija bavi varljivim sjajem lokalnih boraca za pravdu utjelovljenih u liku Tlalaca Medine koji borbu „za pravu stvar“ miješa s ljigavim seksističkim ponašanjem.
Emma i Lyn tek postupno postaju svjesne šire slike pa njihove pripovjedne linije uglavnom prate mirenje s majčinom smrću, nošenje sa spoznajom da je majčina žena Eddy sada suvlasnica zgrade i bara koji su naslijedile te dovođenje u red vlastitih (ljubavnih) života. Dok se Lyn nakon godina uživanja u ulozi fatalne žene polako suočava s činjenicom da su njezine ljubavne veze bijeg od upoznavanja svojih želja i ograničenja, Emma u starom susjedstvu susreće simpatiju iz djetinjstva Cruz i pokušava proraditi traumu zataškavanja lezbijskog identiteta na koje ju je natjerala majka kada je saznala za Emminu ljubav prema Cruz. Dok je dašak magijskog realizma zadržan u duhu majke Vidalije koja proganja Emmu, čitava serija nije blještava, već prigušena. Ne nudi klasičnu bujnost koja se često fetišizira kada je latinoamerička kultura u pitanju, ali zato obiluje spanglishem i mnogo iznijansiranijom verzijom bujnosti latinoameričkih (LGBTIQA+) identiteta. Revolucionarna je onako kako su mnoge serije danas revolucionarne – postoji za zajednicu koja je konstantno stereotipizirana ili posredovana, a ako pritom promijeni nečiju predodžbu o meksičkim imigrant⁞icama, tim bolje.
Kruna mjeseca lipnja nova je priča Carmen Marije Machado objavljena u sklopu Slateove serije Future Tense Fiction. A Brief and Fearful Star jezovita je i opet tematizira žensku izoliranost, ovaj put možda doslovnije nego inače. Bojim se previše otkriti kako ne bih pokvarila napetost, no radi se o majci i kćeri koje žive u osamljenom prerijskom domu s (meni zastrašujućom) mačkom Bonnie i stokom o kojoj moraju brinuti nakon očeve/muževe smrti. Čitavu priču prati osjećaj vremenske i prostorne dislociranosti pa, iako je prilično lako zamisliti prerijsku kuću i život koji takva lokacija zahtijeva, čitanje prolazi u najboljem tipu izmaglice. Machado je majstorica tapkanja u mraku koje nikada nije izluđujuće. Ono što uskrati u kontekstu, stostruko vraća u osjećaju poznatog straha.
U King Princess zaljubila sam se na prvo slušanje jer je mudra i bezgranično kul, što sam zaključila na temelju dviju pjesama i odlučila se držati tog stava dok mi ne dokaže suprotno (a neće jer je mudra i bezgranično kul!). 1950 savršena je za tek propupale veze, kada niste sto posto sigurn⁞e u poglede i tišine dok vam se eksplicitno ne (po)kaže o čemu je riječ („So cold that your stare’s ’bout to kill me / I’m surprised when you kiss me“) ili kada ne vjerujete do kraja čak ni u ono što je eksplicitno rečeno jer je predobro da bi bilo istinito („Did you mean it when you said I was pretty?“). Talia pak je savršena za prekide i ništa ne zvuči toliko istinito kao kad glas King Princess pukne na: „But four drinks I’m wasted“. Ako volite Lorde, vrlo je vjerojatno da će vam ova queer heroina biti nova omiljena glazbenica i da ćete njezin EP Make My Bed slušati kad se zaljubljujete i prekidate ili samo živite između tih dviju krajnosti.
Bonus singlovi, ako želite plesati ili samo trebate podsjetnik da je ok ako ne želite plesati: What I Need (Jej, sretni krajevi!), Piece of Mind (Ljetni chill i zvuk ranih dvijetisućitih!), It’s Okay to Cry (IT’S OK TO CRY!).
Misao za kraj: Učiti ljude empatiji ne znači samo tražiti od njih da ne diskriminiraju druge i suosjećaju s tuđim patnjama, već i da svu kulturu konzumiraju uživljeno. Ako djevojke stoljećima mogu odrastati na dječačkom Bildungu, ako LGBTIQA+ zajednica može uživati u ljubavnim pričama strejt parova, onda je krajnje vrijeme da marginalizirane priče budu zanimljive, poticajne, opijajuće svima. Empatija kao odbacivanje mita o tradicionalnom univerzalnom iskustvu. Empatija kao priznavanje da je svaka ljubav univerzalna.
Otvori komentare
Nema još odgovora